|
|
|
Atomsko oružje
Daleko prije nego je fizičarima uspjelo cijepanje atoma dogodilo se u povijesti čovječanstva jedno cijepanje atoma, koje je imalo razarajuće posljedice. Dogodilo se cijepanje praatoma svijeta u kojem su Bog i čovjek, čovjek i čovjek, čovjek i priroda još bili zajedno u skladnom odnosu. Bog i čovjek su bili jedno, upravo atomos = nedjeljivi. Ali tada je došlo do cijepanja grijehom. Čovjek i Bog, čovjek i čovjek, čovjek i priroda su se počeli otuđivati. U ovom je cijepanju konačna opasnost za čovječanstvo. Ovim cijepanjem oslobođena je tolika energija koja ugrožava život, atomsko oružje u dubljem smislu. Atomsko oružje koje ugrožava čovječanstvo nisu samo atom, plutonij i vodik, ne nalazi se samo u rakatema i bombama, nego se to razarajuće oružje zove strah i gramzljivost, zavist, laž i nasilje, nepravda i bezobzirnost. Sve to počima u rascijepanom srcu i rascijepanim odnosima.
Nevolja svijeta nevolja je srca. Mi smo ljudi izgubili harmoniju s Bogom, sa samim sobom, s našim bližnjima i s prirodom.Izgubili smo nešto bitnoga - zajedništvo, koheziju i harmoniju.
Zbog toga se razoružanje nemora dogoditi samo na svjetskom planu nego ponajprije u našim srcima. Isus nam nudi svoju ljubav, ozdravljenje i povezanost, kako bi se mogli razoružati od naše srdžbe, našega straha i pohlepe, našega grijehe i briga i sve to predati Njemu.
|
- 00:05
-
Ukupno Komentara
(7)
I što ostane na kraju?
U svojoj noveli „Starac i more“ Hemingway opisuje starca koji svaki dan svojim čamcem isplovljava na more nebili mu uspio veliki ulov. Nakon što je puno puta uzaludno pecao, jednoga mu dana ipak uspije ulov života. Ogromna je riba zagrizla njegovu udicu. Starac se s ovim čudovištem dugo borio dok mu to zadnjim snagama ipak nije uspjelo. Ponosan i zahvalan pričvrstio je ovu golemu ribu za svoj čamac i zaveslao prema obali. Već se počeo radovati dolasku, lučici u kojoj je mjesto njegovu čamcu, i ljudima koji će se čuditi njegovu ulovu a njega hvaliti. Ali kada je stigao i privezao čamac skoro je pao u nesvijest: morski psi su njegovu ribu požderali i samo ostavili kosti.
Ova novela podesna je i za opis našega života. Mi isplovljavamo na more vremena. Nadamo se uspjehu i konačno nam uspije „ulov života“. Svim smo snagama uspjeli do nečega doći, nešto smoći. Što sve ljudi ne pričvršćuju za čamac svoga života! Ali kad dođemo na obalu ne ostane ništa. Zub vremena i proždrljivost života sve nam unište. Starac je na kraju rekao:“Predaleko sam isplovio!“
Da, mi smo ljudi predaleko odplovili od Boga i njegovih savjeta. Predaleko smo se udaljili od ljubavi Božje, od života Isusa Krista i snage Duha Božjega. Na kraju ne ostaje ništa. Materija nestaje, snaga nas napušta, uvjerenja postaju nesigurna, čovjek umire. Što nam ostane na kraju? Od nas neće ostati ništa. Jedino ako se udružimo s Onim koji vječno ostaje, Živim, Budućim. Našim vezanjem na Isusa, uskrsloga i onoga koći će opet doći, ostat će mo vječno.
Ako ne budemo vjerovali, neće od nas ništa ostati!
|
- 00:15
-
Ukupno Komentara
(8)
Čija je slava?
Kada je poznati misionar Sundar Singh završio svoje posljednje misionarsko putovanje po južnoj Indiji, doživio je veliko priznaje i slavu. Ljudi su njegovim propovijedima bili oduševljeni, pa ih je puno prihvatilo vjeru u Isusa Krista. Jedan ga prijatelj zabrinuto upita, nećemu li ta velika slava udarit u glavu. A onda odgovrio Sundar Singh:“Kada je Isus svečano ulazio u Jeruzalem ljudi su prostirali po putu svoje haljine njemu u čast. Isus je jahao na magarcu. Isusove nogu nisu dodirivale cestu, koja je njemu u čast bila ukrašena. Magarac je bezbrižno gazio po tim haljinama. Zar nebi bilo ludo da se zbog toga magarac umislio? Cestu ljudi nisu ukrasili zbog magarca nego zbog Isusa. Isto bi tako bilo ludo, kada bi si ja, obični misionar, umislio i uživao u slavi koja je Isusova. Ja sam samo magarac koji je Isusa unio u grad!“
Bože, učini me tvojim magarcem na kojem ćeš doći do ljudi. Daj mi magareću strpljivost, snagu da nosim i tvrdoglavost koju trebam, kako bih bio nositelj tvoje ljubavi u svijet mržnje. Daj da budem Tvoj magarac Kriste, da te nosim drugima!
Dragi moji, odlučio sam par dana ne biti na blogu da se malo odmorite od mene. Ta lažem! Odlazim na službeni put i nema me do subote. Ali ja vas unatoč moga puta neću ostaviti bez postova. Zahvaljujući mogućnostima blog.hr, svakog će te dana, kao da sam i ja tu, dobiti novi post. Komentirati vaše postove i vaše komentare naravno neću moći. Do našega ponovnog viđenja sve vas lijepo pozdravljam i želim lijepe dane!
|
- 00:01
-
Ukupno Komentara
(8)
Duga lista želja
Jedan mladić sanja jedne noći: Ušao je u trgovinu. Ali iza pulta stoji anđeo. Sav zbunjen upita ga:”Što vi prodajete?” Anđeo mu mirno i uljudno odgovori:”Sve što želite!“ Mladić mu nato reče:“Onda želim kraj ratova na svem svijetu, ljudima sve više spremnosti za razgovor, nestanak siromaštva u Latinskoj Americi, više radnih mjesta mladima, roditeljima više vremena za igru s njihovom djecom, i, i…“
A onda mu anđeo upadne u riječ:“ Oprostite, dragi mladiću, vi ste me krivo razumjeli. Mi ne prodajemo plodove nego samo sjeme!“
Isus je rekao:“ Ja sam trs, vi loze. Tko ostaje u meni i ja u njemu, taj donosi mnogo roda!“
Ivan 15,5
|
- 00:02
-
Ukupno Komentara
(11)
Lijepi pozdrav od Boga
Početkom prošlog stoljeća živio je u njemačkoj pokrajini Švapskoj kovač imenom Hušwadel. Bio je jak kao medvjed i imao velike ruke. Kod nas bi se u Slavoniji reklo:“Ima ruke ko dvi lopate“.Kada je on išao ulicom opuštenih ruku, moglo se misliti da nosi dva manja kofera.
Kao kalfa (pomoćnik) morao je ići daleko od kuće tražiti posla. I tako dođe u jedan gradić u istočnoj njemačkoj pokrajini Tiringen. Tražio je posla. Jednoga dana na putu u svratište, gdje je stanovao, u oči mu upadne plakat na kojem je pisalo:“Danas navečer u 20 sati u separeu gostionice „Vol“ govorio profesor X iz Berlina na temu:Zašto nemože biti Boga!“ Hušwadel kratko razmisli:“Zašto nemože biti Boga? Pa malo prije sam s njim govorio!“ I tako i on u 20 sati dođe k „Volu“. Morao je slušati kako jedan čovječuljak iz Berlina čitav jedan sat govori protiv Boga najružnije i najpogrdnije riječi. Njegov je vrijeđajući govor završio rečenicom:“Dragi ljudi, kad bi zbilja bilo Boga onda bi sad poslije ovoliko pogrda protiv njega morao poslati svoga anđela, da mi pred svima vama opali šamar.“
Hušwadel se ustao i smireno otišao na pozornicu pa reče ovom govorniku:“Lijep pozdrav od Boga! Takvim propalicama kao što si ti neće Bog slati anđela, to može riješiti i Hušwedel!“ I tada ga s obje ruke malo grublje pomiluje po licu. Da ga je udario, ovaj bi zasigurno pao mrtav.
Naš bi život trebao biti pozdrav od Boga, vidljivi znak Njegove moći i živosti, izraz njegove veličine i ljubavi. Puno je zadaća za koje Bog ne šalje anđela, jer to možemo uraditi i mi sami: tješiti i savjetovati, pomoći i blažiti, grijati i opominjati.
Isus je rekao:“ Nego primit ćete snagu Duha Svetoga koji će sići na vas i bit ćete mi svjedoci u Jeruzalemu, po svoj Judeji i Samariji i sve do kraja zemlje."
Djela apostolska 1,8
|
- 00:10
-
Ukupno Komentara
(7)
Živi most
Tri su čovjeka radila na neboderu u Brooklynu. U središtu nebodera iznenada je izbio požar, koji se odmah jako brzo proširio prema samom vrhu. Kada su ova trojica opazila požar, već su im svi izlazi bili zahvaćeni požarom i zapriječeni. Izvan sebe su vikali i borili se za život. Došli su vatrogasci i postavili cijevi za vodu i najviše ljeste koje su imali. Jedan se vatrogasni kapetan brzo popeo do kraja ljestava i morao ustanoviti da su prekratke, da ne sežu do ruba krova. Iznad sebe je gledao izbezumljena lica ljudi koje treba spasiti, a ispod sebe duboku prazninu. Ugroženi su posljednjom snagom vikali i zvali upomoć. A onda se kapetan ispruži koliko je god mogao i posljednjom se snagom baci prema krovu i uhvati za oluk, dok su mu noge bile na samom vrhu ljestava. Ovi su ljudi to odmah shvatili i pustili se preko njegovog tijela na ljestve koje su im spasile život. Samo što je i posljednji stao na ljestve kapetana izda snaga i padne u dubinu. Njegovi su ga kolege pokupili ali mrtvog. No ova tri radnika njegovoj žrtvi zahvaljuju svoj život.
