azhdaja

petak, 31.03.2006.

Az buki vjedi

Bili su prijatelji od malena. Njihove obitelji živjele su vrata do vrata, oboje jedino dijete. Kako su rasli primjećivale su se sve veće sličnosti među njima, toliko da se u ulici tračalo da pomalo vuku na onog čudaka što živi na broju 14, samo jedan ulaz dalje. Njihove majke samo bi se nasmiješile na to, dok su očevi gunđali. Pogotovo otac onog mlađeg, valjda zato jer se pričalo da pati od kompleksa veličine. Začudo, jer s druge strane otac starijeg nije gotovo uopće ličio na svog potomka. Spomenuti čudak, navodno dijelom odgovoran za obojicu - nije imao komentara, što je bilo dobro jer je u ulici bio poznat po ekscesima i svakakvim aferama. Često je znao buncati o rodbini koju je davno izgubio, pri čemu bi postao osobito čudan. No, vratimo se našim prijateljima. Našli su se tako oni, stariji vidno uzrujan... Pa kaže:

- Dobro, jel vidiš ti ovo?
- A? Koje?
- Pa ovo, kakav je to način?
- Ma koje, šta ti je?
- Pa vidi, kako ne kužiš?
- Šta to, smiri se.
- Ovaj tamo što tipka?!
- Da, i?
- I ne čini ti se da nešto fali?
- Neeeeeeeee?
- Pa kako ne kužiš - domaći su svi tu, cijela ulica, muvaju se i neki stranci, neki čudni likovi, pa ona horda matematičara..
- Ok i što želiš reći?
- Gle, znam cijelo susjedstvo, ima nas jedno 30, jelda?
- Jašta.
- I svi su tamo s njim.. i višak još. I kud baš ti i ja?
- Šta ti i ja?
- Pa kud baš nas nema?
- Aaaaaaa.. a šta ja znam.
- E, e! Šta smo im mi skrivili?
- Bojma. Znaju da smo druželjubivi pa zato valjda misle da ćemo sami doć, zovu naše roditelje..
- Ma jesmo znaš šta.. !"=($$#"@#)(&&#!@*
- Hm.. ok.. smiri se.. pazi - bez nas ne mogu ionako.. ne mogu se ljutiti jedno na drugog, ne mogu si zahvaljivati, ne mogu se voljeti, ne mogu se gnjaviti međusobno, bez nas ih nitko neće šljiviti pet posto... kužiš?
- Aj dobro.. a imaš pravo, da..
- Kažem ti da se brineš bez veze, ok nekako nas izostave, ali znaš da misle da smo malo posebni.. mi i onaj debeli mali s početka ulice, usvojeni.. uvijek su mi bila sumnjiva ta dva brata što se brinu za njega..
- Znam, malo me to smeta što nas drže za nekako drukčije.. a opet, kad vidim njega..
- Ma brineš se bez veze, znaš da se svaki put nekako ušuljamo na svoju ruku.
- I to što kažeš.
- Eto.. nego, ajmo mi na pivu, Lj.
- Ajmo, Nj.

-- abecednim duh moi od redom silly

p.s. puno pozdrava od ostatka azhdaje, unpled

- 22:31 - Komentari (14) - Isprintaj - #

srijeda, 29.03.2006.

Tajni život jednog...

Drago mi je da smo se sreli. Nisam nešto društven tip, iako moram priznati da sam stalno okružen prijateljima. Rodbinom. Srodnim dušama čak bi se moglo reći. Jabukama s istog stabla. Prati me ta nesreća da se uvijek utopim u masi. Jedinstven sam, naravno, ne postoji niti jedan istovjetan meni. Sličim svojoj okolini, naravno, kao i svatko drugi - svi smo mi u osnovi isti, podjednake visine, širine, kad se gleda izdaleka. No ipak, male razlike u boji, ponašanju, sitni detalji - sve sam to ja. Preko dana sam miran, radim svoj posao u tišini. Dopuštam da gaze po meni, skaču mi po glavi, pljuju me.. sve u rok službe. Nekad se to odulji do dugo u noć. Evo recimo večeras čak do skoro 1 ujutro. Posao je takav, neki dani prođu mirno, neki se oduže, tako je to. Kad me svi ostave na miru, onda dolazi moje vrijeme. Čekam da se spusti mrak, da se sve smiri. Ne izlazim baš van, nisam taj tip. Takav sam rođen, Takav mi je posao. Imam rodbinu za koju bi se moglo reći da su.. dosta divlji tipovi.. stalno vani, po kiši, suncu.. ne daju se.. streme u visine :) Ja sam više staložen, smiren. Volim biti na jednom mjestu. Doduše, nisam uvijek bio takav, u mladim danima i mene ste mogli vidjeti po vani. Otkad sam počeo raditi jednostavno nemam prilike za to. No, ne mogu se požaliti. Posao je dobar, stalno radno mjesto, dobri uvjeti, smještaj i to.. čistačica se brine za čistoću. Zadovoljan sam ukratko ;) Ali, kad padne mrak... mmmmm.. to je moje vrijeme. Nekad uživam u muzici, plesu. Promatram parove kako plešu, vesele se. Uče. Muče se. Susjedi i ja komentiramo njihovu nezgrapnost ;) Podržavamo ih, nismo zlonamjerni. Ponesemo ih na ramenima tu i tamo, dobri smo mi :) Šta još radim? Da, nekad je to sport, onako čisto rekreativno, za gušt. Puno bolje nego kad je obaveza. Bude tu svega, svađa, psovki, veselja, zabavno ukratko :) Zna zabolit kad te netko nagazi, no šta se može :) Ne bunim se. Doživio sam i da me pljunu, valjda u žaru igre. Ne uzimam to nikom za zlo, desi se. Tu i tamo neko padne na mene, no žilav sam ja!

Čujem da se priča o nekim novim klincima koji će zamijeniti nas, staru gardu. Kao, bolji su, izdržljiviji, lakše je s njima. Pih. Ne damo se mi. Prijetili su da smo zaostatak iz drugih vremena, da će nas zamijeniti moderna tehnologija. Nije ovo prvi put. Bit ćemo tu još dugo, nema brige :) Ja i moji prijatelji. Rođaci. Braća. Tu zbog vas. Drago mi je da smo se sreli..

Vaš (prijeđi mišem)



  -- silly moi (prozirni)

- 01:28 - Komentari (27) - Isprintaj - #

Za laku noć: Što se dogodilo sa sedam patuljaka?

