Pasje popodne u Salt Cityju (dog's afternoon in Tuzla)
    |
27.06.2011., ponedjeljak
Pasje popodne u Salt Cityju (dog's afternoon in Tuzla)
24.06.2011., petak
Utaknem vam....!!
|
Ljudi moji. Pa dobro je da više sad idu na to, da su punjači mobitela univerzalni. To bi i sa bračnim koitusima bilo dobro tak napraviti. Da su univerzalni i da punjenje nije tako ispolizirano i đender i sve to. Di uštekaš, odradi se, i bok, svi sretni. Ali daj zamisli da kaj god na struju kupiš moraš mijenjati utičnice doma. Ama uvijek. Ili da na benzinskoj nikad ona surla ne odgovara, da prostiš, otvoru rezervoara, ma koliko ispravnu vrstu goriva sipati htio. Ili da nikad ne znaš, kak će se vrata otvorit. Ili, dofuraš doma novu slavinu, pa fino odštemaj pol zida da ju postaviš. A baš je to sa lusterima i lampama. Svaka ima svoje proklete rupice. Dvije. Tri. Četiri. Za par godina, plafon oko izvoda struje izgleda kao Kalašnjikovim opaljen; susjedi ti spominju majku po haustoru a kineski proizvođači jednokratnih svrdala zadovoljno trljaju kose ručice. ZAKAJ - struko, evo ti ideja, od koje će se netko jako obogatiti jednom! - o, zakaj ne izmisle neki baltazarovski bajunet, da je na stropu predviđena standardna, univerzalna instalacija za fiksiranje lampih i lusterof, i da sve i svi na to pašu?! Ono, dođeš, raspakiraš, otvoriš pivu, natakneš, zavrneš 1/4 kruga, klik, i gotovo. Alo! Bisere sipam, narode! Pa kejje to problem, mi, kaj na Mjesec letimo i po genima šarafimo?! Tak. |
20.06.2011., ponedjeljak
Kap po kap
|
Sve je počelo u četvrtak. Dobili smo sa sela hrpu domaćeg povrća. Sa hrpom domaćeg blata. Moja teorija, da ljudi sa sela mrze ljude iz grada, ponovno se dokazala time, što ljudi sa sela nisu zadržali svoje blato. Obzirom da je moja žena bila zauzeta Big Brotherom i nikako nije mogla, hrpe sparušenog povrća i polusuhe zemlje dočekale su petak i mene sa smješkom na licu. Linijiom manjeg otpora, a i jer pozitivna misao čuda čini, uhvatio sam se nasmiješenog povrća i blata. U stanu. I sve bi bilo dobro, da iz ugašene perilice za suđe nije krenula curiti voda. Masovno. I sve bi bilo dobro, da pod kuhinje ima slivnik. Ili da makar pločice nisu izvedene sa nagibom prema parketima. Štropot vode, osim što potiče na vršenje nužde, zna biti i sredstvo mučenja, pogotovo ako ne prestaje, iako su sve slavine i ventili zatvoreni. I sve bi bilo dobro, da kuhinjske pločice, mokre, nisu kliskije od leda. I bilo bi sve dobro, da povratni tok vode kroz perilicu nije potopio njezin procesor. Par sati kasnije, voda je prestala istjecati iz ugašene perilice, i u nadi da će toplina osušiti parkete bez veće štete, zavrnuo sam glavni ventil za vodu i krenuli smo na vikend. Za vikend sam u vikend-stanu morao usisati, ali sam to prekinuo da postavim dvije lampe. Pripremajući alat, kontemplirao sam nad opomenom Elektre, da će me tužiti jer nemaju pristup brojilu. Kojeg nemaju, jer ja tamo ne živim stalno. Ispada da će me tužiti jer ne živim tamo, gdje oni stave brojilo, kojem ne mogu prići iako zgrada ima sve dozvole i suglasnosti. Kajćenam pelješki most i drito let za Ameriku kad moramo doma ćubit kraj brojila, da nas Elektra ne tuži ili zavrne štrom "zbog neizvršenja obveze omogućavanja nesmetanog pristupa mjernom mjestu" /Direktor Elektra Zagreb, Marko Škrobo, dipl. ing. el./ Ne kupujte kineska svrdla, ljudi. A kad ste izbušili tri od četiri rupe za prvu lampu, znajte da ćete baš za posljednju, za četvrtu rupu pogoditi armaturu. Supruga će malo kasnije konstatirati kako je kupaona prašnjava, jer vam nije uspjelo bušiti i držati cijev usisavača istovremeno, ali će pomirljivo iskomentirati, kako ćete vi sigurno višak rupa na stropu zagipsati (jer sad ih je već osam). Na