srijeda, 31.01.2007.

What have I found? Ništa, zapravo... ili sve.

Stojim tu pred tipkovnicom ... Što je dovoljno jednostavno da izrazi moje misli? A što je tako abstraktno da izrazi moje osjećaje? Moje misli i osjećaji se ne podudaraju. Ali, opet... Tako su slični. Osjećam se zatočeno u vremenu i prostoru. Mislim o onome što je bilo prije, osjećam ono što je ovih dana, a želim ono što će (možda) biti. U isto vrijeme živim samo u ovom trenutku na ovom mjestu pokrećući svoje prste i pijući kakao. Tipkovnica je jedina stvar koju utrenutno gledam, iako vidim mnogo više. A jedina nit koja povezuje mene u jednu cjelinu je tanka paučina između moga i vanjskog svijeta. Možda ne shvaćate, ali to je ono što znam sada.

Evo me, sjedim tu, u glavi mi odzvanja jedna pjesma koja mi je prije bila najvažnija na svijetu, ali nekako se jednostavno ugasila... Znam da sam pogriješila kad sam rekla NE. Ali, nisam si mogla pomoći. Toliko je bilo lijepo da nisam mogla dopustiti da postane stvarnost. Htjela sam da sve ostane san koji će potrajati dugo... Ali, opet, nekako nije to bilo to. Ko zna?! Možda sam pravilno postupila. Od toga je prošlo već neko vrijeme. Više od godinu dana. I, nadam se da sad neću tako pogriješiti. Jer, ne znate što imate dok to ne izgubite. Ja sam znala što bih mogla imati, a u tome i je stvar. Mogla sam imati samo da sam rekla jednu riječ. A, nisam. I sad mi je žao. Ali, opet... Drago mi je. Jer, možda bi ispalo drugačije. Teže. I bezveznije. Neću se zamarati onim što bi bilo da je bilo. Samo se nadam da me Sudbina ne kažnjava sada za to što nisam iskoristila priliku. Koja mi je mogla promijeniti život.
Nemojte misliti da se radi o nečemu jako zanimljivom jer nije tako. Šta da sam onda rekla nešto drugo? Da mi je samo znati šta bi bilo. Ali, jebiga... Jedna od stvari kojih se klonim i koje su najgore na svijeti je baš ta rečenica 'Šta bi bilo da je bilo' ma mrš! Tako je kako je i amen. Iako, nešto me u dubini duše/srca/ili čega već kopka...

Zašto se meni nikad ne bi dogodilo nešto iznenađujuće? Naravno, to mi je pitanje bilo na pameti milijun puta. Već nekoliko godina imam jednu podjelu ljudi. Oni kojima se događaju super stvari i oni koji rade super stvari koje se događaju drugima. Ne kažem ja da je jedna vrsta ljudi nesretnija od druge. Ne, nego je to jednostavno tako!
Samo što u zadnje vrijeme uopće ne razmišljam tako... Nisam uopće razmišljala o tome kako mi je dosadno. Jer nije! Super mi je! I ne bih ništa mijenjala. Naravno, imam neke ciljeve koje još ne znam ostvariti, ali ima jedna stvar koju uvijek prakticiram: Za sve na ovom jebenom svijetu, a i u svemiru postoji rješenje. Takvo rješenje najčešće je cijelo vrijeme pred nama, ali samo moramo otvoriti oči i pogoditi u kojem prvacu treba gledati. Nda...

Pitala sam je zašto nije zaljubljena u njega kad je on već toliko voli. Rekla je da ne zna i da je strašno živcira njegova pristojnost praćena njegovim književnim izražavanjem. Ironija je u tome šta ona uvijek govori književni i šta je i ona pristojna. Postoje dvije moguće teorije... ili se suprotnosti stvarno privlače (ali zašto onda uvijek tražimo nešto zajedničko?) ili ona u njemu vidi ono što ne želi sada u ovom trenutku. Ali, prava stvar je u tome što je na početku odmah rekla NE ZNAM. E, ona ni ne sluti koliko je to točan odgovor. Ona ne zna. Nitko ne zna. Kako će i znati? Kad je Ljubav igra u kojoj je Sudbina uvijek pobjednica. Ali, opet... Sudbina nam nije protivnica... Ona nam je saveznica ukoliko mi ne igramo sami protiv sebe što se često događa. Ma, nevermind.

I sad. Čemu se zamarati? Čemu razmišljati o tome što i kako dalje? Kad pravog odgovora nema! Nije mi blizu. Jednostavno nije! Tamo je negdje daleko u Zemlji snova i iskočit će pred nas kad se najmanje budemo nadali. A, dotad... Preostaje mi samo da se pokušam ne nadati. Jer, očito je to najjednostavniji način. Tako to biva po običaju. Ha! Misli su mi se zapetljale u mrežu iz koje je nemoguće izaći. Ali, sjetite se: RJEŠENJE UVIJEK POSTOJI. I na kraju.
These things have always been the same so why worry now.

- 12:25 - Scratch of your nail (23) - Spill the color - #

subota, 27.01.2007.

Prijatelj je onaj s kim se ne bojiš biti ono što jesi

Uživajući u zvucima benda poznatog po imenu Deep Purple i čitajući jedan blog od nekad davno izgubljenog prijatelja kojeg bih prije samo dva mjeseca bacala među zvijezde i hvalila ga kao najbolje i nejnesebičnije biće na svijetu, shvatila sam koliko se loše osjećam. I never felt so bad before, never never before!

Kako samo dijelovi života mogu biti tako hladni, a opet tako slatki. Mislim da je instant prijateljstvo nešto što mi se u zadnje vrijeme često događa. Jako volim tu osobu, mogla sam mu sve reći, mogao me shvatiti, slični smo po mnogočemu i znamo se jako dugo. Ali, prijateljstvo je došlo nenadano i brzo i nisam mogla vjerovati koliko može biti dobar taj mali dečko kojeg sam kao malog zlostavljala i koji je mene zlostavljao. Nadala sam se da ću naći nešto što će me napokon vratiti na osunčane ulice svijeta. Ali, onda se dogodila oluja.

