|
|
|
Savjet onima koji se uvijek žure
Slušam jučer u automobilu vijesti Hrvatskoga radija i među prvim, udarnim, o punim smještajnim kapacitetima i prepunim cestama te najavu špice tursitičke sezone za iduću nedjelju. Malo sam o tome razmišljao pa se sjetim jedne anegdote Wilhelma Buscha.
Jednoga se dana od automobilom uputio na godišnji odmor. U jednom gradiću je stao i pošao u gostionicu ručati. Gostionica je bila prilično puna. Bio je nestrpljiv i jedva dočekao da dođe konobar i da naruči jelo. I onda je opet čekao. Jelo nikako da dođe. Već je bio uzrujan, pomalo ljut. Zgrabi neke novine koje su ležale na oližnjoj stolici i u njima nađe zanimljiv članak o žurbi modernog čovjeka. Članak je završavao ovim riječima:“ Ukoliko se u 13.30 sati požurite s ručkom, već u 14.15 sati možete vašim automobilom nalatjeti u zid. Već u 14.30 sati možete biti u bolnici. Ukratko, ako se uvijek žurite na vaš će te pogreb stići na vrijeme!“
„Najprije sam se smijao“, kaže Busch, „ali tada sam počeo osjećati smrtnu ozbiljnost“. Na naš će mo pogreb svakako doći na vrijeme. Ne moramo se žuriti, jer bez nas nema našega sprovoda. Smrt će nas obići. I na sud Božji, poslije smrti, će mo u svakom slučaju stići na vrijeme. Dakle što se vremena tiče nema problema.S njim će mo izaći na kraj. Ali ima jedno još važnije pitanje: da li će mo sa smrću i sudom Božjim izaći na kraj?
I odjednom se više nikuda nisam žurio. Odjednom mi je postalo jasnim: Za čovjeka nema važnije brige od ove: kako izaći na kraj sa smrću i sudom Božjim? Kako ću umrijeti blaženo i proći na sudu Božjem?“
Svi ljudi koji se vječno žure trebaju si za ovo pitanje ostaviti dosta vremena. Može biti sretan onaj koji zna odgovor. Odgovor je jedno jedino ime: Isus! Isus koji je za nas ljude – one koji se uvijek žure i nikada nemaju vremena – umro na križu može nas spasiti u smrti i sudu Božjem. Stanimo zato s našom vječnom žurbom. Uzmimo si vremena kako bi našli Isusa i život!
Neka nam je svima sretan put!
|
- 00:44
-
Ukupno Komentara
(12)
Očima vjere
Pomislit će te, dragi moji blogerski prijatelji, da sam, dosljedno jučerašnjem blogu „Slavimo život“, i ja danas, u nedjelju strogo mirovao. Nisam. Imao sam nekakvih obveza pa se evo tek sada, na kraju same nedjelje javljam s par riječi.
Jednoga su čovjeka njegovi kolege na poslu stalno i nemilo špotali zbog njegove ružne žene. Ali on je na to i dalje bio miran i uvijek im odgovorio: “Kad bi vi imali moje oči i vama bi ona bila lijepa!“
Tako je i s vjerom i s ljubavi. Gledano očima ljubavi svi su ljudi lijepi. Naš je život jako često nemilo unakažen lažima i zavišću, svađama i ljubomorom. Ali gledano očima ljubavi sve izgleda drugačije, sve dobiva drugačiji sjaj i ljepotu koja iz nutrine zrači na van. Bez očiju ljubavi svi bi mi bili ružni i neugledni. Ali Bog nas gleda očima svoje neizmjerne ljubavi. To je naša prilika. Bog ne previđa naše pogreške i slabosti, grijehe i našu rugobu, nego u tome vidi mogućnost da promijenjeni njegovom ljubavlju poprimimo Njegovu sliku. Bog u svojoj ljubavi kroz nas gleda sliku svojega sina, Isusa Krista.
„Čujte, braćo moja ljubljena: nije li Bog one koji su svijetu siromašni izabrao da budu bogataši u vjeri i baštinici Kraljevstva što ga je obećao onima koji ga ljube?“
Jakovljeva poslanica 2,5
|
- 23:31
-
Ukupno Komentara
(6)
Slavimo život!
Židovima je subota, sabat, više od neradnog dana. Oni taj dan zovu nevjestom ili kraljicom. Subota kod njih ima nešto svatovskog, svečanog. Subota je kruna svakodnevnice ispunjene radom, mukom, brigom i teretom. Subota je kruna bitka. Bog svoj narod poziva na svečanost svršetka stvaranja. Ljudi trebaju biti sudionici stvoriteljske radosti Božje. Zajedno s Njim oni trebaju njegovim očima gledati to što je On stvorio i, zajedno s Njim reći da je dobro.
Djelo nekoga umjetnika nije govoto kada ga je on završio. Tek sada počima njegova povijest, tek sada ono djeluje na ljude. Stvaranje ide dalje.
Bog je nakon svršetka stvaranja sedmi dao odmarao. Njegov je cilj svršetak i stvoriteljski mir. I tada je Bog blagoslovio sedmi dan. To nas podsjeća na to, da će konačno i naš život biti upotpunjen ne radom i učinkom, nego Božjim blagoslovom. Krunu života dobivamo iz njegove svete, blagoslivljajuće ruke.
Svetac ili blagdan je zbog toga upotpunjeni bitak s Bogom. Toga se dana dogodila preobrazba od čovjeka rada u čovjeka slavljenika, od umornoga radnika u kralja. Nedjeljom, svecem i blagdanom naš se život obnavlja i upotpunjuje. Postajemo jedno s Bogom. Nije li to previsoko, previše, prelijepo da bi bilo istina? I to Židovi znaju. Oni vjeruju da će doći Mesija ako samo jedan sabat budu mogli slaviti potpuno. Kako nama ljudima mora biti beskrajno teško uistinu obdržati samo jedan blagdan.
Ali Bog je poslao svoga Mesiju i darovao nam svoje spasenje. I pri tome se On nije vezao za naš učinak nego za svoju ljubav. Naše spasenje ovisi o Isusu a ne o obdržavanju blagdana. Ali koliko si mi ljudi pokvarimo životne radosti i stvoriteljskog mira ako od Božjeg blagdana napravimo dan stresa, hektike, nemira, putovanja i jurnjave? Tko si uzmne vremena za Boga, ništa ne gubi. Taj dobiva mir, život i spas, vrijeme i vječnost!
Bog je duši dao blagdan. A mi blagdanu trebamo dati dušu: vrijeme za Boga!
|
- 00:59
-
Ukupno Komentara
(8)
„Kud plovi ovaj brod, kud ljude odnosi?“
Po čemu kapetan broda usmjerava svoj brod kako bi sigurno došao na cilj svoga puta? Po valovima? Ne, oni dolazi i odlaze. Po vjetru? Ne, vjetar piri sad s jedne sad s druge strane prema nekom tajnovitom zakonu. Po raspoloženju putnika? Ne, njihovo se raspoloženje svaki čas mijenja. Jednom veseli plešu u salonu, a onda leže i boluju od morske bolesti. Po vlastitom nahođenju? Ne, kapetan se na otvorenom moru nikako ne može orijentirati, naći i držati određeni pravac.
Kapetan broda svoj kurs određuje po morskoj karti i kompasu. A da bi i kartu i kompas znao dobro čitati mora biti za to školovan.
A po čemu mi usmjeravamo kurs našega života? Po valovima oduševljenja, vjetrovima modernog doba, tijekovima mode, po raspoloženju ljudi, onako kako nam padne na um, po mišljenju i iskustvu?
Mudar čovjek svoj život usmjerava po riječi Božjoj. To je naša morska karta. Tu su ucrtani životni putevi ali i opasnosti i zamke. Kompas kojim nalazimo i držimo pravac je ljubav Kristova. Snaga Kristova, koja nam uvijek pokazuje pravi put života, pomaže nam da pravilno živimo iz riječi Božje. Ali i uz sve to mi trebamo pouku i dobro svjetlo Duha Svetoga, koji nam pomaže da kartu i kompas pravilno čitamo i da ih tako rabimo kako bi brod našega života došao na cilj svoga putovanja.
„I nema ni u kome drugom spasenja. Nema uistinu pod nebom drugoga imena dana ljudima po kojemu se možemo spasiti!" Djela apostolska 4,12
|
- 14:53
-
Ukupno Komentara
(14)
Slika našega života
„Budite oprezni sa stablima. Na njih ptice vješaju svoja gnijezda a djeca svoje snove. Umorni putnik, sit sunca i žege, traži njihovu hladovinu. A mi svi u tijeku jedne godine u njima vidimo sliku našega života. Zato budite oprezni sa stablima!"
(Marie Hüsing)
Stabla su kao i život, istovremeno jaka i nježna. Onako jaka i visoka demonstriraju svoju snagu a ipak i njima prijeti opsanost. Stabla su slika života. Svaka žila stabla govori da naš život treba dobro tlo da bi mogao rasti i stasati. Stablo podsjeća na godine i generacije ljudi, na rast i sazrijevanje, povijesti i budućnost. Grane jednoga stable upozoravaju nas na slabosti i tajanstvenu isprepletenost života. Svaki list podsjeća na napetost ništavila i važnost čovjekovu u svijetu. Svako je stablo u svojoj jedincatosti i odnosu prema svemu stvorenom slika čovjeka. Zato budimo oprezni sa stablima!