Baš nije fer, ozbiljno, nije!
Snjeguljica i kraljević su se vjenčali i živjeli sretno do kraja života (makar ja znam da je Snjeguljici slava udarila u glavu jer, kao, najljepša je, pa se počela jebat sa svima, uključujući i Brada; dakle Anđa ni kriva ni dužna najebala po tabloidima, a kraljević se naposlijetku ubio jer nije mogao podnijeti da mu klinjo Potter pobere sve ženske), ogledalo se rasprsnulo pa ubilo šizofreničnu maćehu (moš mislit! Umrla je od šoka kad je vidjela da Snjeguljica ima plavi izrast, a ova je bila uvjerena da plavuše ne mogu sakriti svoju glupoću čak ni ako se farbaju cijeli život, kad ono...), a patuljke ko šljivi? Što je bilo s njima?
Evo ovo: kao prvo nisu oni živjeli ni radili u nekoj pripizdini, nego u najljepšem gradu na svijetu koji je živio od rudnika ugljena. Bio je to Sirovo Inteligentan Velegrad, Enormno Rustikalan I Ćakuljiv (ova posljednja riječ u dijalektu Velegrada označavala je sklonost mještana da dobronamjerno dijele savjete i epitete jedni drugima iza leđa, razvijajući tako moždane stanice i usmenu književnost. Tako je, npr., nastala priča o Kljastom Petrusini koji je ostao bez palca na lijevoj nozi jer mu ga je kućni ljubimac (prase) Lulavog Jakovine odgrizao dok je preko zida pokušavao pobjeći s Jakovljeve smokvetine).
Međutim, patuljci su se iz Velegrada morali odseliti zato što se rudnik polako ugasio, a i boljele su ih razne ćakule, kao recimo ona da su svi potpuno pošandrcali otkako se druže s onom kurvačom Snježom. Dosta ih je razočaralo i to što Snježa ni u jednim novinama nije spomenula da su joj upravo oni spasili život, a da stvar bude bolja, s Ljutkom je kontaktirala samo zato (znali su oni, o da!) što je on imao neku snimku nje i maćehe u ljubavnom činu, u koji je još usput bio involviran i Hagridov troglavi pas, zvan Multipass. Pa su se oni tako ljutili što ju je Ljutko ucjenjivao snimkom, zauzvrat dobivajući seks, umjesto da je ucjenjuje da se sa svima njima "druži".
Tako je Ljutko Bahati odselio prvi.
On je pisao porno priče za neki malteški playboyoid i ševio Snježu dok nije oboljela od tripera. Onda je počeo ucjenjivati Laru Flynn Boyle istom snimkom, zbog zapanjujuće slicnosti nje i Snježe. Samo što je Lara izrast bolje skrivala.
Glupko je nakon šamarčine koju mu je kraljević dodijelio na vjenčanju (naime, Glupko je umro od smijeha kad je mormonski svećenik zagalamio "Plodite se i množite...!!!") poglupio još i više, te su ga samilosni mormoni primili u svoju zajednicu, a on je morao saditi krumpire. Na koncu je i umislio da je krumpir pa je iskopao rupu u zemlji ne bi li se u njoj skrasio i nikom ne dao da ga počupa, te je tako umro.
Tupko i Smješko su shvatili da se vole pa su pobjegli u Dansku kako ih Velegrad i ostatak patuljaka ne bi ugnjetavao. Tamo su otvorili svoju firmu gay-najlonki (što ce reci hulahopki) pod imenom First Caress, ali su često imali problema s fanovima Metallice koji su u spoju pojma Danska i riječi "Caress" vidjeli nešto uvredljivo i poticaj da ih sabotiraju.
Nemirko je svoj poziv našao u pisanju nacističkih grafita po Šibeniku, dok je Mirko (kao i obično dovodeći u red mlađeg brata) doselio na Vidike i preko noći over-farbao sve grafite koje je Nemirko načinio. Obojica su živjeli od čišćenja Gimnazije Antuna Vrančića.
I još Lažljivko: Lažljivko se dao u sotoniste. Sprijateljio se sa sljedbenicima Alistara Crawleya pa su oni pomutili mozgove žena i muškaraca diljem svijeta. Tako one sad misle kako je on visok, lijep i njegovan, a u biti je ružan ko Multipass, dok muški briju kako zna igrat nogomet, a nema pojma. Neko je vrijeme igrao za Man utd., kao sotonski klub Crvenih Vragova, a potom su Crawleyevci zaključili kako bi mogli još više zaradit ako ga ponude korumpiranom španjolskom klubu odvratnog imena koje neću ni pisati.
Ali Crawleyevci još uvijek nisu zbrojili dva i dva i shvatili da Lydijin duh zna više nego šta bi smio da zna! (wink, wink!)
Eto.
Mene je zanimalo pa sam istražila, a potom i napisala, imajuci na umu sve one koje je također mučilo.
Zahvaljujem svim dobrim ljudima koji su mi u tome pomogli, naročito petorici stanovnika Velegrada koji su dobrovoljno bacili ćakulu sa mnom ispod Velebnog (h)rasta, zauzvrat ne tražeći ništa, osim da ne navodim njihova imena, kako mještani ne bi pričali da su pomanitali ("Vid`li duha?! Je! Vole oni pop`t, to ti je!").
Laku noć i čiča-miča, gotova je priča!


--lydijin duh

- 00:07 - Komentari (11) - Isprintaj - #

ponedjeljak, 27.03.2006.

Sgt.Pepper's (koje boje želiš jutro?)

