utorak, 27.02.2007.

I am no superwoman . . . And I'm not crazy . . . Ok, maybe a little bit

Tipičan dan... Sve u svemu jako sam sritna! Zašto? Khm, khm... Zaboravite. Ne znan ni ja zašto san sritna al san sritna. To mi je zapisano u genima, zvijezdama i ostalin stvarima di već može biti zapisano =)

Ima jedna kul knjiga... Zove se Property of blood prevedeno na hrvatski Plava krv (nije doslovan prijevod, ali mislim da Vlasništvo krvi ne bi dovoljno kul zvučalo... možda Krvno vlasništvo? Ma ne...) Uglavnom, knjiga je zakon! Jea. Psihički krimić o otmici grofice i razno raznim aferama unutar njene obitelji uz lascivne i nadasve brutalne prikaze psihičke i fizičke torture kroz koju je prolazila za vrijeme otmice. Naravno, našlo se tu i nekih međuljudskih odnosa... Jako jako zanimljivih.

E, zamislila sam savršeni odmor... Da! I baš je savršeno. Ne uključuje seks, drogu i rock'n'roll za divno čudo. Ne uključuje ni superultramegakvazikul tulume, niti neke pijanke uz puno puno orgijanja (*LOL*), a ne uključuje bome ni romantične šetnje uz more ili večere uz svijeće. Uključuje samo mene i moje trenutno stanje duha uz nekoliko čašica koktela kao što su Sex on the beach ili Bloody Mary... Definitivno bih radije bila uz more nego u planinama, ali recimo da mi ni alkohol na skijalištu ne bi bio odbojan (iako se meni često ne da skijati pa me ćaća ne kuži) Dakle, volila bih se izležavati uz mogućnost da kad mi se god prohtije mogu imati neku aktivnost... Od rock koncerta do onoga što me najviše upotpunjuje - sporta... Naravno. =) Zanemarite ovo. Još kad bih vam detaljno opisala sve što bih sad tila u ovom trenutku i kolko bi se spasila da mogu iskočiti iz ove sive svakodnevice... Vjerojatno bi otišli do onog malog iksića u gornjem desnom kutku i pobigli glavom bez obzira ne vraćajući se nikad više. Možda i ne biste tako postupili... Možda bi me stavili u favorite... (to uvijek možete... postupak je jednostavan. Add to favourites) Nda...

Idem dalje. Hodam po onim istim prostranstvima gdje sam nekad bježala. Sada se samo želim vratiti. Natrag u vrijeme koje sad izgleda poptuno besciljno. Onda sam lutala kroz život tražeći ono čega nema. Uvijek sam gledala koliko je situacija riskantna i koliko vrijedi riskirati... Da, neke stvari sam zajebala zbog tog... Ali iskreno? Nije me briga. Bilo pa prošlo. Samo se s vremena na vrijeme volim prisjetiti propuštenih prilika koje me na neki čudan način ustvari razvesele... Iako su propuštene. Drage su mi. Čudno je to. Jako čudno.

Računala sam neki dan masu Sunca... I zadatak je bija tako jebeno dosadan... Onda mi je naglo postalo zanimljivo... I skužila san =) Masa Sunca jednaka je brzini na kvadrat puta uadljenost kroz gravitacijska konstanta Zemlje. I dobijemo konačan rezultat. I rezultat uopće nije fensi. Nekako je previše jednostavan. Ne zvuči ono astronomski zvjezdano veliko i vrtoglavo kako bi čovik pomislija kad čuje frazu masa Sunca...

Eto ga. Idem ja... Ne znam kad i ne znam gdje... Ići ćemo istom stranom ulice =)
Pa se prema tome valjda vidimo. A ako ne... onda se čujemo. Ako ni to, onda ciao bellissimi!

PEACE .

- 23:57 - Scratch of your nail (13) - Spill the color - #

ponedjeljak, 26.02.2007.

Točkice povezujem ... Misli izrezujem ...

