Pred proljeće
 (Dobojska utvrda. "Van tuzističke sezone zatvoreno")  Panonski mornar  Marketing  Plutanje  Imena  Izlaz P.S.  Arija |
26.02.2010., petak
Pred proljeće
24.02.2010., srijeda
Susret
|
Nije mi začudno, kako sam uspio ući u Tvoju posljednju večeru. I baš sam Te takvu zamišljao; krhkog otpora, brzožareću, otpuštenih kočnica, samo svoju; gotovo egoističnu. Znao sam da ćeš me pozvati na kavu, da ćemo slike gledati zavaljeni na trosjedu, da neću primjećivati ni miris hladnog ručka ni mokrog psa. Pretpostavljao sam, dugo sam pretpostavljao, čvrstoću Tvojih bedara, nećkanje prvog zagrljaja, Tvoj dah, Tvoj okus, Tvoje zatvaranje očiju, Tvoje prste u kosi i Tvoju pulsirajuću toplinu. To sam sve mogao pretpostaviti. Zapravo, maštao sam, često, kako brže dišeš, kako se izvijaš, kako rumeniš, kako padaš. I ne čudi me niti ovaj tajac, ni Tvoj smiješak dok me, kao, pokušavaš izgurati a ja Ti, kao, ne dam. Očekivao sam i ponovno osjetiti masnoću na prstima, aromu hladnih faširanaca, i miris vlažnog ručnika i snijega vani. Čak sam i njuškanje psa očekivao. Ali… Moram li čistiti snijeg sa auta, je li cesta kliska, imam li propuštene pozive, zašto već jednom ne prefarbaš zidove, što li ti muž radi večeras i je li mi rasknjižena rata za stan, pas mater banci i kamati – o tome sam razmišljao i to me jest zbunilo, dok si me, kao, pokušavala izgurati iz svoje posljednje večere, a ja se, kao, nisam dao. (Nazvat ću Te, čuo sam prigušen glas među svojim usnama Tvog okusa, dok sam rukom diskretnog mirisa na hladnom zidu u mraku po sjećanju tražio napukli taster stubišne rasvjete. Nepoznati muškarac, kojeg su malo niže najavili sve glasniji koraci, nije uzvratio pozdrav. Dolje me dočekao tihozvonki šum gustog snijega.) |
21.02.2010., nedjelja
Kemija i arhitektura riječi - "Konzerviranje" Julijane Adamović
|
Čitam nedavno, najpreciznija kemijska analiza građevinskog materijala ne može znanost obogatiti spoznajom, kako su arhitekti koncipirali zgradu, čiji materijal možemo nepogrešivo utvrditi. Egzaktnost atomarnog nivoa ostavlja nas lišene slike i duha cjeline. Kemijom vlastitog postojanja ponekad volim smatrati svoje kilometre, svoje mazohistički voljene traume, svoje ožiljčiće i svoja nadanja. Krajem zime obično dopustim da u sastavnicu moje najosobnije kemije ulaze i svjetla nadolazećeg proljeća, drukčiji intenziteti i kutevi sjena na zidu – kao da svojim širim lukovima i izraženijim kontrastima najavljuju buđenje proljeća, i proljeća u meni. Ulaze li ljudi, koji su se u nekom trenu slučajnosti ukazali u mom životu, u kemiju ili arhitekturu mene samoga, ne znam. I o riječima dvojim – nečiji govor, nečije pismo bez okusa i mirisa pada u ponor monotonije i pragmatičnog zaborava. Nečiji pak žuboravi glas, lucidne, sitne, kočijicama riječi tek naznačene opservacije ostaju vječno urezani u tople asocijacije, koje opet trajno čine – mene. Sve mi je to, uglavnom neverbalno i možda čak crnilu i bjelini sna slično, prolazilo kroz glavu dok sam promatrao izmaglicu kraj polja uz autoput spačvanskom šumom, prema Bajakovu. Uniforma carinika pitala je, kamo sam krenuo. Iz mog auta doprlo je adekvatno nebitno – „Sremska Mitrovica." Uniforma je mahnula autu da krene. Nakon par stotina metara, nasred autoputa, biciklist. Par stotina metara dalje, rupa na kolovozu, tek nešto manje duboka od polovine kotača. „Welcome to Serbia.“ Par treptaja kasnije, skrećem u Sremsku Mitrovicu. Blatnjava cesta prožeta dubokim rupama; pokušavam ih zapamtiti – vraćat ću se po mraku… Da E. nije oduvijek bila neopterećena klišeima i očekivanjima, vjerojatno mi nikad ne bi palo na pamet, pokloniti joj za rođendan lucidni, panonskim maglama i potisnutim ludilom svakodnevnog prožeti knjižuljak Julijane Adamović - „Kako su nas ukrali Ciganima“. Da E. nije odselila u Sremsku Mitrovicu i knjigu posudila poznanici, vjerojatno Julijana svoju novu knjigu, „Konzerviranje“, ne bi slijedom još par slučajnosti promovirala baš u pomalo otužnom srijemskom gradiću davno izgubljenog značaja. A da … - ma, svašta i kako god bilo; tako sam uglavnom krenuo na kavu sa E. i na promociju Julijanine knjige u, kažu, jednu od četiri prijestolnice starog Rimskog Carstva...     