I Isus se kao živi most pružio iznad ponora koji je zjapio između Boga i čovjeka, života i smrti. Preko njegove ljubavi i predanosti mi se ljudi možemo spasiti od požara izgubljenosti. Isusova je ljubav most preko kojega se i mi sa svom našom nuždom i svim teretima, brigama i pogreškama, strahovima i očajem, možemo spasiti. Most je tu i čvrsto stoji. Da li smo preko toga mosta došli u život?
|
- 00:02
-
Ukupno Komentara
(10)
Shvati život ozbiljno!
Na jednom sam kalendaru pročitao misao dana, koja me je navela na razmišljanje. Pisalo je „Ne shvaćaj život tako ozbiljno, jer na koncu ionako iz njega nećeš izaći živ!“ To znači da bi život trebali shvatiti olako, uživati u svakome danu, ne misliti na sutra i na druge, jer na kraju je ipak smrt. Mnogi ljudi misle da na putu olakog shvaćanja života mogu imati više životne radosti i bezbrižnih dana.
Ali iskustvo pokazuje da je onaj, koji se prema sebi, prema drugima i prema životu odnosi neodgovorno, često puta utučen i žalostan. A onaj, koji život, sebe, druge, svoju budućnost shvaća ozbiljno može primiti i otkriti više radosti.
„Ma daj, jedimo, pijmo, slavimo i veselimo se, ionako smo sutra mrtvi!“ – izravan je put u kraj i propast. Ali ako život i Onoga koji nam ga je dao, volimo i ozbiljno ga shvaćamo, taj će put biti izravan put k ispunjenu života.
Zato sam odlučio napisati u kalendar:“Uzmi život i Boga, sebe i druge, tvoje podrijetlo i tvoju budućnost, uzmi riječ Božju i njegovu ljubav sasvim ozbiljno. I uvijek ćeš izaći živ!“
„Tko ima Sina, ima život; tko nema Sina Božjega, nema života!“
1. Ivanova poslanica 5,12
|
- 00:01
-
Ukupno Komentara
(16)
Tajna snage
Ovaj post, dragi moji virtualni prijatelji, poklanjam našem blogeru a mom dragom prijatelju Paoru
Jedna legenda iz grčke mitologije govori o Teju. On je bio sin božice zemlje Geje i toliko jak da ga nitko nije mogao pobijediti. Svi su oni, koji su se s njim borili, izgubili, jer je raspolagao nemjerljivom snagom. Dugo se nagađalo o tajni njegove snage, svi su se pitali od kuda Teju tolika snaga?
I konačno dođe Herkules i razriješi tajnu Tejine snage. U borbi s njim Herkules ga uhvati za obje ruke i digne visoko od zemlje. U tom je trenutku prekinuta njegova veza sa zemljom, Teja je izgubio snagu i bi poražen. Tajna njegove snage bila je njegova veza sa njegovim početkom, s njegovom majkom zamljom. Kad je Herkules prekinuo tu vezu pobijedio ga je. Od tada je Herkules bio najjači čovjek.
Teja je svoju snagu crpio iz povezanosti s korjenima, sa svojom majkom zemljom. Koliko je mojih dragih Slavonaca, izniklih iz zemlje, iz te crne brazde, koji su je iz ne baš tako velikih razloga napustili, prekinulo svoju vezu s majkom zemljom slavonskom i negdje anonimni u gradu ostali bez snage i doživjeli poraz. Jednoga znam, mojega prijatelja Paora, koji je imao akraktivnijih ponuda, koji je mogao napraviti karijeru, biti star. Ali nije. On je ostao vjeran svojim korjenima, svom slavonskom selu u i svojoj crnoj zemlji koju voli, a ona mu za uzvrat i danas snagu daje. Nije život paora nimalo idiličan. Dapače jako je težak. Dovoljno je samo pogledati njegov blog pa vidjeti s kojima se sve problemima susreće. Sinoć sam s njim telefonirao. Unatoč jako napornoga dana on je svojim smijehom, svojom vedrinom promijenio moje malo deprimirano raspoloženje. I na tom mu hvala!
Mi kršćani našu snagu crpimo iz našega prapočetka, od Boga, našeg nebeskog oca. U povezanosti s Isusom imao učešća u Božjoj snazi i nedodirljivi smo za smrt i propast. Ali ako bi neprijatelju uspjelo prekinuti našu vezu s Isusom, i mi bi ostali bez snage, postali bi slabi i pobjedivi.
„Jer sve što je od Boga rođeno, pobjeđuje svijet. I ovo je pobjeda što pobijedi svijet: vjera naša!“
Prva Ivanova poslanica 5,4
|
- 00:01
-
Ukupno Komentara
(10)
Element života
Ovaj post, dragi moji blogeri, posvećujem našem dragom Francu
U jednoj rijeci razgovaraju ribe:“Tvrde da naš život ovisi o vodi. Ali mi nikada nismo vidjele tu vodu. Mi niti neznamo što je voda!“ Nato odgovore druge ribe, koje su bile malo mudrije od ovih:“Čule smo da u moru živi jedna jako mudra riba koja sve zna. Hajdemo do nje i zamolimo je da nam pokaže tu vodu.“
I tako nekoliko riba nakon dugog plivanja dospiju u more, pronađu tu mudru ribu i upitaju je. Kad su rekle razlog njihovog dolaska reče im mudra riba:“Bože, kojih glupih riba! Pa u vodi živite i stalno se krećete. Iz vode ste postale i vodi će te se vratiti. Živite u vodi a da to niti neznate!“
Tako čovjek živi u Bogu. Bog je u svim stvarima, sve stvari su u Bogu. Pa ipak čovjek pita:“Imali li Boga? Tko je Bog?“
„U njemu doista živimo, mičemo se i jesmo, kao što i neki od vaših pjesnika rekoše: "Njegov smo čak i rod!"
Djela apostolska 17,28
|
- 00:05
-
Ukupno Komentara
(7)
Više života
Ovaj post, dragi moji, poklanjam jednom mladom, prvi puta tati, male djevojčice.
Dragi Panonsky, ovo poklanjam tebi!
Rodilo se dijete. I plače. Plače za životom. Svi mladi roditelji znaju kako plač maloga djeteta može biti neugodan. Ali taj plač služi životu. Iza plača djeteta krije se potreba za hranom i ljubavi, za toplonom i nježnosti, za roditeljskom brigom. Svi ljudi imaju ovu potrebu za životom i ljubavi, priznanjem i nježnosti.
Pričao mi jednom jedan kolega: Bio sam devet mjeseci star. Ležao sam u kolijevci i glasno plakao. Majka je bila zaposlena nekim poslom u kuhinji i nije odmah mogla doći. Mojem starijem bratu je moj plač išao na živce. Najprije mi je tepao da se smirim. Ali kad to nije pomoglo on uzme jastuk i objema rukama mi ga pritisne na lice. Ja sam se još slabo opirao, a onda je bila tišina, mrtvački mir. Upravo u tom trenutku je došla majka, brzo baci jastuk, uzela me i privila na grudi. Opet sam počeo disati. Plakao sam i živio. Majka mi je onda dala grudi,i odmah sam se smirio.
Mi smo ljudi gladni i žedni života i ljubavi. Ranjeno nam je tijelo i duša. U našem strahu i brigama vičemo i tražimo pomoć.Ali koliko puta se ta naša potreba ne utaži nego samo ušutka, ne ispuni, nego nas se silom smiri. Isus našu potrebu za životom želi doista utažiti. Pod njegovim brižnim okom i zasićeni Njegovom ljubavlju doista će mo se smiriti.
Isus je kao dobra majka. On pozorno sluša naš plač za životom i ljubavlju i svojim nas milosrđem hrani a svojom nas snagom smiruje.
Ako je naš život samo ušutkan, onda će se oko nas raširiti mrtvački mir. Ali ako nam je život nahranjem Isusom, onda će se oko nas širiti duboka skrovitost života.
|
- 00:05
-
Ukupno Komentara
(11)
Rt dobre nade
Nekad je Rt dobre nade bio strah i trepet samoga juga Afrike. Nijedan brod, kojeg je tamo odnijela oluja ili morska struja, nikada se nije vratio. Zbog toga je dobio naziv „Rt oluja“.
A onda se jedan mornar odvažio i oplovio ovaj rt. Otkrio je morski put prema Indiji i svom blagu istočnog svijeta. Kada je ovo čuo kralj reče:“Neka se više ne zove „Rt oluja“, nego „Rt dobre nade!“
Mi u našem životu također nailazimo na opasnu stijenu rta. To je smrt. Nitko se još nije vratio. I svi se bojimo crne moći smrti. Koliki su na tom „Rtu oluja“ doživjeli svoj brodolom i propast. Ali otkada je Isus savladao smrt i time se izborio za put u život, taj je crni rt za nas postao “Rtom dobre nade”.
Uzmimo zato Isusa u brod našega života, dajmo mu kormilo u ruke, prepustimo plovidbu našega života Njemu, i On će nas uz ovaj rt dovesti u novi život, i otvoriti će nam se svo blago nebeskoga kraljevstva. Predajmo naš život Isusu pa će mo time biti na sigurnom pred svim olujama i vjerovima vremena i vječnosti!
„Jači od glasova voda golemih, silniji od bijesnoga mora: silan je Jahve u visinama!“
Psalam 93,4
|
- 00:09
-
Ukupno Komentara
(12)
Što je moj život?
„Milostiva gospođo, kako Bog gleda na moj život?“ upita jednom Clemes Brentano (1778.-1842.), njemački pisac i jedan od glavnih zastupnika heidelberške romantike, svoju dobru poznanicu, religioznu pjesnikinju Luise Hensel. Ona mu krasno odgovori:“Moj gospodine“, reče ona, “Bog na vaš život gleda kao na biser koji je pao na zemlju!“
Luise je time htjela reći dvije stvari. Čovjek je u Božjim očima biser. Ali taj je biser iz ruku Božjih pao u blato zemlje. Svaki je čovjek u Božjim očima skupocjen i vrijedan. Svaki je život biser i dragulj pred Bogom. Svaki je čovjek blago pred Bogom i jedincat je. Ali njegov sjaj i njegovu vrijednost prekrio je kal ovozemaljski i prljavština grijeha.
Ispali smo iz našeg predodređenja, a to je zrcaliti Božju slavu. Mi smo još uvijek biser, u dubini našega bića još je uvijek naša vrijednost i skupocijena jedincatost, po volji Božjoj smo Njegova slika na koju nas je On stvorio, ali pali smo na zamlju, u blatu, u igubljenost. Naš život ne zrcali sjaj Božji nego teret zemlje i prokletstvo grijeha.