Kako brzo i bez imalo razmišljanja možemo slomiti malo drvce. Veliko stablo, koje je stotinama godina iz godine u godinu naraslo u snažan stub i krunu, može se srušiti i ispiliti za jedan sat. Pod težinom snijega ruše se velika stabla. Jake oluje ruše tako snažna stabla kao šibice. Otrovi iz zraka donose im laganu ali sigurnu smrt. Zato moramo biti oprezni sa stablima!
Kako brzo čovjek poklekne i padne. Kako se brzo može uništiti životno djelo koje je nastajalo godinama. Kako čovjeku, kruni svega stvorenoga, teško pada smrt. Pod teretom teških puteva padaju i ne dižu se. A životne oluje lome i jake ljude. Loše misli i ideje, krive slike i varljiva nada truju dušu i ranjavaju srce.Zato budimo oprezni s ljudima!
S ljudima budimo oprezni. Djeca na njih vješaju svoje nade a Bog svoju ljubav. Umorni putnik, sit laži, traži njihovo pravo lice. A mi svi tijekom života vidimo u nama sliku našega Boga. Budimo zato oprezni s ljudima!
|
- 00:04
-
Ukupno Komentara
(6)
Gdje Bog želi biti
Jednom su dva brata živjela na brdu Morija. Mlađi je bio oženjen i imao je djece, dok je stariji bio neoženjen i sam. Sve su braća radila zajedno. Zajednički su orali njive, zajedno su sijali. Kada je došlo vrijeme žetve zajedno su poželi pšenicu i snopove složili u dvije potpuno jednake hrpe.
Kada je pala noć pošli su na spavanje. Svaki je legao kraj svoje hrpe. Stariji brat nije mogao zaspati, stalno ga je mučila misao:“Moj brat ima obitelj a ja sam sam, nemam djece. Pa ipak sam dobio jednaki dio snopova kao i on. To nije pravedno!” Ustane i uzme nekoliko snopova sa svoje hrpe pa ih tiho odnese do bratove hrpe i ostavi. Tada se vrati i mirno zaspe.
U istoj se noći, nedugo poslije toga, probudio mlađi brat. I on je morao misliti na svoga brata, i njega je mučila ista misao:“Moj brat je sam i nema djece. Ali tko će se za njega brinuti u starosti?“ I on ustane, uzme sa svoje hrpe nekoliko snopova pšenice, pa ih tiho odnese i stavi na bratovu hrpu.
Kada je svanulo ustadoše obadva brata i čudiše se što su hrpe jednake kao i prošle večeri.Ali nijedan drugome nije ništa rekao. Druge noći obada su malo pričekala dok onaj drugi ne zapse, pa ustadoše, uzeše sa svoje hrpe nekoliko snopova pšenice i ponesoše ih na bratuvu hrpu. Na pola puta se sretnu i shvate kako jedan drugome želi dobro. Pustiše snopove iz ruku, i ispunjeni bratskom ljubavi snažno se zagrle.
Sve je ovo gledao Bog s neba pa reče:“Ovo je mjesto sveto. Ovdje želim biti!“
prema Nicolai Erdelyi obradio I.Š.Baća
„Ovo je moja zapovijed: ljubite jedni druge kao što sam ja vas ljubio!“
(Ivan 15,12)
|
- 16:58
-
Ukupno Komentara
(8)
Raj i pakao
Jednom jedan židovski rabi zamoli Boga da smije vidjeti raj i pakao. Bog mu dopusti i dade mu proroka Iliju za vodiča. Ilija rabija najprije odvede u jednu veliku prostoriju gdje je na sredini iznad vatre visio lonac s izvrsnim jelom. Okolo su sjedili ljudi s velikim žlicama i jeli iz toga lonca. Ali svi ti ljudi bili su blijedi, mršavi i izgledali su jako lošo. Njihove su žlice bile predugačke tako da ih nisu mogli prinijeti ustima i jesti.
Kada su rabi i Ilija izašli rabi ga upita, kakvo je to čudno mjesto. To je bio pakao.
Ilija ga sada odvede u jednu drugu veliku prostoriju koja je izgledala potpuno isto kao i prva. I u njoj je na sredini bila vatra na kojoj se nalazilo ukusno jelo. Oko vatre su sjedili ljudi s velikim žlicama u rukama. Ali ovi su ljudi bili dobro uhranjeni, zdravi i sretni. Oni sa svojim velikim žlicama nisu pokušavali jesti sami , nego su hranili jedan drugoga. U toj je prostoriji bio raj!
„Gle, kako je dobro i kako je milo kao braća zajedno živjeti! Ondje Jahve daje svoj blagoslov i život dovijeka.
(Psalam 133,1.3)
|
- 17:13
-
Ukupno Komentara
(8)
Sve u tonu
Naše kuće i stanove namještamo s puno ljubavi. Brižno vodimo računa o izgledu prostorija u kojima živimo. S puno fantazije i ukusa biramo predmete koji će naš dom učiniti lijepim i udobnim. Zavjese i tepisi harmoniraju, namještaj i tapete pašu jedno uz drugo, lampe i slike su fino raspoređene i odgovara jedna drugoj. Lijepe boje, krasni oblici, sve u tonu, u stilu, skupocijeno, lijepo i udobno.
Dosta je onih kojima ovakovo uređenje doma nije skupo, daju dosta novaca kako bi živjeli u harmoničnom prostoru. Žive li muž i žena, roditelji i djeca, brat i sestra isto tako u tonu? Koliko je važniji sklad srdaca i duša! Tek ljubav i međusobno povjerenje čine od stana dom. Ne tepisi i namještaj, ali razumijevanje i strpljivost, međusobno poštivanje ljudi čine toplinu i skorvitost doma. Koliko životne snage ljudi potroše da bi sazidali kuću, da je namjeste i održavaju! A koliko životne snage mi investiramo u najveću zadaću – međusobni sklad?
S kojom predanošću svake subote poliramo naše automobile? Svaku i najmanju mrlju otklanjamo brižno i strpljivo. Jedna ogrebotina na “svetom limu” ili pak neka ulupina ravna je nekoj nesreći. Ali ogrebotine duše i povrede srdaca naših bližnjih ostavljamo netaknutim. Doista važne vrijednosti života, srca i odnose, ljubav i obitelj, prijateljstvo i susjedstvo, ostavljamo godinama nepolirano. S našim blistavim automobilima letimo u “zaleđe” života.
Ali Bogu su ljudi važniji od stvari i srca od materijala. Radije izgrebani auto i sretna obitelj. Radije jedan tepih manje a zajedniča radost više. Sve u tonu među ljudima je važnije nego namještaj. Ili?
|
- 01:18
-
Ukupno Komentara
(2)
Gdje je sreća?
Bila jednom dva redovnika. Jednoga su dana zajedno čitali neku staru knjigu u kojoj su zapisane mudrosti i istine: na kraju svijeta bilo bi mjesto na kojem se dodiruju nebo i zemlja i tu se nalazi najveća sreća. Odluče da traže to mjesto i da se ne vrate dok ga ne nađu.
Tako su njih dvojica hodala svijetom, morali se izložiti bezbrojnim opasnostima, odricanjima, dakle svem onim što jedno takvo putovanje svijetom zahtijeva. Sve napasti, koje čovjeka mogu odvući s puta prema cilju, ovi su redovnici uspješno odbijali.
Tamo su jedna vrata, vidjeli su. Trebali bi samo pokucati i naći će se kod Boga.
I konačno su našli što su tražili. Pokucali su na vrata. Srca su im jako lupala dok su gledali kako se otvaraju vrata. I kad su ušli i otvorili oči, nađe se svaki u svojoj skromnoj samostanskoj sobici.
I shvatili su: mjesto, na kojem se može naći prava sreća, na kojem se može susresti Boga, ne nalazi se na kraju svijeta nego ovdje na ovoj zemlji, na mjestu koje nam je Bog dodijelio.
|
- 12:49
-
Ukupno Komentara
(1)
Vječni san o sreći
„Bio jednom jedan princ; živio je tamo daleko u zemlji bajki. I kako je bio sanjar rado je ležao na livadi pokraj dvorca, gledao u plavo nebo i sanjario. A na toj livadi je cvijeće bilo veće i ljepše nego igdje drugdje. I sanjao je princ o bijelim dvorcima s visokim prozorima i blistavim balkonima.
Al jednoga dana umre stari kralj, pa ga je princ naslijedio. I sada kao novi kralj često je sjedio na balkonu svoga bijeloga dvorca s visokim prozorima, i sanjao o maloj livadi na kojoj je cvijeće veće i ljepše nego igdje drugjde!“
Ova bajka Bertolta Brechta nas podsjeća na to, da sreću uvijek tražimo tamo gdje mi nismo. Mi zapravo mislimo da je sreća uvijek negdje drugdje samo ne tu kod nas. Sve što imaju drugi ili se nalazi negdje drugdje, smatramo srećom. Zar se u našem narodu ne kaže: tuđe voće je uvijek slađe! Tako smo uvijek određeni onim što nemamo, umjesto da smo ispunjeni onim što imamo. Moć onoga što nemamo tako nas čvrsto drži i nad nama slavi svoju žalosnu silu. Previđamo sreću koju imamo jer sanjamo o sreći koja je navodno negdje drugje. Na taj način sami sebe varamo i krademo si veseliji i zahvalniji život.
