Komentari

bacaiva.blog.hr

Dodaj komentar (10)

Marketing

  • Syrenica

    ..prosla me neka lagana jeza dok sam citala ovu pricu.. iako sam je vec cula.. zapravo jednu slicnu.. nije vaznost u "statusu" covjeka, vazna je covjekova dusa.. ono sto je u srcu zapisano.. sve sto na ovom svijetu imamo, odozgo nam je darovano.. dragi nam je Bog svakome poslao koliko nam treba, kusnje za koje je znao da ih mozemo istrpjeti, srecu za koju je znao da nam srce moze podnijeti.. treba zahvaljivati svaki dan na tim darovima.. cuvati i materijalno i duhovno u sebi.. obitelj, prijatelji.. sve su to nasi ovozemaljski andjeli.. takodjer darovani da nam uljepsaju dane.. no ni smrt nije kraj.. tek prijelaz u vjecnost.. naravno da tuga razdire srce, ali treba vjerovati da cemo jednog dana opet svi biti zajedno..

    ..vec dugo navracam tu (zbog iscrpnih komentara kod Novogradiscanina) ali nikako nisam komentirala.. toliko je duse u svemu sto napisete da se nisam usudila dirati uopce u to.. i sad mi srce skoro stade kad sam procitala komentar koji ste mi ostavili.. idem odmah mail poslati, sad me sve zanima ;)..
    ..lijep pozdrav!

    avatar

    26.09.2006. (00:51)    -   -   -   -  

  • metanoia.bloger.hr/

    Ovo ću ti "uzeti" za Dušni dan. Teški su to dani. Ali kako starimo, podari nam Bog zrnce razbora, pa drukčije gledamo. Kad čujem da je umro netko blizak prođe kroz mene neki stres, ali ne traje dugo. Valjda se i moj razum i moje srce naviknulo na jednu pričicu, koju sam čuo onomad od jednog fratra iz St. Mikanovaca. To je kao kad čovjek ide spavati, odloži odjeću i ulazi u krevet. Odjeća bi bila naše tijelo, a duša nam odlazi u stan Božji. Mislim da mi je to najprimjerenija vizualizacija. A moj prijatelju mene ti je u JNA zableušio grom. Možda sam bio i mrtav, klinički, 'ko će to znati, sve sam ja znao, bio svjestan 'ko najživlji, ali nije me bilo, nigdje. Valjda kiša koja je počela padati izvukla pomalo elektricitet. I to na Sv. Antu. Teška je i poduža to priča. Želim reći, prva misao mi je bila: ako sam mrtav dobro, ništa ne boli, a poslije sam vraćajući film vidio da i nije toliko teško proći te agonijske trenutke. Dakako, to je posve drukčije. različitih smrti ima, a dok nas On ne pozove kući još ćemo se mi naživiti po mjeri njegova vremena, a dotle se čitajmo i ljubimo. Pozdrav iz sestre dalmacije.

    avatar

    26.09.2006. (01:30)    -   -   -   -  

  • Jasenovac na Savi

    Dobro jutro,lijepa priča ali volio bi da ju nisam pročitao.Navratim ovdje prije posla,napunim baterije ali ovo me zdrmalo,zar baš mora tako biti?Neželim o tome razmišljati iako sam svjestan da je to sve neizbježno...

    avatar

    26.09.2006. (05:21)    -   -   -   -  

  • Rib@rnica

    Uh baš mi nije ''legla'' ova priča. Sav sam se naježio...BačIva pozdravljam te...

