Marketing
Užasna i plodna samoća
Jedno se zrno pšenice sakrilo u „ambaru“, kako se kod nas u Slavoniji zove prostorija s oknima u kojima se čuva pšenica. Nije htjelo da ga paor, seljak posije. Nije se htjelo žrtvovati i umrijeti. Htjelo je spasiti svoj život. Htjelo je ostati jedro i zlatno. Htjelo se obisitiniti. I tako nikad nije postalom kruhom. Nikada nije došlo na stol. Nikada ga se nije lomilo i blagoslovilo, nikada nije podijeljeno i primljeno. Nikome nije poklonilo život i snagu. Nikome nije poklonilo radost i sitost. Jednoga dana dođe seljak i zajedno s prašinom pomete i ovo zrno pšenice i baci na smetlište. I tako se ono izgubilo u smeću, osamljeno i besmisleno sve dok nije istrunulo.
Postoji plodna samoća, kad dopustimo da se naš život posije. Tada pod bolnim promjenama naraste prekrasan plod života.
Ali postoji i užasna samoća, kad naš život hoćemo zadržati samo sa sebe i sakriti ga od drugih. Neće se razviti nego uništiti i ostati na zemlji usamljen i izgubljen.
Post je objavljen 16.09.2006. u 00:10 sati.