sreću, sa drugom lampom bilo je lakše. Ona samo - ali donekle elegantno i bez znoja i psovki - nije proradila. Počeo sam se radovati povratku u tjedno obitavalište. U nedjelju navečer, opet u tjednom obitavalištu, dogovorili smo zvati majstora odmah ujutro u ponedjeljak. Otišao sam spavati, ali je suprugica – nabravši kod sadista sa sela kantu višanja – krenula raditi kompote. I lupala, i rondala, i lupala, i rondala. Jedna sam zaspao. Onda je banula u sobu, da gdje je ona mala posuda od Tupperwarea, znaš ona, obla, pa kao kocka, sa onim gore. Jer treba misliti pozitivno i djelom slijediti misao, ustao sam i potražio tu specifičnu posudu. Bezuspješno. Vratio sam se u krevet i opet jedva zaspao. Da sam imao pušku, pištolj, makar i puničinu vazu, prokletim mačkama prisjela bi erotska dernjava, majku im milu i babu im i djecu i sve skupa još jednom, da im. To je bilo oko pola četiri ujutro. U ponedjeljak ujutro morao sam na sastanak; dvjestotinjak kilometara u jednom pravcu; odmah pokraj vikend – prebivališta. Mobitelska budilica zvonila je u pola šest. Umjesto gašenja, stisnuo sam zabunom odgodu. Pa pošemerio displej. Pa – pozitivno razmišljajući – tiho ustao i sapleo se o prostirku, bubnuvši u vrata. Ispao mi je mobitel. Supruga je iziritirano pitala, moram li baš uvijek biti bučan. Po skali goriva u autu, komotno sam imao benzina do Kutine. Svakako dovoljno (pozitivno mislih). Prije Broda upalila se lampica, kazaljka poput prikaza erektilne disfunkcije klonula, a lampica počela žmirkati. Bez gasa ukotrljao sam se nakon dvadesetak minuta u prvu benzinsku. Sastanak je trajao deset minuta, i precizno je zaokružio amorfan dogovor triput ponovljen mailom. Čut ćemo se krajem ljeta. Deal. Oko podne sam se vratio i fjakast, potiskujući nervozu, krenuo sam rješavati problem sa vodom. Ispraznio sam ispod sudopera sve od hrpetina antičkog i rodbinskog posuđa i strahobalne količine plastičnih posudica. Odvrnuo sifon. Odlučio se ne rogušiti na vonj. Uredno sam skupljao kapljice, tracke. Otišao u podrum po malu sajlu za odštopavanje. Odštopao cijev. Vratio sifon. Sve oprao još jednom. Pustio vodu. Pa je perilica pustila vodu. Duplu količinu vode. Pa je voda krenula prema parketima, noseći par zobenih pahuljica i mrtvu muhu. Prizor idiličan; kućni cunami. Onda sam zvao frendicu za broj vodoinstalatera (jer ni druga, veća sajla, i potpuna replika situacije, nije riješila stvar). Frendica mi je umjesto broja rekla da prokuham vodu sa octem i da će to pomoći. Broj mi nije dala odmah, jer sam rekao da neću još i tu vodurinu skupljati sa poda iz perilice iz cijevi iz sifona. Majstor se ispričao i rekao kako su mu ukrali alat pa odavno ne radi. U Vodovodu su rekli da imaju prevelik teren a instalater da je imao smrtni slučaj pa ne može doći svakako. Frendica je nazvala, pitati jesam li ipak probao sa vodom i octem. Pa me pitala zašto zapravo njezin instalater ne može doći, a tko je točno umro instalateru iz Vodovoda. (Rekao sam Pero, pa ona nije znala koji Pero, ali Peru sam svakako izmislio, naivno vjerujući da ću time skratiti trajanje te scene.) Dok smo utvrdili okolnosti smrtnog slučaja nepoznate osobe radi čega instalater kojeg sam zvao ne može doći, kapanje je jenjavalo. Sutra je novi dan. Kojeg ću provesti na putu. Taman će se do srijede možda osušiti procesor perilice. Ako budem dovoljno pozitivan, možda i vodoinstalatera pronađem u srijedu. Bi li petarda riješila stvar? Idem probati... (Ovaj bi tekst ženskim perom bio bitno kraći. ON je živčan i negativan i nesposoban, i zato mu se sve to dešava i to sve zaista više nema smisla i postaje teror.) |
12.06.2011., nedjelja
Divlje nebo, Hutovo Blato, crveni helikopter, Chevy Impala i Ston...
