|
|
|
Dosjetljivost ljubavi
Priča jedna stara indijska priča, kako je jednom u Ugandi jedan visoki državni službenik pao u nemilost kralja. Za kaznu kralj ga dade zatvoriti na gornjem katu jednog visokog tornja. Jedne je noći, za vrijeme mjesečine stajao na prozoru i čeznutljivo gledao duboko u dvorište i ugleda svoju ženu. Rukama mu je davala nekakve znakove i dodirivala zid tornja. Pun očekivanja gledao je u ženu i razmišljao o tome što to ona hoće. Njene tihe riječi nije mogao razumjeti. Ali žena je imala plan. Na jednoga je kukca, čija je ticala namazala medom, pričvrstila tanku svilenu nit, i stavila ga, glavom okrenutom na gore, na zid tornja i to ispod mjesta gdje je visoko gore kroz gitere gledao njen muž. Kukac se lagano penjao slijedeći miris meda i tako dospio do vrha tornja i do zatočenika. Kada ga je ovaj ugledao i vidio tanku svilenu nit, shvatio je o čemu se radi. Pažljivo ju je skinuo s kukca i počeo polako vući. Na svilenoj je niti bio pričvršćen konac, na koncu špaga a na špagi konopac. Zatočenik ga pričvrsti za prozor i po konopcu se spusti. Oslobodio se! Sav sretan zagrli svoju ženu i zajedno nestanu u noći.
Ponakad naš život visi na tankoj svilenoj niti. Ali dosjetljivost ljubavi iz ove tanke niti može isplesti debeli konopac spasa.
“…hodite u ljubavi kao što je i Krist ljubio vas…“
Pavlova poslanica Efežanima 5,2
|
- 00:06
-
Ukupno Komentara
(1)
To je okrjepa!
Na grčkom otoku Kreti priča se o jednom poznatom pustinjaku, Svetom ocu Makariosu, koji je živio u Egiptu u 4. stoljeću, slijedeća priča:
Otac Makarios išao je jednom pustinjom i u pustinjskom pijesku naišao na lubanju. On je zapita:“Tko si ti?“ – „Ja sam bio poganski svećenik“, odgovorila je lubanja, „kad se moliš za ljude koji su u paklu, doživljavamo veliku okrjepu.“ Nato će mu Otac Makarios:“A kako je u paklu, i kakva je ta okrjepa?“ Lubanja će:“Svi stojimo u sredini plamena. Ali naša glavna muka je da su nas povezali leđa na leđa i da ne možeš vidjeti s kim si povezan. To je pravi pakao. Ali kad ti za nas moliš onda povezi malko olabave i možemo vidjeti jedan drugoga. To je okrjepa!“
Živimo jedni s drugima a ipak smo jedan drugome okrenuli leđa. U braku, u obitelji, među susjedima i prijateljima, kolegama na poslu, svagdje isti problem „leđa na leđa“. Pojedini povezi, lisičine, srdžbe i zavisti, ljubomore i egoizma, samoljublja i bezobzirnosti sprečavaju da se pogledamo licem u lice. Ti čvrsti povezi drže nas okrenutih leđa.
Ali ova stara pustinjska priča zna i rješenje, rješenje tih čvrstih veriga:“A kada ti za nas moliš, onda se povezi olabave i možemo vidjeti jedan drugoga. To je okrjepa.“
Nikada neću zaboraviti jednog od mojih profesora dogmatike (dogmatika je teološka znanost u vjerskim istinama) koji je pakao fornulirao ovako:“Pakao je stanje u kojem ne možeš ljubiti i biti ljubljen.“
„I molim za ovo: da ljubav vaša sve više i više raste u spoznanju i potpunu pronicanju!“
Pavlova poslanica Filipljanima – 1,9
|
- 00:21
-
Ukupno Komentara
(12)
Dosta je za život
Bavarski princ Luitpold jedno je zalutao u brdima kod je sam išao u lov. Sretne jednoga dječaka koji je bespomoćnog princa opet doveo na pravi put. Kad je bio na sigurnom princ se dječaku zahvali novčićem i upitaga za za ime, roditelje i selo gdje stanuje. „Zovem se Franc. Meine su našli bez roditelja dok sam još bio mali, i ovdje u brdima paorima čuvam mladu stoku“, odgovori Franc. Princ je htio znati koliko Franc dobije za svoj posao. „Hranu i odjeću“, odgovori Franc. „Ali to je malo“, reče princ. Nato će mu Franc: “Imaš li ti možda više?“
„Pa i jest dobitak velik pobožnost, zadovoljna onim što ima! Ta ništa nismo donijeli na svijet te iz njega ništa ni iznijeti ne možemo! Imamo li dakle hranu i odjeću, zadovoljimo se time. Zaista, korijen svih zala jest srebroljublje.“
1. Pavlova poslanica Timoteju 6,6-8.10
|
- 00:30
-
Ukupno Komentara
(15)
Dati i zadržati
Jedna arapska legenda priča o ocu i njegova tri sina. Otac umre i ostavi svojim sinovima 17 deva i oporuku, u kojoj je točno odredio kako moraju podijeliti nasljeđene deve. Najstariji sin dobiva polovinu, drugi sin trećinu a najmlađi devetinu. 17 deva, polovina ne ide, trećina ne ide, devetina isto ne ide. 17 se ne može podijeliti niti kroz tri niti kroz devet. Zbog toga su se braća čim su sahranili oca, grdno posvađala. Uto naiđe na devi jedan stranac. Čuo je žestoku svađu i njen razlog. Malo se zamislio pa uz ovih 17 deva stavi i svoju. Sada ih je 18 pa se lako može podijeliti. Najstariji dobiva polovinu, dakle devet deva, srednji trećinu, dakle šest deva, a najmlađi devetinu, dakle dvije deve. Nakon što su ovako podijelili deve otkrili su: dvet i šest i dva je 17, dakle 17 deva. Devu, koju je ovaj stranac, priključio njiohovim, ostaje njegovo vlasništvo. Tako je stranac uložio svoju imovinu, time riješio problem i opet zadržao svoju devu.
Često je puta nužno da se damo. "uložimo" kao prijatelj kako bi razriješili neki teški problem. I na kraju nam se ništa ne dogodi. Dajemo cijeloga sebe i ostajemo čitavi . Posebno je važno kada nekoga želimo savjetovati, paziti na blizinu ali i na spremnost za distanciju. Time što dajemo sebe nas ne nestaje. Ljudima smijemo savjetovati i pomoći im, ali ih nesmijemo vezati na nas. Unatoč sveg uloga naše ljubavi ostajemo slobodni, da bi se mogli dati i drugima.
|
- 00:15
-
Ukupno Komentara
(11)
Samo povjereno
Jedne subotnje večeri vrati se židovski rabin iz sinagoge kući, jer je subota Židovima blagdan kao nama nedjelja, i nevidje svoja dva sina. „Gdje su naši dečki?“ upita ženu. „Otišli su u čitaonicu“ odgovori mu žena. A kad je nakon nekog vremena postavio ženi opet isto pitanje ona odgovori:“Možda su kod prijatelja. Već su nekoliko puta kasnije došli kući!“ Ali rabin i dalje pita sav zabrinut:“Gdje su mi sinovi?“ Žena mu reče:“Dopusti da ja tebe nešto upitam.“ „Što“, odvrati rabin. Žena nastavi:“Prije izvjenog vremena dođe k meni jedan nepoznat čovjek i zamoli me da mu nešto pričuvam. Bile su to dvije prekrasne i jako skupe biserne ogrlice. Radovala sam se kao da su bile moje. Ali danas, dok si ti bio u sinagogi, taj je čovjek opet došao i zatražio ih nazad. Da mu ih vratim?“ – „Kako samo možeš pitati“ strogo će rabin.“Možeš li uopće pomisliti ne vratiti nešto što nije tvoje?“ – „Ne“, dogovori žena, „ali nisam htjela ništa učiniti prije nogoli te pitam. Jer i ti si se navikao nešto tuđe, što ti je samo povjereno na čuvanje, smatrati tvojom imovinom!“
Rabin poče vikati:“Gdje su mi djeca?“ Tada ga žena uzme za ruku i odvede u sobu. Podigne pokrivač. Rabin ugleda svoje sinove kako mirno leže. Oba su mrtva. Rabin gorko zaplaka i baci se na njih. Ali žena je stajala iza njega ozbiljna i blijeda, puna teškoga bola. „Zar mi nisi rekao da moram vratiti što nije moje? Gospodin nam ih je dao, On ih nam je uzeo. Budi hvaljeno ime Njegovo!“
Tijelo i život, prostor i vrijeme, roditelji i djeca, prijatelji i dragi poznanici, sve je to skupocijeno biserje, ali koje nam je samo povjereno. Tako dugo dok ih imamo trebamo s njima brižno i pažljivo postupati pa ih jednoga dana opet vratiti u dobre Božje ruke.