Moja Suncem obasjana ulica je poplavila. A, prljavština koja uvijek kvari sve ostala je tu. Još uvijek je tu. I sad se u njegovom životu nižu samo isprazni ljudi koje tek upoznaje, samo isprazni osjećaji koji su prolazni. Ostala je samo prazna ljuštura. Pitam se nije li sva ta osjećajnost i dobrota bila samo privremena.

Jesu li ljudi doista kamenog srca? Kako može uopće okretati leđa sam sebi da bi išao naprijed i da bi samo hranio svoj ego? Pa, uvijek je bio tako dobar. Ka kruv. Malo hiperaktivan, ali tko nije? I, sad... samo je prazna ljuštura uhvaćena u kliješta blještavila koje će brzo proći. So funny, so funny just like a show.

Žao mi je zbog ovog posta. Ako uopće još čitaš moj blog, znaj samo jedno... Somebody, somebody come to my side. I'm tired, I'm crying. Svit ide nizbrdo. Bar takav svit. Jer, moj svit... Pa, moj svijet je lijep. I imam ljude koji me stvarno vole. Kako to znam? Ljudi koje sam tek upoznala i koje sam odmah zavolila nisu mene udaljvali od ljudi koji su prihvatili sve moje nove pormjene i koji su tu već neko vrijeme. Uvik san imala puno prijatelja. Ali, ljudi oko mene nisu bili najidealnije društvo. Bila sam odlična s muškima i imala sam mnogo povjerenja u njih, a sa ženskima sam se dosta dobro slagala. Ali, nisam imala mnogo prijatelja s kojima sam mogla razgovarati i koji bi mi uvijek uljepšavali dane. Sad ih imam. I odlično mi je! Zato me više ni nije briga.
Znate kako se kaže 'Jebiga!' Bilo bi lipo kad bi svi znali cijeniti prave osjećaje. I kad ne bi odbacivali dobre strane života. Ma nema veze.
Jednog dana prava će kiša oprati sva smeća sa ovih ulica!

Idem sad na trening... Ovo će biti naporan dan

PEACE .

- 14:26 - Scratch of your nail (15) - Spill the color - #

utorak, 23.01.2007.

Samo karikiranje ili sve u jednom ?

Jednom davno... A, tek je prošlo malo vremena. Tako odlazimo prema nepostojećim ciljevima. I vraćamo se na početak. Ne shvaćajući da je sve krug. I, da je sve smo san. Upravljajmo snovima. Upravljajmo životom. Pa čak i kada smo budni. Mislite li da je sve ovako? Počinje još samo jedan novi dan, još samo jedna nova avantura. A, ja i dalje stojim i čekam ... jutro.

Alarm... Zvoni nesreća mala... Okej, krajnje je vrijeme da se probudim. 7 i 35!!!
Prvi poziv: 'Ajde, dolaziš li? Mi smo isprid škole. Požuri.'

Kasnim. Mobitel mi je već pedeset milijuna puta zazvonio. Htjela sam ga baciti u zid. I okončati svoju borbu s telefonima jednom zauvijek. Ali, to malo slatko stvorenje ipak je ostalo u mom džepu zvoneći jako dugo. Tada sam isključila zvuk. Kasnila sam, da! Ali to nije razlog za paniku. Bili su već ispred gimnazije. Nadam se da nisu čekali samo mene iako je to vrlo vjerojatno. Krenula sam u školu. Slušalice na ušima. Doorsi najjače moguće. Psihodelija oko mene. Misli su se vrtile po mojoj glavi. Kiša... ili ne? Ne znam uopće zašto sam odlučila ići na prvi sat. 'Waiting for you to come along... Waiting for you to hear my song.' Čula sam kako Jim Morrison, vječno u svojim halucinacijama, izgovara svoje snove, strahove i misli. Valjda smo svi mi ljudi nekad u toj poziciji kad nas ništa ne može probuditi.

Daj više prekinite me zvati, pa dolazim za dvije minute!!!

Mobiteli su svojevrsno prokletstvo. Zašto su ljudi toliko opsjednuti time da u svakom trenutku moraju znati gdje je onaj drugi. Ali, opet mobiteli su jako korisni. U svakom trenutku možemo nazvati nekoga koga volimo, razgovarati, ubijati vrijeme pričajući... Možemo i izaći vani. To volim raditi u svom Gradiću na Obali. Izaći vani i šetati.

Evo me kraj Pomidore, samo da se popnem gore!!!

Opet su zvali, a Jim Morrison mi je rekao... 'This is the end, my only friend...' Tako je završilo moje razmišljanje o svijetu uz Jima Morrisona. Došla sam ispred škole. Bilo je hladno jutro u mom Gradiću na Obali. Mjesto na kojem se okupljamo prvi sat utorkom bilo je u oblačiću dima kao i inače. Taj dim cigareta je u hladno zimsko jutro bio još i jači i nije mi ovaj put smetao. Vratio me u sadašnjost, realnost ili kako se već ovo stanje zove. Sjela sam, nasmijala se i razgovor je krenuo onim putem kojim inače ide: *smijeh*, jutro, hrana, *smijeh*, dečki, škola, *smijeh*, odlazak na drugi sat...

U džepu mi je nešto zavibriralo... Pomislila sam: 'O, ne opet!' Stigla mi je poruka.

- 23:54 - Scratch of your nail (24) - Spill the color - #

nedjelja, 21.01.2007.

Wanna be forever young =) X X X

Proslava je prošla jako dobro... Naravno, kad je čovjek pripit sve izgleda drastično dramatičnije i emocije samo teku... Naravno, ja sam emocionalna osoba i onda emocije stvarno poteku. Ono poplava u glavi, a i u mjehuru... Ali, budimo pozitivni, sretna sam što je proslava Terezinog i mog rođendana prošla glatko i slatko. Svima je bilo dobro, neki su pili manje, neki više, neki nisu... Ali, svi su se zabavili. Imali smo gitaru, piće, ekipu i šta nam je još tribalo? Ništa! Bilo je super. Tek sada sam svjesna toga. O my dear God... Ja bi opet. Imam slike, da. I to mi je super. Tako mi je to super. Ma, nemam više što reći o tome.

