Marketing
Trenutak u nizu svjetlosti
Šetajući uz more jednog zimskog popodneva, pričala mu je o sebi, svom životu i svojim ciljevima.
'Hodajući po rubu, riskiramo... Izazivamo Sreću. Utrkujemo se s Njom. Ali, isto tako, i udovoljavamo Joj. Zadržavamo li isti tempo stalno, Sreća će biti uz nas. Bit će Joj zabavno. Imat ćemo Njenu naklonost. Zastanemo li samo na trenutak zbog neke male prepreke koje se bojimo, Sreća odlazi... Nekad ostaje i čeka naš potez... Ne ispunimo li Njena očekivanja, okrenut će nam leđa. Sreća, ona koja vlada našim životima od dana kad smo rođeni... Trčimo li, trči s nama. Stanemo li, protrči kraj nas.'
Nije mogao vjerovati koliko se promijenila od kad ju je zadnji put vidio dok su još bili mali. Sad je pred njim stajala osoba koju je želio upoznati. Divio joj se, ali je se i bojao. Slušajući je, shvaćao je koliko toga ljudi ipak ne vide.
'Jesi li ikad putovao i zamišljao kakvi su ljudi prije tebe prošli istim mjestom? Koliko tajni čuva jedno mjesto? Jesi li se pitao koliko jedna osoba može utjecati na živote drugih?'
Nije znao što bi joj rekao. Vidjevši da šuti, nasmiješila se i nastavila. Bila je tako ozbiljna i tako tajnovita. A, opet imala je nečeg djetinjastog u sebi.
'Srne su po prirodi plahe. Pametne i brze, ali plašljive i nježne. Ljudi nisu... Bar ne bi trebali biti. Ljudi su predatori. Dok god se osjećaju nadmoćnima. To je ono životinjsko u nama! Isto tako, čim se utočište učini tako dalekim, a mjesto na kojem spavamo tako hladnim... Postajemo mlade srne ne znajući iskoristiti svoju brzinu i razum.'
Zastala je. Okrenula se i otišla tik do mora. Jedan korak dalje i bila bi povezana sa cijelim svijetom. Tu je stala. Imala je odlučan izraz lica, iako jako nepredvidljiv.
'Zašto bih došla ovako daleko...(praktički u unutrašnjost mora) da nije oseka? Nađi mi jednog čovjeka koji bi sad na mome mjestu otišao dalje... Ne možeš? Ništa čudno. Svi imamo svoje granice. Nadam se samo da među njima imamo dovoljno prostora.'
Nije joj znao odgovoriti... Samo ju je gledao. Bila mu je okrenuta leđima. Duga kosa se vijorila na vjetru.
'Odlučila sam još prije četiri godine. Bit ću najbolja... najbolja što mogu. Nadam se da će to biti dovoljno da bih bila dobra i za druge okolnosti. Jer, kriteriji koje sami sebi postavljamo često su previše blagi. Mislimo da će biti vremena. Ali, neće... To je jedini razlog zašto sam tako kritična prema sebi i zašto nekad izgleda kao da ne vjerujem u sebe... Vjerujem, ali samo imam oštrije kriterije I sve što želim je jednog dana ostvariti svoj cilj. Još uvijek katkad sumnjam u sebe, znaš... Ali, pobjeđujem sama sebe. Samo se nadam da ću uspjeti.'
Nije joj odgovorio. Nije znao što reći. Sve što je mogao bilo je nasmiješiti se i reći joj onu istu stvar kojom ju je gnjavio prije. Ona se samo sjetila onoga VUK DLAKU MIJENJA, ALI ĆUD NIKAD NE. I nasmijala se. Više je nije bilo briga.
Post je objavljen 10.01.2007. u 17:47 sati.