Ali Bog svoju djecu ne ostavlja u blatu, ne ostavlja nas da propadnemo u grijehu i da se raspadnemo na zemlji. On traži svoje bisere, diže ih, čisti i ponovno im vraća sjaj. Nije li ova za nas radosna vijest? Isus na zemlji traži svaki pojedini biser . Želi ga uzeti i očistiti i opet uspostaviti njegov sjaj i njegovo predodređenje.
“Dođite k meni svi koji ste izmoreni i opterećeni i ja ću vas odmoriti!”
Matej 11,28
|
- 00:03
-
Ukupno Komentara
(12)
Najbolje oružje
Kada je Bog završio stvarenje svijeta bi zadovoljan djelom koje je učinio. Svako je biće imalo svoje određenje, svaki je stvor zadovoljno živio u svojoj ulozi. Samo je janje žalosno ležalo pred prijastoljem Božjim i nikako nije moglo razumjeti radost ostalih stvorova. Bog je prijemtio njegovu patnju pa ga upita:“Što je s tobom pa si tako žalosno?“ – „Ah, Bože moj“, - odgovri janje jecajući, „kako mogu biti zadovoljno i radosno kad sam tako slabo i nespomoćno. Zašto sam drugačiji od ostalih stvorova? Zašto mi nisi dao oružje za obranu pred ostalim životinjama? Drugim si životinjama dao šiljate rogove i oštre kandže, jaku surlu i otrovne zube, brze noge i široka krila. Sve se one mogu spasiti penjanjem i trčanjem, letenjem i ronjenjem, ugrizima i ubodima. A ja sam bespomoćno i izloženo volji mojih neprijatelja.“
Bog je saslušao janjetovu tužaljku i dao mu za pravo. „Prepuštam ti izbor. Želiš li kandže, nokte, oštre zube, rogove ili surlu, krila ili peraje?“ – „Ah, Bože moj. Tako opasno oružje nanosi povrede i boli. Zato te molim za bolje oružje kojim doista mogu savladati zlo i neprijatelja!“ – „Tvoja je molba pravedna, zato ću je ispuniti. Dajem ti najbolje oružje. Pomoću njega ćeš sve moći savladati i pobijediti!“
I Bog dade janjetu najbolji dar: blagost, požrtvovnost i strpljivost.
Prema jednoj židvojskoj priči
Najbolje oružje nije pljačka i otimačina, brzina ili snaga, kidati ili udarati. Ovo oružje uvijek sobom donose novu nesreću, još više zla i patnje, razranje i neprijateljstvo. Najbolje oružje za pobjedu svakoga zla, posljednjeg i najgorjeg neprijatelja, najmoćnijih sila, izabrao je Isus, Jaganjac Božji: predanje u ljubavi i blagu strpljivost. Tako Bog savladava mržnju i smrt, đavla i sud.
„Klicahu iza glasa: "Dostojan je zaklani Jaganjac primiti moć, i bogatstvo, i mudrost, i snagu, i čast, i slavu, i blagoslov!"
Knjiga otkrivenja 5,12
|
- 00:04
-
Ukupno Komentara
(13)
Čekati i djelovati
Jednoga dana dođe jedan dječak k ocu i prizna mu jednu malu pogriješku. Otac ga pomilova po glavi i kaže da je time sad sve u redu, i zajedno se pomole. Dječak je molio:“Oče nebeski, daj da budem tako velik i jako kao moj otac. Ti mi možeš oprostiti sve moje slabosti. Zato te molim!“
Navečer, kada je dječak već bio u krevetu, molio se i otac:“Oče nebeski, daj da budem tako malen i da imam tako povjerenje kao moje dijete!“
O ovoj se napetosti odvija naš život: biti jak i djelovati kao muškarac, biti mali i imati povjerenje kao dijete. Ima situacija u životu kad nam ostaje samo čekati i nadati se. A ima i situacija koje zahtijevaju djelovanje, akciju. Mirovati i djelovati, ne raditi ništa i raditi, razmisliti i početi, osluškivati i slušati, od Boga nešto očekivati i za Njega nešto činiti; između ovoga se odvija naš život.
Na početki Biblije piše:“U početku stvori Bog nebo i zemlju.“ A onda malo poslije toga: “I počinu od svega djela koje učini.” I Bog je živio u napetosti između djelovanja I mirovanja. U Isusovm se životu napetost opet vraća. Isus je puno činio i djelovao: ozdravljao bolesne, smirivao oluje, hranio gladne. Puno je hodao, puno propovijedao. Ali onda je opet svoj život potpuno stavio u ruku Očevu i čekao.
“Pomoć tvoju čekam, o Jahve, tvoje zapovijedi izvršavam!”
Psalam 119,166
|
- 00:03
-
Ukupno Komentara
(18)
Procvasti i dozreti
Jedna je sjemanka suncokreta zajedno s ostalim trebala biti posijana u zemlju. No ona to nije htjela. Iskoristila je zgodan trenutak, dok domaćica nije pazila, i sakrila se pod ormar. „Nesmije se dozvoliti da uvijek netko s nama radi što hoće“ reče zrno suncokreta i nastavi živjeti pod ormarom ali ne baš mirnim životom. U bitci za život morala je doživjeti dosta opasnih trenutaka. Stalno je bježala ili pred metlom ili pred krpom. Ali bilo joj je važno da je svoj gazda. I tako je to išlo do jesenjeg velikog čišćenja. Vrijedna je domaćica pronađe i baci na smeće uz plot, jer je bila nevažna.
„Nisu uopće shvatili moj vrijednost“, reče sjemenka suncokreta već usahnulom listu ruže. „Nije moje mjesto ovdje. Ja sadržim vrijedna ulja!“ Tada se nad njom nadvije veliki cvijet suncokreta. “Tko si ti?“, poviče sjemanka, frapirana tolikom ljepotom. „Suncokret! Prije nekoliko mjeseci su me kao zrno baciti u zemlju.“ „I ja hoću u zemlju“, poviče sjemanka, „hoću i ja!“ „Prekasno! Vrijeme sjetve je prošlo, a tvoj se život osušio“, reče suncokret i ponosno okrene svoje veliko cvijetno lice puno zrelih plodova k suncu.
|
- 00:07
-
Ukupno Komentara
(13)
Ništa ljepše pod suncem
Sunce sav život uranja u nekakav prekrasan sjaj. „Nema ništa ljepšega pod suncem nego biti pod suncem“, rekla je jednom Ingeborg Bachmann. A u Knjizi propovjednika, u Starom zavjetu čitamo:“ Ljupka je svjetlost i ugodno je očima vidjeti sunce!“ (Prop 11,7).
Što je ljeto bez sunca? Svi smo nažalost svjedoci ovoga lošega ljetnoga vremena. Proći će ono, ali bez dvije bitne stvari: sjaja i ploda. Sunčevo svjetlo obasjava dane, grije ljude, zemlju, vodu i pomaže plodovima na poljima, na stablima i u vinogradima da sazriju.
Što je život bez Božje ljubavi? Proći će. Ali bez dvije bitne stvari; bez sjaja i bez ploda. Naši su dani s Bogom lijepi, smisaoni i plodni. A kod u život dođe jesen i kad ništa nije naraslo što bi Bog mogao obrati, onda bi to bilo žalosna, tmurna jesen. Kada bi naš život otpao sa stabla povijesti kao uveli list kojeg vjetar odnese u vječnu noć i tako se izgubi, to bi bilo užasno. Ljeto bez sunca i jesen bez ploda su žalosni. Život pod okriljem ljubavi Božje, koji za Boga dozrijeva u neprolazni plod, nešto je prekrasno.
Izvor svjetlosti uvijek je i izvor života. A oboje nalazimo samo kod Boga!
|
- 00:04
-
Ukupno Komentara
(11)
Anđeli čuvari
Na ovaj me je post, dragi prijatelji, ponukao jučerašnji post našeg prijatelja Novogradiščanina „Novokapelački anđeli“ u kojem je opisao stare vrijedne, povijesne slike i kipove anđela čuvara slavonskog sela Nova Kapela, ali je na kraju završio jednom osobnom molitvom.
Zato ovaj post posvećujem našem Novogradiščaninu
Nisam do sada na blogu naišao na ovu temu. Ona međutim nikome od nas, bar kao uspomena iz djetinjstva,nije nepoznata i strana, ali možda samo na razini pobožne legende. Zato mi je želja o toj temi reći nešto sa znanstveno teološkog gledišta.
U katoličkoj Crkvi vjera u postojanja anđala čuvara nije doduše centralni sadržaj vjere, ali ipak spada u vjeru. Teološki je njihova egzistencija utemeljena u Matejevom evanđelju 18,10:“ Pazite da ne prezrete ni jednoga od ovih najmanjih jer, kažem vam, anđeli njihovi na nebu uvijek gledaju lice Oca mojega, koji je na nebesima." Iz toga proizilazi da svaki čovjek ima jednog takvog anđela. Liturgijsko čašćenje anđela čuvara raširilo se u 15. i 16. stoljeću s čašćenjem arkanđela Mihaela, koji slovi kao anđeo čuvar Izraela, bolesnika, trgovaca, mornara i vojnika.1670. godine Papa Klemet X propisao je za cijelu Crkvu slavljenje anđelâ čuvarâ 2.listopada.
Koncept anđela čuvara egzistira i u Islamu i Židovstvu, dok ih u Budizmu nema. Jedna anketa instituta Forsa za časopis Geo pokazala je 2005. godine, da dvije trećine Nijemaca vjeruje u anđela čuvara i očekuje njegovu pomoć. Puno je svjedočanstava ljudi koji tvrde da su imali kontakt sa svojim anđelom čuvarom, da su ga vidjeli ili osjetili, odnosno od njega spašeni u nekoj kritičnoj situaciji.
Angeologija (od dvije grčke riječi poslanik, vijesnik i prikazivanje) je znanost o anđelima. Ta se znanost bavi bitkom i početkom, naravi i broju anđela, i pokušava uspostaviti sistematiku. Ona je dio teologije, a angeologijom se označava i ezoterični i mistični nauk, koji sa znanstvenom teologijom nema nikakve veze.
