petak, 30.03.2007.

Yes, I'm looking for them ...

Ovo je 92384376675 put da pokušavam nešto napisati... Da se pokušavam izraziti rečenicama dostojnima izgovora... Ali ne mogu. Nema te smislene cjeline koja mene može opisati. Nema.

...Valhalla, I am coming...

Što je zapravo to što želim? Ni kao retoričko pitanje to ne može biti točno... Ne može pripadati ovome dijelu svijeta. Želim da mi se sve želje ispune... ? Ali... Ne znam ni sama koje su to moje želje. A, onda opet. Pazi što želiš! Iako se borim protiv toga, iako sve ide protiv moje volje...
Fali mi i ne mogu vam opisati koliko

When the sun goes to bed
That's the time your raise your head
That's your lot in life Lalena
Can't blame you Lalena

Mislim da se Zemlja neko vrijeme vrtila bez mene. Ja sam se vrtila u suprotnom smjeru. Nisam ni sama znala da idem u suprotno smjeru... Da se krećem protiv svoje volje, da s ekrećem protiv svih logičnih zakona... Da sam toliko izgubljena u svijetu snova. Pitam se nije li sve zapravo samo iluzija? Jer... Iluzionist sam po prirodi. A, tome dodajte i rotaciju mog uma... Pitanje je na mjestu

Love ain't no stranger...
I am no stranger to love

Ovo je crni svijet. U ovome svijetu vi ste jedina točka u boji... I zato se nemojte bojati sebe. Posebni jer ste to vi. Isti kao i svi drugi jer su i oni posebni. Život je jako relativna stvar. Stoga, saberite se i ne budite tako prokleto oprezni. Mir s vama.

From Me to You ...

- 13:25 - Scratch of your nail (30) - Spill the color - #

nedjelja, 25.03.2007.

Nezapisani cilj, tek je želja ...

Znate li koji je danas dan? Nedjelja! A, nedjelje me deprimiraju ako nisu praznici...

Znate li koji je jučer bio dan? Subota! Dan za izlaske... O da.

Subota bijaše jučer, ja izašla poptuno nesvjesna utakmice koja je jako, jako važna ili bar tako mislim. Uglavnom, izađem ja vani i dođem u općepoznatu (piše li se općepoznato zajedno ili odvojeno) Pivnicu i, naravno, sjednem... Vidim ja na plazmi gore utakmicu. I, mislim si ja: 'Da, dakle danas je ta utakmica...' Vidim Niku Kovača (meni najdražeg pripadnika hrvatske reprezentacije) kako trči po terenu i skužim da i mi igramo. O, koje čudo!
I tako skupila se ekipa, za mojim stolom samo cure jer su muški koji bi možda izašli kući gledali utakmicu uživajući u toplini svog doma, ali stariji i društveno osviješteniji pripadnici tog nadasve nezrelog spola izašli su vani i u prebučnim kafićima gledali utakmicu.
Tako mi sjedile, pile i razmišljale o tome šta ćemo sad. Naravno, nema muzike zbog pretjerane glasnoće komentatorova glasa... Oko nas dernjava i psovanje zbog tipa koji propusti priliku ili možda nešto slično, šta van ja znan... I onda se sjetim ja Mundijala. I obuze me neka želja da gledam utakmicu =)
Tako ja punih pet minuta, možda čak i deset odgledam utakmicu i izađem vani pričati na mob, vratim se unutra kad ono GOOOL !!! Ali, nažalost ne za nas... Nego za Makedoniju. I ništa... Kasnije odlučih ići ča jer ako bi slučajno ostala, a mi nastavili gubiti... E, popizdila bih! A, ne želim popižđivati u javnosti =) Nda.

Tako ja odoh na neke skalice s vinom i dvije lude. One pile, ja na pauzi nakon khm, khm ...

Ugl, vratimo se na utakmicu. Mislim da bi stvarno bilo puno bolje da se utakmice igraju petkom ili možda nedjeljom. Jer, subotom je zbilja nepošteno. Ruši društveni život... Prije svega moj društveni život. Ti pripadnici genus masculinuma ili sjede u kafiću s duvanon u jednoj ruci i pivom u drugoj ili sjede kući na kauču s istim rekvizitima u rukama... Okej, možda neki od njih ne puše ili ne piju, ali recimo da je to prosjek navijača. Naravno... Niti je Chupava bila hepi, niti je Pearl bila hepi, ne znam za 4x B, ove dvije moje pijane nije fermalo ni 0.2, a kamoli 2% za tu utakmicu i nedostatak muškog dijela nacije, ali znam da ni ja nisam bila hepi onako kako mi je u horoskopu pisalo. No, bila sam ok. Super, štoviše. Bilo mi je na neki način zabavno... Baš je bilo super. Još da mi mamica nije digla tlak... Mda. =)

Sve u svemu... Lijepo molim ljude koji organiziraju utakmice i televiziju koja ih prenosi da se one (utakmice) odvijaju petkom ili nedjeljom!!! I svi sretni. Može?

