Mili moji DesasterChefovi, klaftroseksualci i ini muži te žene sličnih ćutnji,
zateklo me i frapiralo nekidan pismo jednog čitatelja.
Obraćao se, veli, i ZadovoljenojDotHaer, i mojoj štovanoj Žuži Jelinek. Probao je komunicirati sa B.a.B.a.m.a i sa terapeutkinjom za veze i telekomunikacije.
I ništa.
Dok mi je riža lagano zagorijevala na šporetu, uvijek iznova čitao sam to pismo, ali odgovor nisam uspio sročiti.
Moj vjerni i neutješni čitatelj piše...:
Poštovani gospon Žužinek,
Dugo sam u braku sa istom ženom. I sad, nakon dvadeset godina, nemrem više.
Ja sam pristao da iz svake utičnice rastu punjači za njezine mobitele.
Uvidio sam da me nitko ne tjera uredno na vješalice u jednoj prostoriji skupljati svu njezinu nošenu odjeću, koju ona raspoređuje po kukama i kvakama po cijelom stanu „da se zrače“.
Posve se slažem sa mojom ženom da me iritira broj dijelova puničinog masažera po dnevnoj sobi, ali i da je problem lako rješiv time, da bolje gledam gdje stajem.
Nemam problem s time, da kad na terasi rasprostirem veš na sušenje, izvraćam njezine učvorene štrample, da vadim kuglu od sokni i novčanica zajedno opranih u džepu njezine trenirke.
Dapače, svakako se rano budim pa podrazumijevam da ujutro ja kuham kavu i sklanjam njezine ostatke od ponoćne večere sa poda i staklenog stola, prije nego joj poslužim doručak. Ma, naravno, nije meni teško svako jutro skupiti mrvice od kruha s kuhinjskog poda i obrisati otiske svih njezinih pedeset prstiju sa tog istog stola, tracku majoneze, daljinski i rezanac kiselog zelja sa poda kraj trosjeda, all inclusive.
Sigurno, obzirom da imam takav posao, ću ja prije stići napraviti ručak i servirati ga i pospremiti posuđe u perilicu i ostatke u hladnjak.
Naravno nikad ona neće morati iznijeti smeće, jer ona, kao i ja, radi.
I to je sve u redu; u vezi mora postojati podjela poslova, razumijevanje i kompromis, inače odnos postaje jednostran; postaje nategnut.
Dapače, gospon Žužinek, naravno sam dovoljno fleksibilan, ujutro u ime opuštenosti pred naporan radni dan među svim njezinim kremicama i sprejevima u kupaoni staloženo i neafektirano potražiti – i u razumnom roku pronaći - svoju pjenu za brijanje i sa svog žileta skinuti dlačice žene koju volim – kao i iz odvoda u kadi, to je, bi se reklo, svakako „jedan grif“.
Sa istim poletom i dragošću ponedjeljkom ću dovršiti njezino započeto subotnje usisavanje i pranje poda i pospremanje obuće i odjeće u ormare i inventuru hladnjaka i započeto peglanje i sve potrebne rekvizite od njezine subotnje generalke tiho pospremiti, dok kuham prvu kavu djevičanski svježeg novog tjedna osobi svog života.
Mogu – ma, nije sporno – sa punicom i ovog ljeta ići na rafting, a televiziju svakako nije zdravo gledati, pa me ne smeta niti da nam se u kuću uselio Big Brother.
Gospon Žužinek, ma, ja se svakako tuširam i navečer, a to što u predposteljnom iščekivanju svoje ženice ne samoiskoristim blagodat erekcije u kadi, ne pada mi teško, jer ja u ljubav vjerujem nepokolebljivo.
Eto, eto, u ime ljubavi ja sam, rekao sam joj to, maltene spreman da i u spavaću sobu stavimo televizor, ako ona to baš toliko želi.
Ali gospon Žužinek, ništa ne pomaže.
Ja sam neutješan.
Nakon dvadeset godina, morao sam pobjeći od nje.
I sad svake noći bježim; iskradam se na prstima, tiho vrata zatvaram, dok susjedi zasad samo nagađaju, o čemu se radi ...
Sve ovo ja radim, gospon Žužinek, i nisam nikakva žrtva, i ne pada mi teško, ali sam se tako nadao da ona može samo to jedno ...
Kad pokušamo razgovarati, ona samo veli da jednostavno ne može.
Što da radim da prestati hrkati?
Što mi je činiti, poštovani gospon Žužinek?
...
Eto, mili moji, to me pismo zateklo, dok sam kretao lagano zapržiti rižu prije kuhanja...
I ne znam, što čovjeku reći.
Što vi mislite?
P.S.
Zašto je nekim ljudima dosta jedno zrcalence za posve izgubiti pojam o vremenu uz šminkanje, a tri retrovizora nisu dovoljna za steći pojam o prostoru?
|