Zato nama svima želim: oslobodimo se moći onoga što nemamo kako bi dobili bistar pogled za ono što imamo!
|
- 12:29
-
Ukupno Komentara
(2)
Konačno, što je život?
Jednog lijepog ljetnog dana oko podne na rubu šume je vladala potpuna tišina. Ptice su svoje glavice sakrile pod krilo, sve je mirovalo. A onda zeba promoli glavicu i upita: “Konačno, što je to život?“ Ovo je teško pitanje sve pogodilo.
Ruža je upravo otvarala svoj pupoljak, brižno, laticu po laticu i reče:“Živoj je razvoj.“ Leptir nije tako duboko razmišljao. Letio je s cvijeta na cvijet pa reče: “Život je radost i sunce.“
Dolje u travi jedan se mrav mučio sa slamkom koja je bila deset puta veće od njega, pa reče:“Život nije ništa drugo doli posao i muka!“
Uto doleti pčela, koja se nasisla na slatkom cvijetu, pa reče:“Ne, život je posao i zabava!“ A gdje se vode toliki mudri razogvori mora i krtica nešto reći. Iz zemlje promoli glavu I reče:”Život? Život je borba u tami!”
I da nije počela padati sitna kiša skoro bi došlo do svađe. Kiša reče:“Život se sastoji od suza, od ničega doli suza.“ To rekavši uputi se prema moru. Tamo se veliki val svom snagom zaletio u stijenu i poče stenjati: “Život je kao uzaludna borba za slobodu!“ Visoko iznad vala majestetski je letio orao i doda: “Život, život je želja za visinama.“ Nedaleko od obale bila je vrba. Vjetar ju je već dobrano pognuo. Ona nato reče: “Život je klanjanje pred jačom silom.“
A onda je došla noć. Preko livade je prema šumi nečujno letila sova pa reče svojim hrapavim glasom:”Život znači iskoristiti prigodu dok drugi spavaju.” I opet je u šumi i na livadi zavladala potpuna tišina. Nakon nekon vremena putem dođe mladi čovjek. Umoran sjedne u travu, ispruži noge umorne od dugoga plesa i pića reče: ”Život je stalno traganje za srećom i dugi lanac sastavljen od razočaranja.” Odjednom se probudi jutarnje crvenilo, ispravi se i reče:”Kao što sam ja početak novoga dana, tako je život početak vječnosti!”
(Švedska bajka – prijevod I.Š.Baća)
|
- 01:14
-
Ukupno Komentara
(2)
Bijeg pred sudbinom
Jednom je u Kini živio jedan car. Jedne večeri šetao je terasama svoga velikoga dvorca i radovao se ljepoti tolikog cvijeća i uživao u mirisu tisuća ruža. Odjedno se pred njim stvori njegov glavni vrtlar, padne caru pred noge i zavapi:“O, gospodaru moj, saslušaj me i usliši! Upravo, dok sam zalijevao cvijeće na donjoj terasi, iza jednoga stabla pojavi se smrt i poče mi prijetiti. Siguran sam da mi ne želi dobro. Posudi mi, gospodaru, tvoga najbržega konja, koji je brži od vjetra, i dopusti da pobjegnem u Čangu, u tvoj najudaljeniji dvorac kojeg si sakrio u brdima. Tamo mogu još prije izlaska mjeseca. A smrt me tamo sigurno neće pronaći.“ Nato mu odgovori car:“ Uzmi konja! Moramo sve poduzeti kako bi sačuvali život.“
Vrtla odmah otrči u štalu i uskoro se samo čuo brzi topot galopirajućega konja. Car je utonuo u misli i dalje šetao svojim terasama, kad odjednom i on u sredini velikog grma ruže ugleda smrt. Ali car se nije uplašio nego je napao:“Zašto si uplašila mog vrtlara i prijetila mu?“ Smrt mu se pokloni i reče:“Uvaženi gospodaru, oprosti mi. Ali nisam ja prijetila tvome vrtlaru. Kad sam ga neočekivano vidjela među tvojim ružama nisam mogla a da se ne začudim. Jer danas u jutro sam dobila nalog od velikog gospodara neba i zemlje, da danas uvečer pri izlazsku mjeseca u tvome dvoru u Čangi, uzmem tvoga vrtlara. Zato se čudim da sam ga ovdje srela, tako daleko od tvoga najudaljenijeg dvorca!“
Car se tada s puno poštovanja pokloni gospodaru života i smrti. Dugo je gledao u cvijet jedne ruže i mislio:”A moj vrtlar bježi na najbržem konju kojega nitko nemože stići, bježi od sudbine u susret sudbini!”
Vama koji redovno ili često čitate moje postove biti će možda neobično, što na kraju nisam citirao ništa iz Biblije, što nisam izravno spomenuo Boga. Nisam. Neki mi dan reče jedan naš bloger da pišem propovijedi. A zna se tko drži propovijedi. Dakle, budući da nisam „pozvan“ držati propovijedi, ja ću od sada pisati pričice prema onoj Isusovoj:“Tko ima uši da čuje, neka sluša!“
Želim vam lijepu nedjelju!
|
- 01:21
-
Ukupno Komentara
(4)
Više godina životu
Navodno je kraljica Elizabeta I. rekla na svojoj samrtničkoj postelji: “Dajem sve moje imanje za koji trenutak vremena!“ To je čežnja umirućega čovjeka: više godina životu! Modernoj je medicini to pomalo i uspjelo. Možemo biti zahvalni što je dosta bolest, koje su prije djecu i odrasle u cvijetu mladosti odvlačile u grob, danas izliječivo. Više godina životu. Produženje života često je veliki dar. Ali mislim da bi bilo važnije nešto drugo: više života godinama!
Što nam koristi nekoliko godina više ako one nisu ispunjene životom. Sama činjenica da živimo, dakle samo vrijeme, postaje opterećenjem, dok ispunjeno vrijeme čini život lijepim i života vrijednim.
Kad u Bibliji, u Starom zavjetu, čitamo da su ljudi umirali „stari i siti života“ onda se pod tim misli, da su sve godine njihova života bile zasićene životom. Njihova glad za životom bila je zasićena i to ne samo zbog puno godina nego što su im godine bile ispunjene životom.
A kako bi i mogli iskusiti životno vrijeme ako nam ono curi kroz šuplje glave i kao sir rupičastu dušu, ako nam godine ostaju prazne? I nije čudo da onda ljudi kažu da su siti života.
Više života u godine najdublja je naša čežnja a istovremeno i najdublja želja Božja za čovjeka. Tako susret s živim Bogom može biti ispunjeno vrijeme unatoč svih nuždi i briga, tereta i opasnosti. Vrijeme ispunjeno s Bogom ima svoj viši cilj: vječnost.
|
- 16:29
-
Ukupno Komentara
(3)
Duša zaostala na putu
Neki su znanstvenici u Africi poduzeli neku ekspediciju. Angažirali su nekoliko crnaca da im nose teške sanduke s njihovim intrumentima i priborom, koje su tjerali kao stoku. Nakon tri dana tako usiljenog marša crnci su zbacili sa sebe teret i posjedali na sanduke. Niti lijepe riječi znanstvenika, niti obećanje da će im još više platiti nisu ove umorne ljude mogle udobrovoljiti da nastave put. Kad su ih zapitali zbog čega ne žele nastaviti put ovi su odgovorili:“Tjerali ste nas da idemo prebrzo, tako da naša duša dije mogla uhvatiti korak s nama. Kad nam dođe duša ići će mo dalje!“ Imali su osjećaj da pri ovakovoj žurbi čovjekova nutrina zastaje na putu.
Da li je u ovom strašnom razvoju tehnike i tehnologija naša duša s nama ili je ostala na putu? Od gospodarskog razvoja i eksplozije znanja zastaje nam dah, ali da li je s tim rastom tehnike i znanja rasla i čovjekova nutrina? Da li smo razmislili da za život trebamo više od trke, žurbe, zarade, rada i povećanja materijalnih dobara? Da li smo mislili na potrebe naše duše? Da li smo sklopili mir s nama samima, s Bogom? Imamo li Gospodara kojemu možemo predati naše brige i rasteretiti se? Vidimo li tračak svjetla nade da bi mogli rastjerati aveti noći? Da li smo primili ljubav koja će umiriti našu uznemirenu dušu?
Možda bi i mi morali sjesti na sanduke i čekati dok ne stigne naša duša. To bi nama ljudima, životu i okolišu itekako dobro došlo.