A, nisam odspavala nego četiri sata u komadu. I zato su me ujutro pekle oči. Ali, nađoh se s nekim curicama na kavici od pola sata i onda me moj tatica vozio malo okolo... Otišli smo do Splita. Bilo mi je kul. Obožavam se voziti i slušati muziku dok promatram more. Naravno, kad se još doda moje dobro raspoloženje. Super jutro. Ugl, popodne sam otišla do moje Biserne cure. Naravno, ispilala sam ionako ispilane joj moždane stanice, iščupala malo kose (sasvim slučajno jer se u njenu kosicu zapetljala neka čupava kugla i naravno, ja sam je zapetljala). Zatim, možda joj je išlo na živce to što sam jako bila luda i to što nisam htjela zadnji kolač... Ma nema veze dok god je ona Biserna Emanuela =) Naravno, pseudonim. *veliki, veliki, jako veliki cerek*

Ludnica je sve skupa... Ma, mislim da sam trebala ići u Tonija večeras. Žao mi je šta nisam. I, još mi je zbog nečeg malo žao. Ustvari, nije žao. Nego se bojim da nije bilo kriva stvar u krivo vrijeme. Ali, sad to ionako nije više važno. Osjećam se ko da sam zarobljena u staklu nekom. Želim samo prespavati ostatak nedjelje!!! Koja je moj rođendan!!! Moj fakin rođendan... Jea!

Inače ne volim nedjelje navečer osim ako nisu praznici. Jer, osjećam se nedorečeno. Obično jedem pizzu i uživam u filmovima... Ali, danas mi se ne jede pizza pa pišem post. Da, zato ću lijepo odspavati i sutra u školu. Ajme, jedva čekam petak! Ponkad mi se čini da ne znam što sam sanjala, a što sam stvarno napravila. Ali, to se događa samo u određenim situacijama... =) Khm, nda...

Pila sam jutros milkshake i baš je bilo kul. Usput, želim nove starke. Ne znam, baš me uhvatilo ludilo neko... =) I, da! Nisam rekla glavnu vijest!!! Ispunila sam jedan od svojih Izazova i obukla sam vani minić! I svidilo mi se =) Jea. Ali, opet.. Nisam pobijedila skroz sama sebe pa ne znam oću li ga još nositi. A, ok. Valjda oću.

E, sad o Izazovima. Dakle, ima stvari kojih se bojim. Sasvim nerealan strah. Znate, ona vrsta straha od nepoznatih stvari. I, onda si postavim Izazov. Moram napraviti to i pobijediti svoj strh. Uglavnom su to banalne stvari, ali ponekad me stvarno neki takav Izazov usreći... I to ne rijetko... =)

Idem sad... PEACE .

- 21:05 - Scratch of your nail (14) - Spill the color - #

subota, 20.01.2007.

Part of where I'm going is knowing where I'm coming from

Pisala sam jedan post. I, nisam ga napisala. To je djelo u nastajanju. Koje je izbrisano pa je sad djelo u Recycle Bin-u. =) Jea. Ne znam, nekako se osjećam čudno. Spava mi se, gladna sam, žedna sam, umorna sam, ali mi s ene da ni jesti ni spavati ni ležati... Piti mi se da. I evo pijem. Cedevitu ako vas baš zanima. Baš volim Cedevitu. Jel se Cedevita piše veliko? Nvm.

Bila sam jutros u Gradiću na Obali. Baš je bilo zanimljivo. Ustvari ne znam zašto je bilo zanimljivo. Možda zato jer sam dobila mnogo darova! E, da, to je samo dio. Sutra mi je rođendan! Petnaesti. Jea, tek sada (ili već?!) mi je 15 godina. Zanimljiva činjenica. Svima sam ja lijepo rekla da meni nisu važni darovi, ali kad nitko ne viruje! Onda, jbg. Kad počnem dobivati darove baš se osjećam razmaženo. Ali, to se meni sviđa. Šta ću ... ? I ja sam čovjek. Curica. Dijete. Dijete cvijeća. Ajme, ma ja san manijak... Zaboravite ovaj dio. =) I, tako. Danas će biti proslava ili šta će več od toga ispasti... i bojim se! Jako. Ustvari, ne bojim se nego ... Ma, jednostavno rečeno bojim se da neće biti tako dobro kako svi misle. Ali, naravno, oće. Nadam se. Ma, baš me briga. =) I tako... Ovaj tjedan mi je brzo proša i onaj tjedan prije i onaj prije i svi tjednovi... Tako da od sutra ima još 'samo' 141 dan nastave brojeći subote i nedilje i praznike. Ma, nije to puno. I, da! Idem dva tjedna u Englesku! Da! Jea. Ovo lito. Baš će biti zanimljivo. Ma, sve je zanimljivo.

Evo baš nagovaram ćaću da me vodi na Jadriju. To je vikend naselje (jel se to tako piše, misto di su vikendice i kupalište?!) kraj Gradića na Obali. Jadrija je baš fensi. Nemate pojma kolko je fensi. Više fensi od Solarisa. Je*eš Solaris. Jadrija je fensi =) I tako. Nisam bila na Jadriji ima negdi dva tjedna... Strašno. Nisan tolko ne-bila na Jadriji od prije dvi godine. Vikendom obično tatica ija imamo obiteljska druženja s Arisom (moj pas). Ta druženja organizira moja mamica, ali ona većinom ne ide. Aha. Tako se obitelj zbližava. Meni tata da novaca i pričamo o alkoholu i tako to... A moja mama je uglavnom vještica, osim kada se posvađam s tatom (što se baš dogodilo ovaj tjedan, ali je sad sve ok) i kada je dobre volje pa shvati kako sam ja zlatno dijete *veliki cerek* Onda je dobra. Ma šta dobra? Najbolja!!!

