Auzmish kod Shelly

31.03.2010., srijeda

Jelo Žužinek - mirakul testosteronjske lobotomije

Čudna je kletva, biti „olraunderska“, dnevnoživotna i općeobrazovana metroseksualna manjina, mili moji istomišljenici i bezrepe sugrađanke slične konstitucije.
Jest da motorističkim ožiljcima izbrazdani alfa-mužjaci bez kuhinjsko-domaćinskih vještina i sposobnosti pogađanja šekreta u većine ženčadi izazivaju trbuholeptiraste uzdahe (uz istovremeno vjerovanje tih istih metroseksualaca da njihove mucice zatvorenih okica baš na njih koncentrirane svršavaju) sve dok se poslije treće ševe i četvrtog poziva na mobitel ovi poželjni i neukrotivi pastusi ne pridruže neiscrpnom vrelu turbofolk tekstova o muškim svinjama… ali … dođavola… ehhhmmmm, sad ispada da naše mile sugrađanke furt uzdišu… jer i ovi kaj znaju gratinirat' ribu i blanširat povrće i kaj imaju redovito Domestos Day i ćube doma kad ženicu uhvati kronični Peemes – i takvi muški dakle našu ženčad tjeraju na uzdisanje… od dosade ovaj put…
Ispada da one furt uzdišejeju nekaj.
Hm.
Al' nekaj sam skroz drugo poš'o reć.

Najgore je kad te tvoj uvali. Ili ti-ga.
Zakaj to velim?
Napokon se – naaaaaaaaaapokon, oj metroseksualče moj! - potrefi da tvoja frendica antigravitacijskog duha u isto takvom tijelcu ima vremena za kavu i za tebe istovremeno. I taman se sjedne, naruči, odradi kurtoazija sukladna Protokolima-javne-uljudbe u selu-bez-stoke i sad će se, samo što nije, krenut' sa pikanterijicama i šuškanjem neizživljenih i ne manje ofrlje šifriranih pretenzija, kad – mobitel. Njezin.
Obzirom na prisnu diobu diskrecijskog prostora oko omanjeg stola, ne možeš ne čuti.
„Mmm. Eeehm. …na kavi. Da. Dobro, sad ću, za pola sata. Pa ima u hladnjaku. … Od jučer. … ne znaš?! Eehm… Dobro. Za deset minuta. …… hajde, dobro, dobro, krećem odmah.“
I onda, pogledom koji bi te u metroseksualnom ženorazumijevanju trebao razoružati – „Sori; došao je doma na gablec i gladan je. Ja moram ići…“
I tko ti ga je uvalio? On! Muški brat. Gospon menadžer, donositelj dalekosežnih odluka; suprug i otac. Kućni ti prijatelj! Ej! On stoji gladan u vlastitom prostoru tri-sa-tri i ne zna dalje.

Kako to, vrag mu mater, da se muški kuže u lovačke puške, motore, u odabir hladnjaka ili šporeta; u kilovate, energetske razrede, potrošnju vode, a ostaju gladni bez žena?!
Kako to da – uz ritualno živčakenjanje – muški fakat znalački pakiraju veliki, novoodabrani stroj u mali gepek od auta i sve to – skupa sa nenajavljeno iskrslom punicom – dohendlaju do doma, a ne znaju košulju popeglat'?
I kako to, poantiram, da se oni super kuže u spajanje dovoda, odvoda, niveliranje (ono sa vaservagom), programiranje, podešavanje, da bi onda odjeeeednom, plingplong, njihove ženice morale lopatama skupljat' njihov veš za pranje po stanu i crtati veeeelike crvene križeve a la „Target“ na vrata frižidera, kako njihovi muži ne bi ostali gladni, musavi i zanemareni? Ono, kao da muškima netko 'zlobotomizira da su oooni tu donijeli i postavili spravu svog (!) svjesnog (!) odabira, koja im pere veš ili služi kao pouzdana hranilica i njima samima… Ne; odaberu, dofuraju, postave. I - pif & puf - zaborave čemu služi; od sada i na vijeke vjekova, amen!
Pa ucviljeno, maltene se po podu bacajući od jada, zovu ženu upomoć. Đoker Zovi.
Da im iz mističnog hladnjaka izvadi i na začudan način na šporetu podgrije - grah.