"Zato i vi: ne tražite što ćete jesti, što piti. Ne uznemirujte se! Ta sve to traže pogani ovoga svijeta. Otac vaš zna da vam je sve to potrebno. Nego, tražite kraljevstvo njegovo, a to će vam se nadodati!" Luka 12, 29-31
|
- 17:22
-
Ukupno Komentara
(4)
Tko pred sobom ima dugi put, taj ne trči
Jedna od modernih riječi današnjega vremena je rastrojenost. Rastrojene su nam misli, smisao. Razbacujemo se snagom i novcem, zdravlje stavljamo na kocku.Tajna pravilnog života zove se sakupljanje. Sakupljati smisao i misli oko središta života: Božja ljubav! Sakupljati snagu i talente u veliki cilj: Božja volja! Sakupljanje ljudi i dobara oko određenja koje nadilazi svakoga pojedinca: Božje zajedništvo!
Kako će drugačiji biti život ako vrijeme našega života razumijemo kao put kojim svjesno kračano dio po dio, stepenicu po stepenicu i to po uputama koje nam je dao Bog. Taj će nas put dovesti do cilja koji nadilazi nas male ljude.
Životni cilj je put u vječnost. A onaj, tko pred sobom ima dugi put, taj ne trči. On ne trči nikuda u strahu da će nešto promašiti. Ali on neće ostati ni stajati jer ne vidi cilj. Zato živimo oboje: prijeđimo naš put, uvijek u oku imajmo cilj.
„Sve ću moje poslove obavljati u miru, opušteno, jednostavno, kao da sam upravo zbog toga došao na ovaj svijet, kao da mi je tu zadaću dao sam Isus, koji predamnom stoji i stalno me gleda!“ Papa Ivan XXIII.
|
- 11:06
-
Ukupno Komentara
(8)
Spasonosna bol
Nedjelja je još uvijek za mnoge obitelji dan za zajedničku šetnju. Tako se roditelji s troje djece upute na popodnevnu štenju. Troje njihove živahne djece otrčali su po šnjunčanoj stazi dalje od roditelja. Najstarije dijete je bilo prvo, pa se svaki čas okretalo da vidi gdje mu je saka I braco. Igrajući se dođoše u blizinu prijelaze željezničke pruge bez brklje. Zanesena igrom sve su oko sebe zaboravila, sva je njihova pozornost usredotočena na igru, pa nisu čula da dolazi vlak. Upravo pred prugom djevojčica se potepe i padne kolika je duga. U istom je trenutku protutnjao brzi vlak. Djevojčica je plakala što je uprljala haljinu i razbila koljena. Cijela nedjelja, sva radost i veselje je izgleda propalo; osjećala je bolove u koljenima i nije dopustila da ju bilo tko utješi. Ali roditelji su iza ove male nesreće vidjeli spas od daleko veće opasnosti.
Koliko nam je puta bol sačuvala život. Koliki su ljudi gledajući smrti u oči dospjeli u život, u teškim bolestima ozdravili, potreseni se probudili, gubitkom dospjeli do važnijega bogatstva i na granici sredine pronašli novi život.
„Znamo pak da Bog u svemu na dobro surađuje s onima koji ga ljube!“ Pavlova poslanica Rimljanima 8,28
|
- 12:24
-
Ukupno Komentara
(3)
Zašto Bog dopušta, da ...?
Zašto Bog dopušta,
da sunce svoje svjetlo rasipa pa ljudima, da kiša natapa zemlju, da rastu bilje i cvijeta cvijeće, da stabla žive i donose plodove, da ptice i insekti lete po zraku, da ribe plivaju po vodi a ljudi i životinje napučuju zemlju?
Zašto Bog dopušta,
da se muž i žena ljube, da se rađaju djeca i narastu velika, a oči vide, uši čuju, ruke dodiruju i ljudi međusobno razgovaraju?
Zašto Bog dopušta,
da ljudi misle i rade, odmaraju se i igraju, vole i smiju se, hodaju i žive, da slikaju slike, skladaju glazbu, pjevaju i slušaju, pišu knjige i čitaju, kuće grade i u njima stanuju?
Zašto Bog dopušta,
da ima vrijeme, sjetva i žetva, nebo i zemlja, kopno i more, brda i doline, rijeke i oceani, putevi i ciljevi?
Zašto Bog dupušta,
da dišemo i jedemo, pjevamo i plešemo, uzimamo i dajemo, držimo i puštamo, istražujemo i spoznajemo, planiramo i gradimo?
Zašto Bog dopušta,
da je zemlja tako udaljena od sunca, da ono grije život ali ga ne spaljuje, da se zemlja sama okreće oko sebe, da nastaje dan i noć, svjetlo i mrak, da je zemljina osovina ukošena 23 stupnja, da imamo četiri godišnja doba?
Zašto Bog dopušta,
da mu ljudi dolaze, s njim govore, pod njegovim okriljem nalaze zaštitu i za svoje grijehe dobiju oprst?
Zašto Bog dopušta,
da njegov sin Isus Krist živi za nas, pati, umire i uskrisuje i da opet dolazi kako bi mi nakon ispunjenoga života na zemlji mogli imati udjela u vječnom životu kod Boga?
Zašto Bog sve to dopušta?
Zato što nam želi dobro!
„U Jahvu se uzdaj i čini dobro, da smiješ stanovati u zemlji i živjeti u miru. 4 Sva radost tvoja neka bude Jahve: on će ispuniti želje tvoga srca!“ Psalam 37, 4-5
|
- 00:54
-
Ukupno Komentara
(7)
Život je prekrasan
Dođe jednom jedan čovjek k židovskom rabinu i poče se tužiti:“Moj je život nepodnošljiv. Nas šestoro živi u jednoj prostoriji. Tu tjesnoću i taj nemir više ne mogu podnositi. Što da napravim?“ Rabin kratko razmisli pa mu reče:“Smjesti u tu prostoriju i tvoga jarca!“ Čovjek nije mogao vjerovati i poče negodovati. Ali rabin se čvrsto držao svoga savjeta. „Uradi što sam ti rekao i nakon tjedan dana dođi opet!“
Nakon tjedan dana dođe čovjek k rabinu. Bio je na rubu živaca, sav očajan. „Više ne možemo izdržati. Jarac toliko smrdi da se ne može podnositi. Svaki mi je dan muka, noći teške i besane.“ Rabi mu na to odgovori:“Idi kući pa jarca opet smjeti tamo gdje je bio prije tjedan dana. A onda nakon tjedan dana opet dođi!“ Tjedan je prošao kad evo čovjeka k rabinu, smijeh od uha do uha:“Život je prekrasan, rabi. Uživamo svaku minutu. Nema jarca, nema smrada.Samo nas šestoro u sobi. Život je prekrasan!“
Ponekad je naš život u svim njegovim granicama opet širok i vrijedan življenja ako se sjetimo veće nevolje i zla koje bi nas moglo zadesiti. Ponekad si nuždu moramo dovesti u vlastita četiri zida kako bi shvatili kako nam je bez nje lijepo. Ali život uistinu neće biti krasan ako ga uspoređujemo s drugim ljudima i situacijama. Naš će život doista biti prekrasan ako nam je jasno tko nam ga je darovao – tko je gospodar života. Pa ako poneki puta zapadnemo i u kakvu nuždu život će nam biti krasan ako znamo da imamo Gospodina koji je u svakoj životnoj prilici i neprilici naš pomoćnik i naš spas. Tko imam jakoga Gospodina njegov će život doista biti prekrasan!
Radujem se
Gospodine, mojom se radošću razbacujem
kao ptice na nebu.
Noć prolazi,
i ja se već radujem svjetlu dana.
Tvoje je sunce sažgalo rosu
s trave i iz naših srdaca.
To što iz nas dolazi, to što je u nama
ovoga jutra, to je zahvala.
Gospodine, radujem se današnjem jutru.
Ptice i anđeli pjevaju,
a s njima pjevam i ja.
Svemir i naša srca
otvorena su za tvoju milost.
Osjećam moje tijelo i zahvaljujem.
Sunce mi prži kožu,
ja zahvaljujem.
More se valja prema obali,
ja zahvaljujem.
Gospodine, raduje me sve od tebe stvoreno
raduje me da si kraj svega i iza svega ti
da si iznad svega i da si u nama.
Radujem se, Gospodine,
radujem se, radujem se!
Psalmi pjevaju o tvojoj ljubavi,
proroci je navješćuju.
A mi je osjećamo.
Gospodine, razbacujem se mojom radosti
kao ptice na nebu.
Novi dan koji blješti,
puca i veliča ljubav tvoju.
Svaki je dan od tebe dar. Aleluja, Gospodine!
(Iz jedne zapadnoafričke molitve)
|
- 15:49
-
Ukupno Komentara
(7)
Upomoć!!!