Hebrejska riječ, koju obično prevodimo s „anđeo“ najprije jednostavno označava vjerovjesnika, koji po nalogu Gospodnjem ima nešto reći ili učiniti. Ali u Starom zavjetu „Anđela Gospodnjeg“ („Anđeo Jahvin“) često skoro ne razlikujemo od samoga Jahve; on je Bog sam ukoliko se on pojavljuje na zemlji govoreći ili čineći nešto. Tek u kasnijim tekstovima, prije svega poslije babilonskog sužanjstva, nalazimo točne izjave u kojima se ne samo vide jasne razlike između Boga i njegovi anđela, nego i određena imena i službe pojedinih anđela.
Anđele susrećemo u različitim kulturama i religijama kao posrednike između čovjeka i Boga. Angeologija, dakle, nije samo dio kršćanske vjere, nego može imati elemente iz Židvostva, iz Kabbale (Kabbala je mistična tradicija Židovstva; sama riječ označava: predaju, preuzimanje i daljnju predaju. Korijene kabbale nalazimo u Tori, židovksom svetom pismu, koje je uglavnom identično s kršćanskim Strim zavjetom) ili grčko-rimske mitologije i mistike.
Nauk o anđelima svoj vrhunac dosiže u srednjem vijeku. Kršćanski pokušaj sistematizacije temelji se uglavnom na jednom pismu mističara Pseudo-Dionizija u 5. stoljeću, koji se djelomično služi starijom tradicijom i tako indetificira devet zborova anđela.
Po ovom nauku postoji trijada najviših anđeoskih zborova, vrh hijerarhije anđeoskih zborova. U taj vrh spadaju Serafini, Kerubini i Prijestolja. Trijada srednjih anđeoskih zborova sastoji se od Gospodstva, Sile i Vlasti. Gospodstva imaju zadaću određivati zadaće među svim anđelima, a podčinjeni su Bogu ili višim anđelima. Sile su prenositelji savijesti i čuvari povijesti. Domena donjih zborova sastoji se od Poglavarstva, Arkanđela i Anđela.Ovi posljednji su najpoznatiji i obično fungiraju kao vijesnici ili su nadležni za druge ljudske potrebe.
Prema Opus Angelorum (Djelo anđela) egzistira stotine imena anđela, koja se rabi pri utjecanju vjernika. Imena anđela navodno baziraju na privatnom viđenju jedne žene, koja je živjela između 1896. i 1978. godine, i uglavnom su identična s kabalističkim imenima anđela.
Još se sjećam molitve anđelu čuvaru, koju me je naučila moja pokoja baka, a glasi:
”Anđele, čuvaru mili,
svojom snagom me zakrili.
Prema Božjem obećanju,
čuvaj mene noću danju.
Osobito pak me brani,
da mi dušu grijeh ne rani.
A kad s ovog svijeta pođem,
sretno da u nebo dođem.
Da se ondje s tobom mogu,
vječno klanjat dragom Bogu!”
Evo za kraj jedne molitve koja je nažalost upravo danas jako aktualna, kao primjer utjecanja vjernika anđelima:
Bože, pošalji svoje svete anđele, da odagnaju nasilje rata i terora, a ugroženim ljudima podare tvoju utjehu. Amen
|
- 00:02
-
Ukupno Komentara
(22)
Želja i stvarnost
Ljudski su snovi tako veliki da dosežu nebo. Ali nikako da nam se ostvare. I zbog toga smo tužni i razočarani. „Onaj koji jesam, žalosno pozdravljam onoga, koji bih htio biti!“, rekao je jedan filozof. Patimo od procjepa želja i stvarnosti. Ah, što smo sve željeli, a što nam se od toga ostvarilo? Kakve smo samo krasne snove sanjali, a koliko ih je ostalo neostvarenih? Naše su ideje često bile bez mjere, ali realizacija blijeda, nikakva. Mnogi se žele visoko uzdignuti, ali su duboko pali. „Tko visoko leti, nisko pada“, naša je narodna mudrost. To je naš veliki problem, kojeg Sveti Pavao u poslanici Rimljanima (7,19) ovako opisuje:“Ta ne činim dobro koje bih htio, nego zlo koje ne bih htio - to činim!“
Naše je srce ambivalentno, naše biće rascjepano, naša je stvarnost daleko od želje a naš život daleko od dobra. Tuga i bol se šire nad neispunjenim željama života. Sveti Pavao u istoj poslanici (Rim 7,24) kaže:“Jadan li sam ja čovjek! Tko će me istrgnuti iz ovoga tijela smrtonosnoga? Hvala Bogu po Isusu Kristu Gospodinu našem! Ja, dakle, umom služim zakonu Božjemu, a tijelom zakonu grijeha.“
Isusova ljubav, koja je za nas dosegla ispunjenje i savršenstvo života, može izliječiti našu tugu i naše rane. Ukoliko se držimo Isusa i njegovog svršenoga života, tada Bog u nama ne gleda propuste i grijehe nego sliku svoga Sina, čitavog i savršenog čovjeka. Sada onu izjavu filozofa s početka možemo preformulirati:“Onaj koji sam u Kristu radosno pozdravlja onoga koji bih mogao biti!“
„Sve mogu u Onome koji me jača!”
Pavlova poslanica Filipljanima 4,13
|
- 00:16
-
Ukupno Komentara
(17)
„...kako na nebu...“
Ka(k)o na nebu osjećaju se zaljubljeni, ljudi na godišnjem odmoru, dobitnici – jednostavno ljudi koji su jako sretni. Ali ove tri riječi su dio molitve Gospodnje, molitve kršćana:
„Oče naš … budi volja tvoja, kako na nebu tako i na zamlji“.
Ova nam rečenica objašnjava, što je to ne nebu tako nebesko. “Nebo” – pod tim se ovdje misli na Božju dimenziju, njegov, nama nevidljivi, svijet.
Ta rečenica znači, da tamo već sada vlada volja Božja – i to je nebesko: to ljude čini sretnima i zadovoljnima.
Volja Božja ljude vodi k miru i daruje im zadovoljstvo, spokoj. Odbija od nas nesreću i brine se za pomoć i našu skrovitost.
Tako djeluje volja Božja – a u „nebu“ nije nitko tako glup da bi tu volju ignorirao i sam sebi štetio.
Među nama ljudima izgleda ponekad drugačije. Zbog toga molimo, da i među nama, ovdje na zemlji, bude volja Božja, da nas ona dovede do cilja:„Oče naš … budi volja tvoja, kako na nebu tako i na zamlji“.
Kada bi volja Božja bila na zemlji onda na njoj nebi bilo nepravde, patnje i boli, nebi bilo ratova, ničega što ovaj svijet čini tako neizrecivo nepodnošljivim. Ali za nesreću ovoga svijeta nije kriv Bog nego mi ljudi sami, jer ignoriramo volju našega nebeskoga Oca.
Pa zašto onda On protiv toga nešto ne učini?
Bog se ne nameće. On nam ne nameća svoju volju. On ne primjenjuje silu kako bi nas zadržao uz sebe, kako je to Isus u prispodobi o „izgubljenom sinu“ slikovito objasnio.
Onaj, tko dragovoljno kaže:“ Budi volja tvoja, kako na nebu tako i na zamlji!“, taj je spozano da volja Božja nije nešto proizvoljnoga, fakultativnoga, nego da ona stoji na visokoj razini, koju mi nikada nećemo dostići.
|
- 00:04
-
Ukupno Komentara
(10)
Ultimativni vic
Engleski su znanstvenici istraživali psihologiju humora. Psiholog, Dr.Wiseman sa sveućilišta „University of Herthfordshire“ za to je istraživanje otvorio posebnu stranicu na internetu, na kojoj su unošeni i ocjenjivani vicevi. Svatko, tko se prijavio, morao je unijeti starost, spol i narodnost i ispuniti jedan upitnik. Ove su informacije trebale odgovoriti na pitanje, da li je način humora ovisan od spola ili nacionalnosti i da li ima regionalnih razlika. „Određena vrsta vica dominira u određenim zemljama, dok se druge može razumjeti u čitavom svijetu“ tvrdi Wiseman.
Studije su pokazale da se ljudi, čija je desna frontalna hemisfera mozga povrijeđena, na viceve ne mogu smijati. „Da bi razumjeli vic i doživjeli ga šaljivim potrebna je moždana aktivnost koju se ne smije omalovažavati“, objašnjava ovaj znanstvenik.
Na kraju istraživanja napravljen je veliki test. Jedan je dragovoljac slušao viceve, a za to vrijeme su mu mjerene moždane struje. Poslije toga znanstvenici su htjeli pobliže istražiti djelovanje humora na mozak. Scanerom su pregledane aktivnosti pojedinih dijelova mozga. I konačno krajem rujna 2002. godine proglašem je najšaljiviji vic, a njegov autor postao „King of Comedy on the Internet“.
I sada vi, naravno, očekujete da vam ispričam taj vic. Pa dobro, kad ste toliko navalili evo ga:
Jedna grupa američkih lovaca u šumi. Odjednom jedan padne i zavrne očima. Izgleda da više ni ne diše. Jedan drugi lovac uzme svoj mobitel i nazove hitnu pomoć. Uzdisao je na telefonu:“Moj prijatelj je mrtav, što mi je činiti?“ Čovjek s drugu stranu, u centrali hitne službe, pokošava ga smiriti i tihim mu, smirenim glasom odgovori:“Ne stvarajte paniku! Najprije se uvjerite da je Vaš prijatelj mrtav.“ Mukla tišina na liniji, a onda se začuje pucanj. Lovac se vrati na telefon i reče:“ O.K., a što sad?“
Psihijater iz Manchestera, koji je ovaj vic predložio, objašnjava:„Ja volim ovaj vic jer se ljudi bolje osjećaju. On ih podsjeća da uvijek ima nekoga tko će napraviti kakvu glupost veću nego mi sami.“
A zašto je konačno ovaj vic proglašen najboljim? Psiholog, Dr. Wiseman kaže:
„Ovaj je vic zanimljiv jer funkcionira na različitim jezicima, jer ga možemo pričati ženama i muškarcima, mladima i starima. Mnogi su predloženi vicevi od određene grupe ljudi dobili više poena, ali ovaj je nekako bio univerzalan. Osim toga vic doživljavamo smiješnim iz različitih razloga: ponekad se osjećamo superiornijima od drugih, vicevi snizuju emocionalni osjećaj straha, provokativno djelujuće događaje ili nas jednostavno iznenade svojom nelogičnošću. Ovaj vic s lovcima ima sva tri elementa: osjećamo se superiorinijim od ovoga glupoga lovca, realiziramo nesporazum između njega i drugoga čovjeka na telefonu a vic nam pomaže da se nasmijemo vlastitim brigama o smrti i umiranju.”
