Nije mi začudno, kako sam uspio ući u Tvoju posljednju večeru.
I baš sam Te takvu zamišljao; krhkog otpora, brzožareću, otpuštenih kočnica, samo svoju; gotovo egoističnu.
Znao sam da ćeš me pozvati na kavu, da ćemo slike gledati zavaljeni na trosjedu, da neću primjećivati ni miris hladnog ručka ni mokrog psa.
Pretpostavljao sam, dugo sam pretpostavljao, čvrstoću Tvojih bedara, nećkanje prvog zagrljaja, Tvoj dah, Tvoj okus, Tvoje zatvaranje očiju, Tvoje prste u kosi i Tvoju pulsirajuću toplinu.
To sam sve mogao pretpostaviti.
Zapravo, maštao sam, često, kako brže dišeš, kako se izvijaš, kako rumeniš, kako padaš.
I ne čudi me niti ovaj tajac, ni Tvoj smiješak dok me, kao, pokušavaš izgurati a ja Ti, kao, ne dam.
Očekivao sam i ponovno osjetiti masnoću na prstima, aromu hladnih faširanaca, i miris vlažnog ručnika i snijega vani.
Čak sam i njuškanje psa očekivao.
Ali…
Moram li čistiti snijeg sa auta, je li cesta kliska, imam li propuštene pozive, zašto već jednom ne prefarbaš zidove, što li ti muž radi večeras i je li mi rasknjižena rata za stan, pas mater banci i kamati – o tome sam razmišljao i to me jest zbunilo, dok si me, kao, pokušavala izgurati iz svoje posljednje večere, a ja se, kao, nisam dao.
(Nazvat ću Te, čuo sam prigušen glas među svojim usnama Tvog okusa, dok sam rukom diskretnog mirisa na hladnom zidu u mraku po sjećanju tražio napukli taster stubišne rasvjete. Nepoznati muškarac, kojeg su malo niže najavili sve glasniji koraci, nije uzvratio pozdrav. Dolje me dočekao tihozvonki šum gustog snijega.)
Post je objavljen 24.02.2010. u 12:18 sati.