Dosta mi je borbe

Ako nešto ne volim u životu to je nametanje bilo čijih stavova.
Ima pametnih, prepametnih ljudi, neka lijepo izmisle neku "katedru"
za predavanja onima koji ih žele slušati i eventualno nešto naučiti.
Od kada postojim uvijek su oko mene postojali neki koji su pod
svaku cijenu pokušavali da budem kao oni i da ih barem slušam.
Nešto je ćaća očito ugradio u ovu glavu što se stalno otima raznim
autoritetima. U djetinjstvu sam se jako opirala nametnutim pravilima
odijevanja, obvezno nošenje marame na nedjeljnu misu, ustajanja
muškarcima kad ulaze u kuću. Srećom, moj ćaća od ženskoga dijela
nije očekivao, još manje tražio da bilo koja žena ustaje kad on ulazi
u prostor. Zato je bio moj car i imao je od mene veliko poštovanje.

Ni iz škole ne nosim neka pozitivna iskustva kad su muškići u pitanju,
bila je to stalna borba, do srednje škole kad se donekle nazirala jednakost.

Život u maloj sredini nije pokazivao velikih pomaka po pitanju poštovanja
prema ženama, zato su mi Dani žena specijalno išli na živci, jer eto tada
smo imale pravo ići kući nakon marende i dobile bi cvijeće i eventualno
neki dar. Bilo je i izlazaka na večere, a čim osvane 9. ožujak povijest se
ponavlja. Žene su izvlačile deblji kraj za manju plaću, ali se ipak, mic po
mic situacija počela popravljati. Taman misliš da je krenulo, da smo dosegle
nekakvu razinu jednakosti, sve ispočetka.

Ako mene pitate, ja sam tipično žensko po sklonostima prema stoljetnim
poslovima, traktor i kosilica mi nisu ni u primisli, vjerojatno ne bih uskočila
ni u pilotsku kabinu, o prekooceanskim brodovima za kormilom kapetana
da ne govorim. Radila sam i radim sve ono što sam mogla, često i više od
toga, zar je problem očekivanje da se prema meni i mojoj populaciji ne odnosi
s poštovanjem, a dok smo na radnim mjestima da za isti rad primamo i istu plaću
kao i muški dio. Cijenim muškarce koji su muškarci, a nikako one koji kroz
krinku molitve žele vratiti neka vremena gdje je žena imala samo pravo raditi
i slušati svoj "moralni autoritet", a taj "moralist" nerijetko zna biti neka brutalna
budala koja bi za neposluh k'o s nokta odalamio šamarčinu svojoj smjernoj
ženi u suknji do poda i prekrivenog lica. Jesu li to dosezi suvremenog muškarca
koji bi trebao biti oslonac svojoj obitelji kao i obitelj njemu a ne toljaga obitelji.

Osobno ne vjerujem u iskrenost molitve na ulici gdje se spominju autoriteti i
daju upute kako se žene trebaju ponašati, koje dužine će nositi haljinu i hoće
li svomu voljenom dati ono što po njihovim mjerilima mora ponijeti u prvu bračnu
noć, gospodaru svoga duha i tijela. Taj isti gospodar u dotu može donijeti i "mačka
u vreći", ona mora prihvatiti i to.

O političarima ne bih, ovo vrijeme ako ne i puno prije je pokazalo, a mnoge i prokazalo
što brine te "pametne glave". Fotelje dragi moji, fotelje, nikakva dobrobit naroda.
E tu je jednakost postignuta, muški i one malobrojne ženske, počeli su disati na istu
pumpu, onu interesnu, druge nema.

Nemam više snage za bitke ni na jednoj razini, osjećam se jednakom u svom domu,
ni pozivana ni prozivana, premda u mladosti sam se trebala dobro trsiti da bi široj
obitelji dokazala kako imam pravo na svoja razmišljanja i na svoje molitve koje nikomu
nisam nametala jer one su dio mene i nikomu ne smetaju, a ako Boga ima uslišit će ih
iz tišine.

Ima puno toga što meni smeta, ali kako smo se opredijelili za demokraciju ulične parade
svih vrsta imaju prolaz. Neka se paradira, neka se moli, ali ne šaljite poruke koje već sutra
mogu ugroziti stabilnost a nerijetko i živote slabijih. Ima dovoljno mjesta za svih, trudite se
dati prostora onomu do sebe, svima će nam biti bolje. Suknja iznad ili ispod koljena niti je,
niti je bila odraz nečijih moralnih vrijednosti.