Sve je počelo u četvrtak.
Dobili smo sa sela hrpu domaćeg povrća. Sa hrpom domaćeg blata.
Moja teorija, da ljudi sa sela mrze ljude iz grada, ponovno se dokazala time, što ljudi sa sela nisu zadržali svoje blato.
Obzirom da je moja žena bila zauzeta Big Brotherom i nikako nije mogla, hrpe sparušenog povrća i polusuhe zemlje dočekale su petak i mene sa smješkom na licu.
Linijiom manjeg otpora, a i jer pozitivna misao čuda čini, uhvatio sam se nasmiješenog povrća i blata. U stanu.
I sve bi bilo dobro, da iz ugašene perilice za suđe nije krenula curiti voda. Masovno.
I sve bi bilo dobro, da pod kuhinje ima slivnik.
Ili da makar pločice nisu izvedene sa nagibom prema parketima.
Štropot vode, osim što potiče na vršenje nužde, zna biti i sredstvo mučenja, pogotovo ako ne prestaje, iako su sve slavine i ventili zatvoreni.
I sve bi bilo dobro, da kuhinjske pločice, mokre, nisu kliskije od leda.
I bilo bi sve dobro, da povratni tok vode kroz perilicu nije potopio njezin procesor.
Par sati kasnije, voda je prestala istjecati iz ugašene perilice, i u nadi da će toplina osušiti parkete bez veće štete, zavrnuo sam glavni ventil za vodu i krenuli smo na vikend.
Za vikend sam u vikend-stanu morao usisati, ali sam to prekinuo da postavim dvije lampe.
Pripremajući alat, kontemplirao sam nad opomenom Elektre, da će me tužiti jer nemaju pristup brojilu. Kojeg nemaju, jer ja tamo ne živim stalno.
Ispada da će me tužiti jer ne živim tamo, gdje oni stave brojilo, kojem ne mogu prići iako zgrada ima sve dozvole i suglasnosti.
Kajćenam pelješki most i drito let za Ameriku kad moramo doma ćubit kraj brojila, da nas Elektra ne tuži ili zavrne štrom "zbog neizvršenja obveze omogućavanja nesmetanog pristupa mjernom mjestu" /Direktor Elektra Zagreb, Marko Škrobo, dipl. ing. el./
Ne kupujte kineska svrdla, ljudi.
A kad ste izbušili tri od četiri rupe za prvu lampu, znajte da ćete baš za posljednju, za četvrtu rupu pogoditi armaturu.
Supruga će malo kasnije konstatirati kako je kupaona prašnjava, jer vam nije uspjelo bušiti i držati cijev usisavača istovremeno, ali će pomirljivo iskomentirati, kako ćete vi sigurno višak rupa na stropu zagipsati (jer sad ih je već osam).
Na sreću, sa drugom lampom bilo je lakše.
Ona samo - ali donekle elegantno i bez znoja i psovki - nije proradila.
Počeo sam se radovati povratku u tjedno obitavalište.
U nedjelju navečer, opet u tjednom obitavalištu, dogovorili smo zvati majstora odmah ujutro u ponedjeljak.
Otišao sam spavati, ali je suprugica – nabravši kod sadista sa sela kantu višanja – krenula raditi kompote. I lupala, i rondala, i lupala, i rondala. Jedna sam zaspao.
Onda je banula u sobu, da gdje je ona mala posuda od Tupperwarea, znaš ona, obla, pa kao kocka, sa onim gore.
Jer treba misliti pozitivno i djelom slijediti misao, ustao sam i potražio tu specifičnu posudu.
Bezuspješno.
Vratio sam se u krevet i opet jedva zaspao.
Da sam imao pušku, pištolj, makar i puničinu vazu, prokletim mačkama prisjela bi erotska dernjava, majku im milu i babu im i djecu i sve skupa još jednom, da im.
To je bilo oko pola četiri ujutro.
U ponedjeljak ujutro morao sam na sastanak; dvjestotinjak kilometara u jednom pravcu; odmah pokraj vikend – prebivališta.
Mobitelska budilica zvonila je u pola šest. Umjesto gašenja, stisnuo sam zabunom odgodu.
Pa pošemerio displej.
Pa – pozitivno razmišljajući – tiho ustao i sapleo se o prostirku, bubnuvši u vrata.
Ispao mi je mobitel.
Supruga je iziritirano pitala, moram li baš uvijek biti bučan.
Po skali goriva u autu, komotno sam imao benzina do Kutine. Svakako dovoljno (pozitivno mislih).
Prije Broda upalila se lampica, kazaljka poput prikaza erektilne disfunkcije klonula, a lampica počela žmirkati.
Bez gasa ukotrljao sam se nakon dvadesetak minuta u prvu benzinsku.
Sastanak je trajao deset minuta, i precizno je zaokružio amorfan dogovor triput ponovljen mailom.
Čut ćemo se krajem ljeta.
Deal.
Oko podne sam se vratio i fjakast, potiskujući nervozu, krenuo sam rješavati problem sa vodom.
Ispraznio sam ispod sudopera sve od hrpetina antičkog i rodbinskog posuđa i strahobalne količine plastičnih posudica.
Odvrnuo sifon. Odlučio se ne rogušiti na vonj.
Uredno sam skupljao kapljice, tracke.
Otišao u podrum po malu sajlu za odštopavanje. Odštopao cijev. Vratio sifon. Sve oprao još jednom. Pustio vodu.
Pa je perilica pustila vodu. Duplu količinu vode.
Pa je voda krenula prema parketima, noseći par zobenih pahuljica i mrtvu muhu.
Prizor idiličan; kućni cunami.
Onda sam zvao frendicu za broj vodoinstalatera (jer ni druga, veća sajla, i potpuna replika situacije, nije riješila stvar).
Frendica mi je umjesto broja rekla da prokuham vodu sa octem i da će to pomoći.
Broj mi nije dala odmah, jer sam rekao da neću još i tu vodurinu skupljati sa poda iz perilice iz cijevi iz sifona.
Majstor se ispričao i rekao kako su mu ukrali alat pa odavno ne radi.
U Vodovodu su rekli da imaju prevelik teren a instalater da je imao smrtni slučaj pa ne može doći svakako.
Frendica je nazvala, pitati jesam li ipak probao sa vodom i octem. Pa me pitala zašto zapravo njezin instalater ne može doći, a tko je točno umro instalateru iz Vodovoda.
(Rekao sam Pero, pa ona nije znala koji Pero, ali Peru sam svakako izmislio, naivno vjerujući da ću time skratiti trajanje te scene.)
Dok smo utvrdili okolnosti smrtnog slučaja nepoznate osobe radi čega instalater kojeg sam zvao ne može doći, kapanje je jenjavalo.
Sutra je novi dan.
Kojeg ću provesti na putu.
Taman će se do srijede možda osušiti procesor perilice.
Ako budem dovoljno pozitivan, možda i vodoinstalatera pronađem u srijedu.
Bi li petarda riješila stvar?
Idem probati...
(Ovaj bi tekst ženskim perom bio bitno kraći. ON je živčan i negativan i nesposoban, i zato mu se sve to dešava i to sve zaista više nema smisla i postaje teror.)
Post je objavljen 20.06.2011. u 14:23 sati.