*** Kada bi na svijetu postojala samo radost, nikada ne bismo naučili biti hrabri i strpljivi ***

Da, to sam ja... Vječni optimist. Idem sama sebi na živce i moj optimizam već mi polagano izjeda srce.
Ali, ... ustvari nema ali. To sam ja i samo ja i nitko mi sličan nije.
O čemu bih trebala pisati. Kad je toliko toga u mojoj glavi, a ne znam odakle da uopće počnem. Sve kao da nema ni početka ni kraja... Moj je život još samo jedno djelo u nastajanju.
Koliko sam samo puta čula onu istu stvar... Nikad nije kasno. Nije gotovo dok nije gotovo... A, onda opet... Kako ja znam kad je gotovo? Ili kad nije gotovo?
Nemam više smisla za ono što želim reći. Sve se oko mene stapa u jednu mračnu crtu iz koje je nemoguće izvući realne djelove. I ne, nisam ja petnaestogodišnja darkerica koja mrzi život i želi se ubiti... Nisam.
Sada neka mi netko kaže da je post tragično zabrinjavajuće prirode... Aj... Recite mi! Aha. Bolje nemojte. Jer ćete biti u krivu. A možda i nećete, ali opet bolje nemojte.

Ok, danas sam zaključila neke životno važne zaključke na jednom od brojnih satova danas... =(
1. nikad nemojte pokušavati pratiti nastavu. to uvijek završi neslavno
2. imajte rezervne misli o kojima bi mogli razmišljati u slučaju da postane kritično dosadno
3. popijte kavu prije
4. uvijek može gore
5. ne gledajte vani ako je lijepo vrijeme, bit ćete razočarani činjenicom da ste vi u školi dok vani sija sunce

U komedijama se ismijavaju ljudske mane i greške...
Let the river flow.
Baš me birga šta će sad dalje biti... Samo me jedno muči u ovom trenutku? Zašto ne mogu napisati jebeni post???
Meni su sve čaše napola pune, a na svitu ima više uzbrdica neg nizbrdica... Dok još uvijek slobodno padam prema dnu, razmišljam o tome što znači katarza?

Ljudi moji uvijek ste tako prokleto oprezni... Opustite se. Jednom se živi...

I, da ne zaboravim... Uvijek vas vreba. Iz neke sjene koju ni ne vidite na putu. Zajeb, ta prokleta zvijer.
Čak i hrabre prati sreća... ili zajeb.
Zato ipak... Ne birine, budite hepi =)
I najboljima se događa

Vaffanculo alla societa

- 22:11 - Scratch of your nail (6) - Spill the color - #

srijeda, 21.02.2007.

Život provodim u trajnosti nekad izgubljenog vremena .

Da je svaki dan onakav... kakav je bio jučerašnji.
Maškare su bile jučer u mom Gradiću na Obali. To je inače jedan od najboljih dana u godini. Samo što brzo prođe. I onda sam opet na početku... Čekajući kraj. To jest neki novi super dan.

Prvo ujutro. Svi smo bili maskirani... Bilo je prekul. Super. Uglavnom, dan je prošao dobro... Satovi skraćeni, profesori svi bezopasni, sve pet, sve kul... Nismo imali zadnja dva sata... I tako to. Ugl, bilo je fensi =) O da..

A šta reći o Crtaoni navečer?

Bilo je malo dosadno, ali bilo je i zanimljivih djelova.
Muzika je bila nako osrednja... Mislim maškare su pa čak i Barbie girl dobro dođe... Ali, naravno našlo se mista i za Hladno pivo i Azru!!! Ou jea =)
Početak večeri bio je uvelike riskantan i zastrašujući...
Neki su živčanili, ali zečica (to sam bila ja) nekako sredi da svi budu mirni i pokušava ih uvjeriti da ono što krene loše, može itekako dobro završit... (a tako je na kraju i bilo)
Kasnili smo, otkrili nove ulice i razriješili misterije.
Puno sam se smijala, puno pričala (nadam se da nisan bila dosadna ljudima oko sebe), malo pila.
Ljudski strahovi, osjećaji i misli često izalaze na površinu baš u Crtaoni. Znam ja to.
Bilo je pića (naravno...) ali opet ne previše (kako za koga)
Bilo je suza
Bilo je i osmijeha
Bilo je ljubavi i razno raznih afera...
Našlo se nešto skandala i možda malo bijesa...

Ali, sve u svemu bilo je kul.