Pa mili moji…
Kakav broš sad stavit'??

Nek vam je sve friško i fino,

vaš

Žužinek Jelo

- 17:34 - Stisni pa pisni (0) - Papirni istisak - #

29.03.2010., ponedjeljak

Vreme(u)kliz

Trajalo je zapravo dosta godina (ili se sve zapravo zbilo u trenu) da dojam prvog susreta, prvi pogled na Tvoje smiješne male dojčice, Tvoj znatiželjni, vrckasti pogled, Tvoje bizarne sendviče sa paštetom i kupinovim pekmezom, Tvoje prerano opušteno dupence, Tvoje ubojite upadice, Tvoju jutarnju mrzovolju i Tvoj jedva primjetno predug večernji poljubac za laku noć povežem u potpuno jasnu, pulsirajuću želju ispisanu ogromnim fluorescentnim slovima preko unutrašnjosti mojih kapaka, dok smo uzajamnom pragmatičnošću posjedovali jedno drugo na gostinjskom kauču Tvojih roditelja.
Nisam htio da nas čuju.

- 08:34 - Stisni pa pisni (16) - Papirni istisak - #

24.03.2010., srijeda

"Papučki jaglaci" 2010. (neverbalna snepšot - edicija)

- 10:00 - Stisni pa pisni (12) - Papirni istisak - #

22.03.2010., ponedjeljak

Wišestwuki Win-win (WWW)

Novinarka sa isključivom ciljem plaćanja ovomjesečne rate kredita (NSICPORK) gurnula bi mikrofon pred labrnju političara sa isključivim ciljem dugotrajno preplaćene neodgovornosti (PSICDPN).
PSICDPN bi nasmiješenog pogleda konjokradice (NPK) promrmljao kako se globalna kretanja pomno razmatraju na strateškom nacionalnom vijeću (GKPRSNV).

Razočaravani tisućama puta ranije, i večeras biste prepuni hladnoprešanog djevičanskog ufanja (HDU) sjeli pred televizor i utišavajući ukućane iščekivali majku svih vijesti (MSV). Onda biste izgubili živce jer je dalekovidnica prenijela tek kako je NSICPORK od PSICDPN, NPK, ponovno doznao da GKPRSNV.
Kratkotrajno, tek kratkotrajno, izgubili biste vjeru u postojanje MSV i revoltirano sjeli pred blog editor, dok bi vam se HDU otužno cijedilo niz unutrašnjost bedara.
Vani, ulice bi bile puste a ovce na broju.

- 23:21 - Stisni pa pisni (9) - Papirni istisak - #

19.03.2010., petak

Bectu

Hrvatistan. Nakon lanjskog gubitka božićnice i rezanja izdašnih plaća na zakonom propisani minimalac, zaposlenici „Vlade“ i „Sabora“ prosvjednom obustavom rada na žalost niti nakon godinu dana nisu ostvarili svoj cilj izvođenja iz krize recesijom nenadano pogođenog Hrvatistana, izjavio je njihov šaptač konjima. Dapače, većinski vlasnik poduzeća „Vlada“ i „Sabor“, Porezni Obveznik, najavio je neminovnu likvidaciju ovih dviju firmi ukazujući na ekonomsku neodrživost njihove visokosubvencionirane, neprofitabilne djelatnosti u uvjetima globalne recesije. Porezni Obveznik poželio je zaposlenicima „Vlade“ i „Sabora“ mnogo sreće pri traženju novih zaposlenja preko hrvatistanske burze rada, koja, kako je dodao, u ovim teškim trenucima pokazuje, kako je moguće uspješno i sigurno opstajati na tržištu.
Prve reakcije ekonomskih analitičara Hrvatistana pokazuju, kako će radi ovog neočekivanog vala nezaposlenosti burza rada morati hitno uposliti dodatne djelatnike sa, pretpostavlja se, indijskog podkontinenta. (sk)