Ušao sam na prstima. Soba je bila duga, nalik hodniku. Prema drugom kraju se širio mrak da bi bio naprasno razbijen blještavilom kasnoljetnih boja i crvenim sandučićem koji se jedva nazirao u daljini. Ispod svega, dubeći na glavi, veselila se još jedna slika istovjetna ovoj, ljeskajući se u ogledalu poda. Na glavi je dubila i njena sjena, rastegnuta po sjajnom podu, razbijena rubovima pločica. Rekla je nešto, nisam je razumio, glas joj se, ionako sjenovit, gubio u odjecima, do mene su stizali samo piskovi. Zvuk se stapao s šumovima. Krenula je prema meni, širio se miris sličan čokoladi, najljepši miris što sam ikad osjetio. U kutu je čučao kamen i pjevao sve glasnije, zaglušujući sve. Trudila se govoriti jače da je razumijem, istezala se od napora. Nazirala se u mraku, iz sjene su počeli svjetlucati plamičci kose. Odjednom je kraj mene dokolutao veliki ementaler skakučući po svojim rupama. Držao je nešto crno, sa staklenim vrhom... čim ga je spazila užasnuto je vrisnula - Ne volim sir! - i pobjegla kroz četvrtasti otvor pod vratima. Za njom je ostao samo ključ na podu. Ementaler mu je prišao, slikao ga onim crnim i nježno ubacio u sandučić. Dok sam pokušavao razaznati kamo je nestao, osjetio sam kako me netko povlači za rukav. Bio je to veliki crni alien. Pokušavao se nasmijati ali mu to baš nije išlo od svih tih zubiju. Metalnih. Nešto mi je pokušavao objasniti mlatarajući rukama - shvatio sam ga da mu je grgeč u nevolji jer je zapeo pod alejom tratinčica, pa ako mogu samo na brzinu baciti pogled. Obećao sam navratiti čim uhvatim onu sjenu. Čim sam krenuo sam dalje u daljinu osjetio sam nešto mokro pod nožnim prstima. U kutu pod frižiderom krio se plavi snjegović i plakao. Posegnuo sam u džep i izvukao kreker. Uzvratio je s narančom iščupanom s mjesta gdje bi mu trebao biti nos i nastavio jecati. Navodno je ostao bez mrkve kad ju je otela horda bradatih kuhara u naletu pripremanja roštilja. Dao sam mu pastu za zube u zamjenu za mrkvu. Prestao je plakati i rastopio se od sreće. Još uvijek me mučila ona sjena, nazirala se iza nekoliko vratiju no sva su bila zaključana. Kucnuo sam na prva i čekao. Ništa. Na druga. Ništa. Ni s trećima nije bilo bolje. Iza četvrtih se začulo samo - Bježi imam pištolj. Peta su se otvorila, otkrivši samo sliku leptira na zidu i mali ormar. Iz ormara se čuo hihot, pažljivo sam ga otvorio, no ni tamo je nije bilo - samo mali slon u srebrnom oklopu koji se valjao od smijeha. Dao sam mu kreker i naranču, smazao ih je ne prestajući se smijati. Krenuo sam dalje. Sljedeća vrata bila su zazidana najljepšim ciglama koje sam ikad vidio. Umjesto žbuke, bile su punjenje instant kavom i svezane mašnama. Nije bilo kvake. Nasuprot njima, ostala su uska vrata ostave za metle. Prislonio sam uho, no iz nutra se čuo samo kreket žaba. Uhvatio sam kvaku, duboko udahnuo i ušao. Zabljesnulo me svjetlo.

Tada je sve počelo biti čudno.

Našao sam se na velikoj bijeloj padini. Lepršao je snijeg, a ljudi su se vozili na stolicama koje su visjele u zraku. Prišla mi je straga, bez glasa. Uhvatila me za ruku i rekla - Idemo doma.

Probudio sam se u znoju. Bila je...

-- moi, silly moi, duh silly moi

- 18:36 - Komentari (3) - Isprintaj - #

subota, 25.03.2006.

Pa nek si misle...

Bila jednom jedna djevojka. Zvat ćemo je Gospođa. Gospođa je cijeli život bila sretna. Nije imala nikakvih problema i najvažnije joj je bilo da joj nije dosadno. Prije joj nikad nije bilo dosadno, jer je uglavnom bila okružena ljudima koje voli i koji su joj zabavni,a kad je ne bi oni zabavljali, zabavljala se sama. Čak joj je uvijek bilo najvažnije da je sama sebi zabavna tako da nije ovisila o drugima. Tako je Gospođa živjela potpuno sretna, jer, kao što rekoh, njoj nije bilo dosadno. Jednog dana se probudila i počela si je bit dosadna. Njena mašta ko da je isparila, razgovori s prijateljima su se svodili na rečenice tipa "i ja mislim da je to dobro" i nije imala više volje nizašto. Još neko vrijeme se ona borila s tim, nadajući se da će si ponovno postat zabavna, da će se njena kreativnost vratit i da će ponovno bit sretna. Prolazili su dani, tjedni, mjeseci, ali Gospođi je bilo sve više dosadno. Kako je ona cijeli život bila opsjednuta time da joj bude zabavno, njezin organizam se prilagodio tako da se hrani zabavom, ali kako zabave više nije bilo, Gospođa je počela propadati. Prvo je samo osjećala da joj je slabo, ali nakon nekoliko tjedana više nije mogla hodat, a ubrzo nakon toga nije se uopće mogla micat. Jednog lijepog proljetnog dana, lezeći na krevetu nepokretna i sama, osjetila je dašak vjetra i primjetila kako je taj vjetar zanjihao njenog drvenog konjića koji je visio iznad kreveta. To ju je uspjelo na trenutak zabaviti i osmjehnula se posljednji put. Našli su je tako na krevetu i rekli: "Umrla je kako je i živjela, sa osmijehom na licu!"

chinchi-duh

- 00:00 - Komentari (13) - Isprintaj - #

četvrtak, 23.03.2006.