|
- 00:09
-
Ukupno Komentara
(10)
Čovjek gnjida – ili slika Božja
U jednom od svojih romana piše Dostojevski kako jedan ruski student ubija staru ženu, jer mu je stajala na putu. Pred svojom prijateljicom ovaj čin opravdava riječima:“Zgazio sam onu gnjidu!“ Djevojka mu odgovara kratko i jasno:“Čovjek nije gnjida!“
Budući da sve više nestaje strahopoštovanje prema čovjeku događa se toliko jada i bijede, proljeva se toliko krvi. U svjetlu božanske istine uvijek iznova moramo spoznati ljudsko dostojanstvo. Svaki je čovjek slika Božja. Njegovo dostojanstvo nije utemeljeno u njegovu radu i učinku u starosti i zdravlju, nego jedino u blagonaklonosti Božjoj i čovjekovoj ovisnosti. Ljudsko je dostojanstvo, kao slike Božje, neograničeno i neopisivo pa i dostojanstvo onih koji u našim očima izgledaju nedostojno. Ljubav Božja gradi nasip pred poplavom prezira čovjeka. Tamo gdje se prema ljudima ponašamo kao prema životinjama, gdje ih se progoni i muči, podjarmljuje i gazi događa se grijeh, povreda Boga u njegovoj slici. Tamo gdje proizvoljno dotičemo nerođeni i rođeni ljudski život tovarimo si na leđa tešku krivicu koja na čovjeka pada kao velika mračna sjena. Čovjek u očima Božjim nije jednodnevna muha, nije radna snaga, nije zrno pijeska ili kotačić u uri, nego željeno i voljeno, traženo i zaštićeno biće. To je plemstvo svih ljudi – Bog nas i dalje cijeni i ljubi. Zbog toga ne trebamo sumnjati u sebe, nesmijemo druge prezirati, nikome zaviditi, nikoga krivo optuživati. U dostojanstvu, koje nam je podijelio sam Bog, trebamo biti spremni za međusobnu ljubav. Tako će stada životinja, radna snaga, korisnici socijale, stranci i pripadnici drugih vjera i nacija, ljudski materijal, postati pravim ljudima koji pripadaju Bogu i jedni druge poštuju.
“To je dobro i ugodno pred Spasiteljem našim Bogom, koji hoće da se svi ljudi spase i dođu do spoznanja istine. Jer jedan je Bog, jedan je i posrednik između Boga i ljudi, čovjek - Krist Isus, koji sebe samoga dade kao otkup za sve.”
1. Pavlova poslanica Timoteju 2,4-6
|
- 00:01
-
Ukupno Komentara
(9)
Bog može
Nije bio velik ali ni jako malen. Bio je sasvim normalan kamen na rubu nekoga polja. Već dugo, jako dugo, skoro oduvijek je ležao tu na jednoj manjoj kosoj usvisini iznad sela. Kamen je vodio zapravo skroman život između polja i puta neometan od užurbanog života sela. Jednoga dana čuje u sebi neki glas:“Ti bi zapravo mora biti na sasma drugom mjestu, dolje, tamo gdje put stiže u selo, kraj starog mlina gdje se djeca igraju u potoku!“ Kamen se energično opirao ovome glasu:“To je nemoguće! Ja sam kamen i ne mogu se pokretati. Nisam ja ptica da mogu letjeti, nisam puž da pužem, nisam vjetar koji nosi sve pred sobom!“ Tako je govorio kamen. Ali glas ga unatoč toga nije napuštao što je kod kamena izazvalo još žešći otpor protiv bilo kakve promjene.
Jednoga dana na obližnjem brdu stvori se nevrijeme. Sijevale su munje, oluja je navukla guste tamste oblake koji su se praznili prolomom oblaka. Potoci su postali rijekama i izlijevali se. Prljava žuboreća voda tekla je i najmanjim putićem, i onim na kojem je kamen imao svoje čvrsto mjesto. Ali kamen se snazi vode nije mogao oduprijeti pa ga voda ponese. Uzput je izgubio par uglova, zadobio koji udarac, malo mu se promijenio oblik ali i mjesto. Kada je prestalo nevrijeme ustanovio je da se nalazi upravo na onom mjestu o kojem mu je govorio glas, kraj starog mlina gdje se djeca igraju na potoku. Kamen zapravo nije točno ni znao kako je ovdje dospio. Ali sad je tu i tu će ostati.
Kako nam se često nemogućom čini svaka promjena u našem životu. Kako nam se često čini nemogućim slijediti svaki „glas“ Božji.
"O, Jahve, Gospode! Ti stvori nebo i zemlju snagom velikom, rukom uzdignutom! Ništa tebi nije nemoguće!“
Jeremija 32, 17
|
- 00:10
-
Ukupno Komentara
(9)
Krive slike
Bog je čovjeka stvorio na svoju sliku. Ali čovjek sebi stvora boga na svoju sliku.
Židovi su Boga mogli čuti ali ne vidjeti. Bog im je govorio i po njegovim riječima su trebali živjeti. Ali oni su radije htjeli boga kojeg se može vidjeti a da im se ne upliće u život. Tako su si napravili zlatno tele. Lijep bog, sav sjajan, ali nijem, bez ikakvih zahtjeva.
Poricati Boga jedan je, teoretski oblik ateizma. Koristiti Boga za sebe drugi je, praktični oblik ateizma.
Stvaramo si našega boga koji bi nam u svom našem egoizmu trebao donijeti sreću:
- Boga – vatrogasca, koji mora dežurati i što brže doći kad nam gori. Zapravo je bolje da ga uopće ne trebamo,
- Boga - dadilju, koji stoji u pozadini i odgovoran je za sigurnost djece,
- Boga – ralicu, koji će krčiti put u našu sreću ,
- Boga – krpu za brisanje, koji će od vremena do vremena očistiti prašinu i prljavštinu našega života,
- Boga – drogu, koji će našu žalost i strah pretvoriti u euforiju,
- Boga – krivca za sve, koji će uraditi sve ono što mi u našoj ograničenosti ne možemo,
– Boga – dekoraciju, girlandu naših obiteljskih slavlja i životnih vrhunaca,
- Boga – automat, koji funkcionira kad u njega ubacimo kakvu molitvu,
- Boga – ispunitelja želja, koji čeka da nam se umili.
– Boga – status, koji u našem pobožnom životu svira prvu violinu, ali dirigent smo mi, mi određujemo kada će on, kako i koliko dugo svirati.
Dva su puta jednoga grijeha: prvi: Boga odbaciti i poricati , drugi: Boga koristiti onako kako nama odgovara.