Četiri se dječaka igraju na obali jezera. I kad je igra bila najbolja jedan od njih padne u vodu. Prijetila je opasnost da se utopi. No najvećem od njih nekako je uspjelo izvući ga na obalu i spasiti. Kada su kasnije svu četvoricu pitali što su radili reče prvi:“Nesretno sam pao u vodu!“ Drugi reče:“Ja sam ga izvukao!“ Treći dječak pak:“Ja sam držao ovoga najvećega da se on pri spašavanju ne poklizne u vodu!“ I konačno onaj najmanji:“Ja sam glasno vikao!“
Ovakvi dječaci okružuju nas bilo gdje se mi „igrali“. Nije nažalost rijetkost da netko od susjeda, poznanika ili prijatelja, nas samih, dospije u nuždu. Lako je raspravljati o razlozima nečije teške situacije. Umjesto da pomognemo mi ili jednostavno šutimo, kao da nas se to nimalo ne tiče, pa čak ako je u pitanju i bliža nam osoba. Ili pak nastupamo s ispruženim kažiprstom kao učitelji i njegovu tešku situaciju koristimo da mu očitamo lekciju. Ali to ovome jadniku koji zdvaja, koji je usamljen, koji plače, koji očajava i samo traži nečije spremno uho i zatvorena usta, nečije široko srce spremno na pomoć, koja je često puta samo kratki telefonski razgovor, pismo, E-Mail, ništa ne pomaže. Treba ga jednostavno iz nje izvući. Naše često mudrovanje oko razloga njegove nužde, naše okrivljavanje, naše podučavanje i isprika da nismo imali vremena, njemu nimalo ne pomaže. Kada doživimo da nam netko u susjedstvu, selu ili okolini počini suicid, samoubojstvo, onda se čudimo:“Ta tko bi to za njega rekao? Šta mu bi?“ Psihologija tvrdi da se nitko tko je počinio samoubojstvo nije ubio a da svoj naum prije nije nekome priopćio. Imamo li dovoljno sluha za ovakva priopćenja? Detektira li naše uho zov u pomoć, imamo li dovoljno sluha na nevolje drugih?
Sva sreća pa se ipak nađe neki jaki dječak koji mu svojom snagom pomogne. A tu je i drugi koji podržava jakoga i bodri ga da ne odustane. Možda se čak i moli. A i onaj je trći tu koji jednostavno viče kad vidi da je negdje nužda, pa svojom vikom upozorava druge. U jednoj sredini svi bi trebali biti zajedno.
Zbog toga kaže Petar: “Jedni druge poslužujte - svatko po primljenom daru - kao dobri upravitelji različitih Božjih milosti!” (l. Petrova 4,10).
UPDATE
Kada počima dan?
Stari židovski rabi upita jednom svoje učenike kako se određuje sat u kojem prestaje noć i počima dan.
„Da li je kad možemo razlikovati psa od ovce?“ upita jedan učenik. „Ne“, reče rabi. „Da li je kada iz daleko možemo razlikovati drvo datulje od drveta smokve?“ upita jedan drugi učenik. „Ne“, reče rabi. „Pa kada je onda?“ upitaše svi učenici.
„Onda, kada možeš pogledati u lice bilo kojeg čovjeka i u njemu vidjeti tvoju sestru ili brata. Do tada će kod nas stalno biti noć“ odgovori rabi.
|
- 17:01
-
Ukupno Komentara
(8)
Iznad sebe samoga
Čitam neki dan u novinama u rubrici „Poznanstva“ slijedeći oglas:“Uspješan poslovan čovjek traži atraktivnu, fleksibilnu, dinamičnu ženu. Molim ne svakdanji tip!“
Što stoji iza ove molbe:ne svagdanji tip? Da li je to ljudska čežnja za nečim što je iznad prosječnoga i svakidašnjega? Mi smo svi najprije ljudi svakodnevnice. Svaki od nas ima svoju svakodnevnicu. I svaki dan ima svoje muke i brige, teret i posao, svoje male radosti i uspjehe. Svi ti dani su naš život. Pa ipak u nama je čežnja izdići se iznad normalnog. Okružuju nas realnosti svakidašnjice u obliku rada i briga, problema i strahova. I svejedno živi u nama želja: molim ne svakidašnji život! Ja želim dospjeti iznad sebe samoga.
Filip je također bio svagdanji čovjek, imao za to vrijeme najobičnije ime – prijatelj konja. Ali u njegovom srcu je bila čežnja za nečim višim i posebnim. I onda mu se pokazala velika mogućnost da nadraste sebe. Isus je našao Filipa, prijatelja konja i čovjeka svakodnevnice, i s ljubavlju ga izazvao na veliki poziv: „Slijedi me!“ Filip je pošao za Isusom i nadrastao sebe na veoma čudotvoran način. Osobni odnos prema Isusu, nasljedovanje u vjeri i ljubavi najjednostavnije i najljepše su mogućnosti nadrastanja samoga sebe.
Nama nije potreban niti alkohol niti droge, nisu nam potrebna putovanja i pustolovine, ne treba nam yoga i meditacija da bi nadrasli sebe. Samo je potrebno da slijedimo Isusa. Tamo će mo naći spas, naći nas same a istovremeno će mo narasti iznad sebe.
„Sutradan naumi Isus poći u Galileju. Nađe Filipa i reče mu: "Pođi za mnom!"
Ivan 1,43
|
- 17:03
-
Ukupno Komentara
(7)
Put u nebo
Uz dosta drugih kojekakvih čudnih stvari koje se pripisuju židovskom rabinu spada i ova, po kojoj se on svako jutro prije molitve uspinje u nebo. Jedan podrugljivac to nije htio vjerovati pa se sakrio na domak rabinove kuće da ga u jutro može promatrati. I ugleda rabija kako u jutro, odjeven u odijelo drvosječe, ode u šumu, kako ruši stablo i kako ga reže i cijepa u male komade za štednjak. Onda natovari iscijepana drva na leđa i odnese u kuću jedne stare bolesne žene. Podrugljivac je kroz prozor vidio kako je rabi kleknuo na pod i naložio vatru.- Kasnije su ljudi podrugljivca pitali da li je to s rabijevim uspinjanjem u nebo istina. A on im odgovori: “U nebo!? Ta on se uspinje još više od neba!“
Tako veliki nikada nećemo biti da bi dosegnuli visinu Božju. Ali mi se možemo sagnuti pred Njegovim stvorenjima, ljudima koji su u nevolji. I tu će mo sresti Boga.
Ovako govori Gospodin:“Jer ljubav mi je mila, ne žrtve, poznavanje Boga, ne paljenice!“ Hošea 6,6
|
- 00:42
-
Ukupno Komentara
(7)
„Šteta tako lijepe žeđi“
U jednom malom selu živio je čovjek koji je bio čuven zbog svoga dobroga vina. U njegovom su podrumu ležala najbolja, izabrana vina. Kada bi došla posjeta nudio bi, u znak gostoprimstva i dobrodošlice, najbolje vino. Ali ovaj se poznati vinar jednoga dana razboli na bubrege i dospije u bolnicu. Medicinska sestra mu je donijela veliki bokal bubrežnoga čaja. On popije jedan gutljaj i žalosnim glasom reče sestri:“Šteta tako lijepe žeđi!“
Ali i Bog bi, kojemu je itekako bolno poznata neutažena ljudska požuda, koji sve manjkavosti nas ljudi gleda i pati, koji suosjeća s bolestima života, mogao pomisliti:“ Šteta tako lijepe žeđi!“ Ipak liječenje u bolnici služi našemu zdravlju. Bolna iskustva trpljenja i patnje, straha i samoće mogla bi nam pomoći da Ga nađemo. Bog je upravo izabrao vino i kalež kao znak svoje gorke patnje i dao nama ljudima da pijemo njemu na spomen, kako bi u Kristovim bolima mogli naći oproštenje, u Njegovoj smrti život i u njegovoj prosutoj ljubavi ozdravljenje i radost.
„Kad dođe taj dan, kapat će gore moštom, iz bregova će brizgati mlijeko, kroza sva korita riječna u Judeji voda će proteći. Vrelo će šiknuti iz kuće Jahvine da natopi Dolinu sitimsku!“ - Joel 4,18
|
- 00:44
-
Ukupno Komentara
(4)
Prijateljstvo u filozofiji
Prijateljstvo danas baš nije u modi. Na njega nemožeš dobiti ni garanciju, za njega nećeš dobiti ni kamate ni dividende.
A ipak je to najbolja investicija našega života!
Juče sam napisao post o prijateljstvu ili ljubavi. Mislim da bi bilo dobro zaokružiti ga uz pomoć filozofije.
Uvod
Prijateljstvo, kao sociološka i sociopsihološka kategorija, je subjektivno iskustveni pozitivni odnos među ljudima koji se manifestira kao uzajamni osjećaj simpatije. Korektno znanstveno objašnjenje, u smislu mjerenja stalnog intenziteta prijateljstva, nije moguće.
Samo par riječi o simpatiji.
Simpatija (od grčke riječi syn, pathein = „supatiti“) je ljudski osjećaj. Uočavanje ovoga osjećaja je subjektivno, nije mjerljiv i za promatrača je neuočljiv ali često i nerazumljiv. Osjećaj simpatije pozitivno gledano je u pravilu emocionalni odnos prema jednom drugom čovjeku (netko je nekome simpatičan), ali i prema nekoj ideji ili ideologiji; rjeđe prema nekoj životinji ali nikada prema nekoj stvari.
Osjećaj simpatije može biti različitog intenziteta (netko je simpatičan, netko je jako simpatičan – ili netko je manje simpatičan ili čak netko je antipatičan).
