Trajalo je zapravo dosta godina (ili se sve zapravo zbilo u trenu) da dojam prvog susreta, prvi pogled na Tvoje smiješne male dojčice, Tvoj znatiželjni, vrckasti pogled, Tvoje bizarne sendviče sa paštetom i kupinovim pekmezom, Tvoje prerano opušteno dupence, Tvoje ubojite upadice, Tvoju jutarnju mrzovolju i Tvoj jedva primjetno predug večernji poljubac za laku noć povežem u potpuno jasnu, pulsirajuću želju ispisanu ogromnim fluorescentnim slovima preko unutrašnjosti mojih kapaka, dok smo uzajamnom pragmatičnošću posjedovali jedno drugo na gostinjskom kauču Tvojih roditelja.
Nisam htio da nas čuju.
Post je objavljen 29.03.2010. u 08:34 sati.