- 11:08 - Stisni pa pisni (17) - Papirni istisak - #

17.03.2010., srijeda

I gletito

ja ne želim uzimat ćejf mojoj Skaski.
i bit tevefil.
niti bi štel stat na puteve Guki i Loldi u carstvi tisuću nizdlačnih smajlija.
al.
gleteto, i gletito. ti, bigbradrz voćingju.

dosijer dot haer.

šuker:
horizontala siluete frizure.
smješak autistićan.
iza njega, sat iz teve kalendara - stoji. a on ministar financija.
desno - stolica pink/smeđe; Luj 69.
iza Luja, još desnije, utićnica.
na shuckeru, čukac od stone, rekli bi sidnejsko - anglosaksonski gastići iz Vlajlanda.

a moderator preTplaćeni (if sou)
širokokutno sitan. infinitezimalan, uz sugestiju beskonaćnosti umanjenja (javnosti poreznoobvezničke).
mat cipelice.
conehead zurka (Srbin da nije, vragmater?!)
sitan ko deva na horozontu; točno u sjecištu produženih dijagonala kadra.
ni čuku nema, kadar veli. zgubljen toTALno.

šiljastoglavi moderator, u daljini sjecišta dijagonala kadra, pita Ministra za privatnu audijenciju premijerke kod pope Pape, kuju je tamo pratio bez-batina-od-njojzinog-ćoeka: Jelse papa molijo zanas u krizi?
reče ministar u grou: hoće valjda.
te se nasmiješi. kadrovski dominantno, ka sitno umućenom moderatoru voksa & populija.
(ja naravno oćekujem da mene u privatnu audijenciju kod Pape prati ministar obrane. minimalno.)

mi pretplatili.
haerte, dajeti krila.
odoh gurat' srednjak u grlo. nisu rimljani bili ludi.

- 21:59 - Stisni pa pisni (10) - Papirni istisak - #

16.03.2010., utorak

Hommage a Arsen Dedić

Zvala si se Kata. Prezivala Strofa.

(Dio mene tu je očitost potiskivao.)

Hodali smo kratko

A onda

Jedne večeri

Memljive i listopadne

Dali smo petama vjetra

Svatko svojim svoga.

/iz neobjavljenog opusa "SiviloLand"/

- 08:42 - Stisni pa pisni (13) - Papirni istisak - #

12.03.2010., petak

Jelo Žužinek: Bonton in flagranti - licemjerje ili podrazumijevanje?

Mili moji metroseksualci i žene kratkog repa,

u insajderskim krugovima i među njihovim zastorima i žaluzinama sakrivenim znatiželjnim susjedima (koji nedovoljno pažnje posvećuju fenomenu kontralihta, usput rečeno) već dugo traje polemika o bontonskim obvezama prema bližnjima naših ljubavnika ili ljubavnica.

Iako djeluje paušalno jasno i bez potrebe za partikularnijom artikulacijom (citat Ćiro Blažević), u ova krizna vremena tema makar u natruhama zaslužuje razdjevičenje urbi et blogi.
Jer, nije li se i vama, mili metroseksualče, desilo da ranim jutrom vidite susjeda, kako osobnom kartom očajnički grebe led sa vjetrobrana, i niste li mu pomogli i obilato poštrcali svoj odleđivač stakala istom nesebičnošću, kojom ste prekjučer dijelom sebe poštrcali njegovu mlađahnu suprugicu po netom preplaćenoj novoj frizurici?
Zar niste i vi došli u situaciju, okotrepno u pola pokreta zastati nad pozivom za Fejs – prijateljstvo baš od supruga vaše povremene ljubavnice?
Niste li i sami u predbožićno (ne daj Bože preduskršnje) vrijeme promišljali, da li i kako u samozatajnosti bivšeg švalera sročiti neutralnu obiteljsku čestitku supruzi i majci, s kojom biste se nalazili srijedom popodne, u memljivom motelu „Spačva“, recimo?