Simpatija kao primarno jednostrano osjećanje može biti preduvjet na emocionalni odnos kao prijateljstvo ili ljubav, ali ne obrnuto. Pri tom bi simpatiju mogli razumjeti kao distanciranu blagonaklonost, Doduše se čovjeka, za kojega osjećamo prijateljstvo ili ljubav, skoro uvijek doživljava i kao simpatičnog, ali simpatija nije obvezan preduvjet za to.
Kad je riječ o ljubavi (često se pod time misli na zabuljbljenost) kažemo da je ona slijepa. Pod ovim se misli da slobodu odlučivanja odnosno racionalno odlučivanje prekriva subjektivni osjećaj ljubavi. Utjecaje na odlučivanje se kod osjećaja simpatije racionalno može kontrolirati. Pri dovoljno distanci čovjek može čak i prema svome neprijatelju ili prema njegovim motivima osjećati simpatiju.
No vratimo se prijateljstvu.
Prijateljstvo je veoma subjektivan osjećaj i ovisi o kulturi. Recimo jedan Nijemac će malo ljudi definirati kao prijatelje, najčešće jednog ili dvojicu. Mi smo tu drugačiji. Često ne razlikujemo poznanika, dobrog poznanika i prijatelja – sve ih nazivamo prijateljima.
Pojedine kulture kod prijateljstva prave i spolnu razliku.
Jezično bi pozitivne ljudske odnose mogli diferencirati ovako:
• najslabiji oblik je poznanstvo, pri čemu dvije osobe znaju jedna za drugu ili su bar jednom razgovarale.Može se poći od toga, da se prema ovakvom poznaniku ne gaji nikakav negativni osjećaj. Jedan je njemački komičar jednom rekao:“Moj prijatelj, iako mi je sad više poznanik, jer je postao otac…“
• onda dolazi prijateljstvo
• poslije ovog ljubav
Ljubav je lijepo doživljeni osjećaj naklonosti koji u određenom slučaju može determinirarati (odrediti) čitav nečiji život. Spektar seže od ekskluzivne bračne ljubavi, preko prijateljske ljubavi pa sve do opće ljubavi prema čovječanstvu , Bogu, određenim sklonostima. Temelj svake ljubavi je sloboda, jer ljubav se ne može dogoditi pod prisilom. Suprotno od ljubavi se često gleda mržnja, ali potencirano je teža ravnodušnost (ataraksija) i strah.
Posebni izražaji ljubavi su
• među krvnim srodnicima
• majčinska ljubav prema djeci
• u svakom prijateljstvu (bez ljubavi nema prijateljstva)
• „platonska ljubav“ (ljepota, filozofija)
• vrlina ljubavi prema bližnjemu (Karitas, empatija, ljudskost, filantropija – filantrop (grčki philos = prijatelj, anthropos = čovjek) je "prijatelj ljudi" ili dobročinitelj. Filantropima općenito nazivamo ljude koji drugima čine dobro ili čak svoju ljubav daruju svojim suljudima)
• ljubav prema Bogu
• osjećaj pripadnosti određenoj zemlji (patriotizam)
Ljubav i seksualnost su povezane, ali jedna ne uvjetuje drugu: svaka ljubav nema za posljedicu sex, svaki sex nema za posljedicu ljubav!
Ljubav ne dopušta nikakve druge diferencijace; ili volim ili ne volim!. Pokušati pronaći objašnjenje ljubavi bilo bi bezuspješo. Uostalom ljubav i jest neobjašnjiva i tu su činjenicu tijekom povijesti mnogi već, ne racionalno zaključili temeljem logičnog promišljanja, nego jednostavno oćutjeli u svojoj nutrini. To je neobjašnjiva ljubav poput one u ljubavnoj lirici Ericha Frieda ("Tako je, kako je" - kaže ljubav), ili u Alkemičaru Paola Coelha kada Fatima u oazi kaže Santiagu da joj ne pokuša objasniti zašto je voli, jer ljubav ne traži razloga: netko voli jer voli.
Prijateljstvo i poznanstvo se mogu razlikovati: „daljnji poznanik“ ili „dobar prijatelj“. Kod pravoga prijateljstva se u biti misli na prijatelja za život, formulacija koja ukazuje na veoma intenzivnu i bezuvjetnu povezanost dvije osobe.Ovakav najbolji prijatelj je čovjek, kojemu sve možemo povjeriti, kojemu sve možemo vjerovati. S takvim prijateljem možemo dijeliti i veselje ali i probleme i brige.
Prijateljstvo implicira povjerenje koje kod intenzivnog prijateljstva seže do bezuvjetnosti i subjektivne spoznaje, da nas prijatelj nije prevario, iznevjerio, iskoristio. Suprotno od ljubavi, koja ukoliko se na nju ne uzvrati može biti jednostrana, prijateljski osjećaji uvijek počivaju na uzajamnosti.
Prijateljstvo u filozofiji
Klasičar filozofske literature je Platonovo djelo „O prijateljstvu, ljubavi i ljepoti“. Epikur je napisao:“Sposobnost sklapanja prijateljstva prije svega je, što mudrost može pridonijeti sreći, i svakako najvažnije.“
Samo par riječi o mudrosti.
U svakodnevnom govoru mudrost je i skraćeni naslov Salomonove mudrosti odnosno Knjige mudrosti, deutrokanonska odnosno apokrifna knjiga Staroga Zavjeta.
U običnom govoru mudrost pripisujemo starosti. Dakle određuje ju izvjesna životna zrelost i iskustvo.
Odgovor na pitanje „što je mudrost“ dala je Pytia od Delfija (proročanstvo iz Delfija - starogrčka mitologija) jednom Platonovom prijatelju, koji je želio znati tko je najmudriji čovjek u čitavom Hellasu (staroj Grčkoj):“Sokrat!“ Ovaj se je u jednom sudskom procesu protiv njega prije 2300 godina veoma mudro ponio, konačno radilo se o njegovom životu a sud je bio jako uvredljiv,i između ostalog rekao, da nitko nezna nešto ali da je on jedini koji zna i reče:“Znam da ništa neznam!“
Filozofija je ljubav prema istini.
Mudrost ne paše u nikakvu definiciju. Ona je cilj za kojim tragamo i možda će mo ga naći? Ona pita o razlogu, o smislu toga što činimo. Tko pita taj nešto želi znati.Znanje i mudrost jezično su u srodstvu. Tko želi biti mudar taj traži znanje. Ali to ne znači da je mudrost suma svih znanja. Jer mudrost je i vrlina. Vrlina je pozitivni biljeg ljudskog karaktera.
Evo par citata o mudrosti, koja se još naziva kardinalnom vrlinom
• Mudri su oni koji ustanove kako nužnost tako i granice svega znanja i koji razumiju da je ljubav veća od svega znanja (autor nepoznat)
• Tko upozna druge je učen. Tko upozna sebe je mudar. (Laotse)
• Ključ ljudskoga srca nikada neće biti naša mudrost nego uvijek naša ljubav. (Hermann Bezzel)
• Hvala lijepo, ne trebamo njegovati puno znanja. (Demokrit)
Izabro sam ove izreke jer mi se čine ključnim za „umjetnost“ međuljudskih odnosa.
A evo što Salomon kaže o mudrosti:
Samohvala mudrosti
Ja, mudrost, boravim s razboritošću i posjedujem znanje umna djelovanja. Strah Gospodnji mržnja je na zlo. Oholost, samodostatnost, put zloće i usta puna laži - to ja mrzim. Moji su savjet i razboritost, ja sam razbor i moja je jakost. Po meni kraljevi kraljuju i velikaši dijele pravdu. Po meni knezuju knezovi i odličnici i svi suci zemaljski. Ja ljubim one koji ljube mene i nalaze me koji me traže. U mene je bogatstvo i slava, postojano dobro i pravednost. Moj je plod bolji od čista i žežena zlata i moj je prihod bolji od čistoga srebra. Ja kročim putem pravde, sred pravičnih staza, da dadem dobra onima koji me ljube i napunim njihove riznice.
Stari Zavjet, Mudre izreke 8, 12-21
Sveti Augustin o mudrosti kaže ovo:
Jer mudrosti konačno nije ništa drugo doli mjera našega duha, čime ga držimo u ravnoteži kako ne bi otišao u prokomjerje na jednoj ili nemarnost na drugoj strani. Rasipništo, želja za vlašću, uobraženost i slično, čime slabi i bezpomoćni ljudi vjeruju da ćes i time priuštiti zadovoljstvo i moć, ostaju bezpomoćni. Lakomost, strah, žalost, zavist, što vodi u nesreću – kako priznaju sami nesretnici – čovjekui sužavaju duh. Ali ako duh nađe mudrost on će svoj pogled zadržati na njoj…tabe se više ne treba bojati prekomjernosti, niti manjka niti nesreće. Tada će imati svoju mjeru, naime mudrost i biti će uvijek sretan.
Sv.Augustin: O sreći 4,35
I još jedan citat Samuela Taylora Coleridge, erngleskog pjesnika i filozofa, 1772. – 1834.:“Zdravi ljudski razum je u neobičnoj mjeri to, što svijet naziva mudrošću.“
Hajdemo opet k prijateljstvu!
