Pregled posta

Ajme ! Triban nešto žestoko .

Dakle... Stvarno triban nešto žestoko.

Još jučer zaklela bih se da danas neće biti dobar dan, al ono... Bilo je podnošljivo. Jučer sam bila nekako deprimirana. Ništa posebno, ali nešto me vatalo. Neka čudna melankolija i nostalgija. Oni osjećaji koji nikako nisu dobri, opet su se uvlačili u moje kosti. Beznadnost, paranoja, bespomoćnost... Osjećala sam se zatočeno u vlastitom svijetu, ko da sam proživljavala nešto što definitivno nikad neće završiti i što nikad neće imati smisao i posljedicu. Ma, osjećala sam se ko debil! Tako mi je često bilo prije. Na jedan trrenutak, kad sam sama, kad razmišljam, samo me prođu trnci hladne jeze i ostave trag... Kao da me neka zvijer napadne i ostavi ožiljak koji nikad neće izblijediti. Eto, tako mi je bilo... Bojala sam se da se ne ponovi. Taj osjećaj. Ta zvijer. Eto, sad sam ok. I, nekako sam umorna... Ali sam ok.

Ne znam, sad kao da se dio onog zvjerskog osjećaja opet vraća... Nekakva tjeskoba, ali ne strah. Samo... Možda usamljenost? Ma ne ne... Jednostavno neka bestjelesnost. Osjećam se ko da jednostavno nisam tu. Ja nisam ja. Ja sam neko drugo biće koje promatra mene. I shvaća da nemam smisla. Kao ni išta drugo u mom životu. Nema smisla. Premalena sam da vidim smisao. Premalena sam da vidim ono što je veliko. Preveliko.
Dok pišem sve ovo, razmišljam ima li uopće smisla pisati i objavljivati ovaj post. Ovo više nisu mrvice mog razuma koje trče po sobi. Ne, ovo su gromade mog razuma koje jednostavno šepaju! Ne znaju što da rade, što da misle. Aha, baš! Znaju one i što da rade i što da misle. Ali su prevelike pa su preline. Ne znam više ni sama što sam htjela napisati.

Jučer sam izbrisala post tri puta kad sam shvatila da će i četvrti put isto završiti. Nekako baš ne mogu sročiti rečenice kojima bih opisala svoje misli. Ne mogu! I to me frustrira. Uvijek sam pisala. Dnevnike, sastave, nekakve žvrljotine po papirima, po klupama ili zidovima... A, zadnjih nekoliko dana jednostavno mi se ne da. Imam inspiraciju, ali kad sjednem ovdje ispred tipkovnice i vidim to tipkavo biće kako zuri u mene. Čeka da pišem nešto i zna da želim pisati... Prođe me volja. Možda je razlog tome onaj dnevnički zapis od prije nekoliko dana. Da, pisala sam dnevnik. Nisam ga pisala malo više od godinu dana i osjećala sam se super! Dok pišem ili razmišljam o svom dnevniku, osjećam se tako bezvezno... Tako glupo! Nemam ja vremena za ta sranja. Dnevnik, pisme itd. Šta već ide u dnevnik. Nemam ni volje ni želje ni vremena. Ali, opet nešto me tjera da pišem. Onda pišem. I osjećam se ponovno kao mala balavica koja živi u zemlji mašte. Kao dijete koje ne zna ostvariti svoje snove. Kao gubitak vremena.

Stvarno ću morati otići psihologu. Na razgovor. Ne mogu više ovako. Jednostavno želim razgovarati sa poptunim neznancem. Ne želim da mi netko pokušava pomoći dok me sluša. Želim nekoga ko će me samo gledati, slušati i biti tu. Takva osoba neće me ni voljeti ni pokušati išta poduzeti da bi mi pomogla riješiti moje probleme. Jer ih nema! Nemam prolema. Sve mogu riješiti. Ali trebam razgovor s nekim ko će jednostavno tu biti samo zato da bi slušao... Slušao i šutio. Pustio me da se izjadam, isplačem i onda odem. Nikad se ne bih morala vratiti. I sve bi možda bilo super. Kao što uostalom i jest . . O, Bože kako trebam nešto žestoko!!!



I tako se ja opet utapam u pjesmama Hladnog piva... Ne znam zašto ih u zadnje vrijeme tako puno slušam. Je li to neki trend koji se uvukao i u moj mp3, Windows Media PLayer i ostala pomagala za slušanje glazbe... Pisma koja mi je stalno nekako tu... Gdje god da se okrenem čujem tu pismu. Pijan. E, da. Ma, nvm. Uglavnom, uskoro će Valentinovo. A, budući da sam već počela dobivate one bljutave lance sreće i porukice bla-bla, znate šta?! Ako ste došli na moj blog s namjerom da mi ostavite neke lance sreće MRSH! Radije nemojte ništa komentirat. Nisam ja osoba za te jebene lance sreće. Ono, daj molin te! Isto tako vridi i za MSN i mobitele! E-mail i tako ne čitam pa onda... Nema štete ako i pošaljete. To vam je gubitak vrimena! Nemojte me mučiti. Uglavnom, dam vam jedan savjet, neeeee? Ovak. Nemojte se bedirat na Valentinovo. To je ipak samo moj imanedan koji je jednostavno najljepši, ali najiskomercijaliziraniji datum u povijesti naše drage Zemlje! Zato, jebiga... Šta i ako nemate nikog? Pokušajte to gledat s pozitivne strane. Bar nećete slušati one debilne pjesmice i ta sranja s ljigavim sjajem u očima. Naravno, svi mi volimo osjetiti onaj ljigavi osjećaj leptirića i slonova u trbuhu, ali eto... Ako to nemate na Valentinovo ne očavajajte. I amen!



Idem nać nešto žestoko. Valjda ima ćaća vodku, konjak ili štok. Ma, bilo šta! Triba mi.
Ou bejbe, make it double! I had a bad day.

Post je objavljen 06.02.2007. u 18:19 sati.