Eto ga na. I taj dan je prošao. Danas nisam imala prva četiri sata, a od ostala tri bila sam samo na matematici odnosno biologiji (zamjena). To je bilo jako čudno. Sve mi se pokvarilo zbog škole. Imam osjećaj da opet nemam cilj, nešto iščekujem ali ne znam što. Živim iz dana u dan, od subote do subote... Nikad ništa ne dočekujem, a sve opet brzo prolazi. Fotografije od prije samo misec dana čine se tako nestvarnima i dalekima, a ja sam u srednjoj školi već jako jako dugo... Kao da ono prije nije ni postojalo... Život ide dalje, život brzo prolazi...

P.S. Za korizmu se odričem praznovjerja... Prkosim svim vjerojatnostima koje sam sama sebi postavila, kao na primjer: kojim skalama ići u školu, kojima iz škole, 12 komentara na blogu, i slične stvari... Sudbine i znakova još se držim isto kao i nekih drugih stvari. Dakle, što još reći o svemu ovome??? Pa, ništa zapravo =)

PEACE .

- 14:44 - Scratch of your nail (18) - Spill the color - #

ponedjeljak, 19.02.2007.

You create your own reality .

Ponekad lutam tražeći nešto čega nema.
Ponekad poželim biti netko drugi...
Ponkead se pitam ima li nečeg većeg tamo vani? U velikom bijelom svijetu?
Ponekad osjećam bol i tugu...
Ponekad sam sretna bez razloga...
Često sanjam.
Volim spavati, ali nekako mi se događa da ne mogu zaspati.
Tetovirat ću se.
I kupiti žutog Harleya...
Posjetit ću Tibet.
I naučiti ruski jezik.
Ponekad će mi biti teško...
Bit ću sama i bespomoćna...
Neću moći izdržati...
Ali ostvarit ću svoj cilj...Onaj jedan, najvažniji...
I vodit će me Sudbina koju ću sama iskrojiti...
Ponekad je usamljenost jedina stvar u mom životu...
Ponekad sam u depresiji.
Ponekad se osjećam bespomoćno i bezizlazno...
Ponekad sam paranoična.
Ali uvijek sam to samo ja...
I stvaram svoj život onako kako želim.
A imam ono što hoću...
Ono što nemam, a želim imat ću.
Jer sama stvaram sebe...
Živim samo sada i ovdje osjećajući prošlost, sanjajući budućnost.
I uvijek sam to samo ja.
Come and get it if you want it.

- 18:01 - Scratch of your nail (8) - Spill the color - #

subota, 17.02.2007.

Kreativni nered

Često me zarobi nekakva nostalgija koja jednostavno nema smisla. Ne znam, osjećaji su tu... Vraćaju se na staro. Ali, razmišljajući sad o tome, vidim koliko je ljudima život besmislen. Ili možda nije?

Ne volim biti sama pred tipkovnicom. Baca me u stanje bez dna. Lakše je suoačavati se sa samim sobom negdje gdje je mnogo ljudi, negdje gdje se osjeća život... Imam osjećaj da mrvice mog razuma trenutno uništavaju svaku poru moje sreće. Ali nisu one krive. Kriva sam ja. Zašto uopće mislim? Da, upravo to! Zašto ponekad ne mogu samo leći i ne razmišljati? Jednostano imati crnilo u glavi kao onda kad idem spavati. Ali, čak i kad to postignem, opet razmišljam... o tome kako imam crnilo u glavi. Mislila sam da orkanski vjetrovi pušu u mojoj glavi budući da je sve porušeno i svi ideali se tope svakim danom sve više i više ostavljajući beznadnost iščekivanja... Ma, nije baš tako, ali ponekad se pitam nije li upravo to iščekivanje jedini razlog postojanja naše vrste? Uvijek težimo nečem višem ostavljajući iza sebe samo prašinu nekadašnjeg života. Da, to je lijepo... I dobro... Jer napredujemo. Ali, ne bi li bilo isto tako lijepo i dobro uzeti dan odmora koji bi moga potrajati tjedan dana ili mjesec dana? Samo jedan mali djelić života bismo utrošili na uživanje u onome što smo dosad postigli ne razmišljajući o novim uspjesima i novim stazama do zvijezda. Možda od prevelike želje i upornosti ne vidimo da smo već sada među zvijezdama... Kad bi barem mogli zastati na trenutak i samo disati... Samo biti tu i ništa više. Da... Kad bi barem mogli. Ali ne možemo. Jer cijeli život čekamo pravi trenutak, a onda se on dogodi sutra i mi ga ne vidimo. E, da... Neke stvari su previše očite da bi bile vidljive u prolazu. Jer, mi radimo baš to, mi smo baš to... Kroz život samo smo u prolazu.

