Marketing
Valentinovo
Ne znam, hoće li Visoki predstavnik međunarodne zajednice za BiH, Valentin Inzko, od beihercovskog troglavog predsjebništva na imendan dobiti cvijeće. Makar kiticu.
Ljubav je čudna stvar, posebno kad se spletu karijerizmi, politike, Be i Herc.
No, nije ovo polit – post; ne preživa mi se.
Post bi lako mogao prigodno otići u karnalniju revijalnost tona. Da nisam višestruko opečen bložanskim iskustvom, tako bih rado spomenuo vragolasti pogled i planinarskom oku suzu radosnicu na oko tjerajuće obline jedne vrckaste Valentine. Ali, em sam ju već nekad upostio – naravno, prekrivenu đentlmenskom koprenom anonmne diskrecije i visoke higijene u vlastitom prostoru bez obaveza, karijatidi sličnu i neupitno neprepoznatljivu – em, velim, vrag je blog, a mi oboje ubračeni.
Dakle, u ovom postu - ni politike ni erotike.
Loš početak za hvatanje kvota.
Eto sad.
Vele Vikipedinzi, Valentinovo su Englezi kao religijski običaj prenijeli u Ameriku. Od tamo, pobjedonosna i oslobodilačka američka vojska vratila ga je u Mitteleuropu i 1950. u Nürnbergu organizirala prvi prigodni bal. Ostatak posla oko komercijalizacije običaja odradili su, uz malu pomoć PsyOpa, floristi i proizvođači čokolada.
Malo kreativniji pokazali su se Japanci. Običaj je da 14.2. tamo žene svojim prijateljima ili muškim kolegama poklanjaju čokoladu – molim lijepo, drage B.a.B.e!
Na „White Day“, mjesec dana kasnije, muški se revanširaju i ženskinje 
daruju bijelom čokoladom.
Moji mili južni Koreanci pak ne bi bili to što jesu, da se ne nadmeću sa Japancima. Iako su od mrskih susjeda (naravno) preuzeli slijed sa Valentinovim i „White Day“, na 14.4. dodali su ultimativnu poantu – tog datuma, žene i muškarci, koji se prethodna dva mjeseca nisu osladili ničijom čokoladicom i srcotreptajem, sami sebe u pokori i u nadi u bolje sutra časte – tjesteninom u crnom umaku. „Black day“.
(A Finci k'o Finci; izreducirali su valentinovske hormone, komercijalu i spolni bullying na – uniseks, one-size-fits-all, Dan prijateljstva.)
Da je moj vlajski djed mojoj vlajskoj babi na Valentinovo kuhao kavu i vadio bombonjeru i cvijeće, prigodne skrivene iza bačve vina, sumnjam. Vjerojatno je bio skloniji finskoj varijanti i sa pomliovcima (ne daj Bože curecima sa Kamešnice) slavio univerzalno prijateljstvo i Dionizija kao takvog kraj grapskog mosta.
/Spomen – obilježju se svake godine naravno ritualno naklonim. 
/
Moj teutonski djed pak tih, četrdesetih godina prošlog stoljeća, isto nije znao za Valentinovo. Na koncu, američki i sovjetski osloboditelji pobjedonosno će se na Elbi tek spojiti kasnije; ovi jedni će razmontiravati tvornice i pobjedonosno silovati žene a drugi će uvesti slavljenički duh Valentinova suprugama i majkama, koje su čekale svoje povratnike iz vojnog zarobljeništva.
Kako god to bilo, uredno je moj teutonski djed mojoj ne manje teutonskoj baki tih godina sa pozadinskih linija u Francuskoj slao krasopisom ispisane razglednice, kičaste, putene, presmiješne, pune ljubavi, nade. Valentinovske, maltene.
Odlažući ih u kutiju drangulija obiteljske povijesti, zaboravljam pokupiti polusmješak sa lica i čudim se površnosti zablude, po kojoj uvijek sve tek počinje baš sa nama…
P.S.
Nije naš zadatak, približiti se jedno drugom, koliko se ne približavaju ni sunce mjesecu ili more kopnu. Naš je cilj, prepoznavati jedno drugo i jedno u drugome vidjeti i učiti poštovati, što jest: druga polovica i upotpunjenje.
Hermann Hesse (Narcis i Zlatousti)
Post je objavljen 13.02.2010. u 10:42 sati.