VPŠ (Vrtić Papa Švabo)
|
Vrtić Sa ovim senzibilizacijama oko pedofilije, sa frkom ako fotografiraš djecu, sa sviješću kako je normalnije prići lavljem kavezu ili puničinoj vikendici nego ogradi dječjeg vrtića, ja se pitam. Jer glejmo. Unutra su oni, mali šminkeri, curice u suknjicama, pokoji seljačić i uobičajena kvota nerdova. I onda krene. Gungul, komeš, letoperj, cikoder. Svi trče tetu zasuti kakofonijom. „Mene je Pero prvi...“; "Andrea laže!"; „Nisam ja, nisam ja, meni je Jadranka izbeljila jezik pa je onda...“ /motion blur ručice koja leti ka Jadrankinom licu/ Tetin conflict management pretvara se u grotesku sa svakim novim „ali on je mene prvi...“ „ona je meni...“ A nas masa stoji uz ogradu, tiska se, fokusira svoje male favorite svadljive. Dapače, mi navijamo. I krenemo sami dolaziti svaki put; navučemo se. Ali... U stvari ne govorim o vrtiću; o malom vrtu, gdje briga i pažnja od malih ljudića strpljivom odgovornošću rade malo veće. O Saboru govorim, o Vladi, o svadljivim infantima, čije „on je meni prvi“ – „ali ne bih ja da nije ona...“ kakofonično curi iz uzglavnog radija ujutro; slijeva se iz zvučnika radija u kupaoni, pa onda u surround tehnici vibrira dnevnom sobom, dok pijemo kavu protiv gastritisa i tablete protiv glave (mantrajući kako od danas zbilja prestajemo piti navečer sve redom). Mi smo naVučeni. Mozak nam peru. ONI. Mediji. Pero je rekao da je Jadranka njega prva pa je Vladimir onda nju, ali Zoran je... MA KOGA BRIGA VIŠE (iako, ZAŠTO, da parafraziram ono "Wer bin ich, und wenn ja, wie viele")?! Ne, niti Big Brother nije alternativa. Nego dokaz više. Da postajemo mentalno čisti.  /"drenaž"/ PapaRaci Ništa protiv Ratzingera. Iako ja gotovo ništa ne kužim i Odbori – i oni koji se takvima osjećaju – nikad mi ne bi izdali Certifikat Religijske Konformnosti CRK 2001-2247. Ali gle sad. OK, ne bacati cvijeće (a i kaj bi drugo; čušpajz?!). OK i zatvoriti prozore rutom prolaska Švabe (!n.b., prvospomen pojma!). Dobro pa ne moramo spustiti roletne, ukriž zalijepiti Ferimport-traku po staklima i zaleći /NATO-zalijeganje, predmnijevam/. Jer dolazi Sveti Otac. Tko je tu kome opasan? Nije li lakše da on, sve to ... No dobro. I mir. I dobro. Sveti Otac godinu je mlađi od mog starog. Da je moj stari živ, masu puta bi se posvađali, ili bih all-inclusive prihvatio da je progresivno umagljen starčić. Moj je sveti otac davno umro, a ovaj Sveti Otac fino je – pomalo partizanskofilmskim naglaskom – pročitao na hrvatskom, što mu je neki proćelavi administrator tutnuo u ruku da pročita, obilato se koristeći figurama izričaja iz poslanice Zimbabvejcima. I Maltežanima. Pa smo sad jako sretni, jer nam se obratio. Kao Big Brother. Osim što nam nije bacati cvijeće /pa ni lončanice!/, nema se nositi ni kišobrane, već ćemo Papu dočekati u kabanicama. Planinarsko šarenilo. A kao u BB-u, sve će to nadzirati budne oči kamerne. Za grah-after-party ne znam, ali Prvozakonita inzistira da se imamo ukabaničeni na hipodromu uprizoriti jerbo dolazi Sveti otac te moj zemljak. Uz Graz, Zenicu, Trebinje, Šibenik, Krško i Banja Luku ovih dana, što je tu tih parsto kilometara do Zagreba. Za ne bacati cvijeće. U kabanici. (Ne poistovjećujem ni likove ni djela, ali zakaj nema nekakav time&resource-saving download torrent za te stvari, ili e-bulletin tipa „Papa Ratzi Hrvatima, utorkom“?!) Švabo je Švabo Vozeći privatno francuske aute godinama, očito sam se razmazio (posebno otkako se naslon sjedišta više ne mora antierektivno vintlati na dolje na okretni gumb, nego se kopjulejšnfrendli klapi jednim muškim potezom ženske ručice...) I uvijek me pomalo kopkalo, vrijedi li zbilja i dalje balkanska mantra, kako je dakle, što se auta tiče, Švabo – Švabo. (Očito, poluposprdna antipatija kolateralna u slučaju automobila postaje kontrom vlastitom, jedna od jinjangičnosti balkansih...) Scenic Naš Privatni je zahvalan auto za dokone carinike, sa svojih tucet pretinaca i ladica. No, Švabo, poslovni ... OK, zadnjeg sam Švabu rabio u doba fotosenzibilnih naočala i prije ere mobitela. Jednom sam imao Čehinju, ali to je za drugi post. Ma, ljubim ja svog Vrancuza; evo, javno priznajem. Jer ti u Švabi, čovječe, imaš voziti sa sunčanim cvikerima na nosu najt en'dej, jer ih nemaš kamo odložiti. Odrezak za cestarinu slobodno sfrči i gurni iza uha. Jer ga nemaš kamo staviti. Bocu sa vodom bolje odmah baci na pod, jer će prvim skretanjem ili kočenjem svakako tamo završiti, a drugdje ju nemaš kamo staviti. Kovanice ne drži u džepu, jer ih na kućicama nemreš iskopat', ali sa sica će odprhutati kamo koja... ?Je li Švabo u dosluhu za ENC-prodajom? Dobro je što u Švabi nemaš kamo staviti ni termosicu sa kavom za dugi put, jer se košulje i kravate manje flekaju (Švabo:Francuz, 1:0). Ali da ne budem pretinac-fetišist, ok, ima Švabo dva odlagališta. Ispod ručne kočnice može se staviti predmet veličine tabakere. Do njega je lako doći, posebno na autoputu, potezanjem ručne. Druga je deponija ispred displeja radija. Tu ima obilje mjesta za, recimo, neraspakiran kurton. Naravno, u užem zavoju, on će odletiti nekamo bestraga, na radost Prvozakonite, kad ga nađe davno zaboravljenog i manje davno zamijenjenog. (Raspakiran kondom zbog adhezijskih svojstava raznorodnih materijala bolja je opcija, ali zna zbuniti ženski podmladak na carini, a pod strujom zraka iz klime i leluja dekoncentrično... ) Tako da... Sve je to ok, odlično podvozje; drži cestu nepogrešivo, dugoprugaš i sve. Ali... Bez mobitela. Sunčanih. Vode. Kurtona. Se na put ne ide.  /emergency exit/ P.S. I da. ovo sa smrtonosnom crijevnom zarazom. Ma, dika naša, naš Mili Nović. Veli, mi smo sigurni. Jer dok svijet pojma nema, otkud nova gadobolest, mi strogo kontroliramo krastavce. Koji dakle nisu uzrok. Veli Mili Nović i da bolest neće majci nama doći i da mi ne brinemo. Kaj, podbačaj turističke sezone; smanjen broj stranih dolazaka? |