Mi smo stvorenja Božja. Teško nama, ako ovo postavimo na glavu i Boga učinimo našim stvorenjem.
|
- 00:08
-
Ukupno Komentara
(7)
'AJMO LETIT IZNAD VRANOVACA
- 00:02
-
Ukupno Komentara
(7)
Prekriženi planovi
Engleski slikar Thornbill dobio je narudžbu da oslika unutrašnjost kupole St.Paul Cathedral u Londonu. Nakon puno mjeseci završio je jedan dio svoje časne zadaće. Radio je na visokoj skeli. Odjednom je počeo koracati unazad da iz daljega pogledao svoje djelo, da vidi kako djeluje. Sav se predao gledanju svoje slike. I tako je već došao blizu kraja skele, a da nije ni primjetio. Još pola koraka i pao bi. Jedan od njegovih pomoćnika je ovo gledao, vidio opasnost koja samo što nije došla, uzme kist i njime preko čitave, skoro gotove slike napravi široku crtu. Slikar, sav izvan sebe od bijesa, skoči naprijed. Ali njegov se bijes pretvorio u zahvalnost kada mu je pomoćnik rekao:“Gospodine, time što sam pokvario Vašu sliku spasio sam Vam život! Da sam zvao, vi bi se možda okrenuli i pali.“
Tako i nama Bog ponekad preko naših lijepih životnih slika i predodžbi napravi crtu, kako bi nas spasio od pada i propadnja.
„Jer misli vaše nisu moje misli i puti moji nisu vaši puti," riječ je Gospodnja!“
Prorok Izaija 55,8
Danas je blagdan Svetog Mateja apostola i evanđeliste. Matej je bio carinik. Kad je prolazio kraj njega Isus mu reče:"’Hajde za mnom! On ustade i pođe za njim...
Kad je poslije toga Isus sjedio za stolom u njegovoj kući, dođoše mnogi carinici i grješnici te sjedoše za stol s njim i s njegovim učenicima. Kad to opaziše farizeji, upitaše njegove učenike: ’Zašto vaš učitelj jede s carinicima i grješnicima?’ Kada to Isus ču, odgovori: ’Ne treba zdravima liječnik, nego bolesnima. Idite i naučite što znači: Više volim milosrđe nego žrtvu. Jer ja nisam došao da pozovem pravednike, nego grješnike’« (Mt 9,9–13).
Sveti Oci ističu tri značajke svetosti sv. Mateja:
1. spremnost i radost, s kojom je odgovorio na Spasiteljev poziv;
2. njegovu velikodušnost: ostavio je sve;
3. njegovu poniznost, kojom se naziva »carinikom« i »grješnikom«, opisujući gnjev farizeja zbog toga što se Isus svratio k njemu »grješniku«.
Svima vama, dragi moji blogeri, koji danas imate imendan jer se zovete: Matej, Mata, Matija ili Mato želim sretan imendan i zagovor vašega velikog nebeskog zaštitnika Mateja apostola i evađeliste.
|
- 00:04
-
Ukupno Komentara
(8)
UZ BOLESNOG DRUGA
Danas je, dragi moj blogeri, dragi moji virtualni prijatelji, za mene poseban dan. Na današnji je dan prije godinu dana izašao iz bolnice moj prijatelj, moj drug. Moram vam objasniti da je kod nas Slavonaca, Šokaca drug više od prijatelja. Nema tu dakle ničega iz onih "dirigiranih drugarskih" vremena. Izašao iz bolnice, pa što? Ništa posebno, možda će netko reći. Ali kada se sjetim tih dana brige, tuge i neizvjesnosti, onda je to za mene itekako važan ali i sretan dan. Ovu sam pjesmu napisao prije, dok je još ležao u bolnici. Možda će vam ona bolje reći što su za mene bili ti, a što današnji dan. Naslov posta je naslov pjesme. Nećete mi zamjeriti ako danas posebno pozdravim moga druga i poželim mu puno zdravlja.
Dok vani dugo kiša pada,
u srcu se smjenjuju strah i bol,
a grudi mi hoće pući od jada.
Ja sjedim uz bolnički krevet tvoj.
I htio bih ti samo držati ruku,
nježno ti otirat’ mokro čelo vruće,
ne bih ti govorio moju muku,
samo sjedio s tobom kao kod kuće.
Možda bih izdržao malo tako,
dok prva mi suza kanula ne bi,
a onda bih morao zaplakti jako,
jer bol tu ne mogu sakrit’ u sebi.
Ne sjećam se kada sam bio 'vako jadan,
kad bol u grlu zastane k’o led,
jesti ne mogu a nisam gladan,
a strah u grudima ječi k’o mjed.
Nekad sam uplašen, žalostan bio,
kad glas tvoj do mene dopro nije,
bojao se, pa i kada nisam htio.
Ali kad srce boli oko se ne smije.
Sve je to danas kao u vodu palo,
sve su to bili nekakvi sitni jadi,
danas kad mi srce nije stalo,
kao da ga strah iz grudi vadi.
Al’ kad sam ti danas čuo glas,
krotio suze da ne teku od sreće,
i pitao: Bože, što će biti od nas,
zar više k’o prije biti neće?
Zato me ne pitaj prijatelju dragi,
zašto bolestan ti si a mene boli,
zašto se ti znojiš a mene spopali jadi?
Zato što se prijatelja voli!
I danas cijeloga dana molim Boga:
Usliši, Oče dobri, spasi stvorenje svoje,
ozdravi dragoga druga moga.
Jer on je dobro tvoje i moje!
|
- 00:01
-
Ukupno Komentara
(15)
Ne zaboravi ono što je dobro!
Jedan je čovjek posjedovao veliku okućnicu i na njoj lijepu kuću. Ali on je stalno sanjao o još ljepšoj kući. I konačno je postao toliko nezadovoljan da je odlučio da to sve proda i da kupi kuću svojih snova. Nađe maklera i da mu nalog da proda njegovu i da mu nađe drugu, ljepšu kuću. Jednoga dana u novinama otkrije krasnu ponudu. Sve što je napisano odgovaralo je njegovoj predodžbi, pa zatraži da mu pošalju opširnije podatke. Ali kad ih je dobio morao je ustanoviti, da se radi upravo o njegovoj kući i njegovoj okućnici.
Često niti neznamo što imamo na našoj svakodnevnici, našem poslu i obitelji, kući i vrtu. Zbog pojedinih sitnica koje manjkaju zaboravimo sve ono što je dobro i lijepo. To nas muti pogled na život, radost napušta takovo kuću a raširi se nezadovoljstvo. Protiv moći onoga što nam manjka, što nama vlada i u nama stvara negativno raspoloženje, evo dobre pomoći:
„Blagoslivljaj dušo moja Gospodina, i ne zaboravi dobročinstva njegova!“
Psalam 103,2
|
- 00:10
-
Ukupno Komentara
(12)
Sreća i nesreća
Jedna kineska parabola priča o siromašnom paoru, zemljoradniku koji je svoju malu njivu obrađivao s jednim starim, umornim konjem i od toga sa svojim sinom jedincem živio više loše nego dobro. Ali jednoga dana pobjegne mu konj. Svi su se susjedi skupili i žalili ovoga siromašnog čovjeka zbog njegove nesreće. No on ih mirno upita:“Od kuda vi znadete da je to nesreća?“ Za par tjedana njegov se konj vrati i s njim još deset divljih konja. Susjedi se opet skupiše da mu čestitaju na njegovoj velikoj sreći. Paor ih opet mirno upita:“Od kuda vi znadete da je to sreća?“ Jednoga dana njegov sin uzme najboljega od ovih divljih konja i na njemu odgalopira. Ali konj, budući da nije naučio na jahača, ga zbaci, i ovaj mladić slomi nogu. Opet se skupiše svi susjedi i počeše kukati zbog ove nesreće. Paor je međutim opet ostao miran pa ih upita:“Od kuda znadete da je to nesreća?“ Ubrzo zatim izbije rat, pa su svi mlađi muškarci morali u vojsku. Samo je sin ovoga mirnoga paora ostao kod kuće zbog svoje slomljene noge.
Mi na sreću i nesreću često površno gledamo. Mislimo – kao i susjedi ovoga paora – samo na ono što je vidljivo i današnje. Međutim stvari često izgledaju drugačije, puno su dublje i dio su nekoga većega sklopa. Bog na zbivanja gleda sasvim drugačije. On vidi pozadinu, sklopove i učinak. Važnije od razmijevanja je povjerenje!
