
Navodno je kraljica Elizabeta I. rekla na svojoj samrtničkoj postelji: “Dajem sve moje imanje za koji trenutak vremena!“ To je čežnja umirućega čovjeka: više godina životu! Modernoj je medicini to pomalo i uspjelo. Možemo biti zahvalni što je dosta bolest, koje su prije djecu i odrasle u cvijetu mladosti odvlačile u grob, danas izliječivo. Više godina životu. Produženje života često je veliki dar. Ali mislim da bi bilo važnije nešto drugo: više života godinama!
Što nam koristi nekoliko godina više ako one nisu ispunjene životom. Sama činjenica da živimo, dakle samo vrijeme, postaje opterećenjem, dok ispunjeno vrijeme čini život lijepim i života vrijednim.
Kad u Bibliji, u Starom zavjetu, čitamo da su ljudi umirali „stari i siti života“ onda se pod tim misli, da su sve godine njihova života bile zasićene životom. Njihova glad za životom bila je zasićena i to ne samo zbog puno godina nego što su im godine bile ispunjene životom.
A kako bi i mogli iskusiti životno vrijeme ako nam ono curi kroz šuplje glave i kao sir rupičastu dušu, ako nam godine ostaju prazne? I nije čudo da onda ljudi kažu da su siti života.
Više života u godine najdublja je naša čežnja a istovremeno i najdublja želja Božja za čovjeka. Tako susret s živim Bogom može biti ispunjeno vrijeme unatoč svih nuždi i briga, tereta i opasnosti. Vrijeme ispunjeno s Bogom ima svoj viši cilj: vječnost.
Post je objavljen 21.07.2006. u 16:29 sati.