Eto vidite, mili moji, nije vrag samo u Vatikanu, kako sugeriraju recentne naslovnice, nego među nama. U nama, i u detalju!
(Vidjeti i pod „Đavo u tijelu”, Raymond Radiguet; ekranizacija sa Maruschkom Detmers).
Iako i prefiks i sufiks riječi možda sugeriraju suprotno, vrag u ovom slučaju nije samo karnalan! Ne, mili moji! Sazdan je od sitnih sumnji, od dašaka pitanja i treptaja nedoumica, koje sam bonton nedovoljno artikulirano pojašnjava, ostavljajući nas tako poput gusaka u magli u bespućima povijesne zbiljnosti predziđa sodome i gomore; ništa manje!

Zaista – je li licemjerno i odvratno, ili pak kulturno i kršćanski, ponuditi supruga vaše ljubavnice u njihovoj kuhinji netom skuhanom postkoitalnom kavicom, nakon što je on upravo (u patetičnom pokušaju) došao nedovoljno ranije sa puta?
Možemo li se upuštati u dobrosusjedske odnose sa roditeljima ljubavnika, mile moje netom obrijane sugrađanke, i njegovu na-mamu-ličeću-djecu altruistički podučavati matematiku, znajući da sa Njim ekstatično činite sve ono, što u vlastita četiri brakozida s gnušanjem odbijate, očiju širom zatvorenih?

Nije mi namjera, svoj tematski laicizam precijeniti, niti nuditi ishitreno obznanjenom patinom osobnog iskustva oplemenjene konkretne odgovore na ova i slična pitanja.
Ali želim vas, mila subraćo - i susestre, dapače - izbrijanih prsa, ukazati na zakutke i dvojbe, iz kojih vraga istjerati valja na čistac tamjanom, prosvjetljenjem, pa i češnjakom (po potrebi). Jer ako se zalažemo za ravnopravnost, za univerzalnost prava, obaveza i normi kršćanskog Okcidenta, regule ne smiju zaobilaziti nikoga.
Utoliko, osobno smatram, koitus ne zamjenjuje niti dnevnopolitičku besjedu, niti blagoglagoljivo rukovanje sa supružnikom. Tuđim. Reda mora biti; kunilingus ne lišava poštivanja običaja čestitanja blagdana.
Ma koliko šutili o tome.

P.S.

Još nešto konkretno:
Godinama korištenja izvitoperenu tavu ne morate baciti. Ez si(iii)n on tivi, preokrenite ju na čvrstoj podlozi, preko dna položite presavijenu kuhinjsku krpu i sa dva do tri umjerena udarca bata za tučenje mesa izravnajte dno. I tava k’o nova!
Cu privire la riscurile şi efectele secundare adresaţi-vă medicului dumneavoastră sau farmacistului.
Oliti - o rizicima i nuspojavama upitajte svog liječnika ili ljekarnika.

- 10:21 - Stisni pa pisni (24) - Papirni istisak - #

09.03.2010., utorak

Ni na nebu ni na zemlji

To kad se malo zamisliš nad lektirom ...
Evo, veli, filozof Friedrich Schelling je izjavio kako je kretanje – traženje spokoja.
Rekao je to u devetnaestom stoljeću.
Nešto kasnije, dobri Henry Ford ideju za tekuću traku u proizvodnji automobila dobio je promatrajući - mesarsku liniju za trančiranje.
Do prije stotinjak godina, automobilisti su inferiorne pješake i zaprege rastjerivali sa puta pucnjavom, čitam dalje.
Pozivajući se na tada važeće pravo jačeg u prometu nakon što je pregazio pješakinuju, izvjesno Arthur Edsall branio se tvrdnjom da joj je zvonio i poviknuo da se skloni… Godina je bila 1896.