    avatar

    26.09.2006. (09:54)    -   -   -   -  

  • serbus

    Moj djed je znao reći: "Bog dao, Bog uzeo.", a meni se činilo da time skida odgovornost sa sebe, jer Bog je dao više kada se njiva uzorala u pravo vrijeme, kada se svinja dobro hranila, a vrt zalio kada je falilo kiše. Uvijek mi se više sviđala ona: "Pomogni si pa će ti i Bog pomoći.", ali ta zahtjeva konkretno djelovanje nas samih što je često onaj najteži dio. Pokušavam smrt gledati kao nešto neizbježno prisutno, ali mnoge smrti mi jednostavno izgledaju kao plod slučaja i nesretnih okolnosti, a ne kao dio nekog plana ili providnosti, a najmanje svrhovitosti, na pojedinačnom planu. Na globalnom bi već mogao naći smisla makar kao proces učenja tj. evolucije ljudske vrste. Teško prihvaćam odgovore koji se temelje na čistoj vjeri u nedokazivo, jer previše je primjera u kojima je ta uzvišena vjera korištena u vrlo ljudske ciljeve, ali o tome neki drugi puta. U čovjeka je snažno ugrađen mehanizam za samoodržanjem i olako prepuštanje smrti je u potpunoj suprotnosti sa time, osim ako zakon o održanju vrste ne uzmemo kao od njega jači i prioritetniji, što već ima logike. To daje smisao i svjesnoj žrtvi, a ne samo slučajnoj. To može objasniti čak i prihvaćanje patnje, ali ne kao vječnu nužnost, nego kao dio procesa u kojem ona u konačnici potpuno nestaje. Dakle već prema samom konačnom cilju razumno je zaključiti da je njena prisutnost posljedica stvarno počinjene greške, a ne ispravnosti. Da završim sa ovom misaonom zavrzlamom. Čini mi se logično ispravnim izborima izbjegavati loše posljedice, jer mislim da je to svrha učenja. Čemu služi bol kada se opečemo na otvorenom plamenu, vjerojatno ne ulasku u više duhovne sfere, služi nam u procesu učenja i svako novo izbjegavanje te boli potvrđuje da smo lekciju naučili, dok ponovno doživljena bol pokazuje suprotno. Tu se može nadovezati priča o manjoj trenutnoj boli koja izbjegava veću buduću, do granica smrti, ali u svakom slučaju nema prepuštanja, baš suprotno, nužno je svjesno i aktivno sudjelovanje, jer samo tako će život opstati, samo tako ćemo mu dati onu istinsku vrijednost koja nam je povjerena na čuvanje.
    Osvrt na prošli komentar. Baš nikako te nisam promovirao u suca. Ja čak ni onoga u čije ime često govoriš ne doživljavam kao suca, ali to je jedna druga tema. Pretpostavio sam da pišeš o "Zločinu i kazni" i Raskoljnikovu, koji je svoj zločin umotao u plašt plemenitosti i dozvolio si preuzeti ulogu suca i egzekutora procjenjujući čiji životi više vrijede. On je bio mlad i neiskusan, ali na kraju se pokajao i preobratio. Kada sam u tom kontekstu tebi uputio blagoslov to je stoga što sam svjestan kakvu težinu i odgovornost daje ispravna početna pozicija na kojoj tebe vidim s koje je jako teško čak i sebi samome pravdati i one manje eventualne pogrešne izbore. Tu sam već standardno umetnuo i naramak samokritike. Prispodobom mora sam malo odlutao u pokušaju da kažem da sam svjestan da unatoč svim mojim naporima postoji još veliki prostor za još više i još bolje, za još potpuniju ljubav do te mjere gdje prestaju granice, gdje se sve spaja s nebom, kao nečim uzvišenim iznad same materije kojom smo toliko ograničeni. Apsolutno se slažem da ljubav u svojoj biti bezuvjetno davanje, sve je ostalo trampa, samoljublje i slično, mada iako ne uvijek i to zna biti bolje nego njen potpun izostanak. U ovom obliku komunikacije kroz kratke crtice iznosimo fragmente našeg najdubljeg unutrašnjeg sustava sagledavanja sebe i svega oko sebe. Ja tebe uvijek sagledavam prvo kroz sliku cjeline koju sam stekao kroz naše dosadašnje druženje, a tek onda tim svjetlom obasjano mogu čitati neku tvoju rečenicu tj. misao. Kada bi se čak i radilo o kritici i ona bi bila izraz poštivanja, ali o tome neki drugi puta. Načeli smo tu temu i još o njoj razmišljam, ali iskustvo mi govori da tu treba biti što je moguće više oprezan, jer britka je oštrica mača kritike i preopasno je to oružje za nevješta i nespretna čovjeka. Još je jedan vrlo realan problem ove naše blogerske komunikacije, a to je nedostatak vremena. Kamo sreće kada bi neke tekstove stigao pročitati više puta, pa razmisliti, pa pitati, pa opet razmisliti pa tek onda nešto reći, ali trenutno je to potpuno nerealno pa poneki nesporazum neće biti moguće izbjeći. Ponekada i čitam i pišem u potpuno neprimjerenim uvjetima, pa bi mnoge rečenice bile bitno drugačije da su pisane u nekom drugom trenutku. Oprosti ako sam te naveo na krivi trag, ali eto pokušao sam to makar dijelom ispraviti. Dragi prijatelju, lijep ti pozdrav i svako dobro.