„Jer misli vaše nisu moje misli i puti moji nisu vaši puti," riječ je Jahvina. "Visoko je iznad zemlje nebo, tako su puti moji iznad vaših putova, i misli moje iznad vaših misli."
Izaija 55,8-9
|
- 00:10
-
Ukupno Komentara
(4)
Bogati puž
U jednom paorskom, seljačkom dvorištu sastale se jednoga dana sve životinje koje tu živje kako bi iznijele svoje probleme.
Kokoš je prva počela:“Meni oduzimaju jaja a kasnije me strpaju u lonac!“ Krava će:“Meni svaki dan uzimaju mlijeko, a na kraju i meso i kožu!“ Umješa se svinja pa će:“I meni uzimaju meso i kožu!“ Blizu otvorenog prozora, u kavezu, slušao je ovo kanarinac pa kaže:“Mene bar ostave na životu, ali uzeli su mi slobodu!“ Oglasi se i konj:“Sloboda? Ni ja neznam što je to. Uvijek moram ići tamo gdje hoće gazda!“ Poslije su se izredale i ostale životnjie tužeći se što im ljudi sve uzimaju: pas, mačka, patka, guska, sve koje ovdje žive.
Nakon što su životinje izrekle svoje jade postalo je tiho, kad evo puža. Kako se približavao ovoj neobičnoj skupštini čuo je pokoju tužaljku pa reče:“Ja imam nešto što bi mi ljudi tako rado uzeli kad bi mogli:VRIJEME!“
“Čovjek koga je žena rodila kratka je vijeka i pun nevolja. Ko cvijet je nikao i vene već, poput sjene bježi ne zastajuć!“
Job 14, 1-2
|
- 00:10
-
Ukupno Komentara
(5)
Užasna i plodna samoća
Jedno se zrno pšenice sakrilo u „ambaru“, kako se kod nas u Slavoniji zove prostorija s oknima u kojima se čuva pšenica. Nije htjelo da ga paor, seljak posije. Nije se htjelo žrtvovati i umrijeti. Htjelo je spasiti svoj život. Htjelo je ostati jedro i zlatno. Htjelo se obisitiniti. I tako nikad nije postalom kruhom. Nikada nije došlo na stol. Nikada ga se nije lomilo i blagoslovilo, nikada nije podijeljeno i primljeno. Nikome nije poklonilo život i snagu. Nikome nije poklonilo radost i sitost. Jednoga dana dođe seljak i zajedno s prašinom pomete i ovo zrno pšenice i baci na smetlište. I tako se ono izgubilo u smeću, osamljeno i besmisleno sve dok nije istrunulo.
Postoji plodna samoća, kad dopustimo da se naš život posije. Tada pod bolnim promjenama naraste prekrasan plod života.
Ali postoji i užasna samoća, kad naš život hoćemo zadržati samo sa sebe i sakriti ga od drugih. Neće se razviti nego uništiti i ostati na zemlji usamljen i izgubljen.
„Zaista, zaista, kažem vam: ako pšenično zrno, pavši na zemlju, ne umre, ostaje samo; ako li umre, donosi obilat rod.“ Ivan 12,24
|
- 00:10
-
Ukupno Komentara
(9)
Oče naš - kratko objašnjenje najstarije kršćanske molitve
Crkva Očenaša na Maslinskoj gori
Oče naš, koji jesi na nebesima,
sveti se ime tvoje.
Dođi kraljevstvo tvoje,
budi volja tvoja,
kako na nebu, tako i na zemlji.
Kruh naš svagdanji daj nam danas,
i otpusti nam duge naše,
kako i mi otpuštamo dužnicima našim.
I ne uvedi nas u napast,
nego izbavi nas od zla.
Jer tvoje je kraljevstvo i slava
I moć u vjekove!
Amen!
Zašto nam je Krist zapovijedio Boga nazivati „Oče naš“?
Zato da on odmah na početku naše molitve u nama probudi naše dječje strahopoštovanje i sigurnost, što bi trebao biti temelj naše molitve; naime, da je Bog postao našim ocem po Kristu i da nam neće odbiti ništa za što ga u vjeri zamolimo, kao što ni naš zemaljski otac nebi svojoj djeci uskratio ono za što ga mole. („Ta ima li koga među vama da bi svojemu sinu, ako ga zaište kruha, kamen dao? Ili ako ribu zaište, zar će mu zmiju dati?„ Mt 7,9-11, - "A koji je to otac među vama: kad ga sin zaište ribu, zar će mu mjesto ribe zmiju dati? Ili kad zaište jaje, zar će mu dati štipavca?“ Lk 11,11-13)
Zašto se dodaje „koji jesi na nebesima“?
Zato da pred nebeskim veličanstvom Božjim ne razmišljamo našim zemaljskim načinom i od njegove svemogućnosti ne očekujemo sve što je potrebno za tijelo i dušu („Nema uistinu razlike između Židova i Grka jer jedan je Gospodin sviju, bogat prema svima koji ga prizivlju.“ Rim 10,12).
sveti se ime tvoje.
To je zapravo prošnja koja znači, daj nam najprije da te pravo spoznamo („A ovo je život vječni: da upoznaju tebe, jedinoga istinskog Boga, i koga si poslao - Isusa Krista.“ Iv 17,3 –„Blago tebi, Šimune, sine Jonin, jer ti to ne objavi tijelo i krv, nego Otac moj, koji je na nebesima.“ Mt 16,17) i da te častimo i slavimo u svim djelima tvojim u kojima se zrcali tvoja svemoć, mudrost, dobrota, pravednost, milosrđe i istina (“O dubino bogatstva, i mudrosti, i spoznanja Božjega! Kako li su nedokučivi sudovi i neistraživi putovi njegovi! Doista, tko spozna misao Gospodnju, tko li mu bi savjetnikom? Ili: tko ga darom preteče da bi mu se uzvratiti moralo? Sve je od njega i po njemu i za njega! Njemu slava u vjekove! Amen.“ Rim 11, 33-36). Zatim također da mi naš cijeli život, naše misli, riječi i djela usmjeravamo na to, da se njegovo ime zbog nas ne kalja nego slavi i časti.
Dođi kraljevstvo tvoje
To znači: vladaj s nama tvojom riječju i tvojim duhom da ti se što dalje tim više podložimo („Tražite stoga najprije Kraljevstvo i pravednost njegovu, a sve će vam se ostalo dodati.“ Mt 6,33), čuvaj i povećavaj Crkvu tvoju a uništi djela đavla i svo nasilje koje se prema tebi upravlja i sve zle planove koji se izmišljaju protiv tvoje svete riječi („Bog mira satrt će ubrzo Sotonu pod vašim nogama.“ Rim 16,20) dok se potpuno ne uspostavi tvoje kraljevstvo („Jer znamo: sve stvorenje zajedno uzdiše i muči se u porođajnim bolima sve do sada. 23 Ali ne samo ono! I mi koji imamo prvine Duha, i mi u sebi uzdišemo iščekujući posinstvo, otkupljenje svoga tijela.“ Rim 8,22.23) u kojem ćeš ti biti sve u svemu („I kad mu sve bude podloženo, tada će se i on sam, Sin, podložiti Onomu koji je njemu sve podložio da Bog bude sve u svemu. „ 1 Kor 15,28).
budi volja tvoja kako ne nebu tako i na zemlji.
To znači, da se mi ljudi odreknemo naše volje („Tada Isus reče svojim učenicima: "Hoće li tko za mnom, neka se odrekne samoga sebe, neka uzme svoj križ i neka ide za mnom.“ Mt 16,24) i budemo poslušni jedino tvojoj dobroj volji bez pogovora („Oče! Ako hoćeš, otkloni ovu čašu od mene. Ali ne moja volja, nego tvoja neka bude!“ Lk 22,42), tako da svaki od nas svoju službu i svoje poslanje izvršava s voljom i vjerno („Svatko u čemu je pozvan, braćo, u tome neka i ostane pred Bogom.„ 1.Kor 7,24) kao anđeli na nebu.