Pomaknimo se u vremenu...
Kako bi se riješio nesnosne buke, smrada i zakrčenih ulica, šef države zabranio je putnički promet gradom, uz iznimku pješaka. Odredio je i da se sav robni promet ima odvijati noću.
Šef države zvao se Gaj Julije Cezar.
Godina je bila 45. prije Krista.

U periodu od 1997. do sve bliže 2015., očekuje se porast gustoće osobnog prometa za 20 %, a robnog za 64%.
U Njemačkoj, vozači u zastojima stoje ukupno 4,7 milijardi sati godišnje – preračunato, svaki vozač prostoji na cesti 57 sati; jedan i pol radni tjedan u godini.
Sve to opet ne bi čudilo, da u Njemačkoj – kao i u Hrvatskoj – uz rastući broj novoregistriranih vozila broj stanovnika ne opada. PA TKO VOZI??
(Ili su penzići potajno otkrili vječni život, dok mi njihov cerek naivno smatramo demencijom... Zbilja, jel' tko provjerava te stvari, onak', regulatorno...?)

Singapur je, čitam u istom tekstu, krenuo tragom Julija Cezara – godišnja kvota, ovisno o trenutnom broju registriranih vozila, određuje, ispunjavate li uvjete za dozvolu za nabavku novog auta. Naravno, cijena dozvole prilagođava se situaciji.
Tako je to sa autima dakle.
(Ali zbilja, ovo sa penzićima treba provjerit'.)

Uvalio sam se u čitanje, kako ne bih po neobjašnjivoj navadi pratio friške domaće sir & vrhnje – vijesti.
O propasti posla stoljeća za IGeHa, recimo. Ili o proračunskim modlicama za iz – šupljeg - u - prazno.
Ali vraga; eto sad čitam, ni vani plastične ruže ne cvatu.
Evo recimo, vele, Grci za koji dan moraj vratiti 30 milijardi dolara duga.
Ljubim si Hrvatsku; nas još ne vuku za rukav ni Grci ni kamatari.
Ili, evo, Airbus.
Raspisali Američani natječaj za novu flotu od 179 aviona – tankera. Mrcina od posla za Euro - otok i Airbus na njemu.
No ne lezi vraže žužulovski, figa; pa nije naš HaVe sa Rončevićevim kamionima toplu vodu izmislio. Američko vojno zrakoplovstvo natječaj je namjestilo svom domaćem Boeingu, i bez pardona je raskinulo ranije potpisani predugovor sa povoljnijim Airbusom. Volumen narudžbe – 35 milijardi dolara. O'šlo, a ni došlo nije.
(Uz posljednju rečenicu htio sam dodati aluziju na punice, ali... )

I što preostaje u ekstatičnoj potrazi za spokojem, nego podjetinjit', ni na nebu ni na zemlji…

Iljušin Il 62, cockpit

Breguet 1150 Atlantic

MiG 17 PFU

F 104G Starfighter

BAC Lightning F2A

F 104G Starfighter

Boeing Vertol H 21

F 104G Starfighter, Panavia Tornado IDS

- 12:21 - Stisni pa pisni (17) - Papirni istisak - #

07.03.2010., nedjelja

BRUKA

Veli HEP, dođem im.
Ja njima, ne dam se ucjenjivat; srušil bu mi se kućni buđet.
Oni mene fljus na sud.

Maše mi murjak crvenim feralom ko kurvica bordelska.
Da sam prebrzo vozil.
Ja njemu, da ne bježim od odgovornosti. I zaškripim po plinu. Jedva me zaustave rezačima guma, i sad eto, pritvor.

