Kontemplacija o skici stvarke - Jelo Žužinek uz vas i nakon Pape
|
Mile moje bezrepe sugrađanke i depilirana muščadi, dok se dvojako propitujem, raduje li me više činjenica kako gravitacija spol ne bira ili me frapira njezin eksponencijalni prirast sa životnom dobi – ako je suditi po obješenjaštvima anatomskim – želim sa vama podijeliti još jednu prispodobu anonimnog, vjernog čitatelja. Priznajem, isprva sam se smijuljio. Sjetio sam se kasnijeg bubnjara jedne zagrebačke punkrock-grupe, kojeg je drugarica Bursać (ona iz glazbenog) opako oplela, jer je pojma-nemam-čime-i-gdje crtao žensku stvarku posred kajdanke (možda ga je prekorila samo zbog tajminga, jer je biologija bila sat kasnije, uz drukčije nastavne materijale). Ali – subraćo! – zapitajmo se... Kaže čitatelj: Poštovani Jelo, Moj život pretvara se u horor. Nakon godina – ma, desetljeća – sretnog braka; nakon što smo evo taman otplatili kamatu kredita za stan; jednog posve običnog jutra dobaci mi supruga – „Pero, jelda, ti ne bi znal ni nacrtat moju pipicu?“ Ja sam se, gospon Jelo, stresao. Ne toliko na njezinu pipicu, jer se sa dotičnom činjenično ne susrećem već godinama, nego na vlastitu milisekundu dvojbe, je li moje voljeno biće nakon toliko godina otkrilo montipajtonovski humor, ili mi jednim potezom vrha jezika izmiče životno tlo pod tanašnim nogama. Ja vam, poštovani Jelo, ne želim opisivati agoniju, koja je uslijedila. Konobarica u bircu kraj mog haustora zvala je policiju, jer sam na salveti pokušao vjerno narisati pipicu moje supruge. Na poslu sam izbačen sa sastanka sa strateškim stranim partnerom, nakon što mi se – pojma nemam kako – usred PowerPoint prezentacije ukazala črčkarija pipice, koja je baš ličila na supruginu. Dapače, probao sam jednu bebinje glatku, a drugu „a la wild“; ma, izletio sam iz Uprave prije nego sam stigao i ovu prvu pojasniti. Nisam ženi mogao reći da sam izgubio posao; ujutro bih – zaobilazeći birc kraj haustora – uredno izlazio u vrijeme odlaska na posao; ponekad bih se i kasnije nego inače vraćao i pravdao se sastancima i putevima. Uporno sam vježbao; risao sam noću, ujutro, na zamagljenom prozoru kupaone, na kuponu HAC-a. Gospon Žužinek. Bacio sam pola finske šume papira, izverzirao se u prikazima preklapača, pupoljaka, zijevalica; ma, sve ljepote ovog svijeta. (Gospođa u papirnici, ispostavilo se, par je godina udovica; uvijek se obraduje kad navratim po novi blok i pribor za crtanje; ona veli, sve je nečemu.) Da skratim, gospon Žužinek. Kad sam bio posve siguran da je to to, da sam ulovio izraz, proporcije; da iz svakog mog poteza izbija ljubav godina, prisnost neponovljivo otuđena, svojoj sam supruzi pokazao par crteža. Par crteža - Njezine Pipice. Htio sam, poštovani, pridobiti izgubljenu naklonost. Htio sam dokazati kako se sjećam; kako znam. Nisam dopustio ni tračak sumnje, kako će se moja ljubljena ženica dirnuto priviti uz mene, gricnuti moju ušnu resicu, i kako će sve opet biti kao nekad. Kalkulirao sam i na disipaciju rezultata duž apscise, pripremivši mazni komentar... "daaa, takvu sam ju prvi put vidio... ali i /list, list/ sad mi je lijeeepaa..." (Imao sam i kontru složenu, ako bi prigovarala detaljima. Naumio sam replicirati, pomirljivo, asertivno, blago – „A, što, moj bi kuki na Tvom crtežu bio unikat; ne bi bil ko od Jure vodoinstalatera?“) Ali... Ja vam to ne mogu opisati... Gledala je papire. Glatke. A4 do A3 uglavnom. Par kolaža sam isto dodao. Usta su joj se otvorila, bez glasa, i dlačice brčića zatreptale su prestrašno sinkrono onima u njezinim raširenim nozdrvama. Onda su počeli letjeti papiri uokolo i ona me nekima počela tući po glavi i naguravati me prema vratima i – iduće što znam, ja sam bio na stubištu. Vrata su se još jednom kratko otvorila i izletjela je moja aktovka. Dok sam klecavih koljena (kao poslije seksa sa gospođom iz papirnice) silazio niz stube haustora, pozdravljajući inkasatora tv-pretplate, ona je sa balkona urlala – „Svinjo jedna“ TO NIJE MOJA PIPICA!“ Što da radim, gospon Žužinek? ... Eto, mili moji, dok mi se vosak stvrdnjava na gAzi , ovaj vas put Vaš Jelo ostavlja sa pitanjem... Što biste vi odgovorili čitatelju; je li moguće u ime vlastite časti i obrane bračnog ćudoreća nacrtati, onako, biometrijski, nezakopulebljivo, baš i upravo pipicu voljene osobe? Vaš Jelo Ž. |