Eh, da. Sad mi se da jesti. Jedem salatu =) Zelenu. Bez začina. Baš onako kako ja volim =) Aha. Zakon... Još uvijek pijem Cedevitu. Mentalno stanje mi je okej. Jer nisam više toliko gladna, još mi se spava i umorna sam ali s vremena na vrijeme zaboravim na to =) A, žedna isto nisam. Ajme, mislim da ću ići na Jadriju. Jer bi mogli odvest Arisa da se kupa. Volila bih da sam se ipak borila za ime Ares... Bog rata. Dobro, sviđa mi se Aris. Ma, glavno da je on moja maza! Stavit ću vam sliku. Možda čak sada. Ne znam. Vidjet ćemo.

Imam nekakav kostur plana za ljeto. Naravno, svi ljudi zdravog razuma rekli bi da nije dobro planirati nego djelovati, ali budući da sam ja ovisna o savršenim organizacijama moram imati bar jednu odluku, to jest plan. Dakle, imam dva! Idem u Englesku i idem na sve fešte u okolici Gradića na Obali. Eto... I, da. Nema planiranja. Samo idem. (iako će na kraju sve biti planirano) *držim se za glavu*

E, da. Jučer sam bila na prezentaciji knjige neke. Neman pojma koje. Uglavnom, stara tri lika su skoro odapela. Jadni. Naravno, umrli su skoro od raznih utjecaja ovog modernog svijeta kao što su dosada, kvarovi mikrofona i zaboravljanje disanja zbog prevelikog buljenja. Ma, ... Preživjet će oni to. Osim ako još uvijek ne pričaju o mudantama i ostatku knjige. E, sad...

Idem prat kosu. Tako da idem na Jadriju i stignem sve obavit za proslavu koja možda neće ispasti dobro. Ajme! Ma, boli me briga! Ajte bok...

Ok, ovo je Aris... Moj psić =)

PEACE .

- 13:15 - Scratch of your nail (16) - Spill the color - #

utorak, 16.01.2007.

Ready or not here I come =)

Dakle, dobih i ja štafetu ili kako se već zove... Dobih je čak duplo!!! I tako. To mi je baš fensi rofl

Uglavnom, hvala draga moja Tražim cvijeće i hvala draga moja Enice-pjenice. Evo ja to odmah na početku posta prosljeđujem Mati, Beštijici, Misterioznoj curi, Wildberry i Klasičarki. Eto ga... Pa počnimo s otkrivanjem mojih najmračnijih tajni. (Naravno, neke stvari će ipak ostati tajna. Top secret =) )

1. Bojim se lutaka. Da, onih lutaka s kojima se djeca igraju. Nikad u životu nisam imala lutku koju sam voljela. Bila je tu jedna crne kose i s plavom haljinicom. Makla san joj ruku jer mi se nije sviđala ta ruka. Bila je nekako preduga. I onda se to dogodilo. Sanjala sam tu lutku... Neću pričat san. I tako mi ne bi virovali. Ali bilo je grozno. Samo ću vam reći da se sićan sna detaljno nakon 11 godina. Da, to mi je prominilo život. Mrzin lutke. Pogotovo one porculanske. S onin malin licima i očima koje te gledaju na koju god stranu da kreneš. Brrrrr ..........

2. Moj prvi poljubac dogodio se jako rano. I moram priznati da ga se ne sjećam. Mislin ipak je to bija moj peti rođendan. Naime, kao mala, voljela sam dečke. Jaaaaakooooo... ! I, bila sam, kako bih to rekla nježno, pa, hmmm, fufendara na kvadrat!!! Toj činjenici je pridonosila moja mamica koja me oblačila u razno razne Barbie kreacije tako da sam ja do četvrtog razreda imala jako puno 'momaka' ali naravno nijednog nisam smatrala ozbiljnijim Kenom i sve sam ih ostavila nakon dva dana. A, znate kako je to. Sjećam se jedne rečenice koju je moj sadašnji najbolji prijatelj, moj tadašnji muž rekao 'Svi koji vole Valu dođite na moju stranu' =) Sad bi mi bilo neugodno i crvenila bih se ili ih poslala u neku stvar misleći da in je to nova baza. Ali onda sam se samo nasmijala i rekla 'Daj ponovi to!' Da, ...

3. Pod ovim tako predivnim brojem htjedoh napisati nešto o svom ljubavnom životu nakon četvrtog razreda. Ali, ne da mi se. Nije zanimljiv. Uopće. Osim činjenice da sam bila jako nesretno zaljubljena dvije godine, pa onda polusretno zaljubljena godinu dana dok ovaj polusretno zaljubljeni dječak nije shvatio da m use sviđam i bio sa mnom jedan ipo dan dok smo bili na putu... Nije završilo nako kako sam ja to htjela. Baš me briga. Jea, aj em sou fakin stjupid! Mrzin svoj ljubavni život. Koja tajna... Eto, sad je znate =)

4. Nije neka tajna da sam ja jako opičena cura. Ali, tajna je dakako da mislim da sam manijakalni depresivac. Pisala bih vam simptome tu, ali to je previše mjesta. Najočitije je da mijenjam raspoloženja stvarno brzo (otprilike u sekundi se promijeni moje stanje duha), ushićena sam, hiperaktivnost, prejedanje (nedjeljom navečer) i imam česte fiks ideje koje uvijek upale jer ih znam ipak koristiti na lijep način. Naravno, znate da se šalim... Ali jedno vrijeme kad smo ovo učili u sedmom ili osmom razredu... Pa, neki moji kolege iz bivšeg razreda su me našli u simptomima. Ali, nda... Nevermind. Aj em normal girl.

