Moram a imam sto posala

Hvala "okačivaču" trofeja za blog tjedna, prošla sam bolje od
našega skijaša koji je prošao kao četvrtaš. Zada mi je treme, a
očekivanje da bi moga bar zasjest među trojicu splasnulo mi je u
trenu. Nema veze, znamo mi da se naši sportaši trude, treniraju
puno više i kvalitetnije od sve političke populacije, ali zato ovi
drugi imaju bolje rezultate, bar tako kažu.
A ovo što moram pisati..., nije meni krivo, samo se ne mogu na
sve strane rasporedit, tila bi puno a samo dvi ruke, ni one nisu nove.

Sinoć smo do kasno slavili pobjedu najmilijeg nam susjeda, još su
mi oči crvene od posljedica ispijanja šampanjca ( biće bio star i jeftin).
Šteta bi bilo da nije pobijedio kad se pokazao i iskazao posebno kao
odan susjed i prijatelj. Ako ništa lipo ga je vidit, zna kud oda, zašto
oda i unaprid zna 'ko mu sklada ode. Dovoljno o njemu, nije on iz
našeg dvorišta, imamo mi naše prasce i kolinje koje će se ako Bog
i EU da ipak dogoditi.

Prolistala sam malo tračerske rubrike što baš ne radim često, tek da
vidim čemu i komu se narod divi, a divi se. Odma' sam u panici da mi
se ne'ko od čeljadi ne zakači za "lutke". Lutke su namijenjene djevojčicama
i one se s njima igraju dok ne namaknu konkretnije igračke. Brine me
da mlade cure ne vide uzor u osobi koja to više nije jer ničega na sebi nema
što joj je priroda podarila. Uzalud mi briga, kad i u malim mistima nailazim
na (nekad) lipe mlade osobe koje su priko noći postale patke samo ne paču.

Ajde dobro, ako je ne'ko rođen baš s nekim nakaradnim organom i želi to
malo popraviti, razumim, ali tri do pet brojeva veće sise, pozadina k'o sirotinjske
naćve, jagodice k'o jabučice..., ma baš sam ostarila, ne shvaćam trendove.

Ima tu još svega ali za danas je dosta, moram nešto i za sutra ostavit, a sutra
će bit nešto nježno iz davnine, a nije od I. B. Mažuranić, nju nije lako dostići.