On

Ovako se to zbilo:
Napuštajući tijelo vidjela sam kako se vraćaju na police Turbo Limacha. Kao da nikad ništa nije bilo. Tko zna koliko su još nevinih žrtava poubijale, a dokaza nema. Jer moje predivno truplo izblijedilo je. A ja sam otputovala u neku novu dimenziju. Znala sam da slijedi susret s Njim...
Zapravo putovanje uopće nije bilo impresivno; nema tunela, nema svjetlosti, nema osoba koje te dozivaju da dođeš. Samo sam se odjednom našla u bijelom uredu, a Osoba mi je bila okrenuta leđima. Pitala sam se zašto tu nema nikog osim mene i Osobe. Na trenutak sam pomislila da sam u paklu, ali onda bi ovdje bili bar i ostali s Azhdaje.
"Ne, nisi u paklu...", reče On. "Zapravo nema pakla i raja. Samo ja."
Okrenuo se na stolici, onoj pravoj, uredskoj, s kotačićima, onoj stol`ci od koje ne bole leđa, o kojoj se priča s čuđenjem gotovo jednakim kao i o Njemu. Bio je divan.
"Znala sam da tako izgledaš...", rekla sam sa smješkom, a On objasni da ne izgleda baš uvijek tako.
"Nekad sam žena... Da si došla ovdje par godina ranije, držao bih u ruci palicu i pričao danskim naglaskom. Ali vremena i osobe s mijenjaju. Pitam se samo zašto nazaduješ s ukusom, da se tako izrazim..."
"Chima je kriv..", objašnjavala sam, "On me navuka..."
"Znam, s njm sam se već vidio...", reče pomalo kivan što ja Njemu uopće nešto idem objašnjavati.
"Sorry."
"Ma, ok..." namignuo je prozirkastim okom. "Stvar ti je ovakva: kao što sam objasnio, pakla i raja nema. Duhovi se ili vraćaju na Zemlju pa lutaju bez cilja i smisla zauvijek, ili dobiju jedan dan savršenstva po kojem ih svi zauvijek pamte. Naravno, oni zli uopće nemaju izbora, oni mogu samo lutati."
Šutio je i gledao me u oči, a ja kao da sam čekala da mi kaže još. No čini se da nije bilo više.
"I?"
"Šta i?", pitala sam.
"Pa koji je tvoj izbor?"
Malo sam razmislila kao bih mogla u samo jedan dan ostati zapamćena zauvijek, kako bi o meni možda učili, pjevali pjesme i pisali sage. Bila bih praktički besmrtna. Ali toga se ne bih sjećala. Osim toga, JA SAM S AZHDAJE, ja mogu biti velika i zapamćena čak i ako lutam, pričam i pišem bez ikakva cilja i smisla! A On?
Ako i ne zna, valjda će shvatiti...
"Dakle, mogu lutati zauvijek...", rekla sam više za sebe.
"...ili biti heroina samo jedan dan...", nadopunio me.
Ustala sam sa stolice i krenula u smjeru za koji sam sto posto znala da je pravi-zamisli, u Njegovu uredu putokaz "azhdaja"...
"Bilo mi je drago...", rekla sam uz još širi osmijeh, a On uzvrati.
"I meni. Ajde, bježi, dolazi mi neka treba što ima 500 kišobrana da joj pristaju uz 500 jakni! Moram se brzo preobličit u Beckhama!", podvikne nervozno, ali migajući opet, ovaj put tamnijim okom.
"Ok, ok, evo idem...".
Tek što sam to izgovorila, našla sam se za tipkovnicom, oči u oči sa Sveborgom.


--lydijin duh

- 20:02 - Komentari (17) - Isprintaj - #

utorak, 21.03.2006.

Zakurac vam je ovo. Stvarno nemojte čitat. Jeba me pas ako ovo išta valja.

Triba postat.

O čemen ću postat u ponoća i tristišest? Sad pošten svit spava i ne triba ni oko čemu postat jer ima još dvajsčetri sata dok rok istekne ća.
E, ali mene uvatila volja, a ne znam o čemu pa bi najbolje bilo da zatvorim gubicu. Zato ću ja sad sve lagat i pričat apsolutnu neistinu šta ima. (Da nisam stavio tu napomenu, vi bi svi pomislili da je istina.)

Ide Hiroaki cestom i onda kaže da će još par sat tako hodat i da mu se ništa neće dogodit pa je bolje da post ne bude o njemu. Ja se slažem. Vizualizirajte odzum sa Ljubljanske avenije u Zagrebu pa zum na plemenski rat na Novoj Gvineji. Ako vam je teško zamislit, potsjetite se kako radi Googao Earth pa će vam bit lakše.

Nova Gvineja je valiki otok ponad Australije. Spada u tri navjeća otoka na Zemlji. Ostala dva su Madagaskar i Grenland. Ne znam poredak po veličini, a Vlaj sam iz Zagore pa mi upotreba interneta nije jača strana i to sad ne mogu provjerit.

Bilo kako mu drago, na Novoj Gvineji se vodio plemenski rat, a glupo je za pretpostavit da nije bio vođen između zaraćenih strana. Rat se vodio iz jednostavnoh razloga. Poimanje.

Na lijevoj strani otoka živio je naš narod. Nazovimo ih ljevičarima, a na desnoj su živjeli desničari. Ljevičari su bili graditelji i glavna furka im je bila ko će izgradit veći dimnjak. Stanoviti Malo Ti Metne bio je ponajbolji arhitekt na lijevoj strani otoka, ali je patio od neimaštine. Zbog toga je projektirao građevine za svoje sužitelje i vrlo je bio uspješan. Jednog jutra se probudio sa suludom idejom. Palo mu je na pamet da građevine svoju gracijoznost prikazuju posebice kad se grade u visinu. Čuo je da u Europi rade zvonike i Ajfelov Toranj, ali mu to nije bilo napeto jer kršćanstvo još nije zakoračilo na njegov otok, a toranj mu je bio ružan ko pas (šta je i svima normalnima). Tako je nagovorio svoje mještane da grade dimnjake i da je to dobro. Desničari, pak, nikad nisu bili takva svita. Njihovo je geslo bilo "Spoji se sa Zemljom prije nego šta te netko spoji sa istom" pa su gradili tunele. Tuneli su išli vertikalno prema dolje. Zbog toga je nekad lijepi otočić izgledao ovako (navodim u presjeku jer je to bitno za priču):


Onda je počeo sukob zbog različitosti. Upočetku su počela podjebavanja u kojima su desničari ljevičare zvali kurcima, a ljevičari desničare šupcima. Otkud su nazivi potekli, nije potrebno govorit, ali su zato posljedice bile više nego zanimljive.

Desničari su dugo razmišljali kako bi ljevičarima mogli uzvratiti na njihovu zajebanciju pa su se obratili velikom psihologu Pu Šimika Ru budući da su znali da je on osoba koja je svojim psihoanalizama uvrijedila žitelje lijeve i desne strane otoka. Pu Šimika Ru im je nakon kraćeg razmišljanja dao odgovor:
"Što kurcima nazvaste ih jasno je samo po sebi, a to što njih tunel naš na šupak asocira, o pederluku njihovom štošta za reći ima."

Sretni i zadovoljni, desničari su odlučili pobit ljevičare jer su pederi pa se to protivi njihovom poimanju dvospolnosti uopće.
Da ne bi Ante Kovačevića i njegove svite, tukli bi se oni i dan danas, ali im on na latinskom tečnom reče:
"Ta zašto da ih bijete? Pa oni i tako prokreirati neće."