|
Post o sirovinama. Šef nikad čuo, što znači "incoterms". Post o jugu. Ja ga volim. Post o solani. Čiji izvoz ovisi o kiši. Post o godištu '59. I mom sjetnom smiješku peraji, horizontalno položenoj konkurenciji unatoč. Post o quicky-partiji do Hutovog Blata. Koje vrijedi povratka. Post o službenom putu. Hvala Ti, Makedo. ,-)        |
06.06.2011., ponedjeljak
Kontemplacija o skici stvarke - Jelo Žužinek uz vas i nakon Pape
|
Mile moje bezrepe sugrađanke i depilirana muščadi, dok se dvojako propitujem, raduje li me više činjenica kako gravitacija spol ne bira ili me frapira njezin eksponencijalni prirast sa životnom dobi – ako je suditi po obješenjaštvima anatomskim – želim sa vama podijeliti još jednu prispodobu anonimnog, vjernog čitatelja. Priznajem, isprva sam se smijuljio. Sjetio sam se kasnijeg bubnjara jedne zagrebačke punkrock-grupe, kojeg je drugarica Bursać (ona iz glazbenog) opako oplela, jer je pojma-nemam-čime-i-gdje crtao žensku stvarku posred kajdanke (možda ga je prekorila samo zbog tajminga, jer je biologija bila sat kasnije, uz drukčije nastavne materijale). Ali – subraćo! – zapitajmo se... Kaže čitatelj: Poštovani Jelo, Moj život pretvara se u horor. Nakon godina – ma, desetljeća – sretnog braka; nakon što smo evo taman otplatili kamatu kredita za stan; jednog posve običnog jutra dobaci mi supruga – „Pero, jelda, ti ne bi znal ni nacrtat moju pipicu?“ Ja sam se, gospon Jelo, stresao. Ne toliko na njezinu pipicu, jer se sa dotičnom činjenično ne susrećem već godinama, nego na vlastitu milisekundu dvojbe, je li moje voljeno biće nakon toliko godina otkrilo montipajtonovski humor, ili mi jednim potezom vrha jezika izmiče životno tlo pod tanašnim nogama. Ja vam, poštovani Jelo, ne želim opisivati agoniju, koja je uslijedila. Konobarica u bircu kraj mog haustora zvala je policiju, jer sam na salveti pokušao vjerno narisati pipicu moje supruge. Na poslu sam izbačen sa sastanka sa strateškim stranim partnerom, nakon što mi se – pojma nemam kako – usred PowerPoint prezentacije ukazala črčkarija pipice, koja je baš ličila na supruginu. Dapače, probao sam jednu bebinje glatku, a drugu „a la wild“; ma, izletio sam iz Uprave prije nego sam stigao i ovu prvu pojasniti. Nisam ženi mogao reći da sam izgubio posao; ujutro bih – zaobilazeći birc kraj haustora – uredno izlazio u vrijeme odlaska na posao; ponekad bih se i kasnije nego inače vraćao i pravdao se sastancima i putevima. Uporno sam vježbao; risao sam noću, ujutro, na zamagljenom prozoru kupaone, na kuponu HAC-a. Gospon Žužinek. Bacio sam pola finske šume papira, izverzirao se u prikazima preklapača, pupoljaka, zijevalica; ma, sve ljepote ovog svijeta. (Gospođa u papirnici, ispostavilo se, par je godina udovica; uvijek se obraduje kad navratim po novi blok i pribor za crtanje; ona veli, sve je nečemu.) Da skratim, gospon Žužinek. Kad sam bio posve siguran da je to to, da sam ulovio izraz, proporcije; da iz svakog mog poteza izbija ljubav godina, prisnost neponovljivo otuđena, svojoj sam supruzi pokazao par crteža. Par crteža - Njezine Pipice. Htio sam, poštovani, pridobiti izgubljenu naklonost. Htio sam dokazati kako se sjećam; kako znam. Nisam dopustio ni tračak sumnje, kako će se moja ljubljena ženica dirnuto priviti uz mene, gricnuti moju ušnu resicu, i kako će sve opet biti kao nekad. Kalkulirao sam i na disipaciju rezultata duž apscise, pripremivši mazni komentar... "daaa, takvu sam ju prvi put vidio... ali i /list, list/ sad mi je lijeeepaa..." (Imao sam i kontru složenu, ako bi prigovarala detaljima. Naumio sam replicirati, pomirljivo, asertivno, blago – „A, što, moj bi kuki na Tvom crtežu bio unikat; ne bi bil ko od Jure vodoinstalatera?