Pokraj stare biblioteke u centru prethodno sam prošao u neznanju, smješkajući se tek maloj Cigančici, koja me šutke, uporno pratila od auta. (Tko li je ikad ukrao koga, i kome… „Kako su nas ukrali…“) Između polica sa knjigama – Julijana. Iskričave oči, samosvjesna, nasmiješena. Kao bliska iz nekog prošlog života. Izlazi; pozdravljamo se u solidarnoj bložanskoj povezanosti. Djevojački glas sjeveroistočnog naglaska kao da pojačava reljefnost i kontraste njezine pojave, riječi, pričljivih odgovora, i ovalni prostor ubrzo prožima ugodno temperirani, istovremeno beskompromisno privlačan estrogen riječima zauzdavane ženske misli... Riječi – kemija ili arhitektura? Potpisi ili ožiljci? Lik ili tek odraz u zrcalu…? ...   ... Akvarelnost trenutka; sirove muškosti, ženske prkose, surealne smrti i mirisne žudnje gotovo iznenada prekida zvuk pljeska i guranja stolica. Tridesetak nasmiješenih posjetitelja polako napušta ovalnu čitaonicu; zahvaljuju, upućuju komplimente, osvrću se. „Zatvori šlic“, veli uz smijeh Julijana, i dalje iskričavog pogleda, i dalje pričljiva, sva u elementu, dok sa manjim društvancem domaćina dogovaramo kavu pred put. Par treptaja kasnije, još prepušten dojmu mirisa knjiga, glasova, riječi, smješka, pljeska, žutog cvijeta-koji-je-otpadao-iz-buketa, jedva zaobilazim onih par kratera na cesti, izlazim na autoput i krećem prema granici. U mraku, smješkam se riječi, arhitekturi i kemiji, Julijaninom toplom, djevojačkom glasu. I sebi, ponovno za nijansu sretnijem i potpunijem. Uniforma policajca na granici uz staklast pogled propituje „Iz Mitrovice… a koje?“ Uniforma na slijedećoj granici tek pita „Otkud?“ „Iz starog Rima; literarna večer.“ „Može; sretan put!“ Smiješak ženama najljepši je iznutra. |
19.02.2010., petak
Mjerila maketa, teorija morfnih polja i pikasovsko guzoljublje
|
Sa podosta nostalgije prisjećam se „Mehanotehnike“. Zlobenska firma, koja je radila divne modele vlakova i kamiončića. Negdje u isto vrijeme, kad je moj stari (u baloneru, u maniri Ive Gregurevića u "Odmori, zaslužio si") objavio da je dobio trosobni stan i da je od „Novogradnje“ (!), počeo sam otkrivati magičnu privlačnost hrama odmah kraj Planićevog nebodera na uglu Gajeve i Bogovićeve – „Aviotehna“. Za par „crvendaća“, koje bi moj stari teškom mukom i raširenih zjenica svaki put iz novčanika dao svom zakašnjelom sinu jedincu, u „Aviotehni“ si od sijedog prodavača rumenih obraza, baburastog nosa i odvratnog daha mogao kupiti one čarobne kutije prepune plastičnih dijelova i naljepnica, od kojih bi ti onda u neponovljivoj kombinaciji vlajske nonšalancije i pruske preciznosti slagao makete aviona egzotičnih naziva. Iako tek kasnije očit, problem je bio neminovan. Proporcije, veličine. A ovaj post je samo pokušaj razmatranja, zašto muški, uz iznimke muških i iznimke velikih, načelno teže - velikome. Nije „Mehanotehnika“ bila idiotska firma. Nudili su oni velike pakete sa vlakovima i tračnicama, tunele, kolodvore i sve ono, čime su se vjerojatno mogli igrati klinci eminentnih drugova iz Saveza Boraca i Izvršnog Vijeća; oni, koji su zasluženo živjeli po Tuškancima, Nazorovima, Pantovčacima. Recimo, poslože pruge i kuće po cijeloj djevojačkoj sobi, i nikome ne smetaju. (Čudno, isti ti klinci provincijskih dotepenaca SKOJevskih danas tvrde da su agramerska krema starostedilačka... Enivej...  )U Novom Zagrebu, stvari su, logikom razuma i manjih zasluga očeva, morale biti manje, a i za takve potrebe tržišta „Mehanotehnika“ je imala čisto tržišnom logikom definiranu ponudu – veća mjerila; manje modele. Za male stanove malih ljudi. To su skužili roditelji mog tadašnjeg prijatelja iz razreda; par arhitekata sa stančićem u Aleji pomoraca, pa su inteligentnim pristupom klincu nakupovali sve pripadne rekvizite željezničkog maketarstva u nekom prikladnom mjerilu; nekakav tamo sitni N, TT; pojma nemam… Moj se pak stari nije zamarao suvišnim detaljima, i svom zakašnjelom jedincu nije samo kupio samo jednu kutiju sa svime, pa i drugu, pa par kubika kućica, brdašaca, vagona, pruga i znakova. U najvećem mjerilu (izuzev ipak malo neprikladne „vrtne željeznice“, koju smo tek kratko razmatrali). Ne, njegov sin imat će maketu svojih snova. Molim. Mali ne pije, ne puši, ne ganja ženske. Dobar je na "Tehničkom". Te će u sobi tri-i-pol sa tri-i–pol, uz dva kreveta, stol, regal i ormar, svoju maketu graditi u veličini 3,5 x 1,5. A ne tamo neke degenerične minijaturice, da oči pokvari i kičmu iskrivi. Pih! Sirota majka sav je zdravi razum i pedagoške principe očajnički integrirala u opasku, kako to ne stane u sobu. A mali zakašnjeli jedinac, ja, već je tada pokazivao lucidnost inženjerskog pristupa, pregovaračku taktiku i socijalnu inteligenciju. Obratio sam se ocu. „Ne može tako. Ali može, ako rastavljivo spojim dvije daske. Preko sporednih kolosijeka, koje mogu rastaviti kad pospremam sobu.“ (Dok se otac bljeskom rascvao poput magnolije, majka je otišla u drugu sobu, upalila lampu i cijelu noć tipkala prijevode.) Godinama su ogromne daščetine - veća i manja, sukladno idejnom projektu - stajale uz mali zid male sobe; radovi su tekli sporo, travnjaci (od lijepljene obojene piljevine) nisu bili preuvjerljivi, a i čavlići, kojima smo stari i ja zakucavali metre i metre tračnica, bili su predugi i virili su iz daske. Poseban dojam ostavio je, ipak, u svojoj uzaludnosti groteskan doprinos moje majke. Neponovljivom, ponosnom ljubavlju za sina i detalje, u par večeri je od stiropra izradila poveći – zapravo impozantan - tunel; na reljefnoj tapeti crtala je uzorke sitne cigle, satima sa bojicama stvarala pravu nijansu; lijepila drveće od obojene vune i svako malo podizala naočale i promatrala svoje djelo sa par centimetara udaljenosti. Naravno, socijalni biciklist kakav sam bio, nisam popljuvao starog zbog izbora čavala kao za konjske potkovice, ali sam rasplakao majku brutalnom i beskompromisnom nespornošću argumenta: Tunel jest lijep i raduje me kao takav, ali ne pada na pamet upotrijebiti ga na maketi - ponešena dobrom namjerom, potrudila se napraviti posve nelogičan prikaz zdanje od cigle, a ne prolaz kroz prirodno brdo. Pokušala se još jednom izvući, nudeći mi brda od kaširanog papira i obojene mješavine brašna i vode. I taj sam projekt odbio, radi skorog užasnog smrada i prevelike (!) težine njezinih uradaka. Sa „Aviotehnom“ je bilo slično kao sa „Mehanotehnikom“. Stari bi nakon ribičije preparirao glave trofejnijih riba, i bez ikakvog osjećaja za estetiku čavlima ih pribijao po lakiranim štokovima. Poput totema ili vudu-figurica, svaka je soba imala svoju iskešenu štuku ili sominu kraj vrata. (Oni zaslužniji, u Nazorovoj i na Tuškancu, imali su glave jelena i veprova…) Utoliko, sinek bi svoje makete aviona iz „Aviotehne“ vješao po cijevima od grijanja, pod plinomjer, pod sanduk od roletni. (Naravno, „crvendaći“ bi se iz tatinog novčanika najlakše dali iskamčiti poslije uspješne ribičije.) A jer su i ribe bili trofeji zbog veličine, porasli su i avioni. Vrlo brzo – stari je često išao u ribičiju – rasponi krila došli su do skoro pola metra, a one glupe daščetine od željeznice morale su biti uklonjene iz sobe, kako bi sinek pastelama na tepisonu mogao iscrtavati aerodrom za desetak glomaznih