Pred proljeće
(Dobojska utvrda. "Van tuzističke sezone zatvoreno") Panonski mornar Marketing Plutanje Imena Izlaz P.S. Arija |
(Dobojska utvrda. "Van tuzističke sezone zatvoreno") Panonski mornar Marketing Plutanje Imena Izlaz P.S. Arija |
Nije mi začudno, kako sam uspio ući u Tvoju posljednju večeru. I baš sam Te takvu zamišljao; krhkog otpora, brzožareću, otpuštenih kočnica, samo svoju; gotovo egoističnu. Znao sam da ćeš me pozvati na kavu, da ćemo slike gledati zavaljeni na trosjedu, da neću primjećivati ni miris hladnog ručka ni mokrog psa. Pretpostavljao sam, dugo sam pretpostavljao, čvrstoću Tvojih bedara, nećkanje prvog zagrljaja, Tvoj dah, Tvoj okus, Tvoje zatvaranje očiju, Tvoje prste u kosi i Tvoju pulsirajuću toplinu. To sam sve mogao pretpostaviti. Zapravo, maštao sam, često, kako brže dišeš, kako se izvijaš, kako rumeniš, kako padaš. I ne čudi me niti ovaj tajac, ni Tvoj smiješak dok me, kao, pokušavaš izgurati a ja Ti, kao, ne dam. Očekivao sam i ponovno osjetiti masnoću na prstima, aromu hladnih faširanaca, i miris vlažnog ručnika i snijega vani. Čak sam i njuškanje psa očekivao. Ali… Moram li čistiti snijeg sa auta, je li cesta kliska, imam li propuštene pozive, zašto već jednom ne prefarbaš zidove, što li ti muž radi večeras i je li mi rasknjižena rata za stan, pas mater banci i kamati – o tome sam razmišljao i to me jest zbunilo, dok si me, kao, pokušavala izgurati iz svoje posljednje večere, a ja se, kao, nisam dao. (Nazvat ću Te, čuo sam prigušen glas među svojim usnama Tvog okusa, dok sam rukom diskretnog mirisa na hladnom zidu u mraku po sjećanju tražio napukli taster stubišne rasvjete. Nepoznati muškarac, kojeg su malo niže najavili sve glasniji koraci, nije uzvratio pozdrav. Dolje me dočekao tihozvonki šum gustog snijega.) |
Sa podosta nostalgije prisjećam se „Mehanotehnike“. Zlobenska firma, koja je radila divne modele vlakova i kamiončića. Negdje u isto vrijeme, kad je moj stari (u baloneru, u maniri Ive Gregurevića u "Odmori, zaslužio si") objavio da je dobio trosobni stan i da je od „Novogradnje“ (!), počeo sam otkrivati magičnu privlačnost hrama odmah kraj Planićevog nebodera na uglu Gajeve i Bogovićeve – „Aviotehna“. Za par „crvendaća“, koje bi moj stari teškom mukom i raširenih zjenica svaki put iz novčanika dao svom zakašnjelom sinu jedincu, u „Aviotehni“ si od sijedog prodavača rumenih obraza, baburastog nosa i odvratnog daha mogao kupiti one čarobne kutije prepune plastičnih dijelova i naljepnica, od kojih bi ti onda u neponovljivoj kombinaciji vlajske nonšalancije i pruske preciznosti slagao makete aviona egzotičnih naziva. Iako tek kasnije očit, problem je bio neminovan. Proporcije, veličine. A ovaj post je samo pokušaj razmatranja, zašto muški, uz iznimke muških i iznimke velikih, načelno teže - velikome. Nije „Mehanotehnika“ bila idiotska firma. Nudili su oni velike pakete sa vlakovima i tračnicama, tunele, kolodvore i sve ono, čime su se vjerojatno mogli igrati klinci eminentnih drugova iz Saveza Boraca i Izvršnog Vijeća; oni, koji su zasluženo živjeli po Tuškancima, Nazorovima, Pantovčacima. Recimo, poslože pruge i kuće po cijeloj djevojačkoj sobi, i nikome ne smetaju. (Čudno, isti ti klinci provincijskih dotepenaca SKOJevskih danas tvrde da su agramerska krema starostedilačka... Enivej... ) U Novom Zagrebu, stvari su, logikom razuma i manjih zasluga očeva, morale biti manje, a i za takve potrebe tržišta „Mehanotehnika“ je imala čisto tržišnom logikom definiranu ponudu – veća mjerila; manje modele. Za male stanove malih ljudi. To su skužili roditelji mog tadašnjeg prijatelja iz razreda; par arhitekata sa stančićem u Aleji pomoraca, pa su inteligentnim pristupom klincu nakupovali sve pripadne rekvizite željezničkog maketarstva u nekom prikladnom mjerilu; nekakav tamo sitni N, TT; pojma nemam… Moj se pak stari nije zamarao suvišnim detaljima, i svom zakašnjelom jedincu nije samo kupio samo jednu kutiju sa svime, pa i drugu, pa par kubika kućica, brdašaca, vagona, pruga i znakova. U najvećem mjerilu (izuzev ipak malo neprikladne „vrtne željeznice“, koju smo tek kratko razmatrali). Ne, njegov sin imat će maketu svojih snova. Molim. Mali ne pije, ne puši, ne ganja ženske. Dobar je na "Tehničkom". Te će u sobi tri-i-pol sa tri-i–pol, uz dva kreveta, stol, regal i ormar, svoju maketu graditi u veličini 3,5 x 1,5. A ne tamo neke degenerične minijaturice, da oči pokvari i kičmu iskrivi. Pih! Sirota majka sav je zdravi razum i pedagoške principe očajnički integrirala u opasku, kako to ne stane u sobu. A mali zakašnjeli jedinac, ja, već je tada pokazivao lucidnost inženjerskog pristupa, pregovaračku taktiku i socijalnu inteligenciju. Obratio sam se ocu. „Ne može tako. Ali može, ako rastavljivo spojim dvije daske. Preko sporednih kolosijeka, koje mogu rastaviti kad pospremam sobu.“ (Dok se otac bljeskom rascvao poput magnolije, majka je otišla u drugu sobu, upalila lampu i cijelu noć tipkala prijevode.) Godinama su ogromne daščetine - veća i manja, sukladno idejnom projektu - stajale uz mali zid male sobe; radovi su tekli sporo, travnjaci (od lijepljene obojene piljevine) nisu bili preuvjerljivi, a i čavlići, kojima smo stari i ja zakucavali metre i metre tračnica, bili su predugi i virili su iz daske. Poseban dojam ostavio je, ipak, u svojoj uzaludnosti groteskan doprinos moje majke. Neponovljivom, ponosnom ljubavlju za sina i detalje, u par večeri je od stiropra izradila poveći – zapravo impozantan - tunel; na reljefnoj tapeti crtala je uzorke sitne cigle, satima sa bojicama stvarala pravu nijansu; lijepila drveće od obojene vune i svako malo podizala naočale i promatrala svoje djelo sa par centimetara udaljenosti. Naravno, socijalni biciklist kakav sam bio, nisam popljuvao starog zbog izbora čavala kao za konjske potkovice, ali sam rasplakao majku brutalnom i beskompromisnom nespornošću argumenta: Tunel jest lijep i raduje me kao takav, ali ne pada na pamet upotrijebiti ga na maketi - ponešena dobrom namjerom, potrudila se napraviti posve nelogičan prikaz zdanje od cigle, a ne prolaz kroz prirodno brdo. Pokušala se još jednom izvući, nudeći mi brda od kaširanog papira i obojene mješavine brašna i vode. I taj sam projekt odbio, radi skorog užasnog smrada i prevelike (!) težine njezinih uradaka. Sa „Aviotehnom“ je bilo slično kao sa „Mehanotehnikom“. Stari bi nakon ribičije preparirao glave trofejnijih riba, i bez ikakvog osjećaja za estetiku čavlima ih pribijao po lakiranim štokovima. Poput totema ili vudu-figurica, svaka je soba imala svoju iskešenu štuku ili sominu kraj vrata. (Oni zaslužniji, u Nazorovoj i na Tuškancu, imali su glave jelena i veprova…) Utoliko, sinek bi svoje makete aviona iz „Aviotehne“ vješao po cijevima od grijanja, pod plinomjer, pod sanduk od roletni. (Naravno, „crvendaći“ bi se iz tatinog novčanika najlakše dali iskamčiti poslije uspješne