Auzmish kod Shelly

31.05.2008., subota

Auzmiš, manjak vremena i par slika - TEMU

Malo sam se prorijedio. I sam sebi.
Vraćam se u djetinjstvo, izgleda.
Dok sam radio, dan je bio dug, naporan, ali mjeriv. Dođeš doma oko sedam, osam navečer, ali onda si miran.
Sad je dan opet beskrajan, ispunjen panikom zbog nedostatka vremena. Rezultati spori, a večernja piva umlačena lošom savješću, što i tih tri deci vremena ne koristim za pametne knjige i sofisticirane dijagrame.
Kletve sijedog studenta.
Kad bih u vremenu krivo skrenuo za koji mjesec, lako bih se vratio u djetinjstvo i ostao bez daha u košmaru želja i snova, potpuno bez pojma o vremenu i prolaznosti. Ne bih ništa stizao po planu.
Valjda ću uspjeti ponovno naći pravi put u dugi dan, naporan, ali mjeriv.
(U svim ovim fazama postoji i lik nezadovolj/e/ne supruge, ali razrada bi mi razbila koncept posta.)

Uglavnom, i na blogu sam se prorijedio. Što potvrđuje tvrdnju, da kao klinjo uopće nisam imao vremena. Koji crni blog. Kad bi se stiglo?! Zato ga nije bilo. Iako mora da oduvijek postoji.

Zbog frke sveopće, a i da mi piva navečer ne bude preumlačena, nisam se ovih dana osvrtao na IPD oko nas.
Nisam spomenuo, recimo, Vuka Jeremića i njegovu izjavu.
Naravno je usporedio neusporedivo. Ali dajem si pravo reći ovo:
Ako pred mojim vratima leži crklo pseto, nemam se što ljutiti na nemilog susjeda, kad me zbog toga pozove na red. Logičnije je, ne davati mu povoda i - počistiti što treba ... hrvatska

/Mislim i da je Sevkin recentni uradak, kojeg eto puštaju na preTplaćenoj nam dalekovidnici, tužno poveziv sa ovim kontekstom, te ponavljam... : hrvatska

... nnda.... /

U međuvremenu, raduje me da smo stigli u Europu. Po cijeni goriva. Dapače, dok bijede i gologusci europejski čak prosvjeduju i pitaju svoje vlade, kako će se rasporediti dodatni proračunski prihod od poreza na to isto gorivo (!!), mi fino, dignificirano šutimo. Damski. (U seksu bi se reklo, pasivno, nezainteresirano.)
Smajli odozgora.

I dok tako tonem u sanak, nakon što je guzato grlo dobrosusjedsko ugasilo i posljednju fleksericu i zadnji traktor, čujem, što dugo nisam...
Imamo nove stanare - čujem ptice vani.
U novom, otužnom naselju bez duše, dugo su noći bile grobno tihe (... a one, sve rjeđe, uz park sigetskog Brodarskog instituta, prepun ptica sa nastupom pouzdano u 4:20 ujutro - sve milije, sve nostalgičnije...)
Ptice su se napokon aranžirale sa ljudskom uzurpacijom ovod, u našemen malomen mistu. U Beiherc - Nut City - Orašju.
"Svijet oko nas", knjiga mog djetinjstva, tu je ostao istinit. Dobro; cestostroj, koji u jednom prolazu stvara novo doba asfalta i progresa meni se nije desio, mojoj ulici također ne.
Ali pijev ptica nije niti doveden u pitanje. Posve sukladno "Svijetu oko nas", meni ptice dakle pjevaju. I to je bitno, i lijepo.
Sad, meni, tu.

Uz sve navedeno, između pola šest ujutro i pola ponoć u jednom danu stalo je oko osamsto kilometara puta, sunce, kamene uličice, jedno ročište Prvozakonite (koju sam rutinom krotke sponzoruše - šofera pratio); stale su brda i šume guste, rijeka zelena. Stalo je i skretanje sa magistrale i osvježavajuće kupanje u divnom planinskom jezeru.
Sve je to stalo između jutra i noći ...

TEMU?
Time Efficiency Measurement Unit.
Gušt.