aviončina. Inspiriran padom Adrijinog aviona na Korzici, manje drage avione ponekad bih oko motora namackao ljepilom, pripalio, i zapaljeni bi zrakoplov nekontrolirano gubeći na visini profrljio kraj glava vrištećih susjeda na katovima ispod, uz štropot zapaljenih krhotina se razlijećući na pločniku ispred zgrade. Gledajući ka iskolačenim očima i nijemo otvorenim ustima roditeljskim, pojasnio bih - "Strašna nesreća. Sutra je dan žalosti." Uglavnom, kad sam se godinama kasnije vratio u prazni „Novogradnjin“ stan, one mega-daske sa prugicama nije bilo. Većine aviona isto nije bilo. (Ni starog nije bilo…) Ali ostala je podsvjesna preferenca za velikim, koju prepoznajem kod većine muškaraca. Po mogućnosti, auto mora biti velik. I imati velike kotače. Velik motor. Velik prtljažnik. Stan bi trebao biti velik; kuća još veća. Perilica posuđa mora biti velika. Televizor. Velikom avionima radije letim. Mali psi me uglavnom iritiraju. Da zgodna ženska treba imati velike oči, usne, guzu, sise – to se podrazumijeva (kao i da poštena žena treba imati male i uske tjelesne otvore, začudo i unatoč – dodao bi ironično onaj Jelo Žužinek). Udaljenost do punice, najbolje je, isto treba biti velika. Tako je to. To je tak', i bok. Biolog Rupert Sheldrake tvrdi da nas po rođenju određuju i morfna polja; da okolina definira naše fizičko i mentalno formiranje i urastanje u nju. Moja bi majka vjerojatno rado rekla tek kako je stari bio megaloman i malograđanin. Kako god bilo, ja sam, kaj se ženskih tiče, na Pikasovom tragu. Veliko, tamno, bademasto žensko oko na velikoj, obloj, čvrstoj ženskoj guzi. Tu se nema kaj. |
17.02.2010., srijeda
Sedam čikova, komunikacijski bonton i pitanje Lastanu
|
SEDAM ČIKOVA Prorjeđivanje je gadna stvar. Tako, tokom prvih godina studija znao bih sam sebi biti uvažen i pomodno ustresen, kad bih parirao kolegama i pojasnio kako sam, crtajući rapidografima neki bogohulno nesretni reduktor, ispušio noćas cijelu kutiju. Drugi jak motiv pušenju bile su one rijetke bezrepe sugrađanke, radi kojih bih naravno i ja kupovao cigarete (jer bi njima upravo nestalo, trept), ili bi bilo ritualno i slatko, dijeliti jednu cigaretu, umotani u deku pred televizorom… Kasnije je sve došlo na svoje; dobri ljudi izmislili su AutoCad (taman me mašio), a moja Ozakonjena Bezrepa Sugrađanka (OBS) još je prvog dana pojasnila, kako ona ne puši. Tako se to sa pušenjem onda jako prorijedilo, i na koncu stalo skroz. O znanstvenom pristupu mogućoj povezanosti zadovoljavajućeg seksualnog života sa pušenjem sa aspekta prorjeđivanja – ne ovom prilikom. (Recimo tek da sam se u iskrenoj nadi vratio povremenom pušenju cigarilosa. Ali ne vidim kvantifikabilnu povratnu spregu.) Tim više, trudim se imati - natruhama možebitnog seksualnog jala protkanog - razumijevanja za pušače. Isprva sretan radi restrikcija pušenja na javnim mjestima, ubrzo sam uvidio da većinu poznanika oko mene čine pušači. I da, ako želim čašicu razgovora ili fildžan koketerije, imam udisat' opori dim i bacat' robu na pranje nakon takvog samoodabranog druženja. Kako bih se odupro riziku asocijalnosti, pokušao sam afirmativno i sa razumijevanjem ići na win-win foru, na par-nepar (djeca 60ih i 70ih sjetit će se registracija i zabrane vožnje u doba nestašice benzina). Nudio sam svojim milim pušačima – jednom kafić za pušače, jednom meni za dušu, za nepušače. Pošteno; fifti-fifti. Ali da ne, jer da oni moraju pušiti. Ja, valjda, ne moram disati. I tako, nakon slično zvučećeg tematskog dijaloga neku večer, prijateljica uporno romčeći propita, mora li baš izići na balkon zapaliti. Pogledam ju onakvu umilnu, toplooku i obloguzu; pogledam u hladnu snježnu noć, i u bešćutnoj afirmaciji tek slegnem ramenima. Sedam puta je siroče cupkalo vani u oblačiću vlastitog svetog dima; pomalo me