“) Ali... Ja vam to ne mogu opisati... Gledala je papire. Glatke. A4 do A3 uglavnom. Par kolaža sam isto dodao. Usta su joj se otvorila, bez glasa, i dlačice brčića zatreptale su prestrašno sinkrono onima u njezinim raširenim nozdrvama. Onda su počeli letjeti papiri uokolo i ona me nekima počela tući po glavi i naguravati me prema vratima i – iduće što znam, ja sam bio na stubištu. Vrata su se još jednom kratko otvorila i izletjela je moja aktovka. Dok sam klecavih koljena (kao poslije seksa sa gospođom iz papirnice) silazio niz stube haustora, pozdravljajući inkasatora tv-pretplate, ona je sa balkona urlala – „Svinjo jedna“ TO NIJE MOJA PIPICA!“ Što da radim, gospon Žužinek? ... Eto, mili moji, dok mi se vosak stvrdnjava na gAzi , ovaj vas put Vaš Jelo ostavlja sa pitanjem... Što biste vi odgovorili čitatelju; je li moguće u ime vlastite časti i obrane bračnog ćudoreća nacrtati, onako, biometrijski, nezakopulebljivo, baš i upravo pipicu voljene osobe? Vaš Jelo Ž. |
02.06.2011., četvrtak
VPŠ (Vrtić Papa Švabo)
|
Vrtić Sa ovim senzibilizacijama oko pedofilije, sa frkom ako fotografiraš djecu, sa sviješću kako je normalnije prići lavljem kavezu ili puničinoj vikendici nego ogradi dječjeg vrtića, ja se pitam. Jer glejmo. Unutra su oni, mali šminkeri, curice u suknjicama, pokoji seljačić i uobičajena kvota nerdova. I onda krene. Gungul, komeš, letoperj, cikoder. Svi trče tetu zasuti kakofonijom. „Mene je Pero prvi...“; "Andrea laže!"; „Nisam ja, nisam ja, meni je Jadranka izbeljila jezik pa je onda...“ /motion blur ručice koja leti ka Jadrankinom licu/ Tetin conflict management pretvara se u grotesku sa svakim novim „ali on je mene prvi...“ „ona je meni...“ A nas masa stoji uz ogradu, tiska se, fokusira svoje male favorite svadljive. Dapače, mi navijamo. I krenemo sami dolaziti svaki put; navučemo se. Ali... U stvari ne govorim o vrtiću; o malom vrtu, gdje briga i pažnja od malih ljudića strpljivom odgovornošću rade malo veće. O Saboru govorim, o Vladi, o svadljivim infantima, čije „on je meni prvi“ – „ali ne bih ja da nije ona...“ kakofonično curi iz uzglavnog radija ujutro; slijeva se iz zvučnika radija u kupaoni, pa onda u surround tehnici vibrira dnevnom sobom, dok pijemo kavu protiv gastritisa i tablete protiv glave (mantrajući kako od danas zbilja prestajemo piti navečer sve redom). Mi smo naVučeni. Mozak nam peru. ONI. Mediji. Pero je rekao da je Jadranka njega prva pa je Vladimir onda nju, ali Zoran je... MA KOGA BRIGA VIŠE (iako, ZAŠTO, da parafraziram ono "Wer bin ich, und wenn ja, wie viele")?! Ne, niti Big Brother nije alternativa. Nego dokaz više. Da postajemo mentalno čisti.  /"drenaž"/ PapaRaci Ništa protiv Ratzingera. Iako ja gotovo ništa ne kužim i Odbori – i oni koji se takvima osjećaju – nikad mi ne bi izdali Certifikat Religijske Konformnosti CRK 2001-2247. Ali gle sad. OK, ne bacati cvijeće (a i kaj bi drugo; čušpajz?!). OK i zatvoriti prozore rutom prolaska Švabe (!n.b., prvospomen pojma!). Dobro pa ne moramo spustiti roletne, ukriž zalijepiti Ferimport-traku po staklima i zaleći /NATO-zalijeganje, predmnijevam/. Jer dolazi Sveti Otac. Tko je tu kome opasan? Nije li lakše da on, sve to ... No dobro. I mir. I dobro. Sveti Otac godinu je mlađi od mog starog. Da je moj stari živ, masu puta bi se posvađali, ili bih all-inclusive prihvatio da je progresivno umagljen starčić. Moj je sveti otac davno umro, a ovaj Sveti Otac fino je – pomalo partizanskofilmskim naglaskom – pročitao na hrvatskom, što mu je neki proćelavi administrator tutnuo u ruku da pročita, obilato se koristeći figurama izričaja iz poslanice Zimbabvejcima. I Maltežanima. Pa smo sad jako sretni, jer nam se obratio. Kao Big Brother. Osim što nam nije bacati cvijeće /pa ni lončanice!