Marketing
Prijataljstvo ili ljubav?
Već duže vremena čitam postove različitih blogera na temu prijateljstvo i ljubav i u njima stotine pitanja. Ima ih isključivih „svi su ljudi pokvareni“ do diferenciranih. I naravno da čitajući te postove o njima razmišljam. Bole me bolna iskustva drugih koja su i moja (hvala Bogu bila). Stoga sam odlučio, naravno jako sažeto i krajnje neznanstveno, reći nešto o prijateljstvu i ljubavi, jer to očito u današnje vrijeme postaje velikom temom, ali je se postavlja na krive temelje.
Ovakovo pitanje nije dobro formulirano. Prijateljstvo je uvijek ljubav. Jedno bez drugog ne može. Najljepše je od svega, kad ljubav nadiđe sve i kad se zaboravi zašto sam baš s tim čovjekom postao prijatelj, zašto ga kao prijatelja bezuvjetno volim. Ljubav između muškarca i žene je najprije strast a onda i svojevrsno prijateljstvo. I takva ljubav ima svoje faze, ali su ljubavnici uvijek prijatelji ili pak teže da to postanu ukoliko je njihova veza vrijedna i kvalitetna. Prijateljstvo je intimna stvar, lijepa, široka i neizmjerno važna u životu svakog čovjeka. Prijateljstvo, pa makar bilo i jednostrano, oplemenjuje. Tko nije imao pa izgubio prijatelja ne zna koliko to boli i kako je ta bol neusporedivo veća od boli izazvanih raskidom jedne ljubavne veze. Prijatelja se voli, poštiva, njeguje, s njim se uživa, raduje, strahuje i hrabro juriša u život, dijeli osjećaje svake vrste, njemu se povjeravaju tajne ni pred kim drugim izgovorene, od njega se uči, upija se njegov stil, poštuje njegova privatnost, priskače u pomoć ako mu je potrebna, ne osuđuje ga se zbog pogrešaka ili mana, voli ga se takvog kakav jest, bezuvjetno i iskreno, jer se u njega ulaže mnogo toga od sebe samoga. To isto vrijedi i za ljubavnika/ljubavnicu s dodatkom strasti, koja opet ima svoj rok trajanja.
Smatram da je prijateljstvo važnije od ljubavi. Pravi prijatelju to ostaju čitavog života. Ljubav je osjećaj o kojem možemo neprestano maštati, ali u realnosti prijatelj je tu da nam pomogne i da nas podrži pa i u ljubavi. Ljubav ostaje uvijek, samo se partneri mijenjaju. Prijateljstvo ostaje uvijek, prijatelji ostaju. Prijateljstvo je dakle vječno i to onoliko koliko je vječan i ljudski život.
Stari Rimljani su rekli »Amor onmnia vincit!», dakle «Ljuba pobjeđuje sve!»
A vjerujem da nitko ljubav nije bolje opisao od Svetog Pavla, koji u svom velikom hvalospjevu ljubavi, koji se obično čita kod vjenčanja, kaže:
«Kad bih ljudske i anđeoske jezike govorio,
a ljubavi ne bih imao,
bio bih kao mjed što ječi,
ili praporac što zveči.
Kad bih imao dar proricanja i znao sve tajne i sve znanje;
Kad bih imao puninu vjere, tako da bih brda premještao,
a ljubavi ne bih imao,
bio bih ništa.
Kad bih na hranu siromasima razdao sve svoje imanje,
kad bih tijelo svoje predao da se sažeže
a ljubavi ne bih imao,
ništa mi koristilo ne bi.
ljubav je strpljiva,
ljubav je dobrostiva;
ljubav ne zavidi, ne hvasta se,
ne oholi se.
Ljubav nigda ne prestaje.»
(Prva poslanica Korinćanima, glava 13., redak 1 – 8)
Nije li u tih par riječi rečeno sve? Da. Čini nam se dobro, ali je idealno, za nas ljude neprovodivo u djelo? Ja mislim da nije. U tim riječima je ključ svake međuljudske ozbiljnije veze, a kamoli veze koja se zove prijateljstvo.
U Poslanici Rimljanima Pavao kaže:»Nikome ništa ne budite dužni, osim da ljubite jedan drugoga, jer tko ljubi bližnjega, ispunio je Zakon... i ako ima koja druga zapovijed - sadržana je u ovoj riječi: Ljubi bližnjega svoga kao samoga sebe! Ljubav ne čini bližnjemu zla. Dakle: ljubav je ispunjenje Zakona.» (Rimljanima, glava 13, redak 9 – 10).
«Ljubi bližnjega svoga kao samoga sebe. Od tog ovisi sav zakon i proroci» rekao je Isus kad ga je pitao jedan čovjek:»Učitelju, što trebam činiti da se spasim?».
Koja se konsekvencija iz ovoga od nas ljudi očekuje: truditi se i to ispuniti!
Filozofija u takozvanoj «etici o ljubavi» taj trud definira kao stremljenje prema cilju. Preduvjet toga je, da cilj otkrijemo, da ga prihvatimo i da k njemu idemo opravdanim sredstvima.
