Noćna pustolovina

Zvijezdo, ti što nada mnom bdiješ
osvijetli stazu putnice noći
dok u mraku držim otvorene oči
čekajuć željno da mi se nasmiješ.

Po rubovima snena posrćuć koračam
nevješto slijedeć tvoga sjaja trag
glavom odjekuju nekad željne riječi
iz usta onog što mi biješe drag.

Tugu što baštinim iz kolijevke otaca
otet se ne mogu ni maratonskim trkom
zapletoh se u mreži sličnih mi taoca
slabašno teturajuć ka neznancu mrkom.

Trag zvijezde nesta
okrilje noći dade mi mjesta.


V r a ć a n j e

Volila bi više od išta
popit vode iz kamenice
u rano jutro
dok je sunce ne ugrije
volila bi još jednom proći
onim utabanim putićima
koji više nikud ne vode
ne postoji izlaz
zarasli putići
zatrpali naše priče
naša veselja i smijeh grleni
radosti bez osobita povoda
volila bi još jednom naići na nekoga od vas
al' odoste
jedan po jedan
osta samo mahanje u prazno
uz otpijen gutljaj flaširane vode.