Ovo gore, oboje, malo sam parafrazirao u maniri Johnyja Casha. Ali ostaje činjenica da se Čobanković ne da ucjenjivat da Vlada ispoštuje dogovoreno. A la HEP i ja; potrošio, plati; ugovorni odnos.
Ostaje i činjenica da murija piše kazne ili privodi, ako zezneš. Nitko se normalan i sitnozub nije BEZ SANKCIJE 'zvlekel izjavom da "ne bježi od odgovornosti". A da od odgovornosti ne bježi, veli naša regionalna liderpica.

U zakućima vlastitoumlja mislim si i, eto nekidan moji mili Južnokorejci pustili u promet novi ultrabrzi vlak vlastite konstrukcije i izvedbe. Kina nema kaj ne proizvodi. Iran radi raketline.
Mi smo, ajmo praf za praf, zemLa selakof.
I selaki su nam pokazali put.
Kojeg su blokirali.
Zbog Čobija i buđeta i odgovorne kosopice, koja ziher nebu visila z bandere, uz pripadnu dubinsku oštrinu kadra sa ostalim obješenjacima na drugim banderama.

...

Bruka je to.
A mi Hrvati.

Epilog, jutro nakon

OK, prosvjed je gotov. Ali nije gotovO. Sad buju uskoro opet škverani. Pa ribari. Pa morti tristo i neka tisuća nezaposlenih. I tak.

- 19:06 - Stisni pa pisni (7) - Papirni istisak - #

04.03.2010., četvrtak

Spreman!

Ja ne znam, jel' aktualna forvarduša samo gorka zajebancija ili stvarnost; veli da zavod za zapošljavanje traži dodatnu radnu snagu za vlastite potrebe i rastući opseg posla.
Znam samo da imamo regionalnu lidericu, koja poput Ćićoline u bundi djeci dijeli autograme (klinci ko klinci, idu, gdje im se daje).
Lidericu su nam jesenas iskomplimentirali kad se pojavila na potpisivanju kasnijeg debakla stoljeća u Crnoj Gori - tada je bila tamo, imajući valjda neke veze sa događajem (te tako pravdajući i sredstva puta valjda). Sad kad je debakl stoljeća potpuno uspio, veli Liderica, nema ona ipak nikakve veze sa time. Ali se sad, jer nema veze sa time, nije išla epiloški poslikati među crnogorskim mimozama, valjda da ne ispadne šenuta. A i jer moramo štedit'.
A propo.
Pitam se u izmaglici paranoje, je li nekak' debakl stoljeća povezan sa indicijama o MNE - Đukanovićevoj upletenosti u smaknuće HR - Pukanića. Radi se o brdima love, premijeru države, vjerodostojnosti pravosuđa, opet o brdu love i o bilateralnim odnosima dviju država. Pa ne vjerujem da … hm. Ma neee....

Ja sam, svakako, spreman.
Osim što imam c.v., životopis, biografiju, pismo motivacije, preporuke i sve to na par jezika uz pokoju zgodnu referencu, i bioritam mi se mijenja i prilagođava.
Uspio sam samodisciplinom i autosugestijom napade insomnije pomaknuti sa dva ujutro na iza šest ujutro. Taman. Do pola sedam, čist sam, obučen, razgiban. Kao dečko sa reklame za nekaj feš i ćeće.
Dok se moja Prvozakonita, moj recesijom sve zahvaćeniji Zlatni Sponzor, meškolji i budi u oblaku mirisa netom skuhane kave, ja već dobrokršćanski i korizmeno nasmiješen domahujem obloguzoj komšinici uz zvuk rastresanja veša na balkonu.
(Čist veš je bitan.)
Dok se Prvozakonita tušira i crta lice, ja sam već ispraznio perilicu jednu i drugu, upalio pekač kruha, nasjeckao luk i sitni (!) domaći (!) češnjak, sve to zažutio, karamelizirao sa par kapi Balzamika i usput priredio doručak, kako moj Zlatni Sponzor ne bi ostao mat dlake i suhe njuške u ova gospodarska nevremena.
U sedam ujutro, ponekad tek par minuta kasnije, meso se dinsta (eee, dok je mesa, dobro je…); Prvozakonita je porinuta u Novi Radni Dan, za njom je pospremljeno; krevetnina se zrači. Pregledani su mailovi i elektronske novine. Obloguza komšinica je dobro i zdravo. Ja sam posložen, informiran, zagrijan.
Ja sam spreman.
(U pozadini, lajtšou i "Vajld bojz".)