ribičije.) A jer su i ribe bili trofeji zbog veličine, porasli su i avioni. Vrlo brzo – stari je često išao u ribičiju – rasponi krila došli su do skoro pola metra, a one glupe daščetine od željeznice morale su biti uklonjene iz sobe, kako bi sinek pastelama na tepisonu mogao iscrtavati aerodrom za desetak glomaznih aviončina. Inspiriran padom Adrijinog aviona na Korzici, manje drage avione ponekad bih oko motora namackao ljepilom, pripalio, i zapaljeni bi zrakoplov nekontrolirano gubeći na visini profrljio kraj glava vrištećih susjeda na katovima ispod, uz štropot zapaljenih krhotina se razlijećući na pločniku ispred zgrade. Gledajući ka iskolačenim očima i nijemo otvorenim ustima roditeljskim, pojasnio bih - "Strašna nesreća. Sutra je dan žalosti." Uglavnom, kad sam se godinama kasnije vratio u prazni „Novogradnjin“ stan, one mega-daske sa prugicama nije bilo. Većine aviona isto nije bilo. (Ni starog nije bilo…) Ali ostala je podsvjesna preferenca za velikim, koju prepoznajem kod većine muškaraca. Po mogućnosti, auto mora biti velik. I imati velike kotače. Velik motor. Velik prtljažnik. Stan bi trebao biti velik; kuća još veća. Perilica posuđa mora biti velika. Televizor. Velikom avionima radije letim. Mali psi me uglavnom iritiraju. Da zgodna ženska treba imati velike oči, usne, guzu, sise – to se podrazumijeva (kao i da poštena žena treba imati male i uske tjelesne otvore, začudo i unatoč – dodao bi ironično onaj Jelo Žužinek). Udaljenost do punice, najbolje je, isto treba biti velika. Tako je to. To je tak', i bok. Biolog Rupert Sheldrake tvrdi da nas po rođenju određuju i morfna polja; da okolina definira naše fizičko i mentalno formiranje i urastanje u nju. Moja bi majka vjerojatno rado rekla tek kako je stari bio megaloman i malograđanin. Kako god bilo, ja sam, kaj se ženskih tiče, na Pikasovom tragu. Veliko, tamno, bademasto žensko oko na velikoj, obloj, čvrstoj ženskoj guzi. Tu se nema kaj. |
SEDAM ČIKOVA Prorjeđivanje je gadna stvar. Tako, tokom prvih godina studija znao bih sam sebi biti uvažen i pomodno ustresen, kad bih parirao kolegama i pojasnio kako sam, crtajući rapidografima neki bogohulno nesretni reduktor, ispušio noćas cijelu kutiju. Drugi jak motiv pušenju bile su one rijetke bezrepe sugrađanke, radi kojih bih naravno i ja kupovao cigarete (jer bi njima upravo nestalo, trept), ili bi bilo ritualno i slatko, dijeliti jednu cigaretu, umotani u deku pred televizorom… Kasnije je sve došlo na svoje; dobri ljudi izmislili su AutoCad (taman me mašio), a moja Ozakonjena Bezrepa Sugrađanka (OBS) još je prvog dana pojasnila, kako ona ne puši. Tako se to sa pušenjem onda jako prorijedilo, i na koncu stalo skroz. O znanstvenom pristupu mogućoj povezanosti zadovoljavajućeg seksualnog života sa pušenjem sa aspekta prorjeđivanja – ne ovom prilikom. (Recimo tek da sam se u iskrenoj nadi vratio povremenom pušenju cigarilosa. Ali ne vidim kvantifikabilnu povratnu spregu.) Tim više, trudim se imati - natruhama možebitnog seksualnog jala protkanog - razumijevanja za pušače. Isprva sretan radi restrikcija pušenja na javnim mjestima, ubrzo sam uvidio da većinu poznanika oko mene čine pušači. I da, ako želim čašicu razgovora ili fildžan koketerije, imam udisat' opori dim i bacat' robu na pranje nakon takvog samoodabranog druženja. Kako bih se odupro riziku asocijalnosti, pokušao sam afirmativno i sa razumijevanjem ići na win-win foru, na par-nepar (djeca 60ih i 70ih sjetit će se registracija i zabrane vožnje u doba nestašice benzina). Nudio sam svojim milim pušačima – jednom kafić za pušače, jednom meni za dušu, za nepušače. Pošteno; fifti-fifti. Ali da ne, jer da oni moraju pušiti. Ja, valjda, ne moram disati. I tako, nakon slično zvučećeg tematskog dijaloga neku večer, prijateljica uporno romčeći propita, mora li baš izići na balkon zapaliti. Pogledam ju onakvu umilnu, toplooku i obloguzu; pogledam u hladnu snježnu noć, i u bešćutnoj afirmaciji tek slegnem ramenima. Sedam puta je siroče cupkalo vani u oblačiću vlastitog svetog dima; pomalo me podsjećala na djevojčicu sa šibicama, kako kroz zid gleda toplu večeru na stolu… No, kapu skidam, ispoštovala je. I nisam ja sad tu neka sitna duša, niti sam sadistički brojao njezine obzire. Nisam. Ali sam ujutro našao uredno pozabadanih sedam čikova u zemlji za cvijeće. Kao tri i pol muslimanska mezara. Kao sedam sekretara SKOJ-a. Da je duže ostala, imao bih bonzai – Stonehenge u kopanji uprizoren vjerojatno. Ili Eiffelov toranj od čikova. Iz faken obzira. Misli o kopulaciji, radikalnim mjerama i prorjeđivanju dale su mom pogledu akvarelan izgled. I tog sam jutra - deja vu uzaludnosti - zaključio da mi je tako dosta biti vječni, sigurni pušač. KULTURA KOMUNIKACIJE Malo je to keč. Kao klinca te još uče da sa strancima ne treba pričati. Ali – kontradikcije radi - da treba uvijek prvi pozdraviti ljubazno, a na pitanje fino odgovoriti. Drugi tanjur juhe kod tete ili žvaku nekog sumnjivca treba, učilo nas je, odbiti sa artikuliranim „ne, hvala“. To su postulati bontona. Keč je zapravo i to, što se znanost stura dokazati, koliko našeg ponašanja, naših reakcija i emocija mi ljudi vučemo od beštija. Tipa, muško je glava stada, lovac i provajder; ženka je ta koja bira. Mirisi su gotovo presudni u odabiru partnera. Intuicija životinji često glavu čuva. Ali gle sad. Tko je od nas pristao na brak, njušeći nepatvoreno jutarnje isparavanje suposteljnice ili sukrevetnika? Ili, to sa intuicijom. Tko je, stojeći na kiši pred prednjim vratima busa, ustuknuo i zakasnio na posao, intuitivno odbijen izgledom vozača? Tko je, tjeran nekim neartikuliranim osjećajem intuitivne neugode, izišao iz hipermarketa, ne kupivši potrebnu vešmašinu unatoč svom jezikoslovnom miloklizju uščuvane prodavačice bez burme (i to još uspio doma prihvatljivo pojasniti svom neobrijanom anđelu)? Fundamenti dakle štekaju. (Dođavola, namjena fundamenata je da štekaju. Hm.) U svakom slučaju, nitko od nas na razgovoru za posao nije zbilja u prvi - ili neki slijedeći - plan stavio intuiciju - liježe li mu prekvarcana teta iz kadrovske, struji li uredima pozitivna energija ili je prepenetrantan lažni miris osvježivača zraka. Sve se vrti oko našeg doprinosa misiji firme, oko socijalnog paketa, oko očekivanja plaće. Uglavnom uzimamo bus koji stigne, svi nam se mirisi sviđaju. Bacamo preko palube vlastitu evoluciju. A najgore je ono, kad shvatimo da su nas rođeni starci zavalili sa onim prvospomenutim „ne hvala“. Jer mo'š ti napisat najrječitiji si-vi. Obući se za razgovor sukladno svoj relevantnoj literaturi. Imati uvježbane pravce gledanja, količinu spontanog smješka (uključujući položaj očiju i obrva). Sve đabe. Đabe ti i progutat negativnu intuiciju na samo ime firme, kojoj ideš tvrdit' da te njima ne tjera recesija (dajte najte, trept, no!), nego da si od malih nogu htio baš za „Muflj ImpEx Transkontinental