Ne mora ovaj vic biti najbolji. Ja vjeruje da nije. Kad se samo sjetim Huse i Muje ovaj ispada pobožnim. Što je smiješno a što nije pitanje je ukusa. Još su stari Rimljani rekli „De gustibus non est disputandum – O ukusima se ne govori“! Ali da je smijeh zdrav ne tvrdi samo narodna mudrost nego i znanost. Znanost o smijehu zove se gelotologija, i istražuje zdravo djelovanje smijeha i njegove uzroke.
U Starom zavjetu, u Knjizi mudrih izreka, čitamo:”Veselo je srce izvrstan lijek, a neveseo duh suši kosti.“ Izr 17,22
|
- 00:10
-
Ukupno Komentara
(6)
Pobjeda straha
Dragi moji prijatelji ovaj post posvećujem našoj prijateljici Dva, koja je na današnji dan prije godinu dana vraćajući se automobilom s mora zajedno sa svojom obitelji, doživjela ozbiljniji prometni udes, koji se, hvala Bogu, sveo samo na materijalnu štetu i naravno strah.
Danas ona istim putem ide na more. Mora proći istim krajem, mora se – kao u psihoanalizi – susresti s onim od čega ima strah.
Namjeravao sam danas objaviti jedan post o vicevima. No razmišljajući o našoj dragoj Dva odustao sam i evo ovoga o strahu. Onaj o vicevima će te vidjeti sutra.
Kako susrećemo strah? Kako je to kad nam strah postane svakodnevna borba? Ako mi je Bog u srcu za rtada ne bih morao biti slobodan od straha?, samo su neka od pitanje koja si često postavljamo.
Strah nas zarobljava. Izolira srce. Sprečava da budemo voljeni i da volimo. Strah osamljuje. Strah laže.
Ali mi ljudi često nasjedamo laži straha i dopuštamo da nam on paralizira misli i odluke. Zbog toga često strah doživljavamo kao „neprijatelja“ s kojim smo u borbi.
Bog ne želi da se bojimo. U njegovom poimanju ljudskoga života strahu nema mjesta. Zar nije predodžba života potpuno slobodnoga od straha najveće vizija slobode koju si uopće možemo zamisliti? Nemati više straha od izazova koje mi postavlja život; nemati više straha da zakažem; nemati više straha od osobnih povreda; nemati više straha od ljudi i međuljudskih odnosa: ovakve predodžbe bude duboku čežnju za spasenjem.
Nije to nikakva sanjarska utopija ako kršćani ovakvoj čežnji daju mjesto u svojem razmišljanju, jer takve čežnje su prošlost Božjih namjera na naš život. Činjenica da mi ljudi možemo razmišljati o većoj slobodi i slobodi od straha, suprotstavlja se našem svakodnevnom doživljavanju straha pa spoznajemo, da smo stvoreni baš za tu savršenu slobodu.
Ova će nada u vječnosti biti realnost koju će mo doživjeti, a koju danas samo pojmimo i kojoj se možemo radovati.
Biblija je puna Božjih obećanja i Njegovih vizija mira koji u nama ovaj san drže budnim. Ali Biblija je također potpuni realizam našega života u ovom posrnulom svijetu. U Ivanovom Evanđelju (16,33) Isus jednom reče:“ U svijetu imate strah, ali hrabri budite - ja sam pobijedio svijet!"
To je trijezna realnost koju doživljavamo. Veliki bi to bio nesporazum kad bi doživljaj straha ubrajali u malovjernost. Mi smo kršćani često u opasnosti da počnemo razmišljati po učinku:“Ako ne pobjedim strah, onda Bog više nije samnom.“ Ili :“Kao kršćanin ne smijem osjećati strah, jer to bi bio dokaz za moju sumnju u Božju veličinu.“ Ili:“Što je u mome životu više straha, to je manje vjere.“
Takva se razmišljanja brzo udome, ali ona su potpuno kriva, jer Isus je ove riječi rekao svojem najužem krugu, apostolima. Ovo se ne smije razumjeti kao predbacivanje nego kao trijezna konstatacija:“U svijetu imate strah.“ I točka! I tako dugo dok živimo u ovome svijetu, strah će biti dio našega života.
Ali kao kršćani nismo bespomoćni. Straha nije nestalo ali u nama živi Gospodar neba i zemlje koji nam pomaže da naš strah nosimo i da ga se ne bojimo. Isus se ne zadovoljava samo jednom trijeznom analizom:“U svijetu imate strah, ali hrabri budite – ja sam pobijedio svijet!“
Isus je sav strah ovoga svijeta ponio na križ i time ga pobijedio.
Ova duhovna realnost oprečna je našem razmišljanju.Mi doduše u našem životu osjećamo strah i druge zle sile, a istovremeno su i strah i te sile pobijeđene Isusovom pobjednom na križu. Mi doduše doživljavamo te sile svijeta, ali one nas ne dijele od Boga.
Kršćani su kao djeca Božja sudionici te pobjede i to već na ovome svijetu. Vlastitom snagom mi ne možemo nadvladati strah. Mi učimo na prijmeru Isusovom kako se sa svim našim strahovima obratiti Ocu našemu nebeskom, koji „zna što vam treba i prije negoli ga zaištete“ (Matej 6.8)
Iako uvijek ponovno postajemo žrtvom laži straha, jedno je ipak sigurno: Ljubav Božja uvijek je s nama na našem životnom putu, neovisno o našim osjećajima. „Tko će nas rastaviti od ljubavi Kristove? Nevolja? Tjeskoba? Progonstvo? Glad? Golotinja? Pogibao? Mač? Kao što je pisano: Poradi tebe ubijaju nas dan za danom i mi smo im ko ovce za klanje. U svemu tome nadmoćno pobjeđujemo po onome koji nas uzljubi”, čitamo u Pavlovoj poslanici Rimljanima 8, 35-37.
Ovo “nadmoćno pobjeđivanje” djelo je Isusovo u nama. Ono dakle ne dolazi od naše vlastite snage, ali niti jednostavno ne pada s neba. Svaki čovjek, koji nasljeduje Isusa, odgovoran je ne dopustiti da njime upravljaju njegovi strahovi, nego da se okrene k Isusu i povjeri mu svoje strahove – kako bi ih se riješio.
Što mi pomaže?
Moje mi osobno iskustvo dokazuje da ova borba protiv straha može biti efektivna ako ju ne vodimo sami nego u zajednici s drugima.
Strah nas želi izolirati i osamiti, želi nas uvjeriti da sve u našem životu moramo uređivati sami. Ali kad naše strahove podijelimo s ljudima našega povjerenja, s prijateljima, kad im ih ispričamo,time su oni već izgubili puno od svoje razarajuće moći.
Naša draga prijateljica Dva je sinoć u svome postu upravo to učinila. Ispripovijedala nam je, riječju i slikom, svoj doživljaj od prošle godine. Nije ona to učinila da bi nam dokazala utemeljenost njenoga straha, nego iz povjerenja prema nama. I evo, kako smo vidjeli, ona je danas krenula na put s daleko manje straha. Sretan ti put, draga Dva!
|
- 16:49
-
Ukupno Komentara
(4)
S p a š e n i!
Jedan je čovjek pao u brzu, duboku rijeku. Počeo se utapati. Zadnjom se snagom bori s valovima i brzim tijekom rijeke. Bori se s virovima da ga ne odvuku u dubinu, u smrt. I zove upomoć. S obale je to gledao neki drugi čovjek. Otrči do mjesta gdje se nalazio pojas za spasavanje pročveršćen da konopcu te ga snažnim zamašajem baci u blizinu utopljenika.Ovaj je odmah vidio pojas i svom ga snagom uhvatio. Polako ga je ovaj čovjek s obale dovukao na obalu spasa. Tek kada je prošla opasnost, kad je bio na suhom, kada je došao k sebi, vidio je svoga spasioca i doznao pojedinosti o svojoj nesreći i spasavanju.
Mnogim ljudima prijeti opasnost da potonu u moru vremena. Bore se protiv snage pokvarenosti, očajnički se opiru grijesima i brigama, strahovima i negativnim silama. Bog u vrijeme, u središte zbivanja, među ljude, baca svoj pojas za spasavanje. Ali mi vidimo samo pojas, a to je Isus Krist, njegovu ljubav i moć. Uhvatimo se jednostavno za taj pojas spasa. I kada prođe opasnost, kad smo spašeni, spoznati će mo Boga i sve pojedinosti, pozadinu i sve realnosti naše životne nesreće. Nikada neće netko tko je u opasnosti da se utopi, odbiti pojas za spasavnje jer mu nije poznat spasioc na obali i pojedinosti spasavanja. Ne! On se čvrsto hvata za pojas spasenja a tek poslije shvaća što se sve dogodilo. Zbog čega bi mi sve najprije morali razumijeti? Zbog čega najprije moramo razumjeti Boga i svijet, dubinu i širinu života, prije nego naš život povjerimo Kristu?
Dopustimo da nas spasi, kasnije će mo sve razumjeti. Isus, Božji pojas za spasavanje, uvijek je uz nas!
|
- 00:00
-
Ukupno Komentara
(8)
Crna mačka
Žena sva uzbuđena, skoro bez daha dotrča k mužu i upita ga:„Crna mačka mi je s lijeva na desno prešla preko puta. Moram li očekivati kakvu nesreću?“ „Ovisi da li si čovjek ili miš!“, mirno odgovori muž.
U studenom 1951. godine u Parizu je bilo zasjedanje UN. I čim je engleski ministar vanjskih poslova uzeo riječ dogodilo se nešto, od čega dilpomatima zastaje srce, što novinari jedva čekaju i lansiraju kao udarnu vijest na prvim stranicama novina, što fotoreporteri jedva dobiju pred objektiv: jedna crna mačka prešla je s lijeve na desnu stranu dvorane! Ova je slika objavljena u svim velikim novinama. A iznad slike naslov:“Da li je ovo dobar ili loš znak?“
Ja mislim da je ovo za duhovno stanje našega prosvijećenoga svijeta loš znak. Umišljamo si da smo obišli Boga, Isusa smo degradirali na dobroga ali slaboga čovjeka. Nebo više nije tajna, zemlja je puna problema. Ljudi se šepure po Mjesecu i žele osvojiti i druge planete. Ali oni istovremeno vjeruju u crnu mačku!