Tako su trenutno pod primirjem. Ne tuku se i žive sretno i jedni i drugi. Postoje govorkanja da se i na lijevoj strani otoka ljudi i dalje množe, ali desna svita u to ne vjeruje bez dokaza koje još uvijek nemaju. Do idućeg javljanja sa tamošnjeg bojišta pozdravlja vas...

--hiroakijev duh, Jutel
Ma šta jutel? Tele je onaj ko ovo čita.

- 00:36 - Komentari (21) - Isprintaj - #

nedjelja, 19.03.2006.

"...ja zivim vu malomu selu..."

sta mi naprave ? gace mi kupe eto sta... obadvoje i to meni... e sada, pitam se ja, jel to ok da nekom apsolventu mameki i tateki kupuju rublje... i to donje...ali dobro... ovaj post ionak treba pokazati kak ja djelujem pod pritiskom, pod peglom, pod preshom, kak bi Fredi i Dejvid to rekli... kako ? budala si, nikako, eto kako... ionak ovo sluzi da nam sahovnica bude sahovnica, a ne neki drug grb, recimo bugarski... ali eto, pozdrav od mene uz blagu napomenu da prijatelj mi vec dugo posti na postovima, a s obzirom da je korizma (pre)duga mislim da mu je krajnje vrijeme da prekine sa pizdarijama i postenjem, i da posta vec jednom...

-- chimin duh

p.s. navodno asfaltirali treoKraljski breg, ko ne veruje, nek vidi snimke u buducnosti :-p

- 22:53 - Komentari (3) - Isprintaj - #

petak, 17.03.2006.

pianississimo


..sjedio je za mašinom, tipko je..
..pitali ga korisnici šta mu je..
..ne pitajte korisnici šta mi je..
..nosite se svojoj kući to mi je..

Sjećao se tako živo, bila su to neka druga vremena. Ruke ga nisu služile, prsti su se grčili, odbijali poslušnost, ... A ona je ludila.. Daj koncentriraj se, zapamti.. jesmo rekli tiše, nježnije? Više osjećaja, samo klizni po tipki.. Piano, pianissimo, pianissimo, pianississimo, pianissississimo, pianississississimo, pianissississississimo... sisisisisi zujalo mu je ušima.. a onda forte, fortissimo, fortississimo, fortissississimo.... f s f s f s f s f .. nije to više mogao trpiti.. riješio se je jednom za uvijek. Za njom je ostala samo rupa i bijedni ostaci na polici da ga zauvijek podsjećaju...

na što?

NA TO DA JA MOGU PISATI OVAKO S JEDNOM RUKOM, A TI NE MOŽEŠ, BUHUHUHUHUHUUUUUUUUU! ;)

-- silly moi s one strane

P.S. Pozdrav Hiroakiju i njegovom caps locku ;)

- 15:59 - Komentari (13) - Isprintaj - #

srijeda, 15.03.2006.

Za siromašne

Evo, za one koji nemaju kompjuter, a zanima ih šta je to žarulja:
ta da
--svi smo mi žaruljin duh

- 20:21 - Komentari (8) - Isprintaj - #

blu je svjeze, tu je plavo... tu je boja, blu je...

ako jos niste shvatili...
"tu" vam je ovo >
ta da

-- chimin duh

- 20:10 - Komentari (3) - Isprintaj - #

Ako me budu pitali...

.. i to šta je to žarulja šta šta šta, reć ću im samo

Zarulja sarulja

OVO TU VAM JE ŽARULJA!
Eto, jel sad jasno šta se kaže šta je to žarulja? :P

-- budala mene duh

- 20:00 - Komentari (1) - Isprintaj - #

Ukurac i radoznali!

Evo vam anketa. Ako je ne vidite, ko vam je kriv:


A ako budete pitali i "Šta je žarulja?! Šta?! Šta?! Šta?!", i za to vam evo odgovor:


--hiroakijev duh

- 19:45 - Komentari (2) - Isprintaj - #

U divljaka luk i strijela

Osam-osam-osam.

Nos ti posran!

Tim riječima započet ću ovaj post. O čemen se radi? O stanovitoj radničkoj revoluciji u kojoj je radnicima dopizdilo da budu radnici pa su zaključili da je više od osam sati rada previše. Onda su tražili da se dan rasparcelizira na tri dijela.

I osam sati rada.
II Osam sati odmora.
III Osam sati kulturnog uzdizanja.

U sumi to sve skupa iznosi 24 (to zna i dijete iz pičke škole (ovo je štapmarska greška - treba bit iz "pučke materine") ) i tako dan za danom. Osim jednog dana tjedno što dođe kao odmor pa to svaki radnik ima pravo razdijelit kako ga volja.

Tijekom ljudske evolucije, ljudi su evoluirali pa su shvatili da ono pod III ne valja i da je bezveze.
"Šta će kome kulturno uzdizanje kad nemeš od toga ni poist ni popit ni pojebat", govorili su." Ajmo mi to priuredit pa to stavit ko osam sati zabave (kulturno nizdizanje)." I bi tako. Mužjaci su od tada osam sati dnevno lokali po birtijetinama, a znalo se i zapivat. Znalo se i odigrat koju partiju na karte pa probeštimat i di ćeš bolje zabave za jednog homosapijensa koji samo zna kad je gladan, žedan i kad mu se prijebe (čitaj: prosječni muškarac, a samim time i kolač ispod kreme ljudskog društva).

Žene su za to vrijeme obavljale kućanske poslove šešnest sati dnevno. Osam sati rada i osam sati jer im je pričinjalo zabavu.

Sad, kad se u ovom trenutku sve žene ponadaju kako ću se za njijova prava borit, a svi mužjaci kako ću nastavit u maniri prethodne rečenice jer sam im "dobro ireka", ja razočaram kritičnu masu nastavkom...

E, ali pobornici radničke revolucije su se mlogo zajebunili. Zašto? Jer su bili neinteligentni i mislili su da je rješenje svih problema u zbrajanju. A nije.

Gornja raspodjela bi imala smisla da su teleporti izmišljenji, a nisu. Ovako kad Hiroaki po duhu svome završi svoj posao, ima par sati jahanja dok dođe u zonu koja omogućava iole smisleno kulturno uzdizanje ili nizdizanje. Tih par sati gospoda nije zbrojila. A ne, ne! Oni se ponašaju kao da im gazda u, recimo, tri popodne isčupa motiku iz ruku i odmah im tutne knjigu (Žana Pola šta Satare ili Uliksa ili Anu Kara Njenu ili pivu ili neku drugu beskorisnu pizdariju).