Jam-T-Do“ zdušno raditi. (Jam-T-Do čitaj Đeem Tiii dooo.) Đabe, ako ovi nisu imali roditelje, pa na svo tvoje ponuđeno znanje nisu naučili niti reći - „ne, hvala“. Čekaj ti da ti odgovore, makar na mail. Mantraj ti sebi ono, kako je ne NE. Aktiviraj u Autluku kojekakve Dilivri Risipte uz si-vi (a ne ispadni paranoičan da zapravo zli mali mravi u žici jedu tvoje aplikacije). Kuki; nismo deca, kaj, kakvo sad „ne, hvala“?! Dajte najte. I eto. Dok se hvataš u nadi makar eksplicitnom, ljubaznom i bontonskom odbijancu (ista bi te nada u seksualnim intencijama učinila ovjekovječivim idiotom, naravno), gledaš te čikove, tih sedam sekretara SKOJ-a u kopanji i misliš si… … sutra je novi dan… P.S. Dragi Lastane, Al se veli da je nou njuz gud njuz, jel se može reć da je nou es gud es? |
SEDAM ČIKOVA Prorjeđivanje je gadna stvar. Tako, tokom prvih godina studija znao bih sam sebi biti uvažen i pomodno ustresen, kad bih parirao kolegama i pojasnio kako sam, crtajući rapidografima neki bogohulno nesretni reduktor, ispušio noćas cijelu kutiju. Drugi jak motiv pušenju bile su one rijetke bezrepe sugrađanke, radi kojih bih naravno i ja kupovao cigarete (jer bi njima upravo nestalo, trept), ili bi bilo ritualno i slatko, dijeliti jednu cigaretu, umotani u deku pred televizorom… Kasnije je sve došlo na svoje; dobri ljudi izmislili su AutoCad (taman me mašio), a moja Ozakonjena Bezrepa Sugrađanka (OBS) još je prvog dana pojasnila, kako ona ne puši. Tako se to sa pušenjem onda jako prorijedilo, i na koncu stalo skroz. O znanstvenom pristupu mogućoj povezanosti zadovoljavajućeg seksualnog života sa pušenjem sa aspekta prorjeđivanja – ne ovom prilikom. (Recimo tek da sam se u iskrenoj nadi vratio povremenom pušenju cigarilosa. Ali ne vidim kvantifikabilnu povratnu spregu.) Tim više, trudim se imati - natruhama možebitnog seksualnog jala protkanog - razumijevanja za pušače. Isprva sretan radi restrikcija pušenja na javnim mjestima, ubrzo sam uvidio da većinu poznanika oko mene čine pušači. I da, ako želim čašicu razgovora ili fildžan koketerije, imam udisat' opori dim i bacat' robu na pranje nakon takvog samoodabranog druženja. Kako bih se odupro riziku asocijalnosti, pokušao sam afirmativno i sa razumijevanjem ići na win-win foru, na par-nepar (djeca 60ih i 70ih sjetit će se registracija i zabrane vožnje u doba nestašice benzina). Nudio sam svojim milim pušačima – jednom kafić za pušače, jednom meni za dušu, za nepušače. Pošteno; fifti-fifti. Ali da ne, jer da oni moraju pušiti. Ja, valjda, ne moram disati. I tako, nakon slično zvučećeg tematskog dijaloga neku večer, prijateljica uporno romčeći propita, mora li baš izići na balkon zapaliti. Pogledam ju onakvu umilnu, toplooku i obloguzu; pogledam u hladnu snježnu noć, i u bešćutnoj afirmaciji tek slegnem ramenima. Sedam puta je siroče cupkalo vani u oblačiću vlastitog svetog dima; pomalo me podsjećala na djevojčicu sa šibicama, kako kroz zid gleda toplu večeru na stolu… No, kapu skidam, ispoštovala je. I nisam ja sad tu neka sitna duša, niti sam sadistički brojao njezine obzire. Nisam. Ali sam ujutro našao uredno pozabadanih sedam čikova u zemlji za cvijeće. Kao tri i pol muslimanska mezara. Kao sedam sekretara SKOJ-a. Da je duže ostala, imao bih bonzai – Stonehenge u kopanji uprizoren vjerojatno. Ili Eiffelov toranj od čikova. Iz faken obzira. Misli o kopulaciji, radikalnim mjerama i prorjeđivanju dale su mom pogledu