- 13:25 - Stisni pa pisni (8) - Papirni istisak - #

26.05.2008., ponedjeljak

Rezonantne guze, miris mortadele i najkraći put kući

SUSJEDA R. zbilja ima pozadinu mitskih proporcija. Toliku, da se čak i deklariranom guzoljupcu poput mene ponekad jedna obrva upitno podigne u premišljanju, nije li to ipak malo preveć i za najpoletnije maštarije.
Ipak, susjeda R. me, kao sredovječnog mladca silazne krivulje moći, ne opčinjava toliko guzicom, koliko grlom. To grlo, ljudi moji! Ženi ne treba mobitel. I da se malo kreće svijetom, kojekakve Nokie, Samsunzi i Motorole mogli bi staviti ključ u bravu. Žena ima organ, da ju mo'š čuti i locirati uvijek i svugdje. /Imam teoriju da joj je guza zapravo šuplja, pa rezonancija, pa…/
Ali, ni to nije sve. Susjeda R., grlato moje dupe dobrodržeće, sedam dana u tjednu budi pijetlove i budilice svojim grlenim monolozima. Ili uključivanjem kompresora za pranje auta.
Ili & i.

Dakle, guzata, uvijek znaš di je, ranoranilica, vrijedna. Ujutro za dobar dan, navečer za dobar san, prvo i zadnje, što košmar noći od jave dijeli. Žena za poželjet'.
Ubit'.
Jedini način, ne biti probuđen od susjede R., je taj, da ju preduhitriš.
Ustaneš rano, najranije. Oči otvoriš nakon tuširanja i brijanja, na prvi miris kave.
Sjedneš za kompjutor. Koji je u klimakteričnom peemesu otkako ima Alshajmera, osim što je prznica bezobrazna i mazga tvrdoglava. Pravi Travel MATE.
Pa odbija napraviti bilošto, dok mu ne vratiš jučerašnji CD. Pa krene raditi brdo stvari, koje nisu za opisivanje, niti si ih tražio. Danas. Jesi jučer.
SAO kompjutor.
Dok Ti se vrijeme i jutarnja kontenca počinju nepovratno izmicati kontroli poput one stvarke kad najmanje treba, začuješ nakratko glas susjede R. Netom prije paljenja kompresora za pranje auta.
Pola sedam ujutro.
Suznih okica, pozdravljaš dan, izrazom lica poput napaljene švore.

SJEDITI na predavanjima na fakultetu uz spoznaju, da su neki kolege oko tebe bili sperma, dok ti si na faksu polagao prijemni i mislio da ćeš sad na brzinu diplomirati pa kovati mlazne avione, nije zgodno.
Ono jest, ima nešto afrodizijačko u poluispalim guzama kolegičkica, ali miris mortadele i noćnog znoja, koji okružuje većinu muških kolega, koji k tome uglavnom liče na spoj Che Guevare i Vece Šeksa u mlađim danima – to već zbunjuje. A počne iritirati u stakatu egzaltiranih gesta i primatoidnih arlauka. Dođeš si na krivom mjestu. Ili u krivo vrijeme. A knjige žalbe niotkud.
Na sreću, klinci nakon hranidbe klonu tijelom i spuste gornje glave na stol.
U tom se scenariju dešava tjedan dana čuda.
Ispit mi je prvo dodatno uvaljen, k tome uz opasku kako profesor dolazi jednom godišnje održati obavezna predavanja. Pa tko ne dospije, može iduće godine.
Toliko o Bolonji.

Međutim – a ovo bih rekao i bez lolitaste kolegičine ritice pred sobom na faksu – onda se staroj mazgi na pola puta između dobi svojih kolega i svog profesora desi ono nešto. Poklon.
Predavanja, koja ti sruše masu ionako ne baš naivnih vjerovanja. Misli, koje te skroz ispreslažu. "Automatizacija" kao presjek povijesti, etike, filozofije, religije, geopolitike. Simbolika nule, sovjetski svemirski program, azijsko poimanje integralnosti i stagnacija ideja nakon antike …Niti jedna formula, niti jedan dalijevski dijagram. Škola mišljenja!
Tko ikad bude u prilici posjetiti predavanja profesora Branka Katalinića – neka ne žali truda.
Vrijedi svake sekunde. Ali nakon toga, ništa više neće biti isto. Morate biti spremni na to. Vjerujte mi na riječ.
/Na žalost, Drug Autoputni Presretač nije imao sluha za moje oduševljenje predavanjima, i skeptično me gledao kad sam pokušao pojasniti, kako eto jurim - na faks.
Kol'ko pive ide u tristo kuna?/

