14
subota
rujan
2024
Nije na pretplatu
Dogodi se često da se uljuljamo u ljepotu svoga postojanja,
dogodi se i to da smo sigurni u neuništivost vlastite kolotečine.
Ponese nas dotle da svaki iznenadni "bum" gledamo začuđeno
i s negodovanjem..., "je li moralo, je li trebalo biti ovako, a mi smo
baš granitne stijene koje su neoborive, mi smo oni vječni primjerci".
Tu među nama nema vječnih, nema nepogrešivih, nepobijeđenih
niti savršenih, koliko god da je "izvedba otaca" bila programirana
da se stvori nadnaravno biće. Nikada nisam ni razmišljala na taj
način, valjda sam nešto drukčije "programirana" sa stalno prisutnom
sviješću kako nam je život tek list na vjetru i ne kunimo se u vječnost
ovozemaljsku. Slabi smo mi ljudi, ponekad nas neka, samo mikroskopski
vidljiva "bubica" uneredi toliko da pokleknemo pred svojom snagom i
onom tvrdoglavom misli..., "neće meni ništa".
Sretna je okolnost kad to bude samo opomena, lekcija za dalje, koja
će nas voditi ovim okrajkom s krajnjim oprezom i sviješću o svojoj
slabosti. Nadajmo se da ćemo život živjeti svaki dan kao da je zadnji,
a nadati se kako će ih biti još puno. Iskreno ti to želim na obostrano
zadovoljstvo i upamti, nismo pretplatnici ni na zdravlje, ni dug život,
a sreću treba hvatati u letu ne bi li nas barem dotakla. Bitno ju je
prepoznati pa makar u letu.
komentiraj (18) * ispiši * #