Pregled posta

Adresa bloga: https://blog.dnevnik.hr/azhdaja

Marketing

Sgt.Pepper's (koje boje želiš jutro?)

Ušao sam na prstima. Soba je bila duga, nalik hodniku. Prema drugom kraju se širio mrak da bi bio naprasno razbijen blještavilom kasnoljetnih boja i crvenim sandučićem koji se jedva nazirao u daljini. Ispod svega, dubeći na glavi, veselila se još jedna slika istovjetna ovoj, ljeskajući se u ogledalu poda. Na glavi je dubila i njena sjena, rastegnuta po sjajnom podu, razbijena rubovima pločica. Rekla je nešto, nisam je razumio, glas joj se, ionako sjenovit, gubio u odjecima, do mene su stizali samo piskovi. Zvuk se stapao s šumovima. Krenula je prema meni, širio se miris sličan čokoladi, najljepši miris što sam ikad osjetio. U kutu je čučao kamen i pjevao sve glasnije, zaglušujući sve. Trudila se govoriti jače da je razumijem, istezala se od napora. Nazirala se u mraku, iz sjene su počeli svjetlucati plamičci kose. Odjednom je kraj mene dokolutao veliki ementaler skakučući po svojim rupama. Držao je nešto crno, sa staklenim vrhom... čim ga je spazila užasnuto je vrisnula - Ne volim sir! - i pobjegla kroz četvrtasti otvor pod vratima. Za njom je ostao samo ključ na podu. Ementaler mu je prišao, slikao ga onim crnim i nježno ubacio u sandučić. Dok sam pokušavao razaznati kamo je nestao, osjetio sam kako me netko povlači za rukav. Bio je to veliki crni alien. Pokušavao se nasmijati ali mu to baš nije išlo od svih tih zubiju. Metalnih. Nešto mi je pokušavao objasniti mlatarajući rukama - shvatio sam ga da mu je grgeč u nevolji jer je zapeo pod alejom tratinčica, pa ako mogu samo na brzinu baciti pogled. Obećao sam navratiti čim uhvatim onu sjenu. Čim sam krenuo sam dalje u daljinu osjetio sam nešto mokro pod nožnim prstima. U kutu pod frižiderom krio se plavi snjegović i plakao. Posegnuo sam u džep i izvukao kreker. Uzvratio je s narančom iščupanom s mjesta gdje bi mu trebao biti nos i nastavio jecati. Navodno je ostao bez mrkve kad ju je otela horda bradatih kuhara u naletu pripremanja roštilja. Dao sam mu pastu za zube u zamjenu za mrkvu. Prestao je plakati i rastopio se od sreće. Još uvijek me mučila ona sjena, nazirala se iza nekoliko vratiju no sva su bila zaključana. Kucnuo sam na prva i čekao. Ništa. Na druga. Ništa. Ni s trećima nije bilo bolje. Iza četvrtih se začulo samo - Bježi imam pištolj. Peta su se otvorila, otkrivši samo sliku leptira na zidu i mali ormar. Iz ormara se čuo hihot, pažljivo sam ga otvorio, no ni tamo je nije bilo - samo mali slon u srebrnom oklopu koji se valjao od smijeha. Dao sam mu kreker i naranču, smazao ih je ne prestajući se smijati. Krenuo sam dalje. Sljedeća vrata bila su zazidana najljepšim ciglama koje sam ikad vidio. Umjesto žbuke, bile su punjenje instant kavom i svezane mašnama. Nije bilo kvake. Nasuprot njima, ostala su uska vrata ostave za metle. Prislonio sam uho, no iz nutra se čuo samo kreket žaba. Uhvatio sam kvaku, duboko udahnuo i ušao. Zabljesnulo me svjetlo.

Tada je sve počelo biti čudno.

Našao sam se na velikoj bijeloj padini. Lepršao je snijeg, a ljudi su se vozili na stolicama koje su visjele u zraku. Prišla mi je straga, bez glasa. Uhvatila me za ruku i rekla - Idemo doma.

Probudio sam se u znoju. Bila je...

-- moi, silly moi, duh silly moi

Post je objavljen 27.03.2006. u 18:36 sati.