/, nema se nositi ni kišobrane, već ćemo Papu dočekati u kabanicama. Planinarsko šarenilo. A kao u BB-u, sve će to nadzirati budne oči kamerne. Za grah-after-party ne znam, ali Prvozakonita inzistira da se imamo ukabaničeni na hipodromu uprizoriti jerbo dolazi Sveti otac te moj zemljak. Uz Graz, Zenicu, Trebinje, Šibenik, Krško i Banja Luku ovih dana, što je tu tih parsto kilometara do Zagreba. Za ne bacati cvijeće. U kabanici. (Ne poistovjećujem ni likove ni djela, ali zakaj nema nekakav time&resource-saving download torrent za te stvari, ili e-bulletin tipa „Papa Ratzi Hrvatima, utorkom“?!) Švabo je Švabo Vozeći privatno francuske aute godinama, očito sam se razmazio (posebno otkako se naslon sjedišta više ne mora antierektivno vintlati na dolje na okretni gumb, nego se kopjulejšnfrendli klapi jednim muškim potezom ženske ručice...) I uvijek me pomalo kopkalo, vrijedi li zbilja i dalje balkanska mantra, kako je dakle, što se auta tiče, Švabo – Švabo. (Očito, poluposprdna antipatija kolateralna u slučaju automobila postaje kontrom vlastitom, jedna od jinjangičnosti balkansih...) Scenic Naš Privatni je zahvalan auto za dokone carinike, sa svojih tucet pretinaca i ladica. No, Švabo, poslovni ... OK, zadnjeg sam Švabu rabio u doba fotosenzibilnih naočala i prije ere mobitela. Jednom sam imao Čehinju, ali to je za drugi post. Ma, ljubim ja svog Vrancuza; evo, javno priznajem. Jer ti u Švabi, čovječe, imaš voziti sa sunčanim cvikerima na nosu najt en'dej, jer ih nemaš kamo odložiti. Odrezak za cestarinu slobodno sfrči i gurni iza uha. Jer ga nemaš kamo staviti. Bocu sa vodom bolje odmah baci na pod, jer će prvim skretanjem ili kočenjem svakako tamo završiti, a drugdje ju nemaš kamo staviti. Kovanice ne drži u džepu, jer ih na kućicama nemreš iskopat', ali sa sica će odprhutati kamo koja... ?Je li Švabo u dosluhu za ENC-prodajom? Dobro je što u Švabi nemaš kamo staviti ni termosicu sa kavom za dugi put, jer se košulje i kravate manje flekaju (Švabo:Francuz, 1:0). Ali da ne budem pretinac-fetišist, ok, ima Švabo dva odlagališta. Ispod ručne kočnice može se staviti predmet veličine tabakere. Do njega je lako doći, posebno na autoputu, potezanjem ručne. Druga je deponija ispred displeja radija. Tu ima obilje mjesta za, recimo, neraspakiran kurton. Naravno, u užem zavoju, on će odletiti nekamo bestraga, na radost Prvozakonite, kad ga nađe davno zaboravljenog i manje davno zamijenjenog. (Raspakiran kondom zbog adhezijskih svojstava raznorodnih materijala bolja je opcija, ali zna zbuniti ženski podmladak na carini, a pod strujom zraka iz klime i leluja dekoncentrično... ) Tako da... Sve je to ok, odlično podvozje; drži cestu nepogrešivo, dugoprugaš i sve. Ali... Bez mobitela. Sunčanih. Vode. Kurtona. Se na put ne ide.  /emergency exit/ P.S. I da. ovo sa smrtonosnom crijevnom zarazom. Ma, dika naša, naš Mili Nović. Veli, mi smo sigurni. Jer dok svijet pojma nema, otkud nova gadobolest, mi strogo kontroliramo krastavce. Koji dakle nisu uzrok. Veli Mili Nović i da bolest neće majci nama doći i da mi ne brinemo. Kaj, podbačaj turističke sezone; smanjen broj stranih dolazaka? |