Ovako vidimo da smo prevareni jer od virtualna 24 sata dnevno ostaju 22 sata kad se izuzme prazni hod odavlen dodavlen.

Tako ja jedan dan idem s posla, prođem kroz crveno i pokupim petneaest gladne djece i slične im čeljadi pa me murijak zaustavi i odvede na večeru. Kasnije na sud pa pozovu svjedoke da me što bolje zaseru. Dok sam čekao suđenje, padne mi na pamet briljantna ideja: Idem ja stisnit CTRL-ALT-Delete pa me neće stić osudit.

I bi tako.

--hiroakijev "ko ponoć dosadan" duh

Subložnjaci su enkaridžani da podebljaju broj postova u nekst dva dana. Ali samo kad dođe četvrtak da lažu da je srijeda. To bar nije teško. Niko (Kranjčar) se s laži nije udavio.

- 01:00 - Komentari (27) - Isprintaj - #

ponedjeljak, 13.03.2006.

Jen, dva, tri, četri..

Ima nas još!

Pali smo ovdje, nema nas puno,
a sve nas je više, sve nas je više
Četrdeset i nešto, tako malo
al sve nas je više


4, 8, 15, 16...
Brojevi su! Ima ih još...


Glasovi pričaju - Doći će opet
a sve ih je više, sve ih je više
Dok Drugi se smucaju, šuljaju šumom
al sve ih je manje


...15, 16, 23, 42.
Opet i opet! Svakih 108...


Godinama su tipkali, brojeve te
a ne znamo zašto, ne znamo zašto
I ne dolaze po nas, nema ih nigdje
a ne znamo zašto


1, 2, 1, 2...
Izgubljeni! I bit će ih još!

-- le duh moi

p.s. muzika - Let3, smisao - Lost (Izgubljeni)

- 01:37 - Komentari (25) - Isprintaj - #

subota, 11.03.2006.

"oni su odselili, nemoj zvati"

Eto. dosao je i taj dan... duh mog cimera vise ne obitava na ovim prostorima. odselili. gdje ? U Buzet..
zasto ? a kao tamo bolje ide prodaja u duhu turisticke sezone (iako meni osobno nije jasno sto prodaja cvijeca ima veze sa turistickom sezonom), al' dobro, nije bed...prezivjeli smo i gore stvari od seljenja cvjecarski baziranog posla u toplije nam krajeve...

-- chimin duh

p.s. nocas je dvoje mojih prijatelja (one was male, and the other? heh, the other was a female) u razlicitim paviljonima zakljucilo da je cistit WC najbolje nakon pola-i-vise-satnog pomnog promatranja iste :-P... eto nadam se da ste bolje :)

- 12:14 - Komentari (6) - Isprintaj - #

četvrtak, 09.03.2006.

Zgoda

Tko/što? Ja.
Koga/čega? Bloga.
Komu/čemu? Pisat.
Koga/što? Zato šta niko drugi neće da napiše ništa.

Mogu sad napisat nešto o krumpirovitastom pastuhu, ali neću nego o Danijelu Vilašu.

Danijel Vilaš je svojedobno sa mnom čuvao ovce po krškim vrletima dalmatinskog kamenja iliti po krškom kamenu dalmatinske vrleti - kako vam drago.

Uglavnom, Danijel je bio genije za zbrajanje brojeva i brojanje ovaca. Znao je kad idu u tor koliko je njegovih, a koliko je susjedovih koje je putem pokupio pa bi on to zbrojio i onda pobrojao da vidi fali li mu koja. Priča se po selu da je znao i oduzimati, ali tu vještinu nije rabio jer nije nikad bilo potrebe.

Međutim, Danijel nije znao pisati i to mu je stvaralo probleme u njegovom rutinskom životu.

Tako su mu jednom prilikom vukovi požderali njegovog ovna pa je on htio napisati dopis ministarstvu unutarnjih ćoravih poslova u Šibenik da mu nadoknade štetu. Kupio je komad kartušine, teglu crne tinte i otišao do obližnje guske pa joj je iščupao pero u želji da započne pisat molbu.

Kad je sjeo za svoj radni stol (prije toga je pospremio kompjuter da ga ne dekoncentrira) skužio je da je nepismen. Bilo mu je jako žao dukata koje je potrošio na kartušinu i tintu, ali mu je ipak srce bilo ispunjeno radošću jer je osakatio gusku i time dao skromni (ali odsrca) doprinos vječnoj borbi ljudi protiv gusaka.

Nema druge, zaključi Danijel, nego otići do Šibenika autostopom pa na usmeno prijavit štetu. To je ionako bolje jer postoji poslovica da po poruci vuci janje ne jedu.

Tako on nareže dvajest-trijest deka slanine, otkine kosirom kvarat kruva ispod peke, pod pazuh stavi vodič kroz galaksiju za autostopere i uputi se na dug put u grad zvan Šibenik.

Kad je stao na put, stane mu Mate Pizdurina sa svojim motokultivatorom pa ga motiviranog i kultiviranog odveze do mjesta odakle su se konji vraćali u Matino rodno mjesto kad bi ugljen vukli u Šibenik.

Tu Danijel izađe i (veseo što je već na pola puta) otrči u Šibenik na policiju. Nije ni primjetio da ga bole noge, sretan zbog dukata kojim će mu se refundirat šteta zbog ovna.

Danijel uđe u policijsku postaju, a svi mu se pokloniše i upitaše ga koji kurac radi u redarstveničkog ofisu.

Kaže njima Danijel da mu je vuk poždera vilaša
(Ovo zaslužuje veliko slovo jer moram objasnit šta je vilaš. Oni koji misle da su ovnu prirodno onakvi zakrivljeni rogovi, varaju se. Mladom ovnu se rogovi tako vežu da bi se formirali. Kaže se da se ovnu "zavilaše rogovi", a onda se ovan kasnije zove "vilaš". Inače, postoje vrlo vjerojatne pretpostavke da riječ "vikler" koja služi sličnoj svrsi dolazi od "vilaš", ali je najebala smucajući se po vrletima dalmatinskog krša i kamena i doživjela glasovne promjene.
Međutim, sad sam otišao predaleko za jednu digresiju pa bi vas molio da napravite "pop" sa steka i nastavite se koncentrirat na originalnu radnju.)
,ali su ga oni u čudu pogledali i odgovorili: "?".