P.S. Svaka čast našim nogometašima =)

- 20:53 - Scratch of your nail (19) - Spill the color - #

petak, 23.03.2007.

Let's go all the way, let's do it night and day

Sigurna sam da se svi mi s vremena na vrijeme zapitamo jesmo li ispravno odlučili. O, da... Jeste li ikad krenuli nekom uličicom sa strane samo da biste dokazali svome prijatelju ili možda prijateljici da je to brži put pa ste, uvidjevši da je to zapravo kompliciraniji put, u nevjerici potrčali i onda opet ostali paf kad ste stigli prvi? Ili vam se možda dogodilo da ste nekim čudom otvorili knjigu i zapravo učili, ali krivi predmet jer vas je sutradan pitalo nešto stoto? A, recimo to ovako... Nije li vam se bar jednom dogodilo da ste rekli krivu stvar u krivo vrijeme na poptuno krivom mjestu? Ne mislim sad na nešto fatalno, nego na one odgovore tipa DA/NE kad imate 50% šanse za točan, a isto toliko šanse za netočan odgovor i eto ga na! - baš ste izabrali netočnu polovicu? A, je li vam se ikad dogodilo da ste birali između dvije osobe i izabrali krivu ili, još gore, izabrali nijednu misleći da ćete izabrati krivo? E. Pa, ako meni već ne želite priznati, suočote se sami sa sobom! Čovjek je jedno jako nesigurno biće koje više voli rješavati tuđe probleme nego gledati se u ogledalo. To je fascinantno. Zbilja jest! Znate, jako je zanimljivo kad nekome pokraj sebe kažete Sve će biti u redu, ne brini se dok i sami sjedite na plamenim jezicima i sipate si sol na ranu mučeći se prošlošću... Kad ne bih htjela studirati rusistiku i anglistiku, sigurno bih upisala psihologiju ako me starci prije ne bi natirali na pravo.

Vratimo se na početak. U usputnom razgovoru koji se danas odvijao u neko doba jutra, razmislila sam o svojoj odluci koju sam donila prije tri godine... To je jedna od onih odluka o kojima nisam razmišljala već sam znala što je ispravno... Odmah. Jednostavno sam znala da moram izabrati taekwon-do umjesto muzičke. I nisam nimalo dvojila oko toga. Odlučila sam i znala da to moram napraviti! I jesam. Danas, tri godine poslije, kad sam očarana rockerima od kojih neki sviraju klavijature, ja još uvijek mislim da sam ispravno odlučila. Iako mislim kako bi bilo lijepo natjerati se na sviranje onog klavira koji danima i noćima boravi u sobi pokraj moje, nikad ne bih vratila vrijeme i ponovno otišla u muzičku školu... Nikad ne bih ponovno ušla u onu učionicu i nikad više ne bih toliko plakala zbog nezahvalne nastavnice! Ako nekad imam problema s koncentracijom ili voljom na treningu ili ako možda budem živčana i neraspoložena pa se pitam šta ja radim zapravo tamo, odgovor mi leži na zidu sobe =) I znam da sam ispravno odlučila... Kad bi me u nekim teškim trenutcima to možda i kopkalo ili bi se sumnja uvukla u mene otvarajući ono polje šta bi bilo da sviran klavijature u nekom bendu i posvetim se glazbi, samo bih se sitila da je to moj izbor i moja borba... Koju ću dobiti! I, taekwon-do me ispunjava više nego bilo koja odsvirana tipka. Pa, prema tome... Žao mi je, ali ja ne mogu nikad požaliti ni najmanjim dijelom sebe šo sam izabrala to što jesam... U tu odluku bila sam sigurna od početka.

Koliko god mi bilo lagano drugima rješavati probleme i dijeliti savjete (koji ispadaju poprilično uspješni), do nedavno sam se bojala svojih problema jer svatko je sam sebi najmanje poznat. Ali, u zadnje vrijeme se popravljam... Sve sam sigurnija u svoje odluke čak i onda kada se radi o najtežim izborima. Više me ne brine to što će Sudbina možda odlučiti da sam krivo izabrala ili što će me možda provocirati... Jer, istini za volju, i ja Nju provociram. Na kraju krajeva, u dobrim odnosima sa Sudbinom ću biti sve do trenutka kad Joj ne postane dosadno... A dosadno joj još neće biti jer neću ja samo tako predati fight! Mrsh... =) I tako završava moj post koji govori o odlukama... Kad se samo sjetim onog posta od prije godinu dana kad sam plakala zbog rastajanja od prijatelja u osnovnoj i kad sam se bojala da sam krivo odlučila... A, šta da vam kažem? Sada se nasmijem i zamislim... Tko sam ja bila? Čini mi se da se mijenjam... Ne znam... Ali samo se nadam da je to dobro.

PEACE .

- 17:45 - Scratch of your nail (20) - Spill the color - #

utorak, 20.03.2007.

I opet smijem se ...

Da ... Jesam ... Hepi sam ... I niko mi ništa ne može! Jeeeej! *LOL*
Ugl, kako opisati zadnjih par dana u mome prenatrpanom i nadasve inspirativnom životu? Pa, ... sad ... khm, khm ... Ma, sjetila sam se sad.

