Ovako se to zbilo:
Napuštajući tijelo vidjela sam kako se vraćaju na police Turbo Limacha. Kao da nikad ništa nije bilo. Tko zna koliko su još nevinih žrtava poubijale, a dokaza nema. Jer moje predivno truplo izblijedilo je. A ja sam otputovala u neku novu dimenziju. Znala sam da slijedi susret s Njim...
Zapravo putovanje uopće nije bilo impresivno; nema tunela, nema svjetlosti, nema osoba koje te dozivaju da dođeš. Samo sam se odjednom našla u bijelom uredu, a Osoba mi je bila okrenuta leđima. Pitala sam se zašto tu nema nikog osim mene i Osobe. Na trenutak sam pomislila da sam u paklu, ali onda bi ovdje bili bar i ostali s Azhdaje.
"Ne, nisi u paklu...", reče On. "Zapravo nema pakla i raja. Samo ja."
Okrenuo se na stolici, onoj pravoj, uredskoj, s kotačićima, onoj stol`ci od koje ne bole leđa, o kojoj se priča s čuđenjem gotovo jednakim kao i o Njemu. Bio je divan.
"Znala sam da tako izgledaš...", rekla sam sa smješkom, a On objasni da ne izgleda baš uvijek tako.
"Nekad sam žena... Da si došla ovdje par godina ranije, držao bih u ruci palicu i pričao danskim naglaskom. Ali vremena i osobe s mijenjaju. Pitam se samo zašto nazaduješ s ukusom, da se tako izrazim..."
"Chima je kriv..", objašnjavala sam, "On me navuka..."
"Znam, s njm sam se već vidio...", reče pomalo kivan što ja Njemu uopće nešto idem objašnjavati.
"Sorry."
"Ma, ok..." namignuo je prozirkastim okom. "Stvar ti je ovakva: kao što sam objasnio, pakla i raja nema. Duhovi se ili vraćaju na Zemlju pa lutaju bez cilja i smisla zauvijek, ili dobiju jedan dan savršenstva po kojem ih svi zauvijek pamte. Naravno, oni zli uopće nemaju izbora, oni mogu samo lutati."
Šutio je i gledao me u oči, a ja kao da sam čekala da mi kaže još. No čini se da nije bilo više.
"I?"
"Šta i?", pitala sam.
"Pa koji je tvoj izbor?"
Malo sam razmislila kao bih mogla u samo jedan dan ostati zapamćena zauvijek, kako bi o meni možda učili, pjevali pjesme i pisali sage. Bila bih praktički besmrtna. Ali toga se ne bih sjećala. Osim toga, JA SAM S AZHDAJE, ja mogu biti velika i zapamćena čak i ako lutam, pričam i pišem bez ikakva cilja i smisla! A On?
Ako i ne zna, valjda će shvatiti...
"Dakle, mogu lutati zauvijek...", rekla sam više za sebe.
"...ili biti heroina samo jedan dan...", nadopunio me.
Ustala sam sa stolice i krenula u smjeru za koji sam sto posto znala da je pravi-zamisli, u Njegovu uredu putokaz "azhdaja"...
"Bilo mi je drago...", rekla sam uz još širi osmijeh, a On uzvrati.
"I meni. Ajde, bježi, dolazi mi neka treba što ima 500 kišobrana da joj pristaju uz 500 jakni! Moram se brzo preobličit u Beckhama!", podvikne nervozno, ali migajući opet, ovaj put tamnijim okom.
"Ok, ok, evo idem...".
Tek što sam to izgovorila, našla sam se za tipkovnicom, oči u oči sa Sveborgom.
--lydijin duh
Post je objavljen 23.03.2006. u 20:02 sati.