5. Evo zadnja i najslađa tajna... LOL... Žao mi je što ću vas razočarati, ali nisam još nikog ubila niti sam zaljubljena u manijaka niti me prati sotonjara ili išta slično... Neeee, ja sam praznovjerna. Vjerujem u ono nositi crveno rublje na dočeku Nove godine, ali mislim da ne pali. Istina je da ne vjerujem baš u ogledala i to s razbijanjem,a li ipak ne nosim ogledalo u torbi i nikad ih ne bacam da bi ih dodala prijatelju/ici. Crne mačke volim. Ali, vjerujem u sudbinu!!! I u znakove... Da, da. Isto tako imam neke rituale za blog. Izbrisala sma blog prvi put zato jer sam mislila da mi donosi nesreću, otvorila sma ga na drugoj adresi i opet mi je donosio nesreću, i evo ga opet na staroj adresi i ne donosi m inesreću još (kuc-kuc-kuc o glavu). Možda zbog crvenog donjeg rblja na Novoj godini. Onda, nikad ne pišem novi post ako nema BAR 12 komentara. Dva posta prije ovog se našlo samo malo komentara ne znam točan broj, ali zasigurno manje od 12... E, ne znam... Nosit ću svetu vodicu sa sobom =)

PEACE .

- 11:32 - Scratch of your nail (20) - Spill the color - #

nedjelja, 14.01.2007.

I tako bih ja trebala paziti što želim ... Ali . . .

Imam problem. Nikad ga prije nisam smatrala nečim ozbiljnijim. Ali, to me proganja. Bude tu... Onda ode... Ali se vrati. Svako malo ušeta u moj život i ostavi me zbunjenu. Najteže je kad se nađem blizu rješenja. Znam da ne smijem uzeti što želim, ali to me muči. Pogotovo kad čujem onu pjesmu. A, ta pjesma je jedna od meni najdražih. Mogla bih imati sve što želim, ali zbog određenih razloga ne smijem uzeti svoje želje.

Pazi što želiš!

Da, istina je. Nekada davno sam vjerovala da mi to ljudi govore zato da ne bih željela stvari koje mi oni ne mogu dati ili koje je teško ostvariti... Ali, vremena se mijenjaju, ljudi postaju zreliji. Shvatila sam već prije da se ne radi samo o izreci koja nas poučava kako da što prije stignemo do utrnuća svih želja (Nirvane) nego o nečem većem. O istini.

Pazi što želiš!

Često mi ta misao odjekuje u glavi kad se nađem u unakrsnoj vatri svojih moždanih stanica. Pričajući o svemu sama sa sobom... Bojim se. Nisam nikad prije osjetila tako nešto. Nekad davno, dok sam bila mala i zaluđena svime što je bilo novo, željela sam ovakvu situaciju. Sad vidim da nisam to smjela napraviti. Ali, što je tu je. I ne mogu promijeniti ništa.

Pazi što želiš!

Znam da bih mogla izgubiti stvari koje su mi puno važnije od obične sitnice kao što je moj problem. Ali, taj problem nikako da ode. Vraća se kad sam najopuštenija, kad ga najmanje očekujem. Kao da me ne želi pustiti da odem u sedmo nebo. Zbog bilo čega. Bilo to zbog taekwon-doa koji mi život znači, zbog prijateljstava, zbog ljubavi ili uspjeha ... Kad sam blizu potpune sreće sama sebi zakompliciram život. Ili mi ga Netko gore zakomplicira tako da mi pošalje taj problem natrag. Kad se samo sjetim koliko puta sam mogla riješiti taj svoj problem, a nisam jer me moja ljudskost sprječava.

Pazi što želiš!

Jučer zbog toga nisam spavala više od tri sata. Shvatila sam neke nepredvidive stvari. Došla sam do zapanjujućih zaključaka. Kad sada bolje razmislim to nije nimalo čudno, to sam mogla shvatiti samo da sam malo više razmislila racionalno o tome. Taj moj problem nije onakav kakvim sam ga smatrala. Ja upravljam njime. Problem sam ja. Tojest moja neobjašnjiva želja. Borim se protiv sebe. Ne mogu upravljati dijelom sebe koji se zove mozak. Ili srce. Kako god. Znam da to nije ništa. A, mogla sam sve riješiti samo da sam htjela. Ali, opet, to bi za sobom povuklo mnogo gore stvari. Ne znam više ni sama. Vjerojatno će se sve razriješiti. Jednog dana. Sve se kockice poslože. Kad tad. Nije me više briga. Samo želim spavati.

PEACE .

- 21:59 - Scratch of your nail (12) - Spill the color - #

petak, 12.01.2007.

Zbrka u mojoj glavi . Mrvice opet trče po sobi . I baš ih volim .

Jendostavno sam sjedila na kerevetu u babinoj sobi i gledala klavir... Sitila sam se kako je bilo prije. Svirala sam tu čudnu stvar i nisam je volila. Ali znala sam da je to jako lijepa stvar. Jednog dana voljela bih opet svirati. Ali, ne mogu. Preteško mi je. Ne mogu sjesti tamo i sititi se kako je bilo onda. Jer, sad mi je bolje. Događaju se bolje stvari. Volim svoj život sada.

Ponekad se osjećam tako zbunjeno i izgubljeno. Ali nisam. Lutati ne znači biti izgubljen. Tražiti sebe nije jedinstven pojam. Ne tražim sebe u smislu da tražim ono što želim biti ili da se pokušavam popraviti. Ne. Tražim nešto čime bih samo upotpunjavala svoj dosadašnji život kako ne bih upala u kolotečinu. Jer, ne volim dugo biti na istom mjestu. Jednostavno ne volim.

Čini li se i vama da je solistički dio na prijelazu iz druge u treću minutu pisme Dazed and Confused od Zeppelina sličan početku pisme Paranoid od Sabbatha? Ili samo ja tako mislin? Stvarno mi se jednom tako učinilo i sad se ne mogu sjetiti tog čudnog osjećaja. Ma je, slično je. Nice.