Mojoj dragoj Kirsche želim poručiti da se ne brine za svoju zlu blizanku... Imam je i ja. Zove se Penelopa i jako je zla... Ali, baš ono... Jako jako. I svako jebeno jutro dočeka me u ogledalu nasmiješena i zadovoljna životom dok se ja borim s podočnjacima. Da. Pitam se ne bi li bilo jednostavnije pustiti je da malo ona upravlja našim životom. Jer, meni je nekad jako zamorno držati sve konce u rukama! Oh, sudbo kleta što namijeniše mi ulogu dobre blizanke... Zašto, o zašto jednostavno ja nisam u ogledalu? Nda.

Eh, da. Sad kad sam skinula kamen sa srca i napravila ono što Penelopa od mene očekuje već cijelu vječnost (spomenila sam je kao ravnopravnu ličnost), mogu krenuti dalje dignute glave i hrabrog srca.
Samo me jedno muči... Moje hrabro srce se boji... Jer, znate ono hrabre prati srića ili, pak, zajeb! No, nevrmajnd. Riskirat ću! Pa, ipak sam ovisna o adrenalinu... A to nije dobro. Tu još jednom do izražaja dolazi moj avanturistički karakter neadekvatan za naše podneblje... Ha ha. Yeah, right! Kako se ono kaže? Ah, da! Vaffanculo alla societa! (ako neko zna, molim vas neka mi kaže di mogu staviti onaj mali naglasak na a... naime, riječ societa ima naglasak na zadnjem slovu)

Budući da je danas jedan od onih rijetkih, rijetkih, skoro nepostojećih dana kada nisam otišla na trening, osjećam se... pa... čudno... u najmanju ruku. I pitam se: Šta bi ja da neman trening inače? Dobro je ovako jednu večer; kokice, kola, sladoled i Johnny Depp u ulozi vječno šarmantnog i pijanog kapetana Jacka Sparrowa!!! Ali, svaku večer? A, ne fala. Žao mi je, dragi Johnny ali možda da se zoveš Dante Alighieri (mislim samo na zvuk tog imena... nije li romantično? *LOL*) i da si mlad i slobodan... Ali, ovako... Žao mi je morat ću te odbiti! Nije stvar u tebi... Zapravo jest, stvar je u tebi.
*Zaboravite ovo, napadaj emocija u simbiozi sa sarkazmom i ismijavanjem* Hm...

Vrlo rado bih volila da mogu poslati moju dragu mamu na neku vrstu odmora! Nije važno ni gdje ni kad, samo da bude šta prije i da se odmorin više od nje!!! Aaaaaaaaaaaa... Isse, kako je naporna. Baš mi diže tlak.

Ne volim kad sere o stvarima o kojima nema pojma
Ne volim kad mi čita poruke
Ne volim kad je u mojoj blizini
Ne volim kad misli da je popila cilu pamet svita
Ne volim to šta me toliko nervira
Ne volim uopće komunicirati s njon o normalnin stvarima

Ali nju volim... Na jedan jako čudan i ovisan način. Ponekad se pitam nisam li ja zapravo parazit koji joj mora biti odan jer ga je rodila i ta sranja... Ali, opet... Ona iz mene crpi energiju, ne ja iz nje. I zato mislim da sam tribala otići negdi vani sada. Ali, votevr. Ionako je kišovito i ledeno.

Sad, kad se i ovaj post polako približava kraju, pitam što je zapravo cilj? Zbog čega je ovo meni važno? Zbog čega se ne mogu riješiti te proklete želje za pisanjem? Kad ionako svi moji zapisi kasnije najmanje razumljivi budu meni! A, onda... Sjetim se. Ima nekih stvari (mogu ih nazvati sastava) koje baš volim i na koje sam baš ponosna. Šteta što su u dnevniku pa ih se bojim.
I da... Kako bih opravdala svoju neutaženu žeđ za akcijom i adrenalinom želim samo reći da je to za mene svojevrsna katarza. O, da... Aristotel bi bar tako rekao. Ili bi me možda potjerao iz svoje kuće kad bi pokucala u krivo vrijeme... Ali, sigurna sam da bi mi to napisao u mailu kad bi gore negdje u raju postojao mail za sve filozofe. I bili bismo prijatelji... Možda bi čak i pili zajedno. Samo onako usput... Da doživimo stanje više svijesti =)

PEACE .

- 20:14 - Scratch of your nail (17) - Spill the color - #

nedjelja, 18.03.2007.

Nice to meet you (hope you'll guess my name) =)

Read my VisualDNA™ Get your own VisualDNA™

I? Kako vam se sviđa?

PEACE .

- 19:03 - Scratch of your nail (8) - Spill the color - #

četvrtak, 15.03.2007.

S mirisom soli, dolazi i okus ...