Kruh naš svagdanji daj nam danas
Znači, zbrini nas sa svim onim što nam je potrebno za tijelo („Zato vam kažem: Ne budite zabrinuti za život svoj: što ćete jesti, što ćete piti; ni za tijelo svoje: u što ćete se obući. Zar život nije vredniji od jela i tijelo od odijela?" "Pogledajte ptice nebeske! Ne siju, ne žanju niti sabiru u žitnice, pa ipak ih hrani vaš nebeski Otac. Zar niste vi vredniji od njih? A tko od vas zabrinutošću može svome stasu dodati jedan lakat? I za odijelo što ste zabrinuti? Promotrite poljske ljiljane, kako rastu! Ne muče se niti predu. A kažem vam: ni Salomon se u svoj svojoj slavi ne zaodjenu kao jedan od njih. Pa ako travu poljsku, koja danas jest a sutra se u peć baca, Bog tako odijeva, neće li još više vas, malovjerni?" Ta sve to pogani ištu. Zna Otac vaš nebeski da vam je sve to potrebno. Tražite stoga najprije Kraljevstvo i pravednost njegovu, a sve će vam se ostalo dodati. Ne budite dakle zabrinuti za sutra. Sutra će se samo brinuti za se. Dosta je svakom danu zla njegova." Mt 6, 25-34), tako da kroz to spoznamo da si ti jedini početak svakoga dobra („Ipak ne ostavi sebe neposvjedočena: dobročinstva iskazuje, s neba vam kišu daje i vremena plodonosna, napunja hranom i radošću srca vaša." Dj 14,17; „U njemu doista živimo, mičemo se i jesmo, kao što i neki od vaših pjesnika rekoše: "Njegov smo čak i rod!" 17, 28) i da bez tvoga blagoslova nam neće pomoći niti naše brige i rad, niti će nam tvoji darovi išta koristiti („o, braćo moja ljubljena, budite postojani, nepokolebljivi, i obilujte svagda u djelu Gospodnjem znajući da trud vaš nije neplodan u Gospodinu. „ 1.Kor 15,58 ) pa radi toga naše povjerenje oduzimamo svim stvorovima i samo ga tebi poklanjamo.
i otpusti nam duge naše, kako i mi otpuštamo dužnicima našim.
Ovo znači: ne ubrajaj nama jadnim griješnicima naše propuste, pa i naše zlo koje je još uvijek na nama, zbog krvi Krista tvoga sina („Pišem vama, dječice, jer su vam grijesi oprošteni po njegovu imenu.“ 1.Iv 2,12) kao što ju i mi kao svjedočanstvo tvoje milosti u nama nalazimo, da nam jedina namjera bude opraštati našoj braći bližnjima cijelim svojim srcem.
I ne uvedi nas u napast nego izbavi nas od zla.
Znači da, budući da smo po sebi slabi, ne bi niti jednoga trenutka mogli opstati (“Ja sam trs, vi loze. Tko ostaje u meni i ja u njemu, taj donosi mnogo roda. Uistinu, bez mene ne možete učiniti ništa.“ Iv 15,5) a k tome niti se obraniti od naših najžešćih neprijatelja, đavla (“Jer nije nam se boriti protiv krvi i mesa, nego protiv Vrhovništava, protiv Vlasti, protiv upravljača ovoga mračnoga svijeta, protiv zlih duhova po nebesima. “ Ef 6,12), svijeta (“Kad biste bili od svijeta, svijet bi svoje ljubio; no budući da niste od svijeta, nego sam vas ja izabrao iz svijeta, zbog toga vas svijet mrzi.” Iv 15,19) i našeg vlastitog tijela (“ali opažam u svojim udovima drugi zakon koji vojuje protiv zakona uma moga i zarobljuje me zakonom grijeha koji je u mojim udovima.“ Rim 7, 23 – “Jer tijelo žudi protiv Duha, a Duh protiv tijela. Doista, to se jedno drugomu protivi da ne činite što hoćete.“ Gal 5,17). Zbog toga jačaj nas snagom Duha Svetoga kako bi svim ovim napastima mogli pružati čvrsti otpor da ne polegnemo u toj duhovnoj borbi (“Bdijte i molite da ne padnete u napast! Duh je, istina, voljan, no tijelo je slabo." Mt 26,41) nego postignemo potpunu pobjedu (“Učvrstio vam srca da budu besprijekorno sveta pred Bogom i Ocem našim o Dolasku Gospodina našega Isusa i svih svetih njegovih s njime.”1. Sol 3,13).
Jer tvoje je kraljevstvo i slava i moć u vjekove.
Znači, sve ovo stoga od tebe molimo jer nam ti, kao naš kralj i vladar nad svim stvarima, želiš i možeš dati sve dobro (“Jer veli Pismo: Tko god u nj vjeruje, neće se postidjeti. Nema uistinu razlike između Židova i Grka jer jedan je Gospodin sviju, bogat prema svima koji ga prizivlju. “ Rim 10,11.12- “umije Gospod i pobožnike iz napasti izbaviti, a nepravednike za kaznu na Dan sudnji sačuvati,” 2 Petr 2,9), i da se time slavimo ne mi nego tvoje sveto ime (“I što god zaištete u moje ime, učinit ću, da se proslavi Otac u Sinu.“ Iv 14,13).
Što znači riječ »Amen«?
Amen znači: tako jest, tako neka bude, jer Bog je uslišao moju molitvu više nego što to osjeća moje srce (“Doista, sva obećanja Božja u njemu su "Da!". I stoga po njemu i naš "Amen!" Bogu na slavu! “ 2.Kor 1,20 – “Ako ne budemo vjerni, on vjeran ostaje. Ta ne može sebe zanijekati! “ 2.Tim 2,13) i da sve to od njega doista želim.
Ali!!!!!
Ne mogu reći oče, ako prema Bogu nemam takav odnos.
Ne mogu reći naš, ako sam ravnodušan prema drugim ljudima.
Ne mogu reći na nebesima, ako je sav moj interes usredotočen na zemlju.
Ne mogu reći sveti se ime tvoje, ako psujem.
Ne mogu reći dođi kraljevstvo tvoje, ako prema Bogu nisam poslušan.
Ne mogu reći budi volje tvoja, kad Božju volju ne prihvaćam u mom životu.
Ne mogu reći kako na nebu tako i na zemlji, ako istinu o Bogu ne govorim drugima.
Ne mogu reći kruh naš svagdanji daj nam danas, ako ne pomažem siromasima.
Ne mogu reći otpusti nam duge naše, ako ne priznajem moje slabosti i grijehe.
Ne mogu reći kako i mi otpuštamo dužnicima našim, ako prema nekome gajim mržnju.
Ne mogu reći i ne uvedi nas u napast, kad u napasti želim ostati.
Ne mogu reći nego izbavi nas od zla, ako živim u grijehu.
Ne mogu reći jer tvoje je kraljevstvo , ako se čvrsto držim jedino moga imanja i materijalnog bogatstva.
Ne mogu reći i moć, ako se bojim ljudi.
Ne mogu reći slava, ako tražim moju čast.
Ne mogu reći u vjeke, ako ne vjerujem u život poslije smrti.
Ne mogu reći amen, kad molitva nije moja želja.
|
- 00:01
-
Ukupno Komentara
(20)
U molitvi postojani
Dragi moji, drugo sam razmišljao da li da napišem ovaj post. Vjera je osobna stvar svakoga čovjeka i u to se nesmije nitko miješati. Svačiju odluku mora se respektirati pa isto tako i odluke onih koji kažu da navjeruju. Ipak sam odlučio onima koji vjeruje, a možda ne znaju kako moliti, pružiti malo pomoći. Jedino je to moja intencija. Znam, dragi moji, da moliti nije jednostavno danas, kad nas mnogo toga rastresa, zbunjuje i udaljava od Boga? Ali svatko od nas pronaći će, ako želi, onaj put molitve koji mu je Gospodin namijenio. Geslo benediktinskog reda je „Ora et labora“, dakle „Moli i radi“! Ali moliti ne znači neprestano izgovarati molitvene obrasce naučene u djetinjstvu, kada često usne mole a um i srce su nagdje drugdje: na ispitu na faksu ili u školi, na poslu, kod obveza u kući, zaokupljene ljubavnim problemima...? Teško je potpuno se predati molitvi, razmišljati o značenju svake riječi, biti sasvim koncentriran. Previše smo opterećeni svakodnevnim stvarima, jer toliko je toga što nas zaokuplja, pa čak i kad se doista želimo predati u molitvu, vanjski svijet i naše ljudske slabosti ometaju nas u tome.