Voljela bih ići na Tibet. Ali stvarno bih! Nije to samo hir. Jednostavno želim ići tamo. I, želim otići na Karibe. Postoje tri destinacije koje namjeravam posjetiti. Dakle, dvije gore spomenute i još jednu. Možda ovu sad želim najviše. Ali nisam sigurna. Čudno je to. dakle, udaljavm se od teme. Hoću ići u Rusiju. I želim vidjeti Sjeverni pol. Uglavnom, Rusija mi je san. Jednako kao Karibi i Tibet. Inače općenito želim putovati. Uglavnom po Europi. U Aziji i Americi me zanimaju samo Tibet i Karibi. Australija? Pa, ne znam. Možda ipak želim vidit klokane i Sidney. Ali uglavnom... Afrika mi je jako zanimljiv kontinent samo što me malo deprimira pomisao na sve te jadne ljude dolje. Ali, ne bih imala ništa protiv da idem na Kilimandžaro.

Imala sam neki dan neopisivu insiraciju. I, što sam napravila? Otvorila galeriju :) ili kako se to već zove. Uglavnom, postala sam član deviantART-a. I baš sam hepi. To već odavno želim, ali bila sma prelijena i ne znam još onaj neki osjećaj, sličan strahu i oprezu. Šta ja znan!!! Evo vam link: Bubleich :)

You can feel the beat within my heart. :) Dum-dum. Dum-dum. Jel se i vama gadi organizam ispod kože? Ajme, nikad ne bih tila studirati medicinu. Ali, vjerojatno Zeppelini to nisu htjeli reći u pismi. Neg ono... kužite jel'da? Mislite li vi da me poznajete? Ono, da znate kako funkcionira moj mozak? Ja mislim da to ni ja ne znam. to nitko ne zna osim Onog gore. Boga, tako ga ja zovem. :) Ali, aj budimo realni. Zapravo ne znate niti kako vaš mozak funkcionira, pa kako ćete onda znati kako tuđi funkcionira? Eh, da... pitanje je na mjestu. Ili?

Ma, baš volim Zeppeline danas. I jučer sam ih volila. I baš mi ih se jako sluša. Iako me još uvijek čudi način na koji postoje. To jest na koji su postojali. Ma, danas ih volim. =) Jea, I do!

Imala sam neku temu za post. Ali, eto. Opet ste dobili izravan prijenos iz zbrke u mojoj glavi. Još samo da napomenem... danas je dan... kada... je... zadnja... epizoda treće sezone Tree Hilla! Strašno, budite puni razumijevanja za mene. Jer, ono... To mi i nije neka sritna okolnost. Iako, preboljet ću ja to. Uz rock 'n' roll. :) Aha. Peace.

- 15:23 - Scratch of your nail (8) - Spill the color - #

srijeda, 10.01.2007.

Trenutak u nizu svjetlosti

Šetajući uz more jednog zimskog popodneva, pričala mu je o sebi, svom životu i svojim ciljevima.

'Hodajući po rubu, riskiramo... Izazivamo Sreću. Utrkujemo se s Njom. Ali, isto tako, i udovoljavamo Joj. Zadržavamo li isti tempo stalno, Sreća će biti uz nas. Bit će Joj zabavno. Imat ćemo Njenu naklonost. Zastanemo li samo na trenutak zbog neke male prepreke koje se bojimo, Sreća odlazi... Nekad ostaje i čeka naš potez... Ne ispunimo li Njena očekivanja, okrenut će nam leđa. Sreća, ona koja vlada našim životima od dana kad smo rođeni... Trčimo li, trči s nama. Stanemo li, protrči kraj nas.'

Nije mogao vjerovati koliko se promijenila od kad ju je zadnji put vidio dok su još bili mali. Sad je pred njim stajala osoba koju je želio upoznati. Divio joj se, ali je se i bojao. Slušajući je, shvaćao je koliko toga ljudi ipak ne vide.

'Jesi li ikad putovao i zamišljao kakvi su ljudi prije tebe prošli istim mjestom? Koliko tajni čuva jedno mjesto? Jesi li se pitao koliko jedna osoba može utjecati na živote drugih?'

Nije znao što bi joj rekao. Vidjevši da šuti, nasmiješila se i nastavila. Bila je tako ozbiljna i tako tajnovita. A, opet imala je nečeg djetinjastog u sebi.

'Srne su po prirodi plahe. Pametne i brze, ali plašljive i nježne. Ljudi nisu... Bar ne bi trebali biti. Ljudi su predatori. Dok god se osjećaju nadmoćnima. To je ono životinjsko u nama! Isto tako, čim se utočište učini tako dalekim, a mjesto na kojem spavamo tako hladnim... Postajemo mlade srne ne znajući iskoristiti svoju brzinu i razum.'

Zastala je. Okrenula se i otišla tik do mora. Jedan korak dalje i bila bi povezana sa cijelim svijetom. Tu je stala. Imala je odlučan izraz lica, iako jako nepredvidljiv.

'Zašto bih došla ovako daleko...(praktički u unutrašnjost mora) da nije oseka? Nađi mi jednog čovjeka koji bi sad na mome mjestu otišao dalje... Ne možeš? Ništa čudno. Svi imamo svoje granice. Nadam se samo da među njima imamo dovoljno prostora.'

Nije joj znao odgovoriti... Samo ju je gledao. Bila mu je okrenuta leđima. Duga kosa se vijorila na vjetru.

'Odlučila sam još prije četiri godine. Bit ću najbolja... najbolja što mogu. Nadam se da će to biti dovoljno da bih bila dobra i za druge okolnosti. Jer, kriteriji koje sami sebi postavljamo često su previše blagi. Mislimo da će biti vremena. Ali, neće... To je jedini razlog zašto sam tako kritična prema sebi i zašto nekad izgleda kao da ne vjerujem u sebe... Vjerujem, ali samo imam oštrije kriterije I sve što želim je jednog dana ostvariti svoj cilj. Još uvijek katkad sumnjam u sebe, znaš... Ali, pobjeđujem sama sebe. Samo se nadam da ću uspjeti.'