Mnogo je onih koji kažu:“Mi vjerujemo i u Boga!“, ali u dubini svoga srca oni doista ne vjeruju. Isti ti ljudi kažu:“Ne vjerujemo u horoskop, nesretne dane ili brojeve, u crne mačke!“, ali u dubini svoga srca još uvijek su uz crne mačke. Plaše se broja 13, petka 13., hotelske sobe broj 13. Jedino se ne plaše 13. plaće. Tu prestaje praznovjerje jer je ljubav prema novcu jača.
„Ako je i zastrto evanđelje naše, u onima je zastrto koji propadaju: u onima kojima bog ovoga svijeta oslijepi pameti nevjerničke da ne zasvijetli svjetlost evanđelja slave Krista koji je slika Božja.“ „Kristovi smo dakle poslanici; Bog vas po nama nagovara. Umjesto Krista zaklinjemo: dajte, pomirite se s Bogom!“
2. Pavlova poslanica Korinćanima 4,4-5; 5,20
|
- 00:12
-
Ukupno Komentara
(9)
Pa ako i boli
Priča mi kolega, dušobrižnik u jednoj klinici za reumatske bolesti, o dva pacijenta koji su ležali u istoj sobi i imali jake bolove. Zajedno su dolazili na određene terapije. Svaki je ležao u svojoj kabini, a dijelio ih je samo platneni paravan. Terapeut je počeo kod prvoga, ali ovaj se od jakih bolova derao, stenjao i znojio. Jedva je izdržao terapiju, a kada je završila odlanulo mu je. Terapeut sada ode drugom pacijentu. Ovaj leži mirno, kao da se s njim ništa ne događa, a niti ga se čuje. Kada je završila i njegova terapija prvi upita svoga susjeda:“Daj, reci mi, pa zar tebe kod terapije ništa ne boli? Ja sam skoro umro od bolova a ti ništa! „Ne“, odgovori drugi i smije se, „ja terapeutu ne pružim bolesnu nogu!“
Na prvi pogled ovo izgleda mudro. Ali na koncu je ovo jako glupo i opsano. Ali kako često mi Bogu pružimo našu zdravu i jaku stranu a sakrijemo ranjenu i bolesnu. Bojimo se da bi nas moglo boljeti. Pružimo Bogu izranjenu stranu našega života, pa ako i boli. On nas želi izliječiti, poviti naše rane i ozdraviti. S našim grijesima i brigama, lomovima i ranama smijemo bez imalo straha stati pred Njega i pružiti mu ih.
“Jer ću te ozdraviti, rane ću ti tvoje iscijeliti, govori Gospodin!“
Jeremija 30,17
|
- 00:11
-
Ukupno Komentara
(16)
Vratio se život šumom
Jedan čovjek, recimo Jakob, koji već dugo nije mlad ali ne baš i jak star, eto tako recimo mojih godina, u jednoj ne nesreći izgubio ženu i neoženjenog sina. Nikoga više nije imao. Pa zbog čega i za koga uopće živjeti, pitao se i odluči ostaviti svoju plodnu zemlju i samo s par ovaca krenuti u jedan daleki zapušteni kraj. Ovaj je kraj izgledao suro i sivo kao i njegova duša, skoro kao pustinja. No nadao se da će ovdje zaboraviti svoju tugu. Malo je ljudi ovdje živjelo. Mladi su otišli a oni koji su ostali među sobom su posvađani. Jakob je shvatio razlog ove pustoši i izumiranje prirode: nadugačko i naširoko nema niti jednog jedinog drveta.
I rodi se u njemu misao te donese zaključak.Pobrine se za vreću žira. Brižno prebere sav žir i izdvoji samo onaj zdravi, najbolji, pa ga nekoliko sati nakvasi u vodu. Tada uzme željeznu šipku i pođe u pustoš svojega okruženja. Na različitim je mjestima duboko zabo šipku u zemlju i u svaku rupu stavio po jedan žir. Nakon nekoliko godina na taj je način posadio 100 000 žirova. Valda će se deset posto primiti, nadao se. Odjednom je dobio volju za život i za nastavak svoje zadaće pomlađivanja okolice.
S 89 godina Jakob umre. Iza sebe je ostavio tri velike hrastove šume, svaka po 33 kvadratna kilometra, danas jedan od najljepših šumskih predjela Francuske. Milijuni hrastovih žila zadržavali su vodu. Potoci su opet počeli teći. Trave, cvijeće i livade davale su insektima i pticama hranu i životni prostor. Klima se promijenila, okolina je postala atraktivnom. Ljudi su se opet počeli nadati, zbližili se, i porušeno počeli popravljati, novo graditi. Život se ponovno vratio tamo otkuda je bio otišao.
Neću ovu, kažu istinitu, priču komentirati. Neka svaki od vas donese svoj zaključak. Volio bih pročitati što ste zaključili, volio bih s vama o tome razgovarati. Pa zato ne budite lijeni. Javite se!
|
- 00:15
-
Ukupno Komentara
(12)
Moj mi je teret pretežak
Jedan je čovjek bio nezadovoljan svojim životom, svoj je križ smatrao preteškim. Pođe on k Boga i potuži se, da mu je križ života jednostavno pretežak i da ga više ne može nositi. Bog mu pokloni san. Čovjek usnu i dođe u jednu veliku prostoriju punu svakojakih križeva. Jedan mu glas zapovijedi da si izabere križ, koji će mu najviše odgovarati, kojeg će najlakše podnositi. Išao je on od jednog do drugog križa. Jedan mu je bio težak, drugi glomazan, treći je imao oštre rubove, četvrti, zlatni, je doduše sijao, ali ga nije mogo niti isprobati. Svi križevi koje je probao nisu mu odgovarali. Pođe on i po drugi put od jednoga do drugoga i konačno nađe jedan koji mu je odgovarao i koji mu se od svih činio najpogodnijim. Uzme ga i vrati se k Bogu. I došavši pred Boga spozna da je izabrao upravo svoj životni križ, koji mu je bio pretežak i kojega više nije htio nositi. Kada se probudio zahvalan prihvati svoj teret i od tada se više nikada nije žalio, da mu je životni križ pretežak.
Bog nam na leđa navaljuje teret, ali nam ga pomaže nositi!
|
- 00:14
-
Ukupno Komentara
(11)
Teret koji jača
Jedna legenda iz Sahare govori, kako je jednom jedna čovjek pun zavisti gledao u oazi jednu lijepu mladu palmu, koje je bila u najboljem rastu. Kako je bio pun zavisti prema svemu mladom i perspektivnom, htio je nauditi mladoj palmi. Uzme veliki kamen i stavi ga u sredinu još mlade plamine krune. Mlada se palma okretala, htjela sbaciti teški kamen, ali nije uspjela. A onda odluči živjeti s tim teretom. Svoje je korjene doboku zarila u zemlju, tako da su joj grane bile dovoljno snaže nositi teški kamen.
Nakon nekoliko godina dođe ovaj zavidni čovjek u istu oazu i potraži palmu kojoj je navalio teški kamen. Tražio je, tražio, ali je nije mogao naći. Palma, koja je u međuvremenu postala najjača i najveća u čitavoj aozi ga prepozna pa mu reče:“Moram ti zahvaliti. Tvoj me je teret ojačao!“
„Blago čovjeku koji trpi kušnju: prokušan, primit će vijenac života koji je Gospodin obećao onima što ga ljube.“
Jakovljeva poslanica 1,12
|
- 01:39
-
Ukupno Komentara
(7)
Skupocijeni biser
Izvana je školja, koja u sebi krije biser, neizgledna, gruba. Ali kad je otvorimo njena unutrašnjost zablista. I onda se može dogoditi da ona u sebi krije dragocijenost, biser. U principu je svaki biser obrambena reakcija školjke na neku smetnju. Bilo kakvo strano tijelo dospije u školjku, recimo zrno pijeska. Kada se školja ne može riješiti nepoželjnoga gosta, počima oko njega nanositi sloj po sloj poput kamena tvrde mase, dok ga potpuno ne zatvori i na taj način zarobi da joj više ne može smetati. Tako nastaju biseri, inpresivno djelo lijepih boja, sjaja i oblika, pa je kao nakit jako tražen. Zbog zaštite svoga života školjka je preobukla zlo i kao nuzprodukt stvorila dragocijenost.
Ovo nam može biti slika kako se sa zlom može izaći na kraj. No da li smo mi sposobni obući tugu koja nas želi uništiti i iz te nužde napraviti biser utjehe i nade?
Iskustvo, da bol i patnja čovjeka jačaju i čiste, pogled na Isusa koji je za nas sve nosio i sve podnosio, sigurnost koja raste upravu u teškim vremenima, su perle koje tada nastaju.
Ako u patnji tražimo značenje koje ima za naš duhovni život, onda će se gorčima naših boli pretvoriti u biser!
„Smatram, uistinu: sve patnje sadašnjega vremena nisu ništa prema budućoj slavi koja se ima očitovati u nama.“
Pavlova poslanica Rimljanima 8,18
|
- 00:25
-
Ukupno Komentara
(7)
Dječja igra
Život nije dječja igra. Doista nije. Ali dječje igre su izraz životne realnosti. Sve klasične dječje igre zrcale svakodnevni život. Već su se prvi ljudi, Adam i Eva počeli sakrivati kad su zgriješili. Zatajiti se i sakriti postao je očito nužan i izazovan način života. Pa i igru „Crni Pero“ igrali su već prvi ljudi. Adam je Crnoga Peru gurao Evi, Eva ga gurala zmiji. Tako se u dugoj ljudskoj povijesti igra sve do dana današnjeg, uvijek jedan odgovornost prebacuje na drugoga. S kojom se radošću djeca igraju “Čovječe ne ljuti se”! Izbaciti protivnika, sam doći na cilj. Poneki ostaju na putu dok svaki svoje figure želi spremiti u kućicu, na sigurno. Ta to nije igra nego tvrda svakodnevna realnost našega života. I kraljica svih igara, šah, nudi tisuće mogućnosti a uvijek je isti cilj: protivniku dati mat. Kralj i kraljica su najvažniji, glupi seljaci nevažne figure na ploči života. Seljake se žrtvuje, konji moraju skakati, kula iz borbe mora izaći kao pobjednik. Sve se vrti oko kralja i kraljice, ali kraljica je zapravo daleko djelotvornija, a bez nje je situacija jako teška. Takav je život!
