Čudna je kletva, biti „olraunderska“, dnevnoživotna i općeobrazovana metroseksualna manjina, mili moji istomišljenici i bezrepe sugrađanke slične konstitucije.
Jest da motorističkim ožiljcima izbrazdani alfa-mužjaci bez kuhinjsko-domaćinskih vještina i sposobnosti pogađanja šekreta u većine ženčadi izazivaju trbuholeptiraste uzdahe (uz istovremeno vjerovanje tih istih metroseksualaca da njihove mucice zatvorenih okica baš na njih koncentrirane svršavaju) sve dok se poslije treće ševe i četvrtog poziva na mobitel ovi poželjni i neukrotivi pastusi ne pridruže neiscrpnom vrelu turbofolk tekstova o muškim svinjama… ali … dođavola… ehhhmmmm, sad ispada da naše mile sugrađanke furt uzdišu… jer i ovi kaj znaju gratinirat' ribu i blanširat povrće i kaj imaju redovito Domestos Day i ćube doma kad ženicu uhvati kronični Peemes – i takvi muški dakle našu ženčad tjeraju na uzdisanje… od dosade ovaj put…
Ispada da one furt uzdišejeju nekaj.
Hm.
Al' nekaj sam skroz drugo poš'o reć.
Najgore je kad te tvoj uvali. Ili ti-ga.
Zakaj to velim?
Napokon se – naaaaaaaaaapokon, oj metroseksualče moj! - potrefi da tvoja frendica antigravitacijskog duha u isto takvom tijelcu ima vremena za kavu i za tebe istovremeno. I taman se sjedne, naruči, odradi kurtoazija sukladna Protokolima-javne-uljudbe u selu-bez-stoke i sad će se, samo što nije, krenut' sa pikanterijicama i šuškanjem neizživljenih i ne manje ofrlje šifriranih pretenzija, kad – mobitel. Njezin.
Obzirom na prisnu diobu diskrecijskog prostora oko omanjeg stola, ne možeš ne čuti.
„Mmm. Eeehm. …na kavi. Da. Dobro, sad ću, za pola sata. Pa ima u hladnjaku. … Od jučer. … ne znaš?! Eehm… Dobro. Za deset minuta. …… hajde, dobro, dobro, krećem odmah.“
I onda, pogledom koji bi te u metroseksualnom ženorazumijevanju trebao razoružati – „Sori; došao je doma na gablec i gladan je. Ja moram ići…“
I tko ti ga je uvalio? On! Muški brat. Gospon menadžer, donositelj dalekosežnih odluka; suprug i otac. Kućni ti prijatelj! Ej! On stoji gladan u vlastitom prostoru tri-sa-tri i ne zna dalje.
Kako to, vrag mu mater, da se muški kuže u lovačke puške, motore, u odabir hladnjaka ili šporeta; u kilovate, energetske razrede, potrošnju vode, a ostaju gladni bez žena?!
Kako to da – uz ritualno živčakenjanje – muški fakat znalački pakiraju veliki, novoodabrani stroj u mali gepek od auta i sve to – skupa sa nenajavljeno iskrslom punicom – dohendlaju do doma, a ne znaju košulju popeglat'?
I kako to, poantiram, da se oni super kuže u spajanje dovoda, odvoda, niveliranje (ono sa vaservagom), programiranje, podešavanje, da bi onda odjeeeednom, plingplong, njihove ženice morale lopatama skupljat' njihov veš za pranje po stanu i crtati veeeelike crvene križeve a la „Target“ na vrata frižidera, kako njihovi muži ne bi ostali gladni, musavi i zanemareni? Ono, kao da muškima netko 'zlobotomizira da su oooni tu donijeli i postavili spravu svog (!) svjesnog (!) odabira, koja im pere veš ili služi kao pouzdana hranilica i njima samima… Ne; odaberu, dofuraju, postave. I - pif & puf - zaborave čemu služi; od sada i na vijeke vjekova, amen!
Pa ucviljeno, maltene se po podu bacajući od jada, zovu ženu upomoć. Đoker Zovi.
Da im iz mističnog hladnjaka izvadi i na začudan način na šporetu podgrije - grah.
Pa mili moji…
Kakav broš sad stavit'??
Nek vam je sve friško i fino,
vaš
Žužinek Jelo
Post je objavljen 31.03.2010. u 17:34 sati.