Tko/što? Ja.
Koga/čega? Bloga.
Komu/čemu? Pisat.
Koga/što? Zato šta niko drugi neće da napiše ništa.
Mogu sad napisat nešto o krumpirovitastom pastuhu, ali neću nego o Danijelu Vilašu.
Danijel Vilaš je svojedobno sa mnom čuvao ovce po krškim vrletima dalmatinskog kamenja iliti po krškom kamenu dalmatinske vrleti - kako vam drago.
Uglavnom, Danijel je bio genije za zbrajanje brojeva i brojanje ovaca. Znao je kad idu u tor koliko je njegovih, a koliko je susjedovih koje je putem pokupio pa bi on to zbrojio i onda pobrojao da vidi fali li mu koja. Priča se po selu da je znao i oduzimati, ali tu vještinu nije rabio jer nije nikad bilo potrebe.
Međutim, Danijel nije znao pisati i to mu je stvaralo probleme u njegovom rutinskom životu.
Tako su mu jednom prilikom vukovi požderali njegovog ovna pa je on htio napisati dopis ministarstvu unutarnjih ćoravih poslova u Šibenik da mu nadoknade štetu. Kupio je komad kartušine, teglu crne tinte i otišao do obližnje guske pa joj je iščupao pero u želji da započne pisat molbu.
Kad je sjeo za svoj radni stol (prije toga je pospremio kompjuter da ga ne dekoncentrira) skužio je da je nepismen. Bilo mu je jako žao dukata koje je potrošio na kartušinu i tintu, ali mu je ipak srce bilo ispunjeno radošću jer je osakatio gusku i time dao skromni (ali odsrca) doprinos vječnoj borbi ljudi protiv gusaka.
Nema druge, zaključi Danijel, nego otići do Šibenika autostopom pa na usmeno prijavit štetu. To je ionako bolje jer postoji poslovica da po poruci vuci janje ne jedu.
Tako on nareže dvajest-trijest deka slanine, otkine kosirom kvarat kruva ispod peke, pod pazuh stavi vodič kroz galaksiju za autostopere i uputi se na dug put u grad zvan Šibenik.
Kad je stao na put, stane mu Mate Pizdurina sa svojim motokultivatorom pa ga motiviranog i kultiviranog odveze do mjesta odakle su se konji vraćali u Matino rodno mjesto kad bi ugljen vukli u Šibenik.
Tu Danijel izađe i (veseo što je već na pola puta) otrči u Šibenik na policiju. Nije ni primjetio da ga bole noge, sretan zbog dukata kojim će mu se refundirat šteta zbog ovna.
Danijel uđe u policijsku postaju, a svi mu se pokloniše i upitaše ga koji kurac radi u redarstveničkog ofisu.
Kaže njima Danijel da mu je vuk poždera vilaša
(Ovo zaslužuje veliko slovo jer moram objasnit šta je vilaš. Oni koji misle da su ovnu prirodno onakvi zakrivljeni rogovi, varaju se. Mladom ovnu se rogovi tako vežu da bi se formirali. Kaže se da se ovnu "zavilaše rogovi", a onda se ovan kasnije zove "vilaš". Inače, postoje vrlo vjerojatne pretpostavke da riječ "vikler" koja služi sličnoj svrsi dolazi od "vilaš", ali je najebala smucajući se po vrletima dalmatinskog krša i kamena i doživjela glasovne promjene.
Međutim, sad sam otišao predaleko za jednu digresiju pa bi vas molio da napravite "pop" sa steka i nastavite se koncentrirat na originalnu radnju.)
,ali su ga oni u čudu pogledali i odgovorili: "?".
On je počeo vikat: "Vilaša mi iz'lo! Vilaša mi po'ilo!" i urlajući trčati po cesti.
Refundaciju štete nije dobio, a zbog toga događaja su ga prozvali "Vilaš".
Kasnije je Danijel na prevaru uvučen u ustaški pokret pa je kasnije odselio u Argentinu. Pitali su ga kako se zove, a on je rekao "Danijel Vilaš" i bio je zaveden kao "Danijel Biloš."
Nikad nije znao objasniti otkud dolazi, a ne bi mu to znao ni sin Markan. Ni unuk Danijel da nije postao nogometlija i to kvalitetan pa ga je Vlatko Marković uvjerio da je Hrvat i da mu je igrat za kockaste.
Niko ni ne zna da danas postoji živući (doduše produhovljeni) svjedok koji zna Biloševog djeda i čak porijeklo njegovog prezimena.
A o tome da se Danijel Biloš jednom prilikom napušio kukuruzovih brkova pa napravio tekst pjesme "Štikla", neki drugi put.
Za sada samo znajte da se Severina lažno pretstavlja kao autorica tog velikog i nadasve produhovljenog teksta.