A što reći o dječjoj želji za oblačenjem u kojekakve kostime i za maskiranjem. Kako su smiješni dječji karnevali. Ali nisu li to načini kojima mi odrasli ostajemo jedan na račun drugoga? Preobući se i maskirati se, a pravo lice sakriti iza skupocjene maske. Konačno su i sve borbene igre koje uzaludno pokušavamo braniti djeci, izraz dubokog načina života judske rase. Posljednje i najjače želje ljudskoga srca su pobjeda nad drugim i ostati gore. Ne! Naš život nije dječja igra. Svijet u kojem živimo nije dječje igralište, nije arena, nego je uvijek i za svakoga jako ozbiljan slučaj. Naš je život jedincat i skupocijen, prevrijedan da bi se s njime igrali. Zbog toga ga ne smijemo proigrati, ne smijemo ga degradirati na nekakvo loše kazalište, nego ga živjeti pravilno, ispunjeno i svršiti ga kod onoga koji je život, iz kojega je proizašao i kome teži – živome Bogu!
"U tebi je izvor životni, tvojom svjetlošću mi svjetlost vidimo!"
Psalam 36,10
|
- 01:33
-
Ukupno Komentara
(2)
60 svijeća
„Neka današnji dan obgrli prošlost sjećanjem i budućnost čežnjom.“
Khalil Gibran
60 bi svijeća danas bilo na mojoj rođendanskoj torti, kada bih htio slaviti. Ali ja sam protiv takvih slavlja. Neka slave mladi koji jedva čekaju punoljetnost, a što bih ja danas trebao slaviti osim Boga, koji mi je poklonio mojih 60 godina? A Bog ne treba takvih slavlja, ne treba tortu sa 60 svijeća.
Današnji dan je prigoda napraviti nekakvu životnu bilancu, pogledati unazad i vidjeti, da li bi svaku od ovih 60 svijeća mogao ubrojiti u lumen moga dosadašnjeg života. Nemam namjeru pisati memoare niti ću ih ikada pisati. Memoare pišu veliki ljudi. Ja nisam velik, tek 176 centinetara visok! Samo ću malo s vama, mojim dragim blogerskim prijateljima, razmišljati naglas o mome životu, pokušati, kako kaže Gibran „obgrliti prošlost sjećanjem“.
Rođen u poslijeratno vrijeme u jednom slavonskom selu na Savi u velikoj višegeneracijskoj obitelji, kao 25. član zadruge, kako se to kod nas zvalo, imao sam za tadašnje teške materijalne prilike, ipak dobro djetinjstvo. Dok poslijeratni drugovi i nas nisu „oslobodili“ svega što smo posjedovali (traktora, vršalice i drugih tada rijetkih strojeva) i moga oca i njegovu braću (njih 6!) natjerali da se moraju podijeliti, jer je za egzistenciju zadruge nestalo metrijalne baze, taj bi dio moga života čak mogao ubrojati u lijepe dane. Poteškoće su tek tada nestale. Otac je bio privatni obrtnik, ali zarade nije bilo velike. Preživljavalo se. Doduše nitko u to vrijeme nije „odskakao“, svi smo u selu bili u istom čamcu. A i prohtjevi su bili nepoznanica.Važnoi je bilo biti sit.
Prva prekretnica u mom životu dogodila se kada sam imao 5 godina. Tada je u selo, prvi poslije rata, došao mladi, veoma pobožni i angažirani župnik. Budući da je naša kuća blizu crkve, a moja mama prala crkveno rublje, veze s župskom kućom su uvijek bile dobre. Taj je mladi i za to vrijeme izuzetno hrabri župnik (što ga je često stajalo straha pred zatvorom) živio sam u velikom župskom dvoru. I tako sam ja preko dana bio kod njega, da bi kod kuće samo prespavao. Stalno sam bio na vjeronauku i sa šest godina primio prvu pričest, premda još nisam išao u školu (to je u našemu selu bio prvi takav slučaj) i naravno bio ministrant. Dobro se sjećam da sam nedugo poslije prve pričesti na krizmi pozdravio tadašnjeg đakovačkog biskupa Stjepana Bäuerleina, na čemu mi je on zahvalio jednom lijepom slikom koju još uvijek čuvam. Jedno od pastoralnih težišta toga župnika bila su zvanja. Oko sebe je okupljao djecu i mladež i odgajao ih u kršćanskom ali i nacionalnom duhu onoliko koliko u to vrijeme nije bilo opasno. Naravno da se on (kao i moja mama) nadao da ću postati svećenik. Ali kada sam trebao odlučiti, odlučio sam drugačije.
Bio sam učenik osmoga razreda osnovne škole. Želja mi je bila postati profesionalnim glazbenikom. Nije ta moja želja bila plod nekakvog dječačkog hira. Već u četvrtom sam razredu počeo svirati u školskom tamburaškom orkestru i spadao u napredne učenike, pa je nastavnik s nama posebno puno i brižno radio. Ali glede teških materijalnih mogućnosti mojih roditelja profesionalni sam glazbenik mogao postati jedino preko vojno muzičke akademije, što moje roditelje nebi ništa koštalo. Podnio sam zahtjev i bio primljen. Još se dobro sjećam testa sluha u Vukovaru. I sve je bilo gotovo, samo su roditelji trebali potpisati svoju privolu. Otac je potpisao ali majka nije htjela. Njeni su razlozi bili: nositi ćeš uniformu i nećeš moći ići u crkvu. Ona je ostala pri svom, a ja ostao bez akademije.
I kada je školska godina već bila skoro dva mjeseca stara, upišem se preko volje u gimnaziju, jer nešto sam morao. Zemlje nismo imali toliko da bih se bavio poljoprivredom. Još sam uvijek žalio za propuštenom akademijom, pomalo svirao po svatovima i uz put išao u gimnaziju, dok nisam shvatio da druge mogućnosti nema. U kolovozu naredne godine, kada sam savršio prvi razred, umre mi otac sa 64 godine. Dugo je bolovao, a nismo imali zdravstvenog osiguranja, budući tada privatni obrtnici nisu morali plaćati doprinose za zdravstveno osiguranje. Sve one takne zalihe su otišle na njegovo liječenje, tako da smo poslije njegove smrti ostali potpuno nezbrinuti majka, starija sestra i ja. Sviranjem sam zarađivao za dnevne potrebe, a preko školskih praznika sam radio u poljoprivrednoj zadruzi na teškim fizičkim, ali ipak dobro plaćenim poslovima. Tri sam godine u školu išao pječice i to osam kilometara u jednom smjeru. Tek sam u četvrtom razredu uspio kupiti bicikl.
1965. godine sam maturirao. Stipendiju nisam tražio jer sam znao da je neću dobiti. Moj otac je za vrijeme II. Svjetkog rata bio na krivoj strani. Zapravo nije bio na ničijoj. Najprije je bio domoran, a zbog bolesti je otpušten i nije više bio u nikakvoj vojsci. Stipendije su se u to vrijeme isključivo davale djeci palih boraca i djeci drugova, koji su svoju djecu i bez toga mogli školovati. To je za mene bilo prvo veliko razočaranje društvom i politikom.
Nije mi bilo druge nego ići u vojsku, pa sam se dragovoljno prijavio samo da se te obveze (tada se to zvalo čast služiti domovini) što prije riješim. I tako sam od rujna 1965. do ožujka 1968. bio u Makedoniji, u Štipu, 850 kilometara od kuće. I ovdje sam profitirao glazbom, jer sam svirao u domu vojske, tako da pravi vojnički život skoro nisam ni osjetio.
Po povratku iz vojske sam, kao i puno drugih mladih ljudi, bio bez posla. Jedini mi je prihod bila pokoja gaža u svatovima. Premda sam i poslije vojske bio ministrant, izabrali su me za predsjednika omladinske organizacije u selu ali i za člana omladinskog komiteta. Svi su zanli da nisam član partije, dapače da sam prakticirajući vjernik, ali to najprije nikome nije smetalo. Sve je nekako išlo dok se u jesen 1968. godine na jednoj sjednici komiteta omladine nije vodila diskusija o zapošljavanju mladih. Nacrtala se sva politička prominencija, i po običaju obećavala kule i gradove. Poslije sam se ja javio za riječ i ogorčen vlastitom nezaposle-nošću izgovorio, za nazočne drugove očito preteške ali istinite riječi. Dobro se sjećam da me je kolega, koji je sjedio uz mene, vukao za hlače i tiho govorio:“Šuti, budalo!“ A ja nisam htio šutjeti. Poslije te sjednice sam morao predsjedniku komiteta SK „na kavu“.Epilog ovoga dugog razgovora je bio: „Idi, javi se u mlinsko poduzeće, na posao!“ Drugovi su mi priredili dobar ispit. Tamo sam trebao sijati brašno. Naravno da sam prihvatio taj posao, jer nisam se libio nikakvog posla. Kasnije sam doznao da su me namjerno poslali tamo računajući da ću taj posao odbiti, pa bi oni trijumfirali. Ali nisam im dao gušta. Bilžila se 1970. godina, u politiku se uvuka stanovita dinamika, kojoj se ja, kao mlad čovjek, razočaran radničkim samopuravljanjem, nisam mogao otrgnuti. Ubrzo sam postao persona non grata. S vremenom je sve više rasla opasnost da bih mogao završiti u zatvoru. I u veljači 1970. godine, nakon što mi je jedan visoki općinski političar, ali pošten čovjek, Slavonac, i moj bivši učitelj iz osnovne škole, savjetovao da se što prije uklonim, jer mi se nešto lošega sprema. On mi je po noći u selo donio pasoš i odvezao me svojim fićom do Slavonskog Broda, gdje sam sjeo na vlak i u Njemačku.
Drugovi kao da su znali da su mi time izrekli najtežu kaznu. Nikada nisam mogao niti sanjati da ću morati napustiti Slavoniju, gdje sam se unatoč svega osjećao kao u raju. I ja, mladić s 24 godine, naučen na društvo, svirač, uvijek u centru nekakvih veselih događanja, sjedim sam u mojoj podstanarskoj sobici i očajavam. Unatoč opasnosti koja je na me vrebala u Hrvatskoj, nakon dva mjeseca sam se htio vratiti, jer sam shvatio da takav život nije moj i da ga takvoga ne želim. Ali nemili događaji u zemlji vezani uz „Hrvatsko proljeće“ su me otrijeznili pa sam shvatio da mi je ostati tu gdje jesam.
