Marketing
Samo povjereno
Jedne subotnje večeri vrati se židovski rabin iz sinagoge kući, jer je subota Židovima blagdan kao nama nedjelja, i nevidje svoja dva sina. „Gdje su naši dečki?“ upita ženu. „Otišli su u čitaonicu“ odgovori mu žena. A kad je nakon nekog vremena postavio ženi opet isto pitanje ona odgovori:“Možda su kod prijatelja. Već su nekoliko puta kasnije došli kući!“ Ali rabin i dalje pita sav zabrinut:“Gdje su mi sinovi?“ Žena mu reče:“Dopusti da ja tebe nešto upitam.“ „Što“, odvrati rabin. Žena nastavi:“Prije izvjenog vremena dođe k meni jedan nepoznat čovjek i zamoli me da mu nešto pričuvam. Bile su to dvije prekrasne i jako skupe biserne ogrlice. Radovala sam se kao da su bile moje. Ali danas, dok si ti bio u sinagogi, taj je čovjek opet došao i zatražio ih nazad. Da mu ih vratim?“ – „Kako samo možeš pitati“ strogo će rabin.“Možeš li uopće pomisliti ne vratiti nešto što nije tvoje?“ – „Ne“, dogovori žena, „ali nisam htjela ništa učiniti prije nogoli te pitam. Jer i ti si se navikao nešto tuđe, što ti je samo povjereno na čuvanje, smatrati tvojom imovinom!“
Rabin poče vikati:“Gdje su mi djeca?“ Tada ga žena uzme za ruku i odvede u sobu. Podigne pokrivač. Rabin ugleda svoje sinove kako mirno leže. Oba su mrtva. Rabin gorko zaplaka i baci se na njih. Ali žena je stajala iza njega ozbiljna i blijeda, puna teškoga bola. „Zar mi nisi rekao da moram vratiti što nije moje? Gospodin nam ih je dao, On ih nam je uzeo. Budi hvaljeno ime Njegovo!“
Tijelo i život, prostor i vrijeme, roditelji i djeca, prijatelji i dragi poznanici, sve je to skupocijeno biserje, ali koje nam je samo povjereno. Tako dugo dok ih imamo trebamo s njima brižno i pažljivo postupati pa ih jednoga dana opet vratiti u dobre Božje ruke.
Post je objavljen 26.09.2006. u 00:09 sati.