OPET se dešava.
Valja poslom otići do Sarajeva, pa do Mostara. Beiherc – cestama, čije su trase inspirirane crijevnim traktom, to znači iz Orašja najmanje tri sata do Sarajeva; još dva do Mostara. Ali, to ima biti u petak. A u subotu ujutro nam valja biti u Zagrebu, na medicinskim mjerenjima špura. A i jer dugo nismo bili doma (uz sve ono o prijateljima, susretima, kinima, Sljemenima, FloraArtima itd., u dva dana vikenda.) Valja, dakle, u petak predvečer, nakon Sarajeva i Mostara, zapucati do Zagreba.
I tu se dakle opet dešava. Razočaran sam modernom tehnikom. Jer znam da je iz Mostara do Zagreba autom, kao avionom do Indije otprilike. Ali nekako se nadam, da će mi internetski planer ponuditi neku čarobnu krpicu rješenja, neki teleport, takvo što.
I zbilja, srca i duše lišeni planeri rute vele, imaš, brale, poprijeko Bosnom preko Banja Luke sedam i pol sati. Najkraći put. Natrag preko Sarajeva i Tuzle, devet sati, šesto kilometara. Ili, treća varijanta, iz Mostara do Splita. Tamo ne vidjeti sestričnu, prijatelje. Ne otići do očevog sela i groba. Ne večerati u, recimo, „Kalafatiću“. Samo proći, pa autoputem do Zagreba, s prstom u uhu, grlu i nosu, borbene pjevajući... Pa je to onda najoptimalniji spoj brzine i prihvatljivo ugodnog puta, za razjapiti gubicu kod zubara u subotu ujutro.
I reći, doma se je. Na vikend. Izi.

Ne čujem susjedu R.
Nekaj se dešava.
Netko od nas dvoje je odlebdio.
…

- 10:09 - Stisni pa pisni (17) - Papirni istisak - #

20.05.2008., utorak

Kolaterala, kartice naplatne, Kerum, koalicije

1.
Frknula Bolonja. Odgođena državna matura. Škverovi prvo futrani mimo pameti, sad na bubnjoškare transvestitske prenamjene odoše. Ne manje pameti blisko. Azbest izd best. Akvacefalusima najbolje u šibenskoj bezvodnoj bolnici /patent! patent! izvoz! izvoz!/. Osumnjičenici za ubojstva - ne u pritvoru. U Saboru! Predlažem Šešelja u Sabor. U ime manjina.
Inflacija preko pet posto.
Indijcih nam fali. Za doktore i hakere.
Eurodiesel preko vragisigajebi kolko; štreberski uglavnom.
Dalmatinka Nova - je, greška u privatizaciji, sooori... ?Zvuk paloglavlja? Nix. Habe kajne.
Imamo Rvacku!
Nego, jesmo li mi Mianmar, ili imamo stvarnu oporbu, te što ona radi, osim na teveu Cpbyje gledat, kaj im se samima desilo nedavno???

2.
Nek nam je benzin i nafta skuplje neg Janezima. Morti nam ne dođu, sa po deset jadrih i daskof po glavi im i mojoj. Pa možda ne dobijem batina nasred Hvara. Nedužno te hrvatski skromnih proporcija ispružen remeteći njihove bezzerpoune folk-one-raum-maneURJe sa opremom gore izlistanom.
No me smeta, što smo EUropu prejebišali sa cijenom nafte. Jedino s tim.
Švabi barem manje plaćaju benzin, ali zato nemaju autobancestarinu. Ali zato nemaju tempolimit. Pa si mogu frustracije liječit. Fraje Fart fir fraje Birger.
/Živio, NF!/
A gle mene.
Platim naftu k'o uran. Pa me uslikaju svakih sto metara HAC-a. Pa im za to još platim cestarinu ko ležarinu za Boinga. Pa me sad oće cinkat murji ak prebrzo stignem od jednih kućica do drugih. Kaj da ne bežim od bazda autoputEnog veceja i čistilice upitnog spola.
I da. Je'''MtiBeGe 100297... ... ... - ja sam taj. Ja kužim pol preseretača po autoputu eks be i jot. Pa se ravnam, kad ih vidim. Pa onda opet ja jurim kol'ko pila ide. A ide, falanapitanju. Eto vam na. Matervam.
I ja sam mogo četriput je''at nekad.
Bute vi ko ja.
A ja bum daleko, uz demenTni smijeh.
Vragvammater.