Nije joj odgovorio. Nije znao što reći. Sve što je mogao bilo je nasmiješiti se i reći joj onu istu stvar kojom ju je gnjavio prije. Ona se samo sjetila onoga VUK DLAKU MIJENJA, ALI ĆUD NIKAD NE. I nasmijala se. Više je nije bilo briga.

- 17:47 - Scratch of your nail (12) - Spill the color - #

nedjelja, 07.01.2007.

Život na kocki

Bacamo li kocke na ploču života onako kako bismo trebali? Kako bismo uopće trebali? Pravila života jako su zamršena. Život je samo još jedna igra na sreću, još jedan izazov. Ajde, recite mi lijepo usudite li se baš uvijek riskirati i vjerujete li u sebe. Recite iskreno. Život je kratak. Život je gospodin Challenge koji samo čeka iza ugla kad će nas uhvatiti. Zamišljam ga kao uglađenog čovjeka kakve možete naći u kockarnicama.

Hotel u kojem sam jednom bila sa starcima (koji glupi naziv, al' jbg) imao je kockarnicu. Tj. kockarnica nije bila u hotelu nego malo dalje. Nije čak ni bila prava kockarnica. Tako sam je ja zvala. To je bila mala kućica u kojoj su bili samo odrasli, bilo je mnogo alkohola, kartalo se sve od bridža i pokera do remija, bacale su se kockice, a tu je čak bila i ruleta. Dakle, kockalo se. Ali samo za zabavu. Bila je zima. Tata me odveo. Sve je bilo tako... blještavo. Na trenutke. To malo selo blizu austrijske granice s Italijom je bilo malo, nježno i dražesno. A, gore, u planini, kraj hotela Goldenrid... Noćni život samo za turiste. Snobovi, tako bih ih sad nazvala. Daleko sam od teme.

Htjedoh reći da je gosp. Ch. odjeven u crno odijelo s odvezanom i nemarno prebačenom kravatom, ima crni šminkerski štap i cilindar. Možda je Talijan. Kao don Vito Corleone. Ležerno naslonjen na zid u tamnim uličicama gdje postoji samo jedna petrolesjka ili neka druga lampa, pali cigaretu svojim profinjenim manirima i čeka... Izazove nas. Ako smo spremni za izazov, onda smo pravi igrači. Logično, zar ne? Ali, ... što ako nismo spremni?

Vidjela sam toliko ljudi kako gube i kako im samopouzdanje pada. Nije to bila kockarnica u kojoj ljudi izgube sve. Ne, jer to je ipak bilo skijalište. Ljudi su odlazili pripiti i veseli. Nisu mnogo gubili. Kockali su samo za plastične žetone koje kasnije nisu unovčili kako bi trebali. Ipak je to bila zabava. I samo zabava. Bez ikakvih financijskih gubitaka. Ništa se nije plaćalo. Osim onoga što ste pili.

Zamislite Mrs. Challenge, odnosno gospođu Ch. Ona nije kako gosp. Ch; mrs. Challenge je lijepa žena koja nikad ne stari. Izgleda onako kako mi želimo. Profinjenija je od najprofinjenijih dama-fufica kao što je, recimo, Marylin Monroe ili pak Jackie Kennedy. Možete je usporediti s bilo kojom damom. Ona je blaga. Uz nas je onda kada se ne možemo odazvati izazovu. Ona je dosadna.

Riskirati i izgubiti sve ili ne riskirati i pitati se što bi bilo da je bilo? Ostati u sjeni jer se previše bojimo onoga što je vani ili izaći i upoznati ljepotu dana? Sami odlučite... Ja bih ipak više voljela biti izazvana i prihvatiti izazov. Mislite što hoćete, ali ne bih sve gubila. Postoje granice kad se gosp. Ch. pretvara u onoga koga ne želimo sresti. U onoga iz podzemlja. Nazovite ga dilerom, ubojicom, zatvorom, drogom, mržnjom, bankrotom, kako hoćete. Ja ga zovem Vragom. Spašava nas mrs. Challenge. Dosadnjakovićka. :)

Onda? Usudite li se? Ja da. :) Možda volim izazove zato jer sam Vodenjak, možda zato jer mi je to u genima, možda mi je to sudbina. Ali, zapamtite:
SVE IMA SVOJE GRANICE.

PEACE .

- 19:06 - Scratch of your nail (15) - Spill the color - #

petak, 05.01.2007.

Mrvice moga razuma trče po mojoj sobi . Brze su . Ah, te mrvice !

La, la, la, la, la, la, la....

Gledala sam kroz prozor svoj Gradić na Obali. Iz moje sobe vidim tri od četiri tvrđave. Vidim i more. Sviđa mi se jedan crkveni zvonik/toranj/whatever koji vidim s prozora. It is so nice. Ustvari postoji dva takva koja se vide s mog prozora. Jedan pripada crkvi sv. Ivana, a drugi crkvi sv. Franje. Stoje tu već dugo. I nikako im nije dosadilo.

Htjela bih živjeti na brdu. Naravno, život u centru ima mnogo prednosti... Skoro da i nema nedostataka. Jedini nedostatak je to što se s brda pruža bolji pogled. Da. Ali, i moj pogled je lijep. I vidim more. Jes, aj em sou praud.

Vjerujete li vi u bajke? Vjerujete li u sretne završetke? Kako možemo znati što je sretni završetak? Čitajući knjigu ili gledajući film, znamo gdje je kraj. Očito je. Ali, u životu? Nije li u životu kraj tek onda kada umremo? Iako je i to relativno. Jer, ja vjerujem (kao i mnogi drugi ljudi) da postoji nešto nakon smrti. Bio to život, raj, horor-film o duhovima ili možda reinkarnacija ista je stvar. Postoji nešto. Kako ćemo onda znati gdje je kraj? I kad će biti hepi end. Heh, ...