Što sam? Tko sam? Ja sam samo sanjar,
čiji pogled gasne u magli i memli,
živio sam usput, ko da sanjam,
kao mnogi drugi ljudi na toj zemlji. (Jesenjin)

Nije li lirska poezija ustvari izraz depresije i nepostojanosti neke konkretne forme? Ravnoteža ljudi koji su pisali poeziju za mene je jako sumnjiva... (bez uvrede nekome) Ne šalim se... Jesenjin je ipak meni najdraži pjesnik... Poeta, ae, m. Ali, ipak... On je za života bio depresivan, divlji i na kraju je zadnju pjesmu napisa svojom krvlju jer nije bil otinte u sobi... A, onda... Onda se obisija za cijev centralnog grijanja. Jadan... Nije baš fer što je jedan tako veliki ruski pjesnik umro na takav način. Neću više pisati o tome na svom blogu. Nije ovo mjesto za moje kritike o književnosti.

E, da... Malo vedrije teme... Ne da mi ih se pisati. Mislim kao pripadnik ljudskog roda, jednostavno ne mogu svoju sreću predočavati kao nešto posebno važno... Jer uvijek se nađe nešto zbog čega je meni kao teško. Ma teško ku*** !!! Pa, helou?! Iman samo 15 godina. Dosta mi je svega jer jednostavno pubertet radi svoje. Česte promjene raspoloženja možda i nisu baš tako očite (khm, khm...) ali misli koje se javljaju kad sam sama, koje me napadaju kad se najmanje nadam... Pa, pomalo zvuče depresivno ....... ali nisu.

PEACE .

P.S. Ako vas nešto muči... Povucite okidač! I zbogom problemi. Jer sve su to samo iluzije uma koje se vrlo lako mogu riješiti. Samo naučite kontrolirati sebe. E, to je sad malo teže... Ali, sjetite se : Za sve postoji rješenje =)

mah

- 10:18 - Scratch of your nail (14) - Spill the color - #

ponedjeljak, 12.02.2007.

... a pakao je samo sauna ...

Osjećala se grozno. Jutro je donijelo samo probleme. Mamurluk, mučnina, glavobolja... Svi njeni strahovi isplivali su na površinu. Plutajuće noćne more zarobile su joj dušu. Probudila se umorna očiju nateklih od suza. Što li se samo dogodilo onoj veseloj curi koja je nekad bila? Ljudi bi rekli ljubav, bol i usamljenost... Ali, to je ona učinila sama sebi kad je prihvatila život koji joj se nametao sve to vrijeme. Vidjevši da nema smisla razmišljati o tome tko bi što rekao i što se dogodilo, izašla je vani.

Šetala je uz rijeku. Puhao je hladni vjetar, tipičan za njen rodni kraj. Rijeka koja joj je nekad predstavljala slobodu i sreću bila je mutna. Ništa više nije bilo isto. Nije gledala kuda ide. Svi su još spavali. Glavobolja je postajala sve gora i gora. Ali, nije ju bilo briga. Morala je smisliti rješenje. Vani nije bilo nikog. Gdje su svi nestali? Bila je sama... Ali, na to se navikla. Samoća je bila njeno jedino društvo zadnjih nekoliko tjedana. Možda mjeseci. Možda godina. Nije znala. Osjećala se tako starom unatoč svojoj mladosti. Imala je mnogo toga na duši. A, ništa nije bilo ono što je htjela. Nisu li joj očekivanja prevelika? A, ne... Njena očekivanja odavno su ostavila samo prazninu u srcu. Nada je umrla. I što je na kraju ostalo? Duša zatočena u ionako zatočenom tijelu. Svijet nije bio dom... Svijet je bio zatvor. A, nije mogla otići.

Osuđena na tugu i umor, dan je bio isti kao i svi drugi. No, neki mali glas nade koja bi se katkad uvukla u njene kosti govorio je da je danas nešto drugačije. Nije se željela opet razočarati pa je tjerala misli što dalje. Vjetar je zavijao oko mostića na kojem je sjedila. Trgajući grane i raznoseći sve pred sobom, onaj mali povjetarac pretvarao se u oluju. No, ona kao da nije bila na ovom svijetu. Stajala je mirno na mostiću gledajući rijeku. Na trenutak je pomislila da voda postaje bistrija. No, nije htjela vjerovati. Ako si predugo na jednom mjestu, počinješ se bojati onoga vani... Iako želiš izaći. Nada ostaje samo pojam kojeg nikad ne možeš materijalizirati. Nekad bi uzela sve što želi, a sada... Sada ništa nije ni željela.