Miris ljeta je tu... Dolazi sa zvukovima one pjesme. I one druge. I one treće... I još jedne i još jedne... Pjesme samo sviraju. Jedna za drugom. A ja vidim koliko se stvari mijenjaju. Nije više isto ko i prije. I neće biti isto ko i prije. Neće više biti istih bescljinih lutanja plažom, istih smiješnih priča, istih trčanja za nekima ljudima *khm, khm, nisam ja nego Nika!!!* Ako i spomenem kako će biti izležavanja po plaži od rane zore do kasnih sati... Lagat ću. Neće ni toga biti. Sve će biti drugačije. Ali opet isto. Bit će kao i svake godine. Svaki dan na istoj plaži, svaki sat u istoj ekipi, svaka minuta u istoj šumici, svaka sekunda u istom kafiću, svaka stotinka na istom brodu... Sve će biti isto... Promijenit će se jedino dah vjetra i iznenadna sloboda... Odkud vam ja znam to reći? Odkud meni pravo da si predvidim isto ljeto koje nikad više neće biti jednako kao i prije? Kako? Zašto? Ne želim se mijenjati, ali ne želim isti život... Želim nove pjesme koje će me podjsećati na ljeto, želim maknuti iz svog života stare uspomene. Ne želim reagirati onako kako reagiram kad čujem neku pjesmu koja ima sentimentalno značenje. Ne želim da mi je život obilježen razno raznim sjećanjima i osjećajima. Želim ovo što želim sada. Jednom će i to postati samo zaboravljena slika u mojem ionako uvrnutom i relativno rastresenom umu... Želim se pržiti na Suncu, želim miris soli na kosi... Ali želim i ovo sad. Kako ću samo ukolpiti sve to u jednu novu cjelinu? O, Bože... Kako? Ne želim birati, ne mogu birati... Hoću sve isto ko i prije samo da bude različito... Ne razumijete to. Ali, to je ono što želim... Ono čega se bojim... Ono zbog čega nisam sretna...
Ne želim izgubiti sve što me veže sa školom. Svak će otići na svoju stranu, svak će imati neke nove msili i avanture tijekom ljeta... Falit će mi ti ljudi... I ja ću njima faliti, nadam se. A samo bih htjela da se ne razdvojimo tijekom ljeta. A opet... Ne želim pustiti onu staru naviku koju sam svake godine, svakog dana i svakog sata osjećala u sebi... Ne mogu to tek tako pustiti. Želim odmor. Trebam odmor. Ali trebam i ovo... Ne znam kako bih ovo imenovala. Stanje rastresenosti i nenormalno velike dosade uz smijeh i iščekivanje odmora... Ovo... Izlasci, svi smo na okupu, sve je tu. Samo trebam pružiti ruku i dohvatiti ono što želim. Ali bojim se, ne mogu ja to. A, kako ću tek kad počne ljeto? Ništa. Ništa.
Playlist me baca u stanje transa i neke blage depresije. Ali ne želim slušati nešto drugo. Ovo su lijepe pjesme. Samo želim biti mirna i želim ... želim ... .

Zaboravite ovo gore. Odnosno, nemojte zaboraviti ali zanemarite. Zato jer znam da zvuči jako depresivno, ali nije. To je samo ono što mi je pršlo kroz glavu danas kad sam gledala
slike od ljeta. Neki čudan osjećaj. Kada gledate sebe a vidite nekog drugog... Brrr... Nevrmajnd. Nda. =)

Wish me luck !

- 23:55 - Scratch of your nail (9) - Spill the color - #

utorak, 13.03.2007.

Moje buduće remek-djelo =)

Po 937236087275 put slušam Here I Go Again... I nije mi dosta! Pisma je kul. Prekul... Podsjeća me na moje greške. Ali i na moje uspjehe. Obožavam tu pismu!

Pisala sam jučer autobiografiju za domaći iz hrvatskog. Ne bih to bila ja da nisam napisala veći i detaljniji opis na neki papir... Autobiografiju koju neće čuti moja profesorica. Koju neću ni objaviti tu. Ali nemam ništa protiv ni da je netko pročita (ako je pronađe u smeću i složi njenu isparanu konstrukciju). Ne, moja autobiografija nije tajna. To je samo još jedno djelo u nastajanju koje ide dobrim putem da postane roman duhovitog, ironično satiričnog i jako jako zanimljivog sadržaja. oduše, kad proživaljavaš sve to što ja proživljavam pitaš se koliko je to zapravo zanimljivo. Dok živim u tom vremenu i tim događajima jednostavno mi nije zanimljivo. I kasnije razmislim... Vidim koliko toga ustvari JE komplicirano. Ponekad jednostavno mislim da su sapunice pisane prema istinitim događajima, ali bez uljepšavanja. Nego jednostavno neka vrsta reality-showa. Možda i jesu. Khm, khm... Možda i nisu.