Žalosti me što se danas tako sveta stvar kao što je prijateljstvo i ljubav krivo shvaća. A krivo se shvaća iz jednoga razloga: Ako nam je materijalno sve u životu, onda i na ovaku uzvišene stvari gledamo očima materijalnog i sudimo mjerilima materije. Tad prijateljstvo i ljubav nemaju onaj smisao koji u stvari imaju. Materijalizam ostaje «na zemlji», za njega nema ništa uzvišenoga, nema Boga, nema duha. Interes je taj koji diktira odnose među ljudima, ali opet materijalni interes.
Za mene je prijateljstvo svata stvar isto kao i ljubav. Kad kažemo ljubav, onda taj materijalizirani svijet odmah pomišlja na sex. To je perverzija svetoga pojma ljubavi!
Ljubav je umjetnost drugoga ljubiti a njime ne vladati, biti mu bilz, a ne sputavati ga, dati mu slobodu, a ne ostaviti ga i do kraja biti uz njega.
Nisam ovo od nikoga prepisao. Da jesam naveo bih izvor. Ovo je moje saznanje nakon dugog razmišljanja o ljubavi i prijateljstvu.
A ljubav podrazumijeva i opraštanje. Sjećam se, da sam još u gimnaziji na satu filozofije, na kojem doduše nisam baš uvijek puno pazio (jer tada nisam znao da ću najprije studirati upravo filozofiju), čuo definicju jednog francuskog filozofa ( da sam pazio znao bih mu ime) koji je rekao: «Čovjek nikada nije veći nego kad prašta i za oproštenje moli!» Ovo nikada nisam zaboravio. Izabrao sam ovo kao moje životno geslo, moju životnu filozofiju. Praštati i moliti za oproštenje može onaj koji ljubi. Sjetimo se definicije ljubavi iz Pavlove poslanice Korinćanima.
Sveti Augustin je rekao :»Ljubi, i radi što hoćeš!» Ako ljubiš ne možeš činiti zlo. Ako ljubiš sve je što činiš korisno. «Ljubav ne čini bližnjemu zla. Dakle: ljubav je ispunjenje Zakona.» kaže Sv. Pavao u poslanici Rimljanima, glava 13.
Ljudska ljubav, ljubav čovjeka prema čovjeku zrači iz ljubavi Božje a vidljiva je u milosti i dobroti Božjoj. Ona proizilazi iz duhovnog ideala pa se božanska ljubav zrcali u srcima ljudi. Svaki u drugome vidi ljepotu Božju koja se pak zrcali u duši. I kada je otkrio stupanj te sličnosti osjeća ljubav i privrženost prema drugome.
Ako se netko opredijelio za ljubav Božju, koje nema bez ljubavi prema čovjeku, onda je sve što on radi korisno.
Dobro se sjećam predavanja iz dogmatike ( to je teološka znanost o vjerskim istinama), kada je prof. Kaiser, govoreći o definiciji pakla rekao: Pakao je stanje, u kojem ne možeš ljubiti i biti ljubljen! Pa ima li doista većega pakla?
U teološkom objašnjenju Crkve ima i jedna, takozvana «teorija tri stuba». Po toj teorije, a ona se meni najviše sviđa, Crkvu čine: Koinonia, Liturgija i Diakonija. Ovo su grčke riječi a znače: zajedništvo, koje podrzumjeva i ono što nas drži na okupu, dakle riječ Božja, Evanđelje, liturgija = slavljenje mise i zajedničko blagovanje tijela Kristovog, i diakonija= djelotvorna ljubav prema bližnjemu ili Karitas. Bez ovog jednoga stuba Crkva bi se srušila. Samo sva tri zajedno čine jedinstvo. Nema među njima važnijeg ili manje važnijeg.
«Od ove ljubavi nema veće, kad netko život svoj daje za prijetelje svoje» rekao je Isus, nazvavši nas, sljedbenike njegove, prijateljima.
Svi smo mi na vjeronauku učili da su za kršćanski život važni: vjera, ufanje i ljubav, jer one vode k Bogu. No sam je Isus rekao:»Najveća od njih je ljubav!»
Bog nam jezikom ljubavi posreduje pojam njegove veličine. U Knjizi proroka Izajije, u Starom Zavjetu stoji: “Jer ja sam Bog tvoj, tvoj spasitelj. Za otkupninu tvoju dajem Egipat, mjesto tebe dajem Kuš i Šebu. Jer dragocjen si u mojim očima, vrijedan si, i ja te ljubim. Stoga dajem ljude za tebe, i narode za život tvoj. Ne boj se, jer ja sam s tobom.“ (Izajija, glava 43, redak 3-5)
Samo prava ljubav može biti beskrajna.
Dakle: LJUBAVI PREMA BOGU NEMA BEZ LJUBAVI PREMA ČOVJEKU!
Post je objavljen 03.07.2006. u 18:22 sati.