Kako se sve to samo dogodilo? Kad su snovi postajali stvarnost, gdje je ona bila? Tražeći nešto veće, možda je zaboravila na ono što ima... A, to šro je imala bilo je i više nego dovoljno. Imala je sve. Ali nije to željela. Nije ni znala. Kako bi znala kad je znanje tako veliko da ne može stati niti u san? Tada joj je sinulo... Neka nostalgija i ljubav pojavile su se u njenom srcu. Kosa joj je vijorila na vjetru. Ruke su s epočele micati. Nije više bila nepomična... Čudan osjećaj radosti dao joj je nadu. Krenula je naprijed ili je to možda bio put kući? Put u onu istu toplinu osjećaja, nade i slobode?

Čula je glasove iz šume. Vrištali su. Oluja je postajala sve jača i jača. Dan se približavao kraju. Znala je da možda nikad neće završiti, ali bar je glavobolja nestala. Sada su misli trčale njenom glavom ,a noćne more polako su nestajale u dubinama rijeke. Plivala je... Rijeka je još uvijek bila mrtva i mutna. Odjednom sve je stalo. Rijeka se razbistrila. Zaronila je u nepostojeće dubine svojih misli, zaronila je u rijeku. Dobila je odgovore. Sve što joj je trebalo bilo je tu. Izašla je u novi svijet.

Sljedeće čega se sjeća bilo je buđenje u nekom drugom svijetu. Bila je zora. Zvijezde su još bile na nebu, a Sunce je polako izlazilo. Pogledala je kroz prozor. Rijeka je bila bistra i nosila joj je slobodu. Protegla je ruke i osjetila se slobodnom... Napokon se probudila.

- 22:20 - Scratch of your nail (16) - Spill the color - #

subota, 10.02.2007.

Tražim melodiju i strofe... Kao soundtrack za moj život!

Eh, da... Pada kiša. A daj nek se više ispada... Mislin zašto uvik pada vikendom. ? Da, dobro pitanje... Mislin, to sam jednom gledala na TV-u. Neka znanstvena emisija. Kao istraživanja su pokazala da u gradovima kiša skoro uvijek pada vikendom i krajem tjedna zbog nekih utjecaja smoga, vodene pare i tih stvari... Od onda pratim jel to tako. Neko vrijeme nisam pratila (možda kojih tri mjeseca) ali uglavnom, u tri godine kolko je prošlo od kad sam pogledala tu emisiju kiša često pada vikendom. Da! Kul... Ali, ono bilo bi bolje da pada kad smo u školi i to pa je onda baš fensi pokisniti i tako... Ići na piće dok kiša ne stane, klizati se, močiti noge jer su starke jako neotporne na kišu =) Zapravo, ja volim kisniti. Možda zato u školu ne nosim kišobran ili ga baš ponesem samo stoji u torbi. Ou jea... Ma, nije važno.

Uglavnom, čitam ja svoj blog... I uopće ne znam šta sam pročitala. Jer, ono.. O čemu uopće ja pišem? Možda bih trebala naći neku drugu zanimaciju.. Ali, ne ne... Dosta toga! Volim svoj blog. Možda ga i ne volim. Ali mi je kul. Mislin, imala sam neku fikciju o žutom kišobranu na Snoopya kakav ima Karmen, ali zaboravila sam šta sam tila reći. Valovi sa skala gimnazije su me skroz utopili u svojoj nemoćnosti. A, opet nekako mislim da su baš ti valovi najjače što me zainteresiralo ovih dana. Osim par činjenica o kojima mi se uopće ne da razmišljati. Ma... Valovi su baš kul. Odnosno, to su slapovi koji postaju valovi kad u njih ugaziš. E, da.