Moro sam malo razmišljati što je to što čini prijateljstvo. Evo što sam napisao. Nije ovo apsolutno i potpuno:
Prijateljstvo je označeno time, da se na njega odnosi više ovih točki:
• u prijatelja imam povjerenja,
• osjećam da me razumije i prihvaća,
• u težim situacijama mogu računati na njegovo povjerenje i pomoć,
• volim moga prijatelja,
• volim se s njime sastati,
• respektiram moga prijatelja,
• moj me prijatelj privlači,
• govorimo zajedničkim jezikom,
• zanimam se za život moga prijatelja,
• naši pogledi na život i svijet su u većini i u važnijim stvarima istovjetni,
• mojemu prijatelju ništa se sakrivam,
• često mislim na moga prijatelja,
• on zna da sam tu, ako mu zatrebam,
• osjećam da nam naš odnos koristi emocionalno i mentalno,
• osjećam da sam kod prijatelja dobrodošao,
• pred njim se mogu ponašati onakav kakav jesam.
"Philosophia non in verbis, sed in rebus est – Filozofija uči kako se radi, ne kako se govori!"
Ovo na kraju ne spada baš u filozofiju ali je sigurno „prijevod filozofskog gledanja na prijateljstvo“. To tvrdim ja. Ja bih sve ove točke mogo naslovit :prijateljska ljubav. Ako bi nji analizirali onim što Sv. Pavao kaže o ljubavi u Prvoj poslanici Kornićanima, u Hvalospjevu ljubavi, onda bi vidjeli da se radi o istom samo da je svako rečeno svojim jezikom.
Hvalospjev ljubavi
Kad bih sve jezike ljudske govorio i anđeoske, a ljubavi ne bih imao, bio bih mjed što ječi ili cimbal što zveči. Kad bih imao dar prorokovanja i znao sva otajstva i sve spoznanje; i kad bih imao svu vjeru da bih i gore premještao, a ljubavi ne bih imao - ništa sam! I kad bih razdao sav svoj imutak i kad bih predao tijelo svoje da se sažeže, a ljubavi ne bih imao - ništa mi ne bi koristilo. Ljubav je velikodušna, dobrostiva je ljubav, ne zavidi, ljubav se ne hvasta, ne nadima se; nije nepristojna, ne traži svoje, nije razdražljiva, ne pamti zlo; ne raduje se nepravdi, a raduje se istini; sve pokriva, sve vjeruje, svemu se nada, sve podnosi. Ljubav nikad ne prestaje. Prorokovanja? Uminut će. Jezici? Umuknut će. Spoznanje? Uminut će. Jer djelomično je naše spoznanje, i djelomično prorokovanje. A kada dođe ono savršeno, uminut će ovo djelomično. Kad bijah nejače, govorah kao nejače, mišljah kao nejače, rasuđivah kao nejače. A kad postadoh zreo čovjek, odbacih ono nejačko. Doista, sada gledamo kroza zrcalo, u zagonetki, a tada - licem u lice! Sada spoznajem djelomično, a tada ću spoznati savršeno, kao što sam i spoznat! A sada: ostaju vjera, ufanje i ljubav - to troje - ali najveća je među njima ljubav.
Prva Pavlova poslanica Korinćanima 13, 1-13
|
- 12:54
-
Ukupno Komentara
(5)
Prijataljstvo ili ljubav?
Već duže vremena čitam postove različitih blogera na temu prijateljstvo i ljubav i u njima stotine pitanja. Ima ih isključivih „svi su ljudi pokvareni“ do diferenciranih. I naravno da čitajući te postove o njima razmišljam. Bole me bolna iskustva drugih koja su i moja (hvala Bogu bila). Stoga sam odlučio, naravno jako sažeto i krajnje neznanstveno, reći nešto o prijateljstvu i ljubavi, jer to očito u današnje vrijeme postaje velikom temom, ali je se postavlja na krive temelje.
Ovakovo pitanje nije dobro formulirano. Prijateljstvo je uvijek ljubav. Jedno bez drugog ne može. Najljepše je od svega, kad ljubav nadiđe sve i kad se zaboravi zašto sam baš s tim čovjekom postao prijatelj, zašto ga kao prijatelja bezuvjetno volim. Ljubav između muškarca i žene je najprije strast a onda i svojevrsno prijateljstvo. I takva ljubav ima svoje faze, ali su ljubavnici uvijek prijatelji ili pak teže da to postanu ukoliko je njihova veza vrijedna i kvalitetna. Prijateljstvo je intimna stvar, lijepa, široka i neizmjerno važna u životu svakog čovjeka. Prijateljstvo, pa makar bilo i jednostrano, oplemenjuje. Tko nije imao pa izgubio prijatelja ne zna koliko to boli i kako je ta bol neusporedivo veća od boli izazvanih raskidom jedne ljubavne veze. Prijatelja se voli, poštiva, njeguje, s njim se uživa, raduje, strahuje i hrabro juriša u život, dijeli osjećaje svake vrste, njemu se povjeravaju tajne ni pred kim drugim izgovorene, od njega se uči, upija se njegov stil, poštuje njegova privatnost, priskače u pomoć ako mu je potrebna, ne osuđuje ga se zbog pogrešaka ili mana, voli ga se takvog kakav jest, bezuvjetno i iskreno, jer se u njega ulaže mnogo toga od sebe samoga. To isto vrijedi i za ljubavnika/ljubavnicu s dodatkom strasti, koja opet ima svoj rok trajanja.
Smatram da je prijateljstvo važnije od ljubavi. Pravi prijatelju to ostaju čitavog života. Ljubav je osjećaj o kojem možemo neprestano maštati, ali u realnosti prijatelj je tu da nam pomogne i da nas podrži pa i u ljubavi. Ljubav ostaje uvijek, samo se partneri mijenjaju. Prijateljstvo ostaje uvijek, prijatelji ostaju. Prijateljstvo je dakle vječno i to onoliko koliko je vječan i ljudski život.
Stari Rimljani su rekli »Amor onmnia vincit!», dakle «Ljuba pobjeđuje sve!»
A vjerujem da nitko ljubav nije bolje opisao od Svetog Pavla, koji u svom velikom hvalospjevu ljubavi, koji se obično čita kod vjenčanja, kaže:
«Kad bih ljudske i anđeoske jezike govorio,
a ljubavi ne bih imao,
bio bih kao mjed što ječi,
ili praporac što zveči.
Kad bih imao dar proricanja i znao sve tajne i sve znanje;
Kad bih imao puninu vjere, tako da bih brda premještao,
a ljubavi ne bih imao,
bio bih ništa.
Kad bih na hranu siromasima razdao sve svoje imanje,
kad bih tijelo svoje predao da se sažeže
a ljubavi ne bih imao,
ništa mi koristilo ne bi.
ljubav je strpljiva,
ljubav je dobrostiva;
ljubav ne zavidi, ne hvasta se,
ne oholi se.
Ljubav nigda ne prestaje.»
(Prva poslanica Korinćanima, glava 13., redak 1 – 8)
Nije li u tih par riječi rečeno sve? Da. Čini nam se dobro, ali je idealno, za nas ljude neprovodivo u djelo? Ja mislim da nije. U tim riječima je ključ svake međuljudske ozbiljnije veze, a kamoli veze koja se zove prijateljstvo.
U Poslanici Rimljanima Pavao kaže:»Nikome ništa ne budite dužni, osim da ljubite jedan drugoga, jer tko ljubi bližnjega, ispunio je Zakon... i ako ima koja druga zapovijed - sadržana je u ovoj riječi: Ljubi bližnjega svoga kao samoga sebe! Ljubav ne čini bližnjemu zla. Dakle: ljubav je ispunjenje Zakona.» (Rimljanima, glava 13, redak 9 – 10).
«Ljubi bližnjega svoga kao samoga sebe. Od tog ovisi sav zakon i proroci» rekao je Isus kad ga je pitao jedan čovjek:»Učitelju, što trebam činiti da se spasim?».
Koja se konsekvencija iz ovoga od nas ljudi očekuje: truditi se i to ispuniti!
Filozofija u takozvanoj «etici o ljubavi» taj trud definira kao stremljenje prema cilju. Preduvjet toga je, da cilj otkrijemo, da ga prihvatimo i da k njemu idemo opravdanim sredstvima.
Žalosti me što se danas tako sveta stvar kao što je prijateljstvo i ljubav krivo shvaća. A krivo se shvaća iz jednoga razloga: Ako nam je materijalno sve u životu, onda i na ovaku uzvišene stvari gledamo očima materijalnog i sudimo mjerilima materije. Tad prijateljstvo i ljubav nemaju onaj smisao koji u stvari imaju. Materijalizam ostaje «na zemlji», za njega nema ništa uzvišenoga, nema Boga, nema duha. Interes je taj koji diktira odnose među ljudima, ali opet materijalni interes.
Za mene je prijateljstvo svata stvar isto kao i ljubav. Kad kažemo ljubav, onda taj materijalizirani svijet odmah pomišlja na sex. To je perverzija svetoga pojma ljubavi!
Ljubav je umjetnost drugoga ljubiti a njime ne vladati, biti mu bilz, a ne sputavati ga, dati mu slobodu, a ne ostaviti ga i do kraja biti uz njega.