Molitva je najelementarnije znak vjere. Molitva, razgovor s Bogom, izvor je svakoga našega djela i čina. Ali ona mora rasti, moramo se u njoj uspinjati kao po stubištu, stepenicu po stepenicu.
Prva stepenica je:“Bože, daj mi!“ Bog hoće da ga se moli i On nam daje svoje darove. Boga smijemo moliti za sve, dosađivati mu u svim našim potrebama. Ali naša se molitva ne smije reducirati samo na ovu prvu stepenicu. Ona mora ići dalje na drugu stepenicu:“Bože, oprosti mi!“ Pred Bogom bi trebali što je moguće jasnije uočiti i priznati našu bezvrijednost i nasposobnost. U svjetlu Njegove istine i ljubavi naši će grijesi bivati sve jasnijeim i uočljivijim. Zbog toga će mo ga uvijek poniznije moliti da nam oprosti.
Treće bi stepenica mogla glasiti:“Bože, oprosti im!“ Tko je dobio oproštenje rado će moliti da Bog oprosti i drugima pa će ga u duhu pomirenja svih ljudi za to i moliti. A onda bi mogla doći jedna naredna stepenica:”Bože, prihvati me!” U molitvi mi se sasma predajemu u ruke Božje. I nekad će mo doći i do zadnje stepenice molitve:”Oče, u ruke tvoje predajem moj život, budi volja Tvoja!” I sam je Isus u gecemanskom vrtu išao putem molitve do potpune predaje svoga života.
Još nešto u molitvi ne smijemo nikada zaboraviti : kršćanska molitva nije čovjekovo djelo, nego je ona Kristovo djelo, Kristova molitva u čovjeku. U tome je njezina posebnost i specifičnost. Ići moliti i meditirati znači ići u susret Kristu. Privilegirano mjesto tog susreta jest Evanđelje. Kad meditiramo nad stranicama Evanđelja i Svetoga Pisma općenito, onda smo sigurni da smo na pravom izvoru svoje molitve.
“U nadi budite radosni, u nevolji strpljivi, u molitvi postojani!”
Pavlova poslanica Rimljanima 12,12
|
- 00:01
-
Ukupno Komentara
(16)
Prestani!
U jednom se supermarketu pred blagajnom stvorio dugačak rep. Jedna starija dama upravo plaća svoj račun. Iz nje mlada majka s dječakom i punim kolicima. Dječak, sav nestrpljiv i ohol, namjerno gura svoja kolica ovoj starijoj dami u noge. Prvi puta je ona preko ovoga uljudno prešla. Ali dječaku to nije dosta. Onda mu reče:“Zar nemožeš prestati? Nemoj, molim te, to me boli!“ Ali dječak kao da je i ne čuje, već opet svojim kolicima udara u noge ove starije dame. Tada se ona okrene majci ovoga dječaka i reče joj:”Hoćete li, molim vas, reći svome sinu da već prestane?“ Majka joj bezobrazno odgovori:”Moj je sin odgojen antiautoritativno. On sam zna kad treba prestati!” Stara je dama ostala bez riječi. Dječak i dalje igra svoju igru, a majka se samo smije. Iza majke je u repu stajao jedan muškarac s ovećom čašom punom meda. Sav miran on otvori čašu i sav med izlije majci na glavu, dok su svi okolo njih pljeskali. “I ja sam antiautoritativno odgojen”, reče mirno.
Ovakovo ponašanje ovoga dječaka i njegove majke slika je zablude, koja se ne očituje samo u malim stvarima. Mislimo da znamo kad trebamo prestati.
Naš stomak pripada nama, tijelo je naše, život je naš, vrijeme je naše, novac je naš. Mi znamo kad trebamo prestati griješiti. Ali kad trebamo prestiti s naoružavanjem i abortusima, s humangenetikom i umjetnim čovjekom, s rastom gospodarstva i opterećenjem prirode? Mi smo odgojeni bez autoriteta. Samo mi znamo kad trebamo prestati. Čak neki misle da znaju kad trebaju prestati živjeti jer im život više ne pričinjava zadovoljstvo. Ali, dragi moji, to je velika zabluda! Mi za život trebamo mjerila i autoritet koji sežu iznad našega malog horizonta zadovoljstva.
Bog nam u svojoj ljubavi i mudrosti želi reći kad trebamo prestati, kako nebi drugi, mi sami pa i sve od Boga stvoreno, pretrpjelo štetu. Da li će mo prestati slušati Boga i odgovarati njegovoj ljubavi? Možda će nam netko istresti na glavu čašu meda kako bi uvidjeli, da tako više ne može ići.
“Priklonite uho i k meni dođite, poslušajte, i duša će vam živjeti!”
Prorok Izaija 55,3
|
- 00:09
-
Ukupno Komentara
(13)
Oporuka
Veliki je znanstvenik Isaac Newton jednom rekao:“Bibliju ne smijemo čitati kao javni bilježnik dok čita oporuku, nego kao zakonski nasljednik!“
Bilježnik čita oporuku, koju je otvorio nakon nečije smrti, naravno kao pravni stručnjak, budnim oko pazi na svaku riječ, ali je čita bez srca. Svaku rečenicu i svaku riječ stavi pod povećelo i ispituje, da li je oporuka pravno jasne ili se protiv nje netko može žaliti. On dakle mora oporuku čitati kritički i pitati, kako ae želja umrloga mora provesti.
Mnogi ljudi čitaju bibliju hladno i kritički, traže moguće kontradiktornosti i sumnjive dijelove. Kod takvog čitanja ličimo javnom bilježniku, bez radosti smo i bez dobitka. Nasljednik oporuku čita sasma drugačije. Pri svakoj rečenici sav veseo klikne:“To je moje, to je sve moje! Kojega li dara!“ Bog nam je svoju posljednju želju ostavio u bibliji. Njegove obje oporuke, Stari i Novi zavjet, su namijenjene nama. I Isus je svoju posljednju želju obukao u riječi i dao nam kao ostavštinu: “Oče, hoću da i oni koje si mi dao budu gdje sam ja, da i oni budu sa mnom: da gledaju moju slavu, slavu koju si mi dao jer si me ljubio prije postanka svijeta.“ Ivan 17,24
Isusova zadnja želja ostaviština je nama, mi smo sretni nasljednici njegove ljubavi i njegovog životnog djela u križu i u uskrsnuću. I možemo biti radosni i sretni, jer:“To je sve moje, kojega li dara!“ Kao djeca Božje očevu oporuku čitamo sasma drugačije. Jer:” ako smo djeca, onda i baštinici, baštinici Božji, a subaštinici Kristovi!”
Pavlova poslanica Rimljanima, 8,17
|
- 00:15
-
Ukupno Komentara
(5)
Raditi i mirovati
Brod, onaj veliki prekooceanski, ali i onaj manji, ima svoju svrhu, svoje određenje. Njemu je ploviti, razvoziti ljude i teret, preploviti mora i oceane i uplovljavati u luke. Brod nije građen da miruje nego da plovi na daleke linije.
Ali s vremena na vrijeme uzme mu se to njegovo određenje i on miruje u doku. O tome bi nam najbolje mogli govoriti stručnjaci koji to rade, recimo naš Panonsky. Tu ga se pregleda, boji i popravlja kako bi opet bio potpuno sposoban za dugu plovidbu.