On je počeo vikat: "Vilaša mi iz'lo! Vilaša mi po'ilo!" i urlajući trčati po cesti.

Refundaciju štete nije dobio, a zbog toga događaja su ga prozvali "Vilaš".

Kasnije je Danijel na prevaru uvučen u ustaški pokret pa je kasnije odselio u Argentinu. Pitali su ga kako se zove, a on je rekao "Danijel Vilaš" i bio je zaveden kao "Danijel Biloš."

Nikad nije znao objasniti otkud dolazi, a ne bi mu to znao ni sin Markan. Ni unuk Danijel da nije postao nogometlija i to kvalitetan pa ga je Vlatko Marković uvjerio da je Hrvat i da mu je igrat za kockaste.

Niko ni ne zna da danas postoji živući (doduše produhovljeni) svjedok koji zna Biloševog djeda i čak porijeklo njegovog prezimena.

A o tome da se Danijel Biloš jednom prilikom napušio kukuruzovih brkova pa napravio tekst pjesme "Štikla", neki drugi put.
Za sada samo znajte da se Severina lažno pretstavlja kao autorica tog velikog i nadasve produhovljenog teksta.

--hiroakijev duh

- 23:48 - Komentari (4) - Isprintaj - #

utorak, 07.03.2006.

Rekuperaše li ti se opanci?

Prije dva dana sam napisao (a objavio danas) kako mi imamo svoje krtice u www.blog.hr.

E pa nemamo krtice nego štakore koji namjerno rovare iznutra protiv nas. Pojili su nam postove u zadnjih petnaest dana, ali su ostavili one od prošlog mjeseca pa su i to požderali docnije. Sram ih treba bit!

A da stvar još bude gora, na Futilnom blogu i Iskrivljenoj Hipotenuzi ne fali ništa pa zaključujem da nešto imaju protiv nas. Da ne piše obavijest o mogućem nedostatku postova i komentara, mislio bi da smo mi (u ovom slučaju ja lično, osobno i personalno) krivi (a u ovom slučaju kriv) za nastalu situaciju.

Onda su objavili alternativnu adresu na kojoj je bekap bloga pa da kao od tamo kopiramo pa sam to i napravio. Međutizim, nisam išao falsificirat komentare (objavit ih ne mogu sa pravim vremenom pa mi je to fkurcu).

Buduć' da se komodor 64, na kojem se vrti blog.hr, često ruši i manje često budi, nadošao sam na brilijantnu ideju:

Ajmo mi objavljivat blog u pisanom tekstu. To se ne može zasrat, a možemo i umjesto komentara imati pisma čitatelja. Ionako svi stalno plaču da "nema do pisana slova" i da je u Hrvata premalo "prijatelja knjige".

Evo, baš, kad sam spomenuo prijatelje knjige, pao mi na pamet moj prijatelj Uliks u pisanom obliku. On vam je, naime, podvala stoljeća. Frajeru palo na pamet napisati totalne gluposti pa se kasnije smijat intelektualcima koji tvrde da je to sve smisleno i da su oni skužili.

A nisu.

Njihov je problem (o štovateljima Uliksa govorim) što pate od kompleksa manje vrijednosti. Potpuno s pravom. Ne znaju radit ništa korisno niti mogu naučit korisno neko znanje (lijepljenje maraka uključeno) pa onda moraju lagat da su bolji od svih nas jer oni kuže Uliksa, a mi ne. Jednom riječju: glupi su. A to su dvije riječi.

Jebo Uliksa, uzmi Zagora! Pa on je iz Zagore i samim time naš čouk!

--hiroakijev duh

- 23:48 - Komentari (9) - Isprintaj - #

nedjelja, 05.03.2006.

Na novce

Sad ćete me svi slušat:

Prvo, ovako, treba upregnuti snage u svakom trenutku jer neprijatelj ne spava. Srokali su nam blog.hr kako ne bismo mogli nastavit sa radom na šahovnici, ali bili su glupi jer:

a) ja mogu urgirat preko svojih krtica da ga odrokaju prije ponoći i
b) znamo varat na sat.

Sad, kad sam spomenuo da znamo varat na sat, palo mi je na pamet da svi znamo na sat i da znamo što znači znati na sat. Međutim, jeste vi ikad čuli za izraz "znati na novce"? Bez objašnjavanja šta je to (ko nije shvatio, ko mu je kriv - evolucija će ga svejedno progucat), ja ću se zaklet da smo taj izraz koristili kao klinci u tipičnom dijalogu (dvoje djece):

"Frane, znaš li ti na sat?"
"Znam!"
"Aj!"
"A neću!"
"Kad nemoreš!"
"A mogu, pizda ti mater'na!"
"Pa aj onda!"
"A neću! Znaš ti na novce?"
"A znadem!"
"Pa aj kolko je ovo novaca?"
"Pet miljuna!"

Svatko ko se sijeća doba od prije dvajstpetak godina, zna da je posljednji odgovor racionalan. Frane nije bio milijunaš, a ni njegovi roditelji pa su mu dali bezvrijednu novčanicu od pet miljuna. Kasnije je novčanica bila od pet nečega drugog. Pet tisuća pa samo pet. Ali naziv je ostao. Vrijednost novčanice je padala, a nule su micali dekretom kad bi se nakupile.

Najgora stvar je bila što su i cijene stalno rasle. Tako, kad bi neko sa svojom mamom išao u dućan, čuo bi dijalog:

"Ima li mesa?"
"Poskupilo!"
"Dobro, daj onda blitve!"

Tako smo ko klinci mislili da "poskupilo" znači da toga nema za prodat. Igrali smo se dućana u vrtiću i dijalog bi išao kao nabrajanje. Bio bi poduži jer je sve "poskupilo" i ničeg nije bilo. Isto kao što sad nema ničeg tu gdje ja ovo pišem.