Ovako. U želji da si promijenim život išla sam jutros probušiti uši. Imala sam prije dvije godine probušene uši. Iiiii ne znam, rupice su nestale. Uglavnom, idem ja jutros sa dvoje ljudi iz škole koji su mi pravili baš lijepo društvo (HVALA !) gradom, kiša je padala i imali smo dva kišobrana-zeleni i žuti. To je bilo jako lijepo, malo boja u sivom gradu. U srcu sivog grada mi smo sijali kao reklama. ! E, da... i tako idemo mi i ja odlučim reći da ću probušiti uši još danas! I, tako mi odemo u pivnicu i malo sidimo tamo, izgubimo jutro bezveze pričajući, vraćamo se mi i ja kažem AJDE IDEN SE BUŠITI. Naravno, nisan ja to mislila ozbiljno, ali eto nekako sam ušla unutra i probušila uši. Dođoh kući i kaže meni mamica: 'O, Valentina, pa ti imaš naušnice... Šta ti nisu rupe začepljene?' Ja kažem: 'Zapravo, jesu. Ali, imala san jutros višak love u sebe i odlučila san probušiti uši. Mislila sam bušiti nos, ali znam da bi mi ti i ćaća iščupali piercing kad bi ga vidili pa eto...' I tako . . . E, sad za ovo znaju. Ali ! Ja ću napraviti tetovažu kad odem u Englesku i onda kad se vratim bit će sve fensi. Ne znam još oću li to napraviti jer ipak, u osmom misecu su sve fešte pa onda ono... Ne bi tila biti u kzni nekoj koja će me spriječiti da odem na fešte. Da, ali bilo bi kul napraviti neku tetovažicu tamo. Ajme... Ne, ako ne napravim tetovažu obrijat ću glavu (...) Ok, ovo je bila šala =)

Mislim stvaaaarno.... Ajm lusing maj best frend!!! Ok, ne znam šta znači moja potreba da to napišem. Ma, whatever. Peace and love, jel tako? Ae... U želji da ne ode kući u mjestašce kraj Gradića na Obali, moja draga čupava prijateljica (ne chupava, nego Čupava) je otišla u drugo mjesto kraj Gradića na Obali. Eto to htjedoh reći. Go girl. Ali, nemoj bježat od svojih problema. Pomoći ću ti ja da središ sve! Aha. Kiss =)

I tako. Nekako mi dan prolazi neobično glupo. Sidim ode i pišen post koji nema smisla, a na msn-u više ne znam što da kažem. Ma, sve je to kul! Svi smo mi travaši =) Aha, baš... Moš mislit . Ma... Nevermind. Uglavnom ,imam pitanje na koje želim odgovor:
Je li vama idu na živce ovakvi moji postovi u kojima mrvice mog razuma drobe pod svojim nožicama?!

PEACE .

- 16:38 - Scratch of your nail (20) - Spill the color - #

utorak, 06.02.2007.

Ajme ! Triban nešto žestoko .

Dakle... Stvarno triban nešto žestoko.

Još jučer zaklela bih se da danas neće biti dobar dan, al ono... Bilo je podnošljivo. Jučer sam bila nekako deprimirana. Ništa posebno, ali nešto me vatalo. Neka čudna melankolija i nostalgija. Oni osjećaji koji nikako nisu dobri, opet su se uvlačili u moje kosti. Beznadnost, paranoja, bespomoćnost... Osjećala sam se zatočeno u vlastitom svijetu, ko da sam proživljavala nešto što definitivno nikad neće završiti i što nikad neće imati smisao i posljedicu. Ma, osjećala sam se ko debil! Tako mi je često bilo prije. Na jedan trrenutak, kad sam sama, kad razmišljam, samo me prođu trnci hladne jeze i ostave trag... Kao da me neka zvijer napadne i ostavi ožiljak koji nikad neće izblijediti. Eto, tako mi je bilo... Bojala sam se da se ne ponovi. Taj osjećaj. Ta zvijer. Eto, sad sam ok. I, nekako sam umorna... Ali sam ok.