Tako je i s našim životom. I on je pun pokreta i dinamike. Tu i tamo Bog nas jednostavno uzima iz pogona. Bog sebi uzme a nama daje vremena za obnovu i popravak, za mirovanje i odmaranje. I poslije toga brod našega život opet dođe u vodu. Vožnja se nastavlja. Brodom se možemo služiti samo ako može zaploviti i stići na svoje odredište. Ali vremena u doku su nužna kako bi naš život bio što duže sposoban na putovanje. Bog na nama stalno želi popravljati štete, uzeti nam brige, savladati strahove, ublažiti usamljenost, oprostiti grijehe i s nas sprati otrove koji nas ugrožavaju. Taj nam “servis” ne smeta, dopustimo ga!
|
- 00:15
-
Ukupno Komentara
(8)
Gavran i lisica
prema istoimenoj basni Martina Luthera
Jednom jedan gavran ugleda kroz otvoreni prozor kuhinje komad sira na stolu, pa uleti, jer nije bilo nikoga, i ukrade ga. Odleti na vrh drveta i poče ga jesti. Ali kakvi su gavrani: kad jedu daleko ih se čuje jer udaraju kljunom. A kod ovoga se moglo čuti da mu sir jako prija. Čula to lisica pa pomisli kako da dođe do sira. Polako se privuče drvetu na kojem je sjedio gavran i reče mu:”O, dragi gavrane! Cijeloga života nisam znala kako si ti lijepa ptica. A ako ti je i glas tako lijep, trabalo bi te okruniti za kralja svih ptica.” Svidjelo se ovo gavranu. Nije ni on znao da bi lisica prema njemu mogla biti tako dobra. Proradi u njemu ponos i želja biti prva među svim pticama, pa se poče pripremati da zapjeva. U svom je ushićenju i ponosu zaboravio na sir i čim je otvorio kljun sir mu ispade i padne točno pred lisicu. Lisica ga brzo pojede i dugo se smijala ovom glupom gavranu.
„Pred slomom ide oholost i pred padom uznositost. Bolje je biti krotak s poniznima nego dijeliti plijen s oholima!”
Mudre izreke, 16 18-19
|
- 00:07
-
Ukupno Komentara
(9)
Nije važna veličina
Jedan pružni radnik radi na popravku tračnica. Staru tračnicu mora izvaditi i zemijeniti je novom. Ali tračnica je dobro učvršćena. Zato ovaj radnik, a bio je prilično jak, uzme teški čekić i počne udarati. Više puta mu je uspjelo udariti u isto mjesto. Ali tračnica se neda. I zato ovaj vrijedni radnik nastavi i dalje, ali još snažnije udarati po tračnici. Umorio se pa je napravio stanku, ali ne predugu. I opet se čulo odzvanjanje njegovog teškog čekića i tračnice. Tračnica se i dalje neda. Ali kod 39. udarca tračnica iskoči iz svoga čvrstog ležišta. Zadovoljan je radnik zajedno s jednim kolegom uhvati i odnese. Koliko je puta ovaj vrijedni radnik badava udario? 38? Ne! Svih 39 udaraca bili su potrebni da bi oslobodio tračnicu! Svaki je udarac napravio svoj dio posla i doprinjeo tome, da tračnica popusti i iskoči. Svaki je pojedini udarac bio važan za rješenje cijele zadaće.
Mnogo malih stvari čine veliko djelo. I svaki je mali dio važan. Svi smo bar nekada vidjeli velike crkvene orgulje. Ja sam imao sreću dvadeset godina ih svirati. Najveće orgulje na svijetu nalaze se u njemačkom gradu Passau, a imaju 17.774 cijevi (svirala) i pet manuala. Da bi orguljaš odsvirao jedan Bachov preludij, ili recimo poznatu tokatu u d-molu, moraju svirati sve cijevi, pa i one najmanje a ne samo veliki, debeli basovi. Samo sve one zajedno njihovim prelijepim glasovima stvaraju oko nas posebnan rajski ugođaj.
Mnogo različitih dana sačinjavaju naš život. I svaki je dan važan za tu cjelinu – život. Mnogo različitih ljudi zajedno su Božje veliko kraljevstvo. I svaki od tih ljudi važan je Bogu.
Nije važna veličina nego vjernost Onoj velikoj Cjelini.
Zato: ne trudimo se činiti velike stvari, nego puno malih! Bog će iz toga naći rješenje za cjelinu. Bog je vjeran u velikim stvarima, a mi budimo u malim, nama ljudima primjerenim i za nas sitne, slabe ljudi realističnim stvarima.
|
- 00:01
-
Ukupno Komentara
(8)
Isto sunce
„Isto sunce, koje topi vosak, pretvara blato u kamen!“ kaže jedna azijska poslovica. Isto sunce sreće, zdravlja i bogatstva, snage i imutka, zadovoljstva i radosti – jedne čini zahvalnim i zadovoljnim, otvorenima i milosrdnima, a druge tvrdim i škrtim, egoističnim i lakomim, zatvorenim i mrzovoljnim. Sunce sreće daje da jedni procvjetaju i sazrijevaju, a drugi da se osuše i propadnu. Nimalo nije jednostavno ostati na sunčanoj strani života topao, zahvalan i mek. Češće je da su ljudi umjesto toga tvrdi i hladni, bez ljubavi. Jedna pjesma s požeškog festivala „Zlatne žice Slavonije“, koji je završio u subotu u pripjevu kaže (parafraziram): svatko u grudima ima zlato – srce, ako ga želi dijeliti s drugima!
Ali i žega patnje i muke – nesreće i bolesti, žalosti i razočaranja, brige i usamljenosti može postići i jedno i drugo. Jednom su ljudi označeni patnjom meki i otvoreni, zahvalni – a drugi puta gorki i prkosni, tvrdi i zatvoreni. Ista žeravica patnje jedne dovodi do sazrijevanja a druge slama u gorkim predbacivanjima i mučnim pitanjima.
Na obadvije strane života, u sreći i patnji, mogu ljudi sazrijevati i propadati, rasti i sušiti se, mekšati se ili otvrdnuti. Nije to kriva strana nego čovjek. Kriv je pravac na koji ga je uobličilo i promijenilo sunce.
Ona dva razbojnika, koja su uz Isusa visili na križu na Golgoti, najbolji su primjer za ovo. Oni su u istoj situaciji: iza jednoga propali život a ispred njega smrt na križu, žarko sunce nad njim, uvrede ispod njega, teške boli u sebi i spasitelj svijeta uz njega. Jedan psuje i vrijeđa i odlazi u pakao. Drugi priznaje svoj grijeh i moli Isusa za oprost. I Isus mu daje divno obećanje: „Još danas ćeš biti samnom u raju!“ Pod pritiskom nužde jedan se zatvara, drugi u posljednjem trenutku svoga života sazrijeva za vječni život.
|
- 00:13
-
Ukupno Komentara
(17)
Biti velik i dubok
Stabla, koja gledamo kako rastu u nebo, pokazuju samo jedan dio svoje stvarnosti. Njima pripada i jedan, isto tako važan ali nevidljivi dio. Korjenje stabla doboko je skriveno u tami zemlje. Iz tih nevidljivih korjena stablo raste svojim vidljivim dijelom prema svjetlu. Svako živo stablo raste u dva smjera: dolje i gore. U toj se napetosti vidljive i nevidljive stvarnosti, dubine i veličine, tame i svjetla odvija život stabla. Nevidljivo korjenje omogućuje vidljivo stablo. Krošnja od grana i grančica, lišća i plodova liči nevidljivom korjenju duboko u zemlji.
Svaki čovjek koji raste i želi biti velik, koji se želi razgranati i opstati, djelovati i donijeti plod, treba skriveno korjenje, treba početak života – Boga. Biti velik a ne biti dubok, po život je opasno. Zato je tihi susret čovjeka s Bogom u molitvi, povlačenje u realnost nevidljivoga Duha Božjega, duboko urastanje u ljubav Božju neophodan za život.
