Marketing
... a pakao je samo sauna ...
Osjećala se grozno. Jutro je donijelo samo probleme. Mamurluk, mučnina, glavobolja... Svi njeni strahovi isplivali su na površinu. Plutajuće noćne more zarobile su joj dušu. Probudila se umorna očiju nateklih od suza. Što li se samo dogodilo onoj veseloj curi koja je nekad bila? Ljudi bi rekli ljubav, bol i usamljenost... Ali, to je ona učinila sama sebi kad je prihvatila život koji joj se nametao sve to vrijeme. Vidjevši da nema smisla razmišljati o tome tko bi što rekao i što se dogodilo, izašla je vani.
Šetala je uz rijeku. Puhao je hladni vjetar, tipičan za njen rodni kraj. Rijeka koja joj je nekad predstavljala slobodu i sreću bila je mutna. Ništa više nije bilo isto. Nije gledala kuda ide. Svi su još spavali. Glavobolja je postajala sve gora i gora. Ali, nije ju bilo briga. Morala je smisliti rješenje. Vani nije bilo nikog. Gdje su svi nestali? Bila je sama... Ali, na to se navikla. Samoća je bila njeno jedino društvo zadnjih nekoliko tjedana. Možda mjeseci. Možda godina. Nije znala. Osjećala se tako starom unatoč svojoj mladosti. Imala je mnogo toga na duši. A, ništa nije bilo ono što je htjela. Nisu li joj očekivanja prevelika? A, ne... Njena očekivanja odavno su ostavila samo prazninu u srcu. Nada je umrla. I što je na kraju ostalo? Duša zatočena u ionako zatočenom tijelu. Svijet nije bio dom... Svijet je bio zatvor. A, nije mogla otići.
Osuđena na tugu i umor, dan je bio isti kao i svi drugi. No, neki mali glas nade koja bi se katkad uvukla u njene kosti govorio je da je danas nešto drugačije. Nije se željela opet razočarati pa je tjerala misli što dalje. Vjetar je zavijao oko mostića na kojem je sjedila. Trgajući grane i raznoseći sve pred sobom, onaj mali povjetarac pretvarao se u oluju. No, ona kao da nije bila na ovom svijetu. Stajala je mirno na mostiću gledajući rijeku. Na trenutak je pomislila da voda postaje bistrija. No, nije htjela vjerovati. Ako si predugo na jednom mjestu, počinješ se bojati onoga vani... Iako želiš izaći. Nada ostaje samo pojam kojeg nikad ne možeš materijalizirati. Nekad bi uzela sve što želi, a sada... Sada ništa nije ni željela.
Kako se sve to samo dogodilo? Kad su snovi postajali stvarnost, gdje je ona bila? Tražeći nešto veće, možda je zaboravila na ono što ima... A, to šro je imala bilo je i više nego dovoljno. Imala je sve. Ali nije to željela. Nije ni znala. Kako bi znala kad je znanje tako veliko da ne može stati niti u san? Tada joj je sinulo... Neka nostalgija i ljubav pojavile su se u njenom srcu. Kosa joj je vijorila na vjetru. Ruke su s epočele micati. Nije više bila nepomična... Čudan osjećaj radosti dao joj je nadu. Krenula je naprijed ili je to možda bio put kući? Put u onu istu toplinu osjećaja, nade i slobode?
Čula je glasove iz šume. Vrištali su. Oluja je postajala sve jača i jača. Dan se približavao kraju. Znala je da možda nikad neće završiti, ali bar je glavobolja nestala. Sada su misli trčale njenom glavom ,a noćne more polako su nestajale u dubinama rijeke. Plivala je... Rijeka je još uvijek bila mrtva i mutna. Odjednom sve je stalo. Rijeka se razbistrila. Zaronila je u nepostojeće dubine svojih misli, zaronila je u rijeku. Dobila je odgovore. Sve što joj je trebalo bilo je tu. Izašla je u novi svijet.
Sljedeće čega se sjeća bilo je buđenje u nekom drugom svijetu. Bila je zora. Zvijezde su još bile na nebu, a Sunce je polako izlazilo. Pogledala je kroz prozor. Rijeka je bila bistra i nosila joj je slobodu. Protegla je ruke i osjetila se slobodnom... Napokon se probudila.
Post je objavljen 12.02.2007. u 22:20 sati.