podsjećala na djevojčicu sa šibicama, kako kroz zid gleda toplu večeru na stolu… No, kapu skidam, ispoštovala je. I nisam ja sad tu neka sitna duša, niti sam sadistički brojao njezine obzire. Nisam. Ali sam ujutro našao uredno pozabadanih sedam čikova u zemlji za cvijeće. Kao tri i pol muslimanska mezara. Kao sedam sekretara SKOJ-a. Da je duže ostala, imao bih bonzai – Stonehenge u kopanji uprizoren vjerojatno. Ili Eiffelov toranj od čikova. Iz faken obzira. Misli o kopulaciji, radikalnim mjerama i prorjeđivanju dale su mom pogledu akvarelan izgled. I tog sam jutra - deja vu uzaludnosti - zaključio da mi je tako dosta biti vječni, sigurni pušač. KULTURA KOMUNIKACIJE Malo je to keč. Kao klinca te još uče da sa strancima ne treba pričati. Ali – kontradikcije radi - da treba uvijek prvi pozdraviti ljubazno, a na pitanje fino odgovoriti. Drugi tanjur juhe kod tete ili žvaku nekog sumnjivca treba, učilo nas je, odbiti sa artikuliranim „ne, hvala“. To su postulati bontona. Keč je zapravo i to, što se znanost stura dokazati, koliko našeg ponašanja, naših reakcija i emocija mi ljudi vučemo od beštija. Tipa, muško je glava stada, lovac i provajder; ženka je ta koja bira. Mirisi su gotovo presudni u odabiru partnera. Intuicija životinji često glavu čuva. Ali gle sad. Tko je od nas pristao na brak, njušeći nepatvoreno jutarnje isparavanje suposteljnice ili sukrevetnika? Ili, to sa intuicijom. Tko je, stojeći na kiši pred prednjim vratima busa, ustuknuo i zakasnio na posao, intuitivno odbijen izgledom vozača? Tko je, tjeran nekim neartikuliranim osjećajem intuitivne neugode, izišao iz hipermarketa, ne kupivši potrebnu vešmašinu unatoč svom jezikoslovnom miloklizju uščuvane prodavačice bez burme (i to još uspio doma prihvatljivo pojasniti svom neobrijanom anđelu)? Fundamenti dakle štekaju. (Dođavola, namjena fundamenata je da štekaju. Hm.) U svakom slučaju, nitko od nas na razgovoru za posao nije zbilja u prvi - ili neki slijedeći - plan stavio intuiciju - liježe li mu prekvarcana teta iz kadrovske, struji li uredima pozitivna energija ili je prepenetrantan lažni miris osvježivača zraka. Sve se vrti oko našeg doprinosa misiji firme, oko socijalnog paketa, oko očekivanja plaće. Uglavnom uzimamo bus koji stigne, svi nam se mirisi sviđaju. Bacamo preko palube vlastitu evoluciju. A najgore je ono, kad shvatimo da su nas rođeni starci zavalili sa onim prvospomenutim „ne hvala“. Jer mo'š ti napisat najrječitiji si-vi. Obući se za razgovor sukladno svoj relevantnoj literaturi. Imati uvježbane pravce gledanja, količinu spontanog smješka (uključujući položaj očiju i obrva). Sve đabe. Đabe ti i progutat negativnu intuiciju na samo ime firme, kojoj ideš tvrdit' da te njima ne tjera recesija (dajte najte, trept, no!), nego da si od malih nogu htio baš za „Muflj ImpEx Transkontinental Jam-T-Do“ zdušno raditi. (Jam-T-Do čitaj Đeem Tiii dooo.) Đabe, ako ovi nisu imali roditelje, pa na svo tvoje ponuđeno znanje nisu naučili niti reći - „ne, hvala“. Čekaj ti da ti odgovore, makar na mail. Mantraj ti sebi ono, kako je ne NE. Aktiviraj u Autluku kojekakve Dilivri Risipte uz si-vi (a ne ispadni paranoičan da zapravo zli mali mravi u žici jedu tvoje aplikacije). Kuki; nismo deca, kaj, kakvo sad „ne, hvala“?! Dajte najte. I eto. Dok se hvataš u nadi makar eksplicitnom, ljubaznom i bontonskom odbijancu (ista bi te nada u seksualnim intencijama učinila ovjekovječivim idiotom, naravno), gledaš te čikove, tih sedam sekretara SKOJ-a u kopanji i misliš si… … sutra je novi dan… P.S. Dragi Lastane, Al se veli da je nou njuz gud njuz, jel se može reć da je nou es gud es? |
Sedam čikova, komunikacijski bonton i pitanje Lastanu
|