Korjenje je za stablo izvor života, ali ujedno i ono što ga drži. Vjera u Isusa Krista, tihi i skriveni susret s Bogom u molitvi, urastati i ostati u Njegovoj riječi izvor su života za nas i ono što nas drži. Iz tog korjenja možemo živjeti i poslije smrti!
|
- 00:15
-
Ukupno Komentara
(14)
Pravedna pretvorba
Jednom je u Francuskoj zavladala velika glad. Mnogo je ljudi umrlo od gladi i slabosti. Posebno su stari ljudi i djeca patili od nedovoljno ishrane. A onda jednoga dana svećenik Vinko Paulski, kojeg su zvali patronom siromašnih, sretne na hodniku kraljevskog dvorca francusku kraljicu Anu. Nosila je upadljivu veliku i skupocijenu bisernu ogrlicu. Vinko je odmah uočio tu ogrlicu na kraljičinom vratu i pomislio pri tom na svoje siromahe. “Visosti”, reče on pola ozbiljno pola u šali, “nemožete li nešto učiniti da se ta prekrasna ogrlica pretvori u kruh za siromahe?” Kraljica ga pogleda. Pravilno je razumjela njegove riječi pa mu odgovori.”Ja ne, ali vi to sigurno možete učiniti!“ To rekavši skine ogrlicu s vrata i dade je Vinku Paulskom, kasnije svecu. I njemu je pretvorba uspjela za samo jedan sat.
Naše prolazno bogatstvo može se s ljubavlju pretvoriti u neprocjenjivo blago.
„Idi i što imaš, prodaj i podaj siromasima pa ćeš imati blago na nebu. A onda dođi i idi za mnom!"
Marko 10,21
|
- 00:15
-
Ukupno Komentara
(15)
Odluka za sreću
Živio jednom jedan siromašni postolar. Toliko je bio sretan da je po cijeli dan, od jutra do mraka, radio u svojoj radionici i pjevao. Djeca su, uvijek kada su mogla, zastajala pored otvorenog prozora gledali ga i slušali njegovu pjesmu. Uz obućara je stanovao jedan jako bogat čovjek. Bio je nesretan. Danju nije mogao spavati od postolarove pjesme, a noću nije mogao spavati jer je morao brojati svoj novac i opet ga zakrivati.
Jednoga dana bogataš pozove svoga sretnog susjeda postolara i pokloni mu poveću vrećicu zlatnika. Nikada u svom životu postolar nije vidio toliko puno novaca. Bilo ga je toliko da se postolar bojao izgubiti ga iz vida. Zbog toga je svoj novac ponio sasobom u krevet. I u krevetu je stalno morao misliti na novac i nije mogao spavati. Onda vrećicu odnese na tavan. Rano u jutro ju opet donese dole i odluči sakriti je u dimnjak. No nešto kasnije se predomisli i reče samome sebi:”Novac ću najbolje sakriti u kokošinjac!“ No niti s tim nije bio zadovoljan. Nakon nekog vremena iskopa u vrtu rupu i tu položi novac. Više nije išao na posao. Nije više mogao ni pjevati. A što je bilo najgore djeca više nisu dolazila do njegovog prozora. Postao je tako usamljen i nesretan, iskopa zlato i ode s njim svom bogatom susjedu. “Molim te, uzmi svoj novac”, reče. “Briga o njemu me jednostavno ubija.”
I tako postolar opet počne raditi i po čitav dan pjevati.
“I vidjeh teško zlo pod suncem: skupljeno blago što je na propast svojemu vlasniku!”
Propovijednik 5,12
|
- 00:07
-
Ukupno Komentara
(9)
Kao drvo uz vodu
Ljudski život nije jednostavan. Nikada nema samo jednu stranu nego živi od većeg sklopa. Život je moguć samo kao mreža i odnos. Procesi,fino prilagođeni jedan drugome i svakom određene funkcije naš su život. Za to je najprikladnija slika drvo.
„Blagoslovljen čovjek koji se uzdaje u Jahvu i kome je Jahve uzdanje. Nalik je na stablo zasađeno uz vodu što korijenje pušta k potoku: ne mora se ničeg bojati kad dođe žega, na njemu uvijek zelenilo ostaje. U sušnoj godini brigu ne brine, ne prestaje donositi plod!“
Prorok Jeremija, 17, 7-8
Korjen drveta i plodna zemlja u kojoj se širi, tvore jedan sklop. Drvo uz vodu može uspjevati. A gdje se nalaze korjeni našeg života? Da li smo ih pustili duboko u riječ Božju, u njegovu neizmjernu ljubav, ili živimo u pustinji ljudskih zabluda? To što se puno stabala života jako brzo osuše nije samo zbog jakoga sunca i njegove žege. Sunce sija na sva stabla. Posljedica je to manjka vode za životne korjene. I nas pogode sušne godine bolesti i usamljenosti, tereta i briga. Drvo na vodi se o tome ne brine. Čovjek na izvoru života, ukorjenjen u Isusa Krista, u njegovoj riječi, ne gubi svoju zelenu haljinu nade i sigurnosti.
Iz malog, sitnog sjemena može izrasti ogromno stablo s prekrasnom krošnjom i izvanrednim plodovima. Može. Ako je sjeme usijano na pravom mjestu i ako se razvija i raste iz Božje snage i ljubavi. Sve ovisi o plodnom tlu našega života. Zamisliti stablo bez dobroga tla je apsurd. Zamisliti čovjeka bez ljubavi Isusove i njegove životne snage nemoguće je. Tko se osloni na Isusa i crpi svu svoju životnu snagu iz odnosa s Kristom donijeti će dobar plod kao i dobro drvo.
|
- 00:03
-
Ukupno Komentara
(7)
Upotrebljivo posuđe
Netko je žedan i želi popiti čašu multivitaminskoga soka. Posegne za čašom. Ali čaša je skoro do pola puna milijeka i čokolade. Čaša je prljava. Nitko u jednu takovo čašu ne bi ulio ovako zdravo piće. Čašu se najprije isprazni, opere pa onda napuni i koristi.
Bog traži upotrebljivo posuđe. Želi svoje skupocijene životne snage pružiti čovjeku. Ali neće On svoju ljubav i radost, svoje snage i mogućnosti točiti u nečiste i polupune posude. Bog nas želi isprazniti od svega drugoga, svojim nas oprostom očistiti, napuniti svojim Duhom I tek tada koristiti u Njegovom smislu. Bog traži ljude koje tako može upotrijebiti. Da li smo mi ti koji mu stojimo pri ruci?
Što Bog uzme on isprazni! Što isprazni on očisti! Što on očisti to napuni! Što on napuni to i rabi!
„da po vjeri Krist prebiva u srcima vašim, da se ispunite do sve Punine Božje.“
Pavlova poslanica Efežanima 3,17.19
|
- 00:10
-
Ukupno Komentara
(9)
Rata nesmije biti
Čitam jednu kinesku priču: Izgledalo je da je rat između dva susjedna naroda neizbježan. Zato su vojskovođe oba naroda poslali svoje izviđače da izvide, na kojem bi mjestu granice najlakše bilo prodrijeti na protivničku stranu. Nakon obavljenoga posla izviđači se vrate, i oba, skoro istim riječima, svojim pretpostavljenim rekoše, da na čitavoj granici ima samo jedno mjesto gdje bi se moglo prijeći na protivniču zemlju. „Ali tamo“, tako rekoše, „ u jednoj maloj kućici živi jedan pošteni seljak sa svojom prelijepom ženom. Oni se jako vole i, tako svi govore, najsretniji su ljudi na svijetu. Imaju jedno dijete. Ako bi preko njihovog malog posjeda prešli u protivničku zemlju, uništili bi njihovu sreću. Dakle rata nikako nesmije biti!“
Vojskovođe su unatoč svega morali uvidjeti da pod tim uvjetima rata nesmije biti, što svatko može razumjeti.
„Blago mirotvorcima: oni će se sinovima Božjim zvati!“
Matej, 5,9
|
- 00:33
-
Ukupno Komentara
(7)
|
|
|