Uglavnom, napravila sam malo istraživanje. Gledala sam slike, razmišljala o svom životu i čitala stare dnevnike. Sve moguće što bi moglo ući u moju autobiografiju koja je sada negdje duboko u smeću (a čiji mali dio je u mojoj bilježnici iz hrvatskog). Zapravo volim svoj život. Nikad nisam u potpunosti bila zadovoljna, često sam željela nešto drugo... Ali, sada vidim koliko toga sam ustvari imala a da nisam ni vidjela sve to ispred mene! Svi mi imamo dobra i loša vremena, ali ljudi kao ljudi uvijek tražimo mane. Kako ne kužite? Ako vam je sve savršeno, dosadno je! Znam ja to. Bila sam ja malo razmaženo derište kojem je sve bilo savršeno. I bilo je dosadno. Iako jako ugodno. Onda sam napokon počela odrastati. Još uvijek sam držala sve konce u rukama, a da toga nisam ni bila svjesna. Ne mogu vam opisivati sve detalje, sve osjećaje jer ovo nije mjestoni vrijeme za to. Prvi dnevnik sam počela pisati još kao dijete od 9 godina po uzoru na Dnevnike Paoline P.. Pisala sam ih tri puta mjesečno (točno). crtala sam curice tamo i pisala svoje podatke. Bacila sam dnevnik kad mi je postalo neugodno. Drugi dnevnik sam pisala dvije godine kasnije u petom razredu. I od onda do kraja sedmog razreda pisala sam dnevnik redovito. Prestala sam pisati negdje oko 5. 8. 2006. Nisam imala vremena. Zadnji zapis u starom dnevniku govorio je o dopisivanju s jednim tipom i o tome kako smo se našli, bla-bla ali lipo san napisala (citiram): 'Neće se više ponoviti, nažalost ili možda nasreću. Gotovo je.'

Nisam pisala dnevnik neko vrijeme. Tada sam imala potrebu napisati nešto na papir, to jest u bilježnicu nakon svađe sa starcima. I bila sam jako zadovoljna kad sam to riješila. Bilo je to nekoliko dana prije mog rođendana. Ali, kad pišem dnevnik ja se osjećam tako glupo. Djetinjasto, besmisleno, bezvezeno i razočaravajuće. Vidim, ustvari, da me uvijek muče isti problemi u drugim okruženjima.

Onda se dogodilo. Nakon nekog vremena, čovjek se umori držati konce u rukama. Konci pobjegnu. I sve se raspada. Malo po malo, toneš sve dublje i dublje i onda pukneš! Ali, kako se moj život sastoji od good times, bad times ishod je završio dobro. Nadam se.

Uglavnom, prvi razred srednje škole ljudima je donio nešto novo. Neki su se zaljubljivali, neki su plakali, neki nalazili novu ekipu, neki gubili stara poznanstva, neki živjeli vlastite sapunice, neki proživljavali najluđe zabave... Još uvijek neki vole, neki plaču, neki samo uče, neki dobivaju slomove živaca, neki nalaze prekretnice i rješavaju se starih (uglavnom loših) navika... Gdje sam ja u svemu tome? Što je sa mnom? Zašto toliko pitanja postavljam?

Kad sam napisala autobiografiju, došao je na red onaj dio koji je okazao suprotno i pobio moja uvjerenja o dosadi koja me prati. Zapravo, ja nemam vremena da bih uživala u činjenici da mi nije dosadno i onda mislim da je dosadno. N I J E. (kužite li me?) Uglavnom, uzela sam sliku one male djevojčice koja je imala svoju zvijezdu repaticu pomoću koje je se borila protiv duhova dok je spašavala svijet (ili bar vrtić) i stavila je pored moje slike. Nova slika ima neke detalje o kojima kao dijete koje spašava svijet nisam ni sanjala. Kimono, pojas, medalja, Aris... I onda pogledam u ogledalo i vidim sebe. Cura koja do ljeta mora kupiti kratke hlače na tregere i ljubičaste starke sa zelenim špigetama, cura koja je zaljubljena u Led Zeppelin i Deep Purple. Cura koja bi se spasila samo da na trenutak može biti s Axlom Roseom... Cura koja ima cilj. U međuvremenu, cura koja je proputovala i vidjela dosta toga. Cura koja sada ima 15 godina, a onda je bila tek malo dijete s velikim ambicijama.

Ali nisam nimalo zrelija (ok, možda malo, ipak je prošlo desetljeće!). Samo sam shvatila neke stvari. U dubini duše još uvijek obožavam gledati stare epizode Buffy ili Mjesečeve ratnice... Kad radimo borbu na treningu imam isti onaj osjećaj kao kad sam bila dijete koje je spašavalo svijet. Ovisnica sam o adrenalinu i još uvijek držim sve konce u rukama, ali ponekad ih pustim tek tolko da mi ne bude dosadno. To nije nimalo zrelo jer ih nekad pustim predugo... I padnu u dubinu. Onda skačem za njima. I kupujem dvosmjernu kartu do pakla i nazad =) Ali, ipak moja autobiografija još nije gotova.
To je djelo u nastajanju. I nadam se da će jednom biti remek-djelo.

PEACE .

- 12:39 - Scratch of your nail (19) - Spill the color - #

četvrtak, 08.03.2007.