Budući da sam u školi osam godina učio njemački jezik, brzo sam se snašao. Prvu sam godinu morao zbog boravišnih papira odraditi u jednoj metalnoj firmi, a poslije toga sam došao u grad, gdje još uvijek živim, jer je tu bilo dosta mojih mještana. Došavši u grad upoznao sam jednoga svećenika, Nizozemca, koji je bio župnik, i s njim se sprijateljio. Rekao sam da sam odrastao u župskom domu. Dakle vjerski sam odgojen kao u to vrijeme i svi drugi – konzervativno. A onda je došao II. Vatikanski sabor, koji je uveo dosta toga novoga, pa me je to zbunilo. Nisam više znao što je u vjeri važno, što ne. Borio sam se sam sa sobom i tražio moj put k Bogu. To je bilo razlogom, da sam 1972. počeo studirati teologiju.
1973. godine sam se oženio. Vjenčanje je bilo drugi dan poslije moga rođendana. Imao sam punih 27 godina, dakle dovoljno zreo da znam u što sam se upustio. U jesen 1974. godine, premda studij još nisam bio završio, počeo sam raditi u mojoj sadašnjoj „firmi“, da bih od 1978. do 1982. uz posao studirao socijalni rad.
U braku smo, moja supruga Lucija i ja, u roku od četiri godine, dobili troje djece: Mihalelu, Matu i Anu. Danas sam djed. Imam petero unučadi: Elenu, Antoniju, Tomislava, Maria i Niku.
Ovo je bila, doduše poduža, moja biografija, bez većih ocjena pojedinih etapa moga dimaničnog života. Što reći? Sve što sam proživio bilo je dobro. Sigurno sve nije bilo sjajno. Dosta svjećica se nije upalilo, ali ja ih nebih mijenjao.I kada bih mogao, što si mnogi priželjkuju - imati ovu pamet i one mlade godine -, ja to nebih. Nalazio sam se u teškim situacijama, patio sam i očajavao. Najviše me je ubijala, a i još uvijek ubija, nostalgija za Slavonijom. Ali eto uz pomoć mojih pjesama, mojih prijatelja, i s tom teškom nostalgijom sam se nekako aranžirao. Ovdje moram posebno zahvaliti mom prijatelju Mati, kojega sam upoznao na internetu i koji me je „natjerao“ da u jesen prošle godine otvorim moj blog i upoznam sve vas drage moje blogerske prijatelje, od kojih sam imao čast neke i osobno upoznati. Premda bi moglo čudno zvučati, ali plod moje nostalgije je moja knjiga pjesama „Romanca mojoj Slavoniji“ koja je izašla 1995. godine i druga, simptomatičnog naslova „Lutanje, sreća i laž“, koja izlazi ovih dana. Možda upravo naslov ove druge knjige pjesama najbolje plakativno govori o mome životu. Čini mi se da sam poučen dugim, često bolnim osobnim iskustvom, ali i iskustvom na tisuće mojih klijenata tijekom 32 godine moga profesionalnog rada, shvatio što je u životu važno: vjera u Boga, obitelj, prijateljstvo koje smatram svetinjom, zadovoljstvo na temelju pravih vrijednosti, mir zdravlje i zadovoljstvo.
Drugi dio Gibranijevog citata s početka kaže:“...obgrli...budućnost čežnjom“! Cijaloga moga života ja čeznem.No najjača moja čežnja je čežnja za rodnim krajem, mojom Slavonijom. I morati ću je i dalje grliti čežnjom, kad već ne mogu rukama.
|
- 00:05
-
Ukupno Komentara
(19)
Što sve može ljubav
U jednom je selu živio jedan pošteni ali priprosti čovjek, pobožni kršćanin. Budući da je bio jako dobar i skroman, svi su s njim zbijali kojekakve šale i nepodobštine. Ovoga su „pobožnjakovića“ htjeli naljutiti i ispitati njegovu dobrotu. Jednoga se dana dogovore momci iz sela da mu naprave doista veliku spaćku i dođu na ideju da mu otkriju krov od kuće i da vide hoće li biti veseo kada u jutro vidi da mu je nestao krov. Rečeno – učinjeno. Preko noći su momci, pazeći da domaćin ništa ne čuje, skidali crijep po crijep. Ali domaćin je to čuo, ustao, vidio što mu rade i kratko razmislio: da li da zove policiju i da sve počinitelje pohapse? Ne, rekao je on sebi, kršćanin drugačije odlučuje. Kada su momci završili posao i htjeli pobjeći, domaćin im se ispriječio i mirnim glasom i reče:“Cijelu ste noć teško radili. Zato sada trebate dobar doručak. Uđite u kuću, ja sam već sve priredio!“
Naravno da su momci poslije doručka opet svaki crijep vratili na svoje mjesto. Domaćinova je kuća opet imala krov. Njihov odnos s domaćinom nije bio otrovan mržnjom ili osvetom. A poneki od ovih mladića je, poučen primjerom ovoga pobožnog čovjeka, postao boljim vjernikom. Što sve ljubav može!
„Isus im reče: Ljubite neprijatelje, molite za one koji vas progone da budete sinovi svoga oca koji je na nebesima, jer on daje da sunce njegovo izlazi nad zlima i dobrima i da kiša pada pravednicima i nepravednicima. Jer ako ljubite one koji vas ljube, kakva li vam plaća? Zar to isto ne čine i carinici? I ako pozdravljate samo braću, što osobito činite? Zar to isto ne čine i pogani?" Budite dakle savršeni kao što je savršen Otac vaš nebeski!"
Matej 5,44- 48
|
- 01:00
-
Ukupno Komentara
(12)
Stabla su naša sudbina
Od samoga početka stablo je sudbonosno vezano s čovjekom. Posezanje za zabranjenim voćem drveta spoznaje dobra i zla donijelo je čovjeku prekid s Bogom i izgon iz raja zemaljskog. Bog je čovjeku zatvorio pristup stablu života. Od toga časa mi živimo s neutaživom čežnjom za drvetom života, s onu stranu raja. Čovjekov život i čitava ljudska povijest traži plod toga drveta: ispunjeni život.
Pod jednim drvetom je počela ljudska nesreća. Pod jednim će drvetom ljudska čežnja doživjeti svoje ispunjenje.
„I pokaza mi…stablo života što rodi dvanaest puta, svakog mjeseca svoj rod. A lišće stabla za zdravlje je narodima.“
Knjiga otkrivenja 22,1
Ali i izvan raja je drvo naša sudbina. Čovjek, istjeran iz raja, živi u svijetu punom opasnosti. Drvo mu nudi prvo utočište. Grane mu nude zaštitu od divljih životinja. Lišće ga štiti od jarkoga sunca i hladne kiše, od vjetra i nevremena. Plodovi hrane glednoga. Lišće i korjenje daju snagu bolesnome. Ogrijev grije promrzloga. Stabla proizvode kisik kako bi disali i preživjeli. Stabla su u svakoj opasnosti čovjekov prijatelj i jamac njegovog životnog prostora.
Sav blagoslov i sva korist drveta, sva snaga ozdravljenja i plodovi koje nosi, sva zaštita koju nam nudi upućuje na spas, koji je za nas dobio Isus na drvu križa. Isusova patnja i smrt na drvu srama otvara nam vrata k drvu života, čiji bi plodovi mogli zasititi svu životnu glad i čije bi lišće moglo izliječiti sve rane života.
Pod jednim je drvetom počela čovjekova nesreća. Pod jednim drvetom može početi sreća našega života. Tko pod drvom križa susretne Boga, njemu će se otvoriti vrata k drvu života, otvoriti će mu se vrata vječnoga života. Stabla su naša sudbina. Sve se odlučuje na Isusu, Spasitelju, koji je za nas visio na drvu srama.
„Ta Gospodin je rekao: Ne, neću te zapustiti i neću te ostaviti!“ Pavlova poslanica Hebrejima, 13,5
|
- 18:48
-
Ukupno Komentara
(3)
Lakomisleno i sjetno
Sretnu se u šumi zec Lakomisleni i medvjed Sjetni. Zec je veselo skakutao, ispružio je svoje duge uši, pjevušio nakakvu pjesmicu i trčkarao od jednoga do drugoga stabla. Medvjed se polako kretao umoran i žalostan, objesio uši, glas mu je bio očajan, oči mutne, a snažno tijelo ukočeno od potištenosti. „Ah, ništa nema smisla, svijet propada, stabla su bolesna, zrak zagađen, voda otrovana, a ni med više nije kao što je bio prije zbog pesticida. Sve je tako žalosno i bezizlazno! Najbolje ću se zavući u pećinu i zauvijek zaspati.“
Zec mu odgovori:“Ne uzimaj život tako teško, skeptično, ti dobri stari medvjede! Uzmi ga lakše, uživaj dane svoga života. Ne tovari na se toliko briga, ionako ništa ne možeš promijeniti. Pusti pitanja i probleme. Raduj se suncu, živi bezbrižno od danas do sutra. Već će nekako biti, a na kraju ionako svi moramo umrijeti!“
Jedni sve uzimaju lakomisleno, drugi pak teško. Jedni su oholi, drugi sjetni. „Nikada nam nije bilo bolje“ glasi parola jednih. „Nikada nam neće biti gorje“ crna je prognoza drugih.
Između lakomislenosti i sjete, oholosti i rezignacije, između optimizma i pesimizma ima ipak jedan krasan treći put koji vidi mogućnosti i probleme i život s puno ljubavi posvećuje Bogu, svemu od Njega stvorenom, Bogu i njegovoj povijesti. Kršćani nisu ravnodušni, ali opušteni, jer Krist je Gospodin! Kršćani nisu tromi nego mogu nositi, jer Isus treba naš život. Kršćani nisu oholi nego hrabri, jer njihova je budućnost u Bogu!
„Ali vi budite hrabri i neka vam ne klonu ruke, jer ima nagrada za vaša djela!"
2. Knjiga ljetopisa 15, 7
|
- 00:19
-
Ukupno Komentara
(7)
|
|
|
