Marketing
Samo karikiranje ili sve u jednom ?
Jednom davno... A, tek je prošlo malo vremena. Tako odlazimo prema nepostojećim ciljevima. I vraćamo se na početak. Ne shvaćajući da je sve krug. I, da je sve smo san. Upravljajmo snovima. Upravljajmo životom. Pa čak i kada smo budni. Mislite li da je sve ovako? Počinje još samo jedan novi dan, još samo jedna nova avantura. A, ja i dalje stojim i čekam ... jutro.
Alarm... Zvoni nesreća mala... Okej, krajnje je vrijeme da se probudim. 7 i 35!!!
Prvi poziv: 'Ajde, dolaziš li? Mi smo isprid škole. Požuri.'
Kasnim. Mobitel mi je već pedeset milijuna puta zazvonio. Htjela sam ga baciti u zid. I okončati svoju borbu s telefonima jednom zauvijek. Ali, to malo slatko stvorenje ipak je ostalo u mom džepu zvoneći jako dugo. Tada sam isključila zvuk. Kasnila sam, da! Ali to nije razlog za paniku. Bili su već ispred gimnazije. Nadam se da nisu čekali samo mene iako je to vrlo vjerojatno. Krenula sam u školu. Slušalice na ušima. Doorsi najjače moguće. Psihodelija oko mene. Misli su se vrtile po mojoj glavi. Kiša... ili ne? Ne znam uopće zašto sam odlučila ići na prvi sat. 'Waiting for you to come along... Waiting for you to hear my song.' Čula sam kako Jim Morrison, vječno u svojim halucinacijama, izgovara svoje snove, strahove i misli. Valjda smo svi mi ljudi nekad u toj poziciji kad nas ništa ne može probuditi.
Daj više prekinite me zvati, pa dolazim za dvije minute!!!
Mobiteli su svojevrsno prokletstvo. Zašto su ljudi toliko opsjednuti time da u svakom trenutku moraju znati gdje je onaj drugi. Ali, opet mobiteli su jako korisni. U svakom trenutku možemo nazvati nekoga koga volimo, razgovarati, ubijati vrijeme pričajući... Možemo i izaći vani. To volim raditi u svom Gradiću na Obali. Izaći vani i šetati.
Evo me kraj Pomidore, samo da se popnem gore!!!
Opet su zvali, a Jim Morrison mi je rekao... 'This is the end, my only friend...' Tako je završilo moje razmišljanje o svijetu uz Jima Morrisona. Došla sam ispred škole. Bilo je hladno jutro u mom Gradiću na Obali. Mjesto na kojem se okupljamo prvi sat utorkom bilo je u oblačiću dima kao i inače. Taj dim cigareta je u hladno zimsko jutro bio još i jači i nije mi ovaj put smetao. Vratio me u sadašnjost, realnost ili kako se već ovo stanje zove. Sjela sam, nasmijala se i razgovor je krenuo onim putem kojim inače ide: *smijeh*, jutro, hrana, *smijeh*, dečki, škola, *smijeh*, odlazak na drugi sat...
U džepu mi je nešto zavibriralo... Pomislila sam: 'O, ne opet!' Stigla mi je poruka.
Post je objavljen 23.01.2007. u 23:54 sati.