akvarelan izgled. I tog sam jutra - deja vu uzaludnosti - zaključio da mi je tako dosta biti vječni, sigurni pušač. KULTURA KOMUNIKACIJE Malo je to keč. Kao klinca te još uče da sa strancima ne treba pričati. Ali – kontradikcije radi - da treba uvijek prvi pozdraviti ljubazno, a na pitanje fino odgovoriti. Drugi tanjur juhe kod tete ili žvaku nekog sumnjivca treba, učilo nas je, odbiti sa artikuliranim „ne, hvala“. To su postulati bontona. Keč je zapravo i to, što se znanost stura dokazati, koliko našeg ponašanja, naših reakcija i emocija mi ljudi vučemo od beštija. Tipa, muško je glava stada, lovac i provajder; ženka je ta koja bira. Mirisi su gotovo presudni u odabiru partnera. Intuicija životinji često glavu čuva. Ali gle sad. Tko je od nas pristao na brak, njušeći nepatvoreno jutarnje isparavanje suposteljnice ili sukrevetnika? Ili, to sa intuicijom. Tko je, stojeći na kiši pred prednjim vratima busa, ustuknuo i zakasnio na posao, intuitivno odbijen izgledom vozača? Tko je, tjeran nekim neartikuliranim osjećajem intuitivne neugode, izišao iz hipermarketa, ne kupivši potrebnu vešmašinu unatoč svom jezikoslovnom miloklizju uščuvane prodavačice bez burme (i to još uspio doma prihvatljivo pojasniti svom neobrijanom anđelu)? Fundamenti dakle štekaju. (Dođavola, namjena fundamenata je da štekaju. Hm.) U svakom slučaju, nitko od nas na razgovoru za posao nije zbilja u prvi - ili neki slijedeći - plan stavio intuiciju - liježe li mu prekvarcana teta iz kadrovske, struji li uredima pozitivna energija ili je prepenetrantan lažni miris osvježivača zraka. Sve se vrti oko našeg doprinosa misiji firme, oko socijalnog paketa, oko očekivanja plaće. Uglavnom uzimamo bus koji stigne, svi nam se mirisi sviđaju. Bacamo preko palube vlastitu evoluciju. A najgore je ono, kad shvatimo da su nas rođeni starci zavalili sa onim prvospomenutim „ne hvala“. Jer mo'š ti napisat najrječitiji si-vi. Obući se za razgovor sukladno svoj relevantnoj literaturi. Imati uvježbane pravce gledanja, količinu spontanog smješka (uključujući položaj očiju i obrva). Sve đabe. Đabe ti i progutat negativnu intuiciju na samo ime firme, kojoj ideš tvrdit' da te njima ne tjera recesija (dajte najte, trept, no!), nego da si od malih nogu htio baš za „Muflj ImpEx Transkontinental Jam-T-Do“ zdušno raditi. (Jam-T-Do čitaj Đeem Tiii dooo.) Đabe, ako ovi nisu imali roditelje, pa na svo tvoje ponuđeno znanje nisu naučili niti reći - „ne, hvala“. Čekaj ti da ti odgovore, makar na mail. Mantraj ti sebi ono, kako je ne NE. Aktiviraj u Autluku kojekakve Dilivri Risipte uz si-vi (a ne ispadni paranoičan da zapravo zli mali mravi u žici jedu tvoje aplikacije). Kuki; nismo deca, kaj, kakvo sad „ne, hvala“?! Dajte najte. I eto. Dok se hvataš u nadi makar eksplicitnom, ljubaznom i bontonskom odbijancu (ista bi te nada u seksualnim intencijama učinila ovjekovječivim idiotom, naravno), gledaš te čikove, tih sedam sekretara SKOJ-a u kopanji i misliš si… … sutra je novi dan… P.S. Dragi Lastane, Al se veli da je nou njuz gud njuz, jel se može reć da je nou es gud es? |
Watching U Blur Avenue Mall Ghosts Pokret Pozadina Šetnja Zlatni Falus Reading Natalitet |
< | veljača, 2010 | > | ||||
P | U | S | Č | P | S | N |
1 | 2 | 3 | 4 | 5 | 6 | 7 |
8 | 9 | 10 | 11 | 12 | 13 | 14 |
15 | 16 | 17 | 18 | 19 | 20 | 21 |
22 | 23 | 24 | 25 | 26 | 27 | 28 |
Dnevnik.hr
Gol.hr
Zadovoljna.hr
Novaplus.hr
NovaTV.hr
DomaTV.hr
Mojamini.tv