SEDAM ČIKOVA Prorjeđivanje je gadna stvar. Tako, tokom prvih godina studija znao bih sam sebi biti uvažen i pomodno ustresen, kad bih parirao kolegama i pojasnio kako sam, crtajući rapidografima neki bogohulno nesretni reduktor, ispušio noćas cijelu kutiju. Drugi jak motiv pušenju bile su one rijetke bezrepe sugrađanke, radi kojih bih naravno i ja kupovao cigarete (jer bi njima upravo nestalo, trept), ili bi bilo ritualno i slatko, dijeliti jednu cigaretu, umotani u deku pred televizorom… Kasnije je sve došlo na svoje; dobri ljudi izmislili su AutoCad (taman me mašio), a moja Ozakonjena Bezrepa Sugrađanka (OBS) još je prvog dana pojasnila, kako ona ne puši. Tako se to sa pušenjem onda jako prorijedilo, i na koncu stalo skroz. O znanstvenom pristupu mogućoj povezanosti zadovoljavajućeg seksualnog života sa pušenjem sa aspekta prorjeđivanja – ne ovom prilikom. (Recimo tek da sam se u iskrenoj nadi vratio povremenom pušenju cigarilosa. Ali ne vidim kvantifikabilnu povratnu spregu.) Tim više, trudim se imati - natruhama možebitnog seksualnog jala protkanog - razumijevanja za pušače. Isprva sretan radi restrikcija pušenja na javnim mjestima, ubrzo sam uvidio da većinu poznanika oko mene čine pušači. I da, ako želim čašicu razgovora ili fildžan koketerije, imam udisat' opori dim i bacat' robu na pranje nakon takvog samoodabranog druženja. Kako bih se odupro riziku asocijalnosti, pokušao sam afirmativno i sa razumijevanjem ići na win-win foru, na par-nepar (djeca 60ih i 70ih sjetit će se registracija i zabrane vožnje u doba nestašice benzina). Nudio sam svojim milim pušačima – jednom kafić za pušače, jednom meni za dušu, za nepušače. Pošteno; fifti-fifti. Ali da ne, jer da oni moraju pušiti. Ja, valjda, ne moram disati. I tako, nakon slično zvučećeg tematskog dijaloga neku večer, prijateljica uporno romčeći propita, mora li baš izići na balkon zapaliti. Pogledam ju onakvu umilnu, toplooku i obloguzu; pogledam u hladnu snježnu noć, i u bešćutnoj afirmaciji tek slegnem ramenima. Sedam puta je siroče cupkalo vani u oblačiću vlastitog svetog dima; pomalo me podsjećala na djevojčicu sa šibicama, kako kroz zid gleda toplu večeru na stolu… No, kapu skidam, ispoštovala je. I nisam ja sad tu neka sitna duša, niti sam sadistički brojao njezine obzire. Nisam. Ali sam ujutro našao uredno pozabadanih sedam čikova u zemlji za cvijeće. Kao tri i pol muslimanska mezara. Kao sedam sekretara SKOJ-a. Da je duže ostala, imao bih bonzai – Stonehenge u kopanji uprizoren vjerojatno. Ili Eiffelov toranj od čikova. Iz faken obzira. Misli o kopulaciji, radikalnim mjerama i prorjeđivanju dale su mom pogledu akvarelan izgled. I tog sam jutra - deja vu uzaludnosti - zaključio da mi je tako dosta biti vječni, sigurni pušač. KULTURA KOMUNIKACIJE Malo je to keč. Kao klinca te još uče da sa strancima ne treba pričati. Ali – kontradikcije radi - da treba uvijek prvi pozdraviti ljubazno, a na pitanje fino odgovoriti. Drugi tanjur juhe kod tete ili žvaku nekog sumnjivca treba, učilo nas je, odbiti sa artikuliranim „ne, hvala“. To su postulati bontona. Keč je zapravo i to, što se znanost stura dokazati, koliko našeg ponašanja, naših reakcija i emocija mi ljudi vučemo od beštija. Tipa, muško je glava stada, lovac i provajder; ženka je ta koja bira. Mirisi su gotovo presudni u odabiru partnera. Intuicija životinji često glavu čuva. Ali gle sad. Tko je od nas pristao na brak, njušeći nepatvoreno jutarnje isparavanje suposteljnice ili sukrevetnika? Ili, to sa intuicijom. Tko je, stojeći na kiši pred prednjim vratima busa, ustuknuo i zakasnio na posao, intuitivno odbijen izgledom vozača? Tko je, tjeran nekim neartikuliranim osjećajem intuitivne neugode, izišao iz hipermarketa, ne kupivši potrebnu vešmašinu unatoč svom jezikoslovnom miloklizju uščuvane prodavačice bez burme (i to još uspio doma prihvatljivo pojasniti svom neobrijanom anđelu)? Fundamenti dakle štekaju. (Dođavola, namjena fundamenata