Prošlo (ne)svršeno vrijeme i jedan poduži post

Svira mi Janis Joplin i dok bih trebala učiti zamišljam kako ću srediti zidove... Dosadili su mi posteri na ormaru i moram nešto smisliti inače ću popi***** Ajme. Kul riječ. AJME. Šta znači to Ajme... ? Ajme meni ne znan šta znači Ajme ali je upotrebljivo u svakoj situaciji =)

Nema smisla da pišem nešto što mi se ne da pisati i da gubim dragocjeno vrime za objašnjavanje mog unutarnjeg nemira i razno raznih vulkanskih procesa u povijesti koje trenutno pokušavam zapamtiti... A, mislin stvarno... Ako već ima toliko tih nekih inovacija, tzv. reformi u školstvu, zašto ne bi ukinili zemljopis i obisili sat na zid one jebene učionice broj 5?! Mislin, koliko teško može biti uzeti brukvu, čekić, sat i obisiti ga gori pokraj grba RH i poviše ploče... Pa ono. Kad već imamo rupu u vratima koja je jako amaterski pokrivena nekon daskon i kad je staklo pored moje glave već tako labilno i samo šta ne padne, a da ne govorin o rupici u zidu (*LOL*) i puknutim klupama (bla-bla ko da me briga) ... Mogu li bar obisiti taj sat??? Ajme.

E. Dakle, nemam običaj visiti po forumu tako popularnom među pripadnicima poluviših razreda osnovne škole i nekih malo nesigurnijih straijih adolescenata koji se međusobno hvale, seru po drugima itd... Ali eto... Danas ja odoh malo na slavni Vodice-Online Forum (koji ne zaslužuje da ga pišem velikim početnim slovom dakle, dalje ide vodice-online). I šta vidin? Teme ala Di je lipše lomit - u Bassa ili Alohe, S kin van je bilo najbolje u vezi, Najlipši muški/ženska u toj i toj školi, Jebite se rokeri, jebite se cajkaši... A mislin... Stvaaarno. Uopće neman riči kojima bi opisala besmislenost tema, beznadnost tih ljudskih umova i nezrelog ponašanja koje nije čak niti nezrelo jer tu ima daleko starijih ljudi neg šta san ja pa mi je malo glupo suditi o njihovoj (ne)zrelosti... Ali, ljudi moji. Takozvani rockeri, punkeri, metalci... šminkeri, cajkaši. Šta se vriđate koji k***c kad ionako samo govorite u prazno. Svi smo mi ljudi isti! Mislin da bi tribalo pisati peticiju za ugasiti taj forum jer je opasan za mentalno zdravlje ljudi koji su ovisni o tračevima. Kad već moramo na programu imati po nekoliko spaunica za redom (a sve su iste) šta će nam još i jebeni vodice-online forum. Ono, ako neka cura ima onaj pojebi-me-laka-san izraz lica, ne morate je jadnu ištracat na forumu... A, mislin. Ili ako ste u sedmom razredu i počeli ste slušati nešto ka Tokio Hotel ili neke mračnjake koji su samoprozvani metalčine ipo, šta odma serete po cajkašima i šminkerima? Mislin, ja slušan rock (ne metal ni dark-neki-kurac-death-metal, neg rock) ali neman ništa, baš ništa protiv ljudi koji se ne slažu s mojin ukuson glazbe... Ne moran ja žviti s njihovim osobinama i glazbenim ukusom... Oni moraju. Pa šta sad?! Live and let live. Neeee?

Ali, promijenimo temu. Dakle... U mom Gradiću na Obali pada kiša. Jučer je bilo jako sunčano. Vremenska prognoza (made by: Me, myself & I *LOL*) UMJERENO NERVOZNO I VEOMA PSIHOTIČNO VRIJEME POPRAĆENO BURNIM REAKCIJAMA UZ MALODUŠNOST I SLABOST =) Iako, ja se ne mogu požaliti. Meni je bio kul dan. O da. Je. Aha. Nda, ...
Ne, nisam vas htjela izvještavati o vremenskoj, bio ili nekoj drugoj prognozi nego sam samo navela motiv koji me podsjetija na nešto šta me nekako muči... Vrijeme brzo prolazi. , opet... Nekad je tako beskonačan neki trenutak. Ne znam točno što želim reći, jer tek sada zapravo oblikujem svoju misao, ali nekako mi je žao... Žao mi je jer mi fali ono prije. Fali mi i ovo sada jer znam kako će brzo proći. Sve postaje prošlost. I ovaj trenutak dok ovo pišem i onaj trenutak kad ćete vi ovo čiatati. Pojam SADA je relativan i nestabilan. Nije li to malo zabrinjavajuće? Što ja postižem pišući ovaj post? Ništa, samo trošim dragocjene trenutke... A vrijeme samo ide i ide nikad ne staje. Ovo je već prošlost.

Zanemarite moju nesigurnost i brigu o prolaznosti...
Svaki post dosad ima kategoriju Osobno uz poneki kojeg stavim u kategoriju Priče... Malo mi je to bezveze. Jer, kad otvorim onaj dio u editoru di su objavljeni postovi sve je neka kategorija Osobno, Osobno, Osobno... I tako dalje. Zato ovaj post neće imati kategoriju! Neće i gotovo. I baš me briga. Da... Nemaju zapravo ni ovih par zadnjih posteva kategoriju ali ovaj neće imati iz principa a ne zato šta ću zaboraviti staviti kategoriju! Da, ovo je post sa uvjerenjem. I ne želi kategoriju. Ajme. E. Nevrmajnd.

