Ljubavi moja

U vrijeme moga odrastanja riječ "ljubav" se nije naglas izgovarala.
Djeci se nije riječima pokazivalo koliko su voljena, a momci i cure
su svoje osjećaje skrivali, posebno cure, jer ne smije druga strana
doći na pomisao da si "luda za njim". Kao djetetu to mi nije bilo jasno,
a i danas volim kad mi netko i riječju da do znanja koliko sam mu u
srcu, takva sam. Jučer moja jedinica (ženska) donijela nešto što je
radila i ja je onako iza leta poljubim u obraz. "Šta ti bi" upitno me
pogleda. "Volim te, pa da ne zaboraviš", a ona blago zakoluta, baš
nije materin tip kojoj je srce na izvoli. Svejedno joj je bilo drago.

Kako to nije tema priče, malo ću skratiti i vratiti se u ono vrijeme
"blagostanja" kad sam imala oko tri i po godine. Određujem to prema
rođenju moga rođaka koji je rođen '55. Valjda je njegova majka često
prepričavala naš prvi susret zato mi je i ostao u sjećanju.

Pričalo se da je stari ćaća svom jedincu sinu (dvojicu je izgubio ranije),
par puta spomenuo: "Reci sine ćaći kud ti 'odaš svako malo, je li koja
mlada u pitanju, a ne čujem da je odavle naša?" Jure, momčina od dva
metra, nasmije se ćaći i veli: " ne brigaj ćaća, brzo će se znat". Priču
između ne znam, ali se sjećam dana vjenčanja. Prohladan dan, prije
adventa ili nakon Božića, ne znam, a nije ni važno. Ja promrzla sjela
na jedan zidić što je dijelio dvorišta i nestrpljivo čekam kad će doći ta
mlada. Dočekala! Skupilo se selo, mlada baca preko kuće jabuku, a
kuća je bila među najvišima u selu, bacala ona bombone, orahe, djeca
se ustrčala i kupila, ne vide se bomboni svaki dan, a bome ni orasi.

Onako sitna, promrzla, samo sam promatrala sa strane i gledala u smjeru
visoke crnke u bijeloj vjenčanici i dugom velu. U mojim očima ona je bila
ljepotica i neka tako i ostane. Odjednom mi priđe, zagrli me i upita čija sam.
Sramežljivo odgovorim tepajući, a ona zgrabi iz one košare bombona i oraha
i namiri me za cijeli dan. Neizreciva radost danima je strujala mojim dječjim
srcem, a svaki dan sam bar nakratko trčala u njihovo dvorište.

Jure je radio posvuda po bivšoj Jugi, te godine odredište je bila Lika. Mlada
ga je ispraćala sa skrivenim suzama, a on onako razdragan, podigne je od
zemlje i zapjeva što mu glas dopušta: "Ličko lešće, Otočac i Brinje, srićo
moja ne zaboravi me". Poljubi je bez skrivanja i odleprša na autobus.

Vrijeme je odmicalo, rodilo se dvoje djece, oni stalno razdragani, raspjevani,
činilo se da ništa sreću neće pomutiti. Do jednog ljetnog dana. Nakon duge
žege smračilo se nebo i prolilo sve svoje nakupine na žednu zemlju. No nije
samo kiša rominjala, sijevale su munje i udarali gromovi, jedna je pogodila
Juru a Mlada ostade u grču, u tišini, danima ni suze ni glasa. Djecu su zaove
hranile, Mlada je bila izvan svih tokova. Od imućne kuće odjednom se sroza
na jad i bijedu, nema radne snage za njive i brda, majka umri od tuge, ćaća
bez riječi sjedio pušeći lulu na dvorištu i piljeći u nepoznatu točku.

Vrijeme je prolazilo a Mladoj više nitko osmijeh nije vidio na licu, tek za kakva
velika nevremena, čim bi bljesnule munje i začuli se gromovi tiho je zazivala
svoga Juru..., "ukaži mi se ljubavi moja, dođi mi ljubavi moja".

Pričali su da je ćudljiva, a meni se usjekle te riječi izgovarane kroz jecaje. Nje
nema, ostala su djeca i unučad, imaju solidne živote, ali njena slika i prvi
susret neće izblijediti dok živim, kao i uvjerenje da svojoj ljubavi treba reći;
"ljubavi moja, volim te, pa taman prema onoj pjesmi..., volim te budalo mala"
Nije važno da li ta budala mala ima kila više nego druga strana može dignuti.

Nije važno ni to što ljubav zna ponekad biti kvrgava i čupava ali je u konačnici
LJUBAV.