Spreman sam dakle. Za nove radne pobjede; može i skromnija liga; čak i nekaj pod račun, uz doplatu. Ili zamjenu. Jer ja sam spreman, i nudim. Sebe ili se; po dogovoru.
Imam četiri banke, ponešto životnih kilometara i radnog iskustva, pokoji jezik u glavi.
Imam Europsko državljanstvo. Situiran. Stabilan. Pouzdan.
Imam i peticu iz diplomskog.
I pedesetak odbijenica imam.
I test na AIDS. Negativan, doduše.
Imam i sređene papire zabosnu.
Dakle, spreman sam svakako.
Dajte nešto…
Prevodim, šetam pse, šofiram. Kuham. Pišem. Čitam.
No… ?!
Dajte…!
??!!

… šteta… a baš sam spreman… tak' sam spreman...

- 12:19 - Stisni pa pisni (11) - Papirni istisak - #

02.03.2010., utorak

Jelo Žužinek: Papillon

Mili moji seksualci bez metroa,

oskudnim životom osunčani i posjekotinama od mudrih knjiških stranica urešeni Jelo Žužinek trenutno kontemplira.
Jer njegov abklač, izvjesna Žuži Jelinek, nekidan fino namjesti gebis u kameru i na pitanje o štetnosti visokih potpetica veli kako je štikla zakon. Pa se nadoveže Sevka i veli kako će možda jednog dana znanstvenici utvrditi da … eehmmm… trept… je… štikla … aaam… baš lipa. (Ili tako nešto).
I zaista. Koliko smo puta, mili moji i pragmatičnošću muškog uma moje još milije, vidjeli tipični mladi par - ona u minici, štikla, žbuka, gore noktići, dolje bez. A uz nju steroidni krkan da krkan, lančina, HV-zurkica, trenirka „Orobio Kapo“ i fine tenisice, po mogućnosti suptilnošću detalja - odvezane.
U očima mu onaj zidarsko - poduzetnički duh „Mala, moje ruke, tvoj materijal, može'l, rrkšmrrk?“
I onda, kontempliram dalje, par životnih masturbacija kasnije, eto nje, vrti krunicu, cipelice k'o časna sestra, okopava gredicu sa raštikom iza kuće. A on?
Eno ga; slika mu na miljeiću kraj terine sa voćem. Herc ga bubnuo davno. Ona mu ode na grob kad krene izmjerit' gustoću kostiju.
A on u tenisicama hodao, anatomske, zglobougodne. Zdravstveno prikladne. Ona - u kostolomnim štiklama. Golih sapi uglavnom.
I gle ih sad. Kako koga di.
Mislim da je vrijeme da okrenemo pilu naopako. U ime emancipacije i ravnopravnosti, životnog očekivanja napose, nama muškima je vrijeme popet se na štikle. Dokazano produljuju životno očekivanje.

