Marketing
Moje buduće remek-djelo =)
Po 937236087275 put slušam Here I Go Again... I nije mi dosta! Pisma je kul. Prekul... Podsjeća me na moje greške. Ali i na moje uspjehe. Obožavam tu pismu!
Pisala sam jučer autobiografiju za domaći iz hrvatskog. Ne bih to bila ja da nisam napisala veći i detaljniji opis na neki papir... Autobiografiju koju neće čuti moja profesorica. Koju neću ni objaviti tu. Ali nemam ništa protiv ni da je netko pročita (ako je pronađe u smeću i složi njenu isparanu konstrukciju). Ne, moja autobiografija nije tajna. To je samo još jedno djelo u nastajanju koje ide dobrim putem da postane roman duhovitog, ironično satiričnog i jako jako zanimljivog sadržaja. oduše, kad proživaljavaš sve to što ja proživljavam pitaš se koliko je to zapravo zanimljivo. Dok živim u tom vremenu i tim događajima jednostavno mi nije zanimljivo. I kasnije razmislim... Vidim koliko toga ustvari JE komplicirano. Ponekad jednostavno mislim da su sapunice pisane prema istinitim događajima, ali bez uljepšavanja. Nego jednostavno neka vrsta reality-showa. Možda i jesu. Khm, khm... Možda i nisu.
Uglavnom, napravila sam malo istraživanje. Gledala sam slike, razmišljala o svom životu i čitala stare dnevnike. Sve moguće što bi moglo ući u moju autobiografiju koja je sada negdje duboko u smeću (a čiji mali dio je u mojoj bilježnici iz hrvatskog). Zapravo volim svoj život. Nikad nisam u potpunosti bila zadovoljna, često sam željela nešto drugo... Ali, sada vidim koliko toga sam ustvari imala a da nisam ni vidjela sve to ispred mene! Svi mi imamo dobra i loša vremena, ali ljudi kao ljudi uvijek tražimo mane. Kako ne kužite? Ako vam je sve savršeno, dosadno je! Znam ja to. Bila sam ja malo razmaženo derište kojem je sve bilo savršeno. I bilo je dosadno. Iako jako ugodno. Onda sam napokon počela odrastati. Još uvijek sam držala sve konce u rukama, a da toga nisam ni bila svjesna. Ne mogu vam opisivati sve detalje, sve osjećaje jer ovo nije mjestoni vrijeme za to. Prvi dnevnik sam počela pisati još kao dijete od 9 godina po uzoru na Dnevnike Paoline P.. Pisala sam ih tri puta mjesečno (točno). crtala sam curice tamo i pisala svoje podatke. Bacila sam dnevnik kad mi je postalo neugodno. Drugi dnevnik sam pisala dvije godine kasnije u petom razredu. I od onda do kraja sedmog razreda pisala sam dnevnik redovito. Prestala sam pisati negdje oko 5. 8. 2006. Nisam imala vremena. Zadnji zapis u starom dnevniku govorio je o dopisivanju s jednim tipom i o tome kako smo se našli, bla-bla ali lipo san napisala (citiram): 'Neće se više ponoviti, nažalost ili možda nasreću. Gotovo je.'
Nisam pisala dnevnik neko vrijeme. Tada sam imala potrebu napisati nešto na papir, to jest u bilježnicu nakon svađe sa starcima. I bila sam jako zadovoljna kad sam to riješila. Bilo je to nekoliko dana prije mog rođendana. Ali, kad pišem dnevnik ja se osjećam tako glupo. Djetinjasto, besmisleno, bezvezeno i razočaravajuće. Vidim, ustvari, da me uvijek muče isti problemi u drugim okruženjima.
Onda se dogodilo. Nakon nekog vremena, čovjek se umori držati konce u rukama. Konci pobjegnu. I sve se raspada. Malo po malo, toneš sve dublje i dublje i onda pukneš! Ali, kako se moj život sastoji od good times, bad times ishod je završio dobro. Nadam se.
Uglavnom, prvi razred srednje škole ljudima je donio nešto novo. Neki su se zaljubljivali, neki su plakali, neki nalazili novu ekipu, neki gubili stara poznanstva, neki živjeli vlastite sapunice, neki proživljavali najluđe zabave... Još uvijek neki vole, neki plaču, neki samo uče, neki dobivaju slomove živaca, neki nalaze prekretnice i rješavaju se starih (uglavnom loših) navika... Gdje sam ja u svemu tome? Što je sa mnom? Zašto toliko pitanja postavljam?
Kad sam napisala autobiografiju, došao je na red onaj dio koji je okazao suprotno i pobio moja uvjerenja o dosadi koja me prati. Zapravo, ja nemam vremena da bih uživala u činjenici da mi nije dosadno i onda mislim da je dosadno. N I J E. (kužite li me?) Uglavnom, uzela sam sliku one male djevojčice koja je imala svoju zvijezdu repaticu pomoću koje je se borila protiv duhova dok je spašavala svijet (ili bar vrtić) i stavila je pored moje slike. Nova slika ima neke detalje o kojima kao dijete koje spašava svijet nisam ni sanjala. Kimono, pojas, medalja, Aris... I onda pogledam u ogledalo i vidim sebe. Cura koja do ljeta mora kupiti kratke hlače na tregere i ljubičaste starke sa zelenim špigetama, cura koja je zaljubljena u Led Zeppelin i Deep Purple. Cura koja bi se spasila samo da na trenutak može biti s Axlom Roseom... Cura koja ima cilj. U međuvremenu, cura koja je proputovala i vidjela dosta toga. Cura koja sada ima 15 godina, a onda je bila tek malo dijete s velikim ambicijama.
Ali nisam nimalo zrelija (ok, možda malo, ipak je prošlo desetljeće!). Samo sam shvatila neke stvari. U dubini duše još uvijek obožavam gledati stare epizode Buffy ili Mjesečeve ratnice... Kad radimo borbu na treningu imam isti onaj osjećaj kao kad sam bila dijete koje je spašavalo svijet. Ovisnica sam o adrenalinu i još uvijek držim sve konce u rukama, ali ponekad ih pustim tek tolko da mi ne bude dosadno. To nije nimalo zrelo jer ih nekad pustim predugo... I padnu u dubinu. Onda skačem za njima. I kupujem dvosmjernu kartu do pakla i nazad =) Ali, ipak moja autobiografija još nije gotova.
To je djelo u nastajanju. I nadam se da će jednom biti remek-djelo.
PEACE .
Post je objavljen 13.03.2007. u 12:39 sati.