Marketing
Kreativni nered
Često me zarobi nekakva nostalgija koja jednostavno nema smisla. Ne znam, osjećaji su tu... Vraćaju se na staro. Ali, razmišljajući sad o tome, vidim koliko je ljudima život besmislen. Ili možda nije?
Ne volim biti sama pred tipkovnicom. Baca me u stanje bez dna. Lakše je suoačavati se sa samim sobom negdje gdje je mnogo ljudi, negdje gdje se osjeća život... Imam osjećaj da mrvice mog razuma trenutno uništavaju svaku poru moje sreće. Ali nisu one krive. Kriva sam ja. Zašto uopće mislim? Da, upravo to! Zašto ponekad ne mogu samo leći i ne razmišljati? Jednostano imati crnilo u glavi kao onda kad idem spavati. Ali, čak i kad to postignem, opet razmišljam... o tome kako imam crnilo u glavi. Mislila sam da orkanski vjetrovi pušu u mojoj glavi budući da je sve porušeno i svi ideali se tope svakim danom sve više i više ostavljajući beznadnost iščekivanja... Ma, nije baš tako, ali ponekad se pitam nije li upravo to iščekivanje jedini razlog postojanja naše vrste? Uvijek težimo nečem višem ostavljajući iza sebe samo prašinu nekadašnjeg života. Da, to je lijepo... I dobro... Jer napredujemo. Ali, ne bi li bilo isto tako lijepo i dobro uzeti dan odmora koji bi moga potrajati tjedan dana ili mjesec dana? Samo jedan mali djelić života bismo utrošili na uživanje u onome što smo dosad postigli ne razmišljajući o novim uspjesima i novim stazama do zvijezda. Možda od prevelike želje i upornosti ne vidimo da smo već sada među zvijezdama... Kad bi barem mogli zastati na trenutak i samo disati... Samo biti tu i ništa više. Da... Kad bi barem mogli. Ali ne možemo. Jer cijeli život čekamo pravi trenutak, a onda se on dogodi sutra i mi ga ne vidimo. E, da... Neke stvari su previše očite da bi bile vidljive u prolazu. Jer, mi radimo baš to, mi smo baš to... Kroz život samo smo u prolazu.
Što sam? Tko sam? Ja sam samo sanjar,
čiji pogled gasne u magli i memli,
živio sam usput, ko da sanjam,
kao mnogi drugi ljudi na toj zemlji. (Jesenjin)
Nije li lirska poezija ustvari izraz depresije i nepostojanosti neke konkretne forme? Ravnoteža ljudi koji su pisali poeziju za mene je jako sumnjiva... (bez uvrede nekome) Ne šalim se... Jesenjin je ipak meni najdraži pjesnik... Poeta, ae, m. Ali, ipak... On je za života bio depresivan, divlji i na kraju je zadnju pjesmu napisa svojom krvlju jer nije bil otinte u sobi... A, onda... Onda se obisija za cijev centralnog grijanja. Jadan... Nije baš fer što je jedan tako veliki ruski pjesnik umro na takav način. Neću više pisati o tome na svom blogu. Nije ovo mjesto za moje kritike o književnosti.
E, da... Malo vedrije teme... Ne da mi ih se pisati. Mislim kao pripadnik ljudskog roda, jednostavno ne mogu svoju sreću predočavati kao nešto posebno važno... Jer uvijek se nađe nešto zbog čega je meni kao teško. Ma teško ku*** !!! Pa, helou?! Iman samo 15 godina. Dosta mi je svega jer jednostavno pubertet radi svoje. Česte promjene raspoloženja možda i nisu baš tako očite (khm, khm...) ali misli koje se javljaju kad sam sama, koje me napadaju kad se najmanje nadam... Pa, pomalo zvuče depresivno ....... ali nisu.
PEACE .
P.S. Ako vas nešto muči... Povucite okidač! I zbogom problemi. Jer sve su to samo iluzije uma koje se vrlo lako mogu riješiti. Samo naučite kontrolirati sebe. E, to je sad malo teže... Ali, sjetite se : Za sve postoji rješenje =)
Post je objavljen 17.02.2007. u 10:18 sati.