Nisam ovo od nikoga prepisao. Da jesam naveo bih izvor. Ovo je moje saznanje nakon dugog razmišljanja o ljubavi i prijateljstvu.
A ljubav podrazumijeva i opraštanje. Sjećam se, da sam još u gimnaziji na satu filozofije, na kojem doduše nisam baš uvijek puno pazio (jer tada nisam znao da ću najprije studirati upravo filozofiju), čuo definicju jednog francuskog filozofa ( da sam pazio znao bih mu ime) koji je rekao: «Čovjek nikada nije veći nego kad prašta i za oproštenje moli!» Ovo nikada nisam zaboravio. Izabrao sam ovo kao moje životno geslo, moju životnu filozofiju. Praštati i moliti za oproštenje može onaj koji ljubi. Sjetimo se definicije ljubavi iz Pavlove poslanice Korinćanima.
Sveti Augustin je rekao :»Ljubi, i radi što hoćeš!» Ako ljubiš ne možeš činiti zlo. Ako ljubiš sve je što činiš korisno. «Ljubav ne čini bližnjemu zla. Dakle: ljubav je ispunjenje Zakona.» kaže Sv. Pavao u poslanici Rimljanima, glava 13.
Ljudska ljubav, ljubav čovjeka prema čovjeku zrači iz ljubavi Božje a vidljiva je u milosti i dobroti Božjoj. Ona proizilazi iz duhovnog ideala pa se božanska ljubav zrcali u srcima ljudi. Svaki u drugome vidi ljepotu Božju koja se pak zrcali u duši. I kada je otkrio stupanj te sličnosti osjeća ljubav i privrženost prema drugome.
Ako se netko opredijelio za ljubav Božju, koje nema bez ljubavi prema čovjeku, onda je sve što on radi korisno.
Dobro se sjećam predavanja iz dogmatike ( to je teološka znanost o vjerskim istinama), kada je prof. Kaiser, govoreći o definiciji pakla rekao: Pakao je stanje, u kojem ne možeš ljubiti i biti ljubljen! Pa ima li doista većega pakla?
U teološkom objašnjenju Crkve ima i jedna, takozvana «teorija tri stuba». Po toj teorije, a ona se meni najviše sviđa, Crkvu čine: Koinonia, Liturgija i Diakonija. Ovo su grčke riječi a znače: zajedništvo, koje podrzumjeva i ono što nas drži na okupu, dakle riječ Božja, Evanđelje, liturgija = slavljenje mise i zajedničko blagovanje tijela Kristovog, i diakonija= djelotvorna ljubav prema bližnjemu ili Karitas. Bez ovog jednoga stuba Crkva bi se srušila. Samo sva tri zajedno čine jedinstvo. Nema među njima važnijeg ili manje važnijeg.
«Od ove ljubavi nema veće, kad netko život svoj daje za prijetelje svoje» rekao je Isus, nazvavši nas, sljedbenike njegove, prijateljima.
Svi smo mi na vjeronauku učili da su za kršćanski život važni: vjera, ufanje i ljubav, jer one vode k Bogu. No sam je Isus rekao:»Najveća od njih je ljubav!»
Bog nam jezikom ljubavi posreduje pojam njegove veličine. U Knjizi proroka Izajije, u Starom Zavjetu stoji: “Jer ja sam Bog tvoj, tvoj spasitelj. Za otkupninu tvoju dajem Egipat, mjesto tebe dajem Kuš i Šebu. Jer dragocjen si u mojim očima, vrijedan si, i ja te ljubim. Stoga dajem ljude za tebe, i narode za život tvoj. Ne boj se, jer ja sam s tobom.“ (Izajija, glava 43, redak 3-5)
Samo prava ljubav može biti beskrajna.
Dakle: LJUBAVI PREMA BOGU NEMA BEZ LJUBAVI PREMA ČOVJEKU!
|
- 18:22
-
Ukupno Komentara
(4)
Život dobiti a ne izgubiti
Mi smo ljudi pomalo čudne specije. Želimo živjeti a činimo sve da ga skratimo. Želimo sve i pri tom izgubimo ono najvažnije. Držimo se stvari koje će mo ionako morati pustiti, a iz ruke puštamo vrijednosti koje bi mogli sačuvati vječno.
„Moj nektar pripada meni“, reče suncokret, „ne dopuštam nijednoj pčeli da ga kupi!“ Suncokret je još kratko vrijeme cvao, usahnuo i nije imao ploda.
„Ja sam ja!“ reče pšenično zrno. Bilo je krupno i žutozlatno, zrelo i puno životne snage. “Ne dopuštam da me se baci u zemlju i posije!” I osta zdravo al sasvim samo. I tako je dočekalo smrt a da nije donijelo roda.
„Neću dopustiti da me izrežu i iscjede", reče limun. Bio je zreo, pun soka. „Želim se samoobistiniti i razviti!“ Još je neko vrijeme ležao u staklenoj zdjeli s drugim voćem, počne trunuti i smrditi, pa ga bace u kantu za smeće.
Isus kaže:Tko svoj život hoće zadržati izgubiti će ga. Tko ga izgubi dobiti će ga! Naš život dobiva smisao samo u odnosu s Bogom i bratom čovjekom. Tko svoj život brani od Božjega zahtjeva, tko ga želi sačuvati od dijeljenja s drugim, izgubiti će ga. Ali tko ga daruje u ljubavi naći će sebe i izvan sebe svu puninu života.
„Zaista, zaista, kažem vam: ako pšenično zrno, pavši na zemlju, ne umre, ostaje samo; ako li umre, donosi obilat rod. Tko ljubi svoj život, izgubit će ga. A tko mrzi svoj život na ovome svijetu, sačuvat će ga za život vječni.“
Ivan 12,24-25
|
- 17:47
-
Ukupno Komentara
(1)
Šareni život
Dragi moji evo me! Hvala Bogu sretno sam se vratio s puta pa vas sve najprije srdačno pozdravljam.
Bio sam u Hrvatskoj; u Zagrebu ali i nakratko u Slavoniji.Nisam uspio sve što sam želio. Baš kao u životu. Želje su jedno a mogućnosti drugo. Ali i taj kratki pohod domaji bio je plodan. Susreo sam po prvi puta četiri naša blogera (Steevena, Zubu, Zambatu, Moona), dva „stara“ (Paora i Bobu) također. Sve njih i ovim putem toplo i prijateljski pozdravljam i zahvaljujem za susretu!
Prošli je tjedan, što se klime tiče, bio doista šaren. U utorak me u Zagrebu dočekala paklena vrućina, 33 °C! Sva sreća pa mi je hotelska soba imala klima uređaj, a poslovi sam dio provodio iza debelih Kaptolskih zidina koje su kao stvorene za ovakve vrućine. A onda je u četvrtak došlo nevrijeme, tuča i pad temperature na oko 20 °C. Tako sam u nekoliko dana stvarno na vlastitom tijelu doživio Knajpovu vruće – hladnu kuru.
Budući da nisam samo sjedio nego i razmišljao, padne mi na pamet voda.
Voda je sa svim njenim oblicima prekrasna slika različitih oblika života.
Voda je živahan izvor i razigrani potok. Voda je jaka rijeka i tiho more. Voda je uvijek u pokretu i stalno traži nove puteve i oblike. Kapi kiše padaju kao biseri na ljetno cvijeće, rosa se svjetluca na jutarnjem suncu, oblaci magle prostiru se zemljom. Led (grad, tuča) pada, pahulje snijega vjetar nosi u zimskoj noći, smrznuti suhi snijeg nam škripi pod nogama.
Bistro gorske jezero je kao zrcalo a vodopad kao grmljavina. Gorski je potok čist i bistar, močvara mutna i smeđa. Djeca se igraju u lokvi, a podivljalo more igra se barkama i velikim brodovima.
Voda je ljepota i strah, blagoslov i osuda, oživljavanje i razaranje, nužna za život i ona koja ga ugrožava. Voda je kao život. Svaki puta druga, drugačija, iznenađujuća, raznovrsna, neizračunljiva. Voda je snaga života a istovremeno i životni kaos.
Voda je izvor i ušće, penje se i pada, slana i slatka. Ona je kao nježna kupelj i tvrda kao kamen. Voda je kap na vrući kamen i more. Voda je gutljaj iz čaše i poplava koja pustoši zemlju. Voda je topla ljetna kiša i sniježna vijavica zimi. Voda je izvor u pustinji i lavina koja donosi smrt. Voda je slika dinamike i fantazije božanskih mogućnosti, simbol ljepote i veličanstvenosti stvorenoga. U Božjoj ruci voda može biti spas i zdravlje ali i opasnost.
“Bezdan doziva bezdan bukom slapova tvojih: sve vode tvoje i vali preko mene prijeđoše!“ Psalam 42,8
Svima vama na moru, posebno vama drage moje u Dubrovniku i u Njivicama, koji sada uživate u vodi, bilo morskoj bilo onoj u vinu, želim lijep odmor i dane korisne tijelu i duši!
Puno Vas sve pozdravlja Vaš
Baća Iva!
|
- 01:17
-
Ukupno Komentara
(5)
|
|
|