"Ima li mesa?"
"Poskupilo!"
"Kumpira?"
"Poskupilo!"
"Salate?"
"Poskupilo!"
"Kruva?
"Poskupilo!"
"Kapule?"
"Poskupilo!"
"Auta?"
"Poskupilo!"
"Ferarija?"
"Poskupilo!"
"Stana?"
"Poskupilo!"
"Tuluma?"
"Poskupilo!"
"Cimera?"
"Poskupilo!"
"Brokava?"
"Poskupilo!"
"Kupusa?"
"Poskupilo!"
"Kurca od antilope?"
"Poskupilo!"
"Od anakonde?"
"Poskupilo!"
"Novog c++ kompajlera?"
"Poskupilo!"
"Prijatelja i žene mu?"
"Poskupilo!"
"Kacavide?"
"Poskupilo!"
"Motike?"
"Poskupilo!"
"Svetog Petra?"
"Poskupilo!"
"Ramonesa?"
"Poskupilo!"
"Beatlesa?"
"Poskupilo!"
"Prave, one prave rokije?"
"Poskupilo!"
"Utakmice, danaske?"
"Poskupilo!"
"Davis cupa?"
"Poskupilo!"

--hiroakijev duh

p.s. Krtice zakazale. varat ćemo na sat! Privjuvat će Duh Moi i Chinchi prije ponoći da ublaže varanje.

- 23:55 - Komentari (3) - Isprintaj - #

petak, 03.03.2006.

Što je major Tom?

Ime ovog posta bome. Ajmo dalje. Palo mi na pamet pred par sekundi kako Koreanci imaju nacionalno jelo kimchi (kimči kvragu, kojeg smisla ima koristit engleski buchstabierung azijatskih pojmova koje možemo isto tako čitati i po naški kad ona njihov ršum od slova (da slova) nema veze s našim). Kimči je naime, fermentirani kupus. Ukratko, trulo zelje, za nas seljake. I liječi ptičju gripu. To sam saznao pred još manje sekundi dok sam tražio kako se zove ono 'korejsko trulo cabbage', što je gugo pametan, ljubi ga majka. I sad, zamislih (aorist) pred još manje sekundi kako sam mali Koreanac i neko me tjera da jedem truli kupus, što brate smrdi za popizdit, ko ne vjeruje metroseksualac. I sjetim se, kako to samo mali Koreanac može, kako male Hrvate tjeraju da jedu običan kupus ili kelj, ne daj Bože (mi smo kao jednobožački narod), i milo mi nekako. Jel ja, mali Koreanac, neću dobit ptičju gripu jer jedem ovo trulo sranje predamnom, a mali Hrvati bi mogli jer njihov kupus nije trul. Ali zelje prisiljeno jest!

I kaže da i SARS liječi isto.. šta ti je reklama..

E, pa ko ne zna - od krvavica vam je k.... samo takav! E! Dobar tek ;)

-- duhy moi

- 21:39 - Komentari (0) - Isprintaj - #

srijeda, 01.03.2006.

Post i nemrs

Sretnem ja tako Nju i Njega.

Ja: Šta ima gospođo?
On: Nema ništa, poskup'lo.
Ona: A nije, ima ima.. bili smo u Baselu, Stuttgartu, Berlinu, pički materinoj, nigdi takve utakmice nismo vidli.
Ja: I?
Ona:Ddddddddddario! Zabio gol!
Ja: Kome zabio gol?
Ona: Kome?! Budala si..
On: E, se ti sićaš, jel bilo 2 il 3 gola?
Ona: 3.
On: A 2?
ONa: A je i 2. 3-2.
Ja: Šta da?
Ona: E, sve im pocepa, ko čista duša!
On: Duuuuuša!
Ja: Je dobar bio?
Ona: Tako diiiiiiivan gol, ja sam tako sretna!
On: Je, ko kurac od antilope!
Ona: Ne, ne, ne, od anakonde..
Ja: A golman?
Ona: Čuvo vraaaaata!
On: Ko mali r.
Ona: Ooo kako se on bojo!
On: A je, bar je viši od njega.
Ona: Neeeeznam ja..
Ja: Jebem im majku svima..
Ona: Bili su mladi, jeli su govna!
Ja: E, idemo na pivo?
On: Vopi!
Ona: Je je. a onda je došao svizac i zamotao čokoladu.
On: Da, a moja je baba s Jupitera.
Ona: Ja sam vrana i ja ću ti reć kad ćeš ić na pivu.
On: Ma idi bre da se lečiš. Peri veš!
Ona: Oprala!
On: Tanka ti je priča!
Ona: Pusti ti to!
Ja: I ja mislim da je to dobro.

... i tu sam ih ostavio... sretno im na Zapadu (ma kakvi sretno)..

-- karaizbunaraživ, chinchi samo chinchi, lydia kod bubimira (duh), chimin duh od antilope, greenwoman, tihana i tihan, silly duhoviti moi

- 23:59 - Komentari (0) - Isprintaj - #

Ispoljavam prvo polje

Subložnjaci, znate da smo se dogovorili radit na projektu ovomjesečne šahovnice. Vidim da nitko nije ništa napisao (a budući da nisam ni ja - ne krivim vas), ali to može bit opasno.

Naime, u čemu je stvar? Odlučili smo ovaj mjesec bildat šahovnicu od kalendara. Sutra imam ispit pa mi se nije baš dalo danas postat (ni postit) pa sam rekao: "Jebo blog, idem učit."
Međutizim, Nostradamus me je kucnuo po ramenu. Kaže mi da dobro razmislim jer mogu predvidjeti skoru budućnost. Rekao sam mu da je stari ishlapljeli prdonja i da ode doma pomoć ženi prat šalice. Zasrala ih je kavom okrećući ih naopako. Misli da može predvidjeti budućnost čitajući iz taloga.

Nostry me posluša i ode doma, ali se ja zamislim.

Danas nećemo postat i onda će se sutra netko sjetit da nije bitno ni kasno i da se šahovnica može bildat i od sutra. Ali onda se događa sranje. Šahovnica će imat prvo bijelo polje.

Ne će nam pomoć ni uvjeravanja da nismo ustaše i da je kroz poviest bilo hrvatskih grbova sa prvim bielim poljem. Ne ćemo se moć oprat "ni lugom ni sapunom" ni Nostradamusovom mehkom spužvom za pranje šalica od kave (jer je ta spužva zauzeta na ne ograničeno razdoblje budući da mu žena gata zadnjih tri godine, a šalice ne pere).

Eto, i zato sad ja pišem ovaj iznimno dosadan, kratak i bezidejan post.
Pozdraf!

--hiroakijev duh

- 23:43 - Komentari (0) - Isprintaj - #