Pitam se sad nisam li ja lutka koja samo ostavlja prazne tragove po svijetu koračajući u blatnim starkama?
Ako jesam, nije ni čudo što nema nečeg di sam ostavila trag. Jer, uvijek padne kiša... I opere blato sa staza kojima sma kročila. A starke ostaju blatnjave i željne koračanja. Pa zato mene bole noge. Počet ću gaziti u beton prije nego se osuši... Aha. I tu ću ostaviti otiske svojih nogu. I obavezno ću napisati broj noge tako da neki budući ljudi (ili vrsta koja već bude glavna na Zemlji) vide kako su izgledale noge njihovih predaka... Da, to će biti onda kada naša korjenska rasa izumre. I onda će mali zeleni, a možda budu i neke druge boje, možda čak budu i dlakava stvorenja visine 5 centimetara ili pak ljigave tvorevine visine 5 metara, uglavnom naši nasljednici zavladati svijetom otkrivši moju nogu u betonu u Gradiću na Obali. Da, da... Znam da se sada smijete i zato DOSTA ! (i ja se smijem, ali zamislite da sam ljuta)

Idem sad. Naučiti nešto o vulkanima i potresima i ostalim potencijalnim katastrofama koje me ne zanimaju ali zanimaju provjeru iz zemljopisa... Ako provjeru može nešto zanimati. A osim toga... Smatram da je bolje za moje moždane vijuge da idem učiti nego da ode pišem neke nebuloze od kojih i mene boli glava! Uf! Izbrisala bi sad ovaj post ali mi je žao...

PEACE .

- 16:33 - Scratch of your nail (25) - Spill the color - #

utorak, 06.03.2007.

Great big hole in my heart ... Not

Nda. Najteže mi je početi post. Šta da bude prva riječ? A rečenica? E. Neka bude... To je tako kul slovo... E E E E E E E E E E E E i samo E ........
Uglavnom... Počinjem post sa E i točka. E.

Dakle, khm... *pročišćujem grlo jer kao imam nešto važno reći* *cerek* khm.
Nemam riječi. Previše bombona vjerojatno. Ali, pravih bombona. Mentosa. Kako volim te bombone. Jednom, točnije nekoliko puta, pojela sam sveukupno pet paketića Mentosa. Odjednom. I bilo mi je zlo. Ali... Nevermind. Obožavam ih. Baš su kjut. One šarene. E. =)
Bila sam u subotu vani (kako i ne bih kad ima toliko toga zanimljivog vani. HA HA *sarkazam ipo*) i tako sam propustila film Deveta vrata. Naravno, pogledah ja to divno remek-djelo redatelja kako-se-ono-zove, ali nije važno ime redatelja toliko koliko je glavna (muška) uloga... Johnny Depp!!! Aaaaa.... Jea. Ugl, i film je dobar. Nema šta *nije sarkazam, sasvim sam ozbiljna* Radi se o tome kako dakle naš junak (moj junak... ili ne) traži knjigu koja će ga dovesti do Kneza tame. I tako to... Kul film. Ima dosta književnosti, povijest književnosti i gluposti koje bi ja tila studirati... Nda. Nije važno.
Na razno raznim blogovima diljem ovog malog (velikog) blogerskog svijeta vidjela sam recenzije Dore koja se održala isto tako u subotu. Ljudi moji dragi, moram vam priznati da ja uopće nisam znala da je Dora bila u subotu... Nije me baš ni bilo briga *pssssst* ali eto ga. Baš me zanima kakva je pobjednička pjesma. Ma, ustvari ne zanima me. Čut ću je već jednom. Nevermind.
Na divnom televizijskom programu u subotu našla se i utakmica. Šibenik-Hajduk... Ajme *plačem, plačem ko beba* Kako smo spušili tu utakmicu... Strašno nešto... Bijah u Pivnici kad se tragedija dogodila. I vidila san to! Svojim očima... Kako smo samo spušili. Ah! Šta ćemo? Ništa... *smirujem se, dišem*

Tako kad ste vidjeli šta i kako je bilo na TV programu, vajda bi htjeli znati što se događa sa mnom... A, ne ne... *LOL* Neću vam ništa reći. Mislim, oću. Ali zvuči stvarno kul kad ovako kažem Neću vam ništa rećiiiiii =)

Dakle, moj dragi blog je stavljen u Peglu. Za neupućene, to je gimnazijski časopis. Veoma kul literatura... I da, stavljen je moj blog tamo. U članak koji se zove nešto kao Sve više gimnazijalaca otvara svoj blog ili tako nekako. Da, khm...
Postavlja se pitanje jebenih motiva otvaranja blogova. Da, neki ga ptvaraju da bi izrazili svoju kreativnost, neki da bi našli istomišljenike, ali uglavnom je u igri moda. Ajme, i blogovi će postati komercijala (kao da već nisu, ha!). E sad... Koji je moj motiv otvaranja bloga? Pa, ja uopće nisam bila u srednjoj školi kad sam otvorila svoj prvi blog. To je dakle bilo 7.12.2005. dan prije obljetnice smrti Johna Lennona ujedno i rođendana moje sestre. I onda sam ga u naletu neke čudnovate megahiperultragiganegativne inspiracije zatvorila. I opet otovrila. Na istoj adresi. U međuvremenu se ništa nije događalo. I blog mi donosi nesreću jer sam tako jako pod osjećajem da to nije za mene i da me previše sputava... Ali koga briga? Kad već sve ide krivo, neka ide i ovo. Pa k vragu!