A i ova slika na blogu nekidan.
Uslika zvucima kasne veljače i aromom tamne pive zanesen bloger nekog nemodnog mačora, kako … radi … što najbolje zna. Na slici, on, rutiner, pomalo odsutne face; ona kao Sandra Bagarić u najboljim danima, zinula očiju širom zatvorenih.
I onda se jave naše bezrepe sugrađanke i komentiraju sliku:
Nju boli.
On nju u guzu, pa ona zato vrišti.
Tipično muško.
Jedna veli, tako mačori to, pa se vrate ofucani i gladni.
Pa to vam velim, mili moji metroseksualci i vi, koje se tako osjećate. Mačori sve rade da udovolje svojim mačkicama, pa onda još i krepaju ranije. Još je Kalimero rekao – to je nepravda!
Ali naše mile ženske sugrađanke ujedno i ol inkluziv tu ful puše mrske seksualne stereotipe; da ona jadna, on nju, ovoono. Tata popravlja auto, mama kuha ručak, spika.
A kaj ak su to na slici dva muška? Kaj ak su dve cure i jedan Strap-on?
O tome mucice šutijeju.
Kuištimene.

Možda bi mogli probat' ovo sa štiklama na mačorima. Umjesto u čizmama, mačistički i stereotipno, da su na štiklama. Recimo. Pa kad krene u čet'ri ujutro stampedo štiklica pod prozorom… /U ovome vidim i šansu za naše obućarstvo./
A tek prizor, staaari mačori gledaju slikicu svoje micemace na miljeiću kraj terine sa voćem i prilično zadovoljnog izraza lica kopaju raštiku iza kuće, odmah poslije zornice...

(Sjećam se, a propo mačaka, kako me jednom svojedobna seriozna predsjednica jedne kvaziseriozne skupštine ukazala na populacijsku zabludu o sporosti krava i hitrosti mačaka, jer, rekla je samouvjereno, kad ste vidjeli da je na cesti auto pogazio kravu, je li tako… Tako je rekla. Mucica.)

„Niste seksi muškarcu? Koga briga – vagi jeste.“
Čitam jutros na portalu. Vagi ste seksi. Vi, cure i one, koje grotesknim šminkanjem pokušavaju tako izgledati.
Dakle vaga vas kuži. I mora da je vaga muško, jer inače čemu vam satisfakcija, sistaz!?
Zamišljam i rvacki kontranaslov:
Bazdiš ženi? Koga briga – Žuja te ne njuška.…
Bi B.a.B.e. potrošile cjelogodišnji proračun na proteste…
A ne čujem ni da se Bozanić ili Kaćunko (fakat, di je nest'o?) nekaj propinju u zaštitu familije, koju uglavnom čine muško i žensko, a ne žensko i – vaga.
Prolazi im, mili moji metroseksualci, bradaz, houmiz!
Prolazi im, i ja vam to uporno tupim, ne zvao se ja Jelo Žužinek!

Papillon dakle.
Obrati mi se nekidan jedan ucviljeni muž. U očima mu vidim sav gorki očaj štikle, vage, žrtvenosti seksualnog stereotipa (fakat, zakaj viktimolog Šeparović ne veli nekaj o svemu više; pa muški su viktimizirani, ej!)
I veli, u braku je dve decenije; li – la, kao i većina nas.
I kuži da brak nije samohotka, da se mora podmazivat, njegovat, ulagat. Stalno i uvijek.
I priđe svojoj netom obrijanoj i nahranjenoj ženkici, zagrli ju, krene ju nježno ljubiti. Ono, baš filmski; polako, vrhovi prstiju po potiljku, pogled kroz poluzatvorene okice i sve po protokolu. Ona – ni vrit ni mimo, kak vele stari Latini. Ne mrda.
On malo žustrije; osjeća komad pod rukama; zgodna je, još je prava, čovječe, misli si on. I krene ga, ono; baš ga krene. I baš se osjeti kao brucoš sa mrak komadom. A ona – ko fosna.
I onda ona njega odgurne, da daj, pusti me s tim; ja hoću leptiriće tu – veli i pokaže na trbuh – i ako ne možeš tako, nemoj me mučiti sa ovim. Veli. Ona. Mu.
Leptirić.
Leptir.
Papillon.
U onom jednom filmu, lik otpluta sa otoka definiranih rutina na splavi od kokosa. Drugi lik ostane. Kopat raštiku.
...