je da štekaju. Hm.) U svakom slučaju, nitko od nas na razgovoru za posao nije zbilja u prvi - ili neki slijedeći - plan stavio intuiciju - liježe li mu prekvarcana teta iz kadrovske, struji li uredima pozitivna energija ili je prepenetrantan lažni miris osvježivača zraka. Sve se vrti oko našeg doprinosa misiji firme, oko socijalnog paketa, oko očekivanja plaće. Uglavnom uzimamo bus koji stigne, svi nam se mirisi sviđaju. Bacamo preko palube vlastitu evoluciju. A najgore je ono, kad shvatimo da su nas rođeni starci zavalili sa onim prvospomenutim „ne hvala“. Jer mo'š ti napisat najrječitiji si-vi. Obući se za razgovor sukladno svoj relevantnoj literaturi. Imati uvježbane pravce gledanja, količinu spontanog smješka (uključujući položaj očiju i obrva). Sve đabe. Đabe ti i progutat negativnu intuiciju na samo ime firme, kojoj ideš tvrdit' da te njima ne tjera recesija (dajte najte, trept, no!), nego da si od malih nogu htio baš za „Muflj ImpEx Transkontinental Jam-T-Do“ zdušno raditi. (Jam-T-Do čitaj Đeem Tiii dooo.) Đabe, ako ovi nisu imali roditelje, pa na svo tvoje ponuđeno znanje nisu naučili niti reći - „ne, hvala“. Čekaj ti da ti odgovore, makar na mail. Mantraj ti sebi ono, kako je ne NE. Aktiviraj u Autluku kojekakve Dilivri Risipte uz si-vi (a ne ispadni paranoičan da zapravo zli mali mravi u žici jedu tvoje aplikacije). Kuki; nismo deca, kaj, kakvo sad „ne, hvala“?! Dajte najte. I eto. Dok se hvataš u nadi makar eksplicitnom, ljubaznom i bontonskom odbijancu (ista bi te nada u seksualnim intencijama učinila ovjekovječivim idiotom, naravno), gledaš te čikove, tih sedam sekretara SKOJ-a u kopanji i misliš si… … sutra je novi dan… P.S. Dragi Lastane, Al se veli da je nou njuz gud njuz, jel se može reć da je nou es gud es? |
13.02.2010., subota
Valentinovo
|
Ne znam, hoće li Visoki predstavnik međunarodne zajednice za BiH, Valentin Inzko, od beihercovskog troglavog predsjebništva na imendan dobiti cvijeće. Makar kiticu. Ljubav je čudna stvar, posebno kad se spletu karijerizmi, politike, Be i Herc. No, nije ovo polit – post; ne preživa mi se. Post bi lako mogao prigodno otići u karnalniju revijalnost tona. Da nisam višestruko opečen bložanskim iskustvom, tako bih rado spomenuo vragolasti pogled i planinarskom oku suzu radosnicu na oko tjerajuće obline jedne vrckaste Valentine. Ali, em sam ju već nekad upostio – naravno, prekrivenu đentlmenskom koprenom anonmne diskrecije i visoke higijene u vlastitom prostoru bez obaveza, karijatidi sličnu i neupitno neprepoznatljivu – em, velim, vrag je blog, a mi oboje ubračeni. Dakle, u ovom postu - ni politike ni erotike. Loš početak za hvatanje kvota. Eto sad. Vele Vikipedinzi, Valentinovo su Englezi kao religijski običaj prenijeli u Ameriku. Od tamo, pobjedonosna i oslobodilačka američka vojska vratila ga je u Mitteleuropu i 1950. u Nürnbergu organizirala prvi prigodni bal. Ostatak posla oko komercijalizacije običaja odradili su, uz malu pomoć PsyOpa, floristi i proizvođači čokolada. Malo kreativniji pokazali su se Japanci. Običaj je da 14.2. tamo žene svojim prijateljima ili muškim kolegama poklanjaju čokoladu – molim lijepo, drage B.a.B.e! Na „White Day“, mjesec dana kasnije, muški se revanširaju i ženskinje  daruju bijelom čokoladom.Moji mili južni Koreanci pak ne bi bili to što jesu, da se ne nadmeću sa Japancima. Iako su od mrskih susjeda (naravno) preuzeli slijed sa Valentinovim i „White Day“, na 14.4. dodali su ultimativnu poantu – tog datuma, žene i muškarci, koji se prethodna dva mjeseca nisu osladili ničijom čokoladicom i srcotreptajem, sami sebe u pokori i u nadi u bolje sutra časte – tjesteninom u crnom umaku. „Black day“. (A Finci k'o Finci; izreducirali su valentinovske hormone, komercijalu i spolni bullying na – uniseks, one-size-fits-all, Dan prijateljstva.) Da je moj vlajski djed mojoj vlajskoj babi na Valentinovo kuhao kavu i vadio bombonjeru i cvijeće, prigodne skrivene iza bačve vina, sumnjam. Vjerojatno je bio skloniji finskoj varijanti i sa pomliovcima (ne daj Bože curecima sa Kamešnice) slavio univerzalno prijateljstvo i Dionizija kao takvog kraj grapskog mosta. /Spomen – obilježju se svake godine naravno ritualno naklonim.  /Moj teutonski djed pak tih, četrdesetih godina prošlog stoljeća, isto nije znao za Valentinovo. Na koncu, američki i sovjetski osloboditelji pobjedonosno će se na Elbi tek spojiti kasnije; ovi jedni će razmontiravati tvornice i pobjedonosno silovati žene a drugi će uvesti slavljenički duh Valentinova suprugama i majkama, koje su čekale svoje povratnike iz vojnog zarobljeništva. Kako god to bilo, uredno je moj teutonski djed mojoj ne manje teutonskoj baki tih godina sa pozadinskih linija u Francuskoj slao krasopisom ispisane razglednice, kičaste, putene, presmiješne, pune ljubavi, nade. Valentinovske, maltene. Odlažući ih u kutiju drangulija obiteljske povijesti, zaboravljam pokupiti polusmješak sa lica i čudim se površnosti zablude, po kojoj uvijek sve tek počinje baš sa nama…       P.S. Nije naš zadatak, približiti se jedno drugom, koliko se ne približavaju ni sunce mjesecu ili more kopnu. Naš je cilj, prepoznavati jedno drugo i jedno u drugome vidjeti i učiti poštovati, što jest: druga polovica i upotpunjenje. Hermann Hesse (Narcis i Zlatousti) |
10.02.2010., srijeda
Putovanje sobom
|
Prije par treptaja… Prije par treptaja, nisam imao vremena, nasjeckati luk kako spada. Krupne kockice prštale bi kuhinjicom; ja bih ostajao napet zbog manjka vremena i posebno kleo svaki komadić, koji bi zbog moje hektike ležao na podu. Oko Kutine bih pretekao traljavog tupavca koji autocestom vozi kao da reklamira Persene. Na naplatnim kućicama, pedeset kilometara dalje, on bi se pojavio iza mene i još mi ljubazno domahnuo. Na popodnevni spoj išao bih nervozan, jer - što osim debakla ili suvišnosti stane u ta dva sata, minus desetak minuta?! Prije par treptaja, knjige sam gutao, jer nisam imao vremena za čitanje. Razgovore sa bliskim osobama odmjeravao bih satom, a ne njihovim godinama (ako bih uopće slušao, zapravo); u polutrku bih obletio saharski amfiteatar ili predivnu planinu, samo da snimim što više.  I nisam se skroz promijenio; ne mogu reći. Tanku opnu, pod kojom se komešaju frustracije, nestrpljivost, poprečnost i nemir, nisam uspio izgubiti unatoč podsvjesnoj želji i odličnoj prigodi tokom mnogobrojnih selidbi (od samog sebe, uglavnom). Ali ipak… Receptu za marinade posvećujem vremena, koliko i samom pečenju. Kockice luka sve su mi sitnije, a spoznaja da miran radiš brže, kao da ujedno sprječava ulje da pršti kuhinjom. Na naplatnim kućicama ponekad se nasmiješim, kad se zaustavim par metara iza nabrijanca crvene face, koji me agresivno pretekao prije pola sata. Istu knjigu čitam, evo, skoro dvije godine. Ni do pola nisam došao, a uživam. Dva sata druženja, ta oštrobrida sačma silnih minuta očekivanja, strepnje, ciljanosti, stopila su se u amorfnu toplinu prisne, bezvremene, posvećene ugode. A tek fotografija… Do ne tako davno, savjete o višednevnom promatranju svjetla na motivu ne bih imao niti strpljenja pročitati. Sad u foto-torbici nosim i mali kompas; studiram napamet naučeno uputstvo aparata. Nerijetko ponovno i ponovno izviđam motiv, čitam o njemu, u mislima kružim. Za jednu sliku, i za poneko trijumfalno beljenje Sebi Ranijem; brzopoteznom lovcu samonametnute kvote. Za gušt. Otkrivam novo putovanje vremenom predamnom, onim danim, i onim unutar sebe, i u mješavini znatiželje i spoznaji konačnosti, spremam se…  |
03.02.2010., srijeda
Interakcije
 Watching U  Blur  Avenue Mall Ghosts  Pokret  Pozadina  Šetnja  Zlatni Falus  Reading  Natalitet |