Kad sam već spomenila kako mi je sve išlo krivo u zadnje vrime, e pa te sile zla neće samo tako nestati iz mog života ali guess what?! Ko ih j**e!!! Sve šta me muči će proći jer ja tako želim. Ja to hoću, ja to mogu... I zato će to tako i biti. O da... Kako sam sad ponosna na sebe =) Da, da... Vuhuuu

''Samo si putnik na relaciji života,
samo trn u oku savršenstva...
Možeš li biti dovoljno jak da prijeđeš bol i
ono najgore učiniš najboljim...?''
=) DA.

PEACE .

- 16:57 - Scratch of your nail (9) - Spill the color - #

petak, 02.03.2007.

Where have they hidden my thrown ... (?)

now playing: Your Time Is Gonna Come (Led Zeppelin)

Made up my mind to break you this time,
Won't be so fine, it's my turn to cry.
Do what you want, I won't take the brunt.
It's fadin' away, can't feel you anymore.

Pa, bar se nadam...
Sjetila sam se kako nekad zbog prevelike zaokupljenosti ljudima, zaboravim na sve ono što su proživljavali sa mnom.
Prošle godine... Prošlo je nešto manje od godinu dana... Bio je utorak, toga se dobro sjećam. Odlučili smo igrati biljar dok ne dođe trener. Tada smo još bili neozbiljni... Bar neozbiljniji nego sada. Nas troje... Trokut. Možda onda nismo ni znali da je to bija trokut. Ali, posvađali smo se zbog sitnice. Di ima dima ima i vatre jel' da? E, pa mi smo se posvađali zbog sitnice koja je u biti bila nešto puno veće... Ne mogu virovati kolko je malo trebalo da bismo sve to samo zaboravili... Bar ja, ne znam za njih dvoje. Iskočila sam iz cijele te priče čim je postalo previše... Čim je postalo napeto. Nisam se više mišala... Možda zato nisan ozbiljno svatila situaciju... I možda zato uvik samo odmahnen rukon kad mi kažu činjenicu koja kao da samo lebdi u zraku i ne želi otići iako je prošla... Davno, davno.
Želim da mi opet bude prijateljica... A za njega želim da opet bude moj prijatelj... I želim da ne bude greška.

Moj se život sastoji od dijelova, kao uostalom i svačiji život. Poseban je jer je moj kako bi M. rekla. Poseban je samo zato što je moj i ni zbog čega više kako bih ja rekla, a ona bi se možda složila možda i ne.
Uvijek proživljavam dvije faze... Good times, bad times. Opet se pozivam na Zeppeline... Oni su stvarno kužili u čemu je stvar...
Ali kad ide dobro, onda stvarno ide dobro i predobro... A... Kad krene loše... Onda je to slobodan pad do pakla... I nazad. Ipak nije jednosmjerna karta do dna, ja je zamijenim za dvosmjernu na prvoj stanici koja obično bude jutro.

Nisam tražila princa...
Nisam tražila najbolje od najboljih niti sam tražila zlato...
Nisam tražila savršenstvo...
Nisam...

Princa zaboravite... To sam već jednom rekla. Dok sam prije pisala blog. Zaboravite princa. Možda je baš konj ono što tražite. Samo rijetki ljudi nađu princa. Jer svi su prinčevi homoseksualci ili eventualno zauzeti (ako su hetero). I zato jednostavno nađite žabu koja neće ganjati druge muhe ili nađite konja koji će trčati prema vama a ne od vas. Jer, da budemo iskreni nismo ni mi princeze... Iako nam nekad 'prinčevi' to govore. =) (pogledajte Stepfordske supruge ako mi ne virujete) I, da napomenem... Ovo već dugo dugo želim napisati, nije samo splet (ne)sretnih okolnosti.

Najbolje od najboljih... No coments.

Zlato sja samo s jedne strane medalje. Važna je i druga strana, znate =)

Savršenstvo... Ja jesam savršena na jedan posve drugi način prepun pogrešaka. Možda sam samo još jedna greška u nizu ali ovakvo srce imam samo ja i nitko mi sličan nije. Zato se ne trudite biti savršeni... (Be)smisao savršenstva je upravo u tome šta nas male nesavršenosti čine savršenima.

A sve ostalo... Doći će i tvojih pet minuta... Slavit ćemo tada cijelu noć
(sitite se ovoga kada budete na vrhu i kada vam predaju žezlo i krunu)