Me & Bobby McGee. Janis Joplin & Bobby McGee. Kakve veze ima Janis Joplin i Bobby McGee? Freedom's just another word for nothing left to lose... To ne znači da je sloboda loša. Sloboda o kojoj pjeva Janis Joplin je ustvari usamljenost. Kada riskiramo zato što nemamo što izgubiti i to znamo. A ne zato što imamo veliko i hrabro srce. Ono što dobijemo takvim riskiranjem nije istina koja će nas učiniti sretnima. Sloboda koju ja cijenim, volim i njegujem je baš Sloboda (sa velikim S). To je onda kada se ne bojimo riskirati ono što imamo da bismo postigli nešto veće i bolje. Sreća. To je rezultat Slobode. Sa velikim S. Možemo raditi ono što želimo, kada god to želimo jer smo ljudi koji imaju veliko i hrabro srce. To je samo moje mišljenje.

16:16 na satu. Netko misli na mene. Yeah, right. :) Možda i misli... pitam se tko.
Idem sad. Počet će mi Tree Hill.

P.S. odlučila sam otići na masažu. a, u utorak idem na pregled kod zubara. (nisam bila kod zubara od petog razreda. da, prošlo je toliko dugo. čak četiri godine, četiri dugeee godine. aha.)

La, la, la, la, la, la, la....

- 16:16 - Scratch of your nail (19) - Spill the color - #

četvrtak, 04.01.2007.

Korak do sna

Ispred mene se nalazi jedna knjiga. Divljina. Izgubljeni spisi. Jim Morrison, da. Knjiga je baš lijepa. Ljubičasta. Jako lijepa i odlična boja :), da. Volim tu knjigu. I, Pearl ako ovo čitaš, znaj da je nećeš dobiti nazad. Ja ću ti je vratiti u gradsku. Ti je onda opet digni. Jea. Točka. Punto.

Vuk,
koji živi pod stijenom
pozvao me
da pijemo njegovu svježu
Vodu.
Bez prskanja ili kupanja
Samo napustiti sunce
& upoznati mrtvu pustinjsku noć
& promrzle ljude koji tamo sviraju

Imam jednu želju. Ok, imam ja puno želja, ali ova me trenutno muči. Tj, ne trenutno nego već neko vrime. I, stvarno me muči to! Mrzin ovakav za*eb. Vjerojatno je želja samo faza. Jer, prije mi ovo nije bilo ni na kraj pameti. Ali, ne mogu opet lagati sama sebi pa reći da će proći. Neće. Znam to.

Spava mi se. Opet...

PEACE .

- 11:13 - Scratch of your nail (12) - Spill the color - #

utorak, 02.01.2007.

Novogodišnje odluke ?!?!?

Na T-portalu san sasvim slučajno naišla na zanimljivu činjenicu koju mi samo sebi ne želimo prznati.
Što se dogodi s novogodišnjim odlukama?
Većina ih ljudi zaboravi! I to u roku od dva tjedna! Do tog vremena sve je opet po starom. Mnogo ljudi kuje planove o promjeni nekih aspekata svog života i donose važne tzv. novogodišnje odluke. Međutim, te odluke uglavnom ostanu neostvarene.

Heh. Znala sam!!! Prije sam redovito radila popise na kojima bih napisala neke odluke za sljedeću godinu. Uglavnom bih se toga držala samo kad bi pala u depresiju (manijakalna depresija ) ali inače kad bi mi život tekao donekle normalno... Pa, moram priznat da mi novogodišnje odluke nisu predstavljale ništa doli puke fraze kojom bih pojam Nove godine malo napravila zanimljivijim... Ali, odluke kao odluke... Eh da. Hm...

Gorka istina je, dakle, da novogodišnje odluke ne možemo donijeti u jedan dan i onda ih početi ostvarivati 1.1. sljedeće godine. To je ,dragi moji, linija manjeg otpora! To je samo odgađanje suočavanja s problemom. Ako se mislimo mijenajati, nije li onda ispravno i jedino učinkovito početi provoditi te odluke u djelo odmah istog dana?! A ne 'od sutra' ili 'od nove godine'...

Možda je ljudima lakše prihvatiti činjanicu da se trebaju promijeniti ako ima damo nekakvu 'deadline', odnosno točku u vremenskom slijedu kad će početi biti ono što žele. Kad će početi biti bolji. Takve stvari obično ne uspiju. Jer, kažem li ja ili bilo tko drugi 'Od sutra više ne jedem meso' ili 'Od sutra više ne pišem pjesme' ili bilo što čega se želimo riješiti, to nije TO!!! Sutra ćemo na to zaboraviti jer smo tako nešto ionako rekli samo da bismo se riješili znatiželjnih pogleda drugih ljudi. Ali, ako kažemo 'Ja odbijam više raditi *nešto što želite prestati* ' ili 'Ja počinjem raditi *nešto što želite početi* ' i onda odmah istog časa bacimo neki porok u smeće, e to je TO.

Budući da je danas takav dan da će moje odluke koje donesem da bih postala bolja JA biti novogodišnje odluke, neka bude. So be it! Dakle, moje novogodišnje odluke za razdoblje od sada nadalje su:

1. biti malo uvjerenija i čvršća u svojim uvjerenjima
2. koristiti život koliko god mogu (CARPE DIEM)
3. biti uvijek ljubazna i draga, čak i kada me uhvati razdoblje depresije jer se tako lakše nositi s činjenicom da sam u pubertetu (a, naravno i nisi kreten prema dragim ljudima)
4. odvesti pasa u Čakovec da vidi svoju obitelj (za ovo mi triba pomoć mamice i tatice, pitaj Boga kad će me odvesti, tj. nas - mene i Arisa)
5. početi sve što želim od ovog trenutka!
6. neću više poklapati telefon/mobitel onome ko me nazove, čak i kada mi taj neko digne tlak ili tako nešto. obećavan. to je bila samo faza :))

SRITNA NOVA GODINA thumbup