Ne znam, sad kao da se dio onog zvjerskog osjećaja opet vraća... Nekakva tjeskoba, ali ne strah. Samo... Možda usamljenost? Ma ne ne... Jednostavno neka bestjelesnost. Osjećam se ko da jednostavno nisam tu. Ja nisam ja. Ja sam neko drugo biće koje promatra mene. I shvaća da nemam smisla. Kao ni išta drugo u mom životu. Nema smisla. Premalena sam da vidim smisao. Premalena sam da vidim ono što je veliko. Preveliko.
Dok pišem sve ovo, razmišljam ima li uopće smisla pisati i objavljivati ovaj post. Ovo više nisu mrvice mog razuma koje trče po sobi. Ne, ovo su gromade mog razuma koje jednostavno šepaju! Ne znaju što da rade, što da misle. Aha, baš! Znaju one i što da rade i što da misle. Ali su prevelike pa su preline. Ne znam više ni sama što sam htjela napisati.

Jučer sam izbrisala post tri puta kad sam shvatila da će i četvrti put isto završiti. Nekako baš ne mogu sročiti rečenice kojima bih opisala svoje misli. Ne mogu! I to me frustrira. Uvijek sam pisala. Dnevnike, sastave, nekakve žvrljotine po papirima, po klupama ili zidovima... A, zadnjih nekoliko dana jednostavno mi se ne da. Imam inspiraciju, ali kad sjednem ovdje ispred tipkovnice i vidim to tipkavo biće kako zuri u mene. Čeka da pišem nešto i zna da želim pisati... Prođe me volja. Možda je razlog tome onaj dnevnički zapis od prije nekoliko dana. Da, pisala sam dnevnik. Nisam ga pisala malo više od godinu dana i osjećala sam se super! Dok pišem ili razmišljam o svom dnevniku, osjećam se tako bezvezno... Tako glupo! Nemam ja vremena za ta sranja. Dnevnik, pisme itd. Šta već ide u dnevnik. Nemam ni volje ni želje ni vremena. Ali, opet nešto me tjera da pišem. Onda pišem. I osjećam se ponovno kao mala balavica koja živi u zemlji mašte. Kao dijete koje ne zna ostvariti svoje snove. Kao gubitak vremena.

Stvarno ću morati otići psihologu. Na razgovor. Ne mogu više ovako. Jednostavno želim razgovarati sa poptunim neznancem. Ne želim da mi netko pokušava pomoći dok me sluša. Želim nekoga ko će me samo gledati, slušati i biti tu. Takva osoba neće me ni voljeti ni pokušati išta poduzeti da bi mi pomogla riješiti moje probleme. Jer ih nema! Nemam prolema. Sve mogu riješiti. Ali trebam razgovor s nekim ko će jednostavno tu biti samo zato da bi slušao... Slušao i šutio. Pustio me da se izjadam, isplačem i onda odem. Nikad se ne bih morala vratiti. I sve bi možda bilo super. Kao što uostalom i jest . . O, Bože kako trebam nešto žestoko!!!

I tako se ja opet utapam u pjesmama Hladnog piva... Ne znam zašto ih u zadnje vrijeme tako puno slušam. Je li to neki trend koji se uvukao i u moj mp3, Windows Media PLayer i ostala pomagala za slušanje glazbe... Pisma koja mi je stalno nekako tu... Gdje god da se okrenem čujem tu pismu. Pijan. E, da. Ma, nvm. Uglavnom, uskoro će Valentinovo. A, budući da sam već počela dobivate one bljutave lance sreće i porukice bla-bla, znate šta?! Ako ste došli na moj blog s namjerom da mi ostavite neke lance sreće MRSH! Radije nemojte ništa komentirat. Nisam ja osoba za te jebene lance sreće. Ono, daj molin te! Isto tako vridi i za MSN i mobitele! E-mail i tako ne čitam pa onda... Nema štete ako i pošaljete. To vam je gubitak vrimena! Nemojte me mučiti. Uglavnom, dam vam jedan savjet, neeeee? Ovak. Nemojte se bedirat na Valentinovo. To je ipak samo moj imanedan koji je jednostavno najljepši, ali najiskomercijaliziraniji datum u povijesti naše drage Zemlje! Zato, jebiga... Šta i ako nemate nikog? Pokušajte to gledat s pozitivne strane. Bar nećete slušati one debilne pjesmice i ta sranja s ljigavim sjajem u očima. Naravno, svi mi volimo osjetiti onaj ljigavi osjećaj leptirića i slonova u trbuhu, ali eto... Ako to nemate na Valentinovo ne očavajajte. I amen!

Idem nać nešto žestoko. Valjda ima ćaća vodku, konjak ili štok. Ma, bilo šta! Triba mi.
Ou bejbe, make it double! I had a bad day.