Bila jednom jedna djevojka. Zvat ćemo je Gospođa. Gospođa je cijeli život bila sretna. Nije imala nikakvih problema i najvažnije joj je bilo da joj nije dosadno. Prije joj nikad nije bilo dosadno, jer je uglavnom bila okružena ljudima koje voli i koji su joj zabavni,a kad je ne bi oni zabavljali, zabavljala se sama. Čak joj je uvijek bilo najvažnije da je sama sebi zabavna tako da nije ovisila o drugima. Tako je Gospođa živjela potpuno sretna, jer, kao što rekoh, njoj nije bilo dosadno. Jednog dana se probudila i počela si je bit dosadna. Njena mašta ko da je isparila, razgovori s prijateljima su se svodili na rečenice tipa "i ja mislim da je to dobro" i nije imala više volje nizašto. Još neko vrijeme se ona borila s tim, nadajući se da će si ponovno postat zabavna, da će se njena kreativnost vratit i da će ponovno bit sretna. Prolazili su dani, tjedni, mjeseci, ali Gospođi je bilo sve više dosadno. Kako je ona cijeli život bila opsjednuta time da joj bude zabavno, njezin organizam se prilagodio tako da se hrani zabavom, ali kako zabave više nije bilo, Gospođa je počela propadati. Prvo je samo osjećala da joj je slabo, ali nakon nekoliko tjedana više nije mogla hodat, a ubrzo nakon toga nije se uopće mogla micat. Jednog lijepog proljetnog dana, lezeći na krevetu nepokretna i sama, osjetila je dašak vjetra i primjetila kako je taj vjetar zanjihao njenog drvenog konjića koji je visio iznad kreveta. To ju je uspjelo na trenutak zabaviti i osmjehnula se posljednji put. Našli su je tako na krevetu i rekli: "Umrla je kako je i živjela, sa osmijehom na licu!"
chinchi-duh
Post je objavljen 25.03.2006. u 00:00 sati.