Marketing
Kemija i arhitektura riječi - "Konzerviranje" Julijane Adamović
Čitam nedavno, najpreciznija kemijska analiza građevinskog materijala ne može znanost obogatiti spoznajom, kako su arhitekti koncipirali zgradu, čiji materijal možemo nepogrešivo utvrditi. Egzaktnost atomarnog nivoa ostavlja nas lišene slike i duha cjeline.
Kemijom vlastitog postojanja ponekad volim smatrati svoje kilometre, svoje mazohistički voljene traume, svoje ožiljčiće i svoja nadanja. Krajem zime obično dopustim da u sastavnicu moje najosobnije kemije ulaze i svjetla nadolazećeg proljeća, drukčiji intenziteti i kutevi sjena na zidu – kao da svojim širim lukovima i izraženijim kontrastima najavljuju buđenje proljeća, i proljeća u meni.
Ulaze li ljudi, koji su se u nekom trenu slučajnosti ukazali u mom životu, u kemiju ili arhitekturu mene samoga, ne znam. I o riječima dvojim – nečiji govor, nečije pismo bez okusa i mirisa pada u ponor monotonije i pragmatičnog zaborava. Nečiji pak žuboravi glas, lucidne, sitne, kočijicama riječi tek naznačene opservacije ostaju vječno urezani u tople asocijacije, koje opet trajno čine – mene.
Sve mi je to, uglavnom neverbalno i možda čak crnilu i bjelini sna slično, prolazilo kroz glavu dok sam promatrao izmaglicu kraj polja uz autoput spačvanskom šumom, prema Bajakovu.
Uniforma carinika pitala je, kamo sam krenuo. Iz mog auta doprlo je adekvatno nebitno – „Sremska Mitrovica."
Uniforma je mahnula autu da krene.
Nakon par stotina metara, nasred autoputa, biciklist.
Par stotina metara dalje, rupa na kolovozu, tek nešto manje duboka od polovine kotača. „Welcome to Serbia.“
Par treptaja kasnije, skrećem u Sremsku Mitrovicu. Blatnjava cesta prožeta dubokim rupama; pokušavam ih zapamtiti – vraćat ću se po mraku…
Da E. nije oduvijek bila neopterećena klišeima i očekivanjima, vjerojatno mi nikad ne bi palo na pamet, pokloniti joj za rođendan lucidni, panonskim maglama i potisnutim ludilom svakodnevnog prožeti knjižuljak Julijane Adamović - „Kako su nas ukrali Ciganima“.
Da E. nije odselila u Sremsku Mitrovicu i knjigu posudila poznanici, vjerojatno Julijana svoju novu knjigu, „Konzerviranje“, ne bi slijedom još par slučajnosti promovirala baš u pomalo otužnom srijemskom gradiću davno izgubljenog značaja.
A da … - ma, svašta i kako god bilo; tako sam uglavnom krenuo na kavu sa E. i na promociju Julijanine knjige u, kažu, jednu od četiri prijestolnice starog Rimskog Carstva...
Pokraj stare biblioteke u centru prethodno sam prošao u neznanju, smješkajući se tek maloj Cigančici, koja me šutke, uporno pratila od auta. (Tko li je ikad ukrao koga, i kome… „Kako su nas ukrali…“)
Između polica sa knjigama – Julijana. Iskričave oči, samosvjesna, nasmiješena. Kao bliska iz nekog prošlog života. Izlazi; pozdravljamo se u solidarnoj bložanskoj povezanosti.
Djevojački glas sjeveroistočnog naglaska kao da pojačava reljefnost i kontraste njezine pojave, riječi, pričljivih odgovora, i ovalni prostor ubrzo prožima ugodno temperirani, istovremeno beskompromisno privlačan estrogen riječima zauzdavane ženske misli...
Riječi – kemija ili arhitektura? Potpisi ili ožiljci? Lik ili tek odraz u zrcalu…?
...
...
Akvarelnost trenutka; sirove muškosti, ženske prkose, surealne smrti i mirisne žudnje gotovo iznenada prekida zvuk pljeska i guranja stolica.
Tridesetak nasmiješenih posjetitelja polako napušta ovalnu čitaonicu; zahvaljuju, upućuju komplimente, osvrću se.
„Zatvori šlic“, veli uz smijeh Julijana, i dalje iskričavog pogleda, i dalje pričljiva, sva u elementu, dok sa manjim društvancem domaćina dogovaramo kavu pred put.
Par treptaja kasnije, još prepušten dojmu mirisa knjiga, glasova, riječi, smješka, pljeska, žutog cvijeta-koji-je-otpadao-iz-buketa, jedva zaobilazim onih par kratera na cesti, izlazim na autoput i krećem prema granici.
U mraku, smješkam se riječi, arhitekturi i kemiji, Julijaninom toplom, djevojačkom glasu. I sebi, ponovno za nijansu sretnijem i potpunijem.
Uniforma policajca na granici uz staklast pogled propituje „Iz Mitrovice… a koje?“
Uniforma na slijedećoj granici tek pita „Otkud?“
„Iz starog Rima; literarna večer.“
„Može; sretan put!“
Smiješak ženama najljepši je iznutra.
Post je objavljen 21.02.2010. u 14:48 sati.