    avatar

    26.09.2006. (10:28)    -   -   -   -  

  • SONATA O LJUBAVI

    ..lijepo i poučno:)))

    avatar

    26.09.2006. (15:05)    -   -   -   -  

  • Siscijanka iz drevne Siscije

    da, djecu valja pustiti da žive svoj život i jedino što treba činiti je pomagati im da lakše prebrode životne teškoće, a ne gnjaviti ih, zabranjivati i neprestano kritizirati i očekivati od njih da ispune ono što mi nismo uspjeli

    avatar

    26.09.2006. (19:37)    -   -   -   -  

  • bobo

    sve je dobro dok djeca se oprastaju od roditelja il ako je obrnuto .... to je vec ....

    avatar

    26.09.2006. (21:59)    -   -   -   -  

  • slatko grko

    Kasno je i moram priznat da sam se nekako naježila na ovu priču,prošla sam smrt voljene osobe imala sam samo 27 godina i moram priznat da su mi trebale godine da to prihvatim,znam ja da je Bog dao,Bog uzeo,ali teško je i ne želim to nikome.A prošla sam i smrt djeteta,sasvim malešnog i da nije bio blizanac mislim da bi to teško podnjela,ovako barem jedan mi je ostao,pa sam našla utjehu u njemu.Joj ne gusta me ova tema večeras zato laka ti noć i veliki poljubac.

    avatar

    27.09.2006. (00:04)    -   -   -   -  

  • baca iva

    Dragi moji,
    Sirenica,
    Metanoia,
    Jesenovacnasavi,
    Franc,
    Serbus,
    Sonata o ljubavi,
    Siscijanka i
    Slatkogorka!

    Danas moram učinit ono što još nisam, ali, kako se kod nas kaže, “Nužda zakon mijenja”! Moram Vam odgovoriti svima zajedno, jer doista nemam vremena svakome pojedinačno. Razlozi su poslovni ali I privatni. No nadam se da će biti bolje. Oprostite!
    Moja je žalje u ovom postu bila naglasiti da mi nismo gospodari ničega, da nam je sve povjereno na određeno vrijeme i da se zbog toga nebi trebali jako vezati pogotovo ne na materijalne stvari koje su ionako prolazne. Priznajem da sam izabrao predrastičan primjer. Nisam vas želio šokirati. Žao mi je da je kod većina ovaj primjer izazvao nelagodu. Neću sad objašnjavati smrt, ali možda jednom kad se pokaže bolja prigoda. Još vas jednom molim za ispriku.

    Svima srdačno zahvaljujem na komentaru i pozdravima.
    I ja vas sve lijepo, puno i od srca pozdravljam i želim lijepe dane!

    avatar

    27.09.2006. (14:23)    -   -   -   -  

  •  
učitavam...