3.
Dobro, kaj je ova iz sindikata najahala na Keruma? Mislim, dok se on seksa i toća ćunu u seoskom maslinovom ulju, dok sluša sploć-ploć ovoga o ono uz nježno ljuljuckanje, ona tevegenično drvljem i kamenjem po liku, ko da joj se doma nitko ne bi imal veselit.
Jer da je ŽeKe kapitalist.
Pa teta, jel bi ga voljeli, da ispootkaže svim radnicima, da zapljusne burze diljem Lijepe Naše otfrknutim kasirkama s dvoje - troje djece zarez ne svojom krivnjom? Jel bi to sindikat umirilo?
Di ste, teta, bili, kad je moja mama u pol pet na posel išla za šaku jogurta? Sad mi tu cvrkućete...
Mislim, niš za Željkeca. Iako mi (!) lovu dođe. I iako, priznam, jesam, bil sam ... blizu. Jesam, očaral sam se. I da, lik je unikat. Pa vam velim, ima u Rvackoj gadnijih a štetnijih.
Velim ja, JMB... 1002...
Eto sad. I vi i takav sindikat, Baba jedna.
Zato, niš ni protiv Željkeca, dok ne skužim da ste drugačejši.

O kolaterali (4.) sam štel poistovjetit kak nam postizborno ide kaj i Srbovima; jedni pobede, drugi vlast oforme. Pak smo opet skup na putu eurointegrabilne demokracije; benčmark ekomplišt, repomah, repomah. Idemo dalje.
Niš nas nesmje iznenadit.

Viiilmaaaaa.... Dooooobil saaam...

- 23:25 - Stisni pa pisni (8) - Papirni istisak - #

17.05.2008., subota

Kad Hanumu pustiš samu...

Dok Prvozakoniti savješću dobroodgojene sponzoruše doma grije stolicu i podgrijava špagete, njegova je Hanuma Prvozakonita malo putovala i seminarila lijepom našom Beiherc.
...

Par kilometara južno od Mostara, desno se znalački skreće sa magistrale i vozi par kilometara do Blagaja, malog mjestašca bogate povijesti i predivne ljepote tako diskretno izmaknute iz Takeaway - vidokruga magistrale...
Među ostalim, osim po dobroj pastrvi uz ugodno hladnu, zagasito žutu "Žilavku" i žubor ledenvode, Blagaj je poznat po derviškoj tekiji građenoj i dograđivanoj od 1466. do 1766.
Sama tekija smještena je u dnu stijene, ispod koje, iz pećine, izvire pritoka Neretve - Buna. Sa protokom od oko četrdeset "kubika" vode u sekundi, ovo je jedan od najačih izvora u ovom dijelu Europe...

'Alo, ba... jes, Svetog Petra trebam... Ja, ja. Njegova odvjetnica, recite..."

"Nit' je trbušnjak, nit' kankan... al' i derviši vole lijepo... Jelda, jelda...?", pomisli Šejtan - Hanuma, odloživši mobitel...

A kad je već tu, pomisli Šejtančica, nered bi bio, ne stati malo i u Počitelju. Od rata naovamo na sreću uglavnom obnovljen, iako u detaljima donekle pod ucjenom (...) donatora navodno, ali ipak - mali utvrđeni gradić, poznat i kao umjetnička kolonija, daje naslutiti negdašnju živost na razmeđi Dubrovačke Republike, Dalmacije, Bosne Srebrne... Obnova bedema oko "grada" je planirana; dotad najuočljiviji detalj ostaje kula (malo s križem na vrku, malo sa zelenim polumjesecom na zastavi; kako kad naletite... bang

)
Manje upućenima u definitivne ljepote Hercegovine - Počitelj je scenografija dijela filma "Konjanik"...

"Sred Počitelja graaaaaadaaaa, bataaak poka-a-a-za-a-a-laaaa... Aman, amaaan... /PeEs, đe je ba taj konjanik više.../"

O Mostaru je gotovo sve rečeno, ali... svaki put iznova me oduševi i rastuži...
Kontrast zelenohladne rijeke i bjeline galeba, tadašnja slika antološkog bezumlja rušilačkog i, gotovo kao usporenog, pada kamenih blokova pogođenih granatom; janjeći ćevapi, miris makije i kamena... (Naravno, i zelene oči jedne Mirele... Ne mogu ja bez... smokin

)
I svake godine, na putu ka moru sa sjevera, kroz Bosnu na jug, odlučimo jednom provesti par dana na donjem toku Neretve... Opet to odlučujemo ovih dana; možda zbilja i uspijemo...

Safeta smo blizu Starog mosta slikali još neke tamo '97. Otada nam visi u zagrebačkom boravku sretan

. Ali otada nam je i sinonim unikata; fascinantne, lucidno - sjetne životne priče o filozofiji, ljubavi, nafaki. I svake mu se godine obradujemo, iako nas sve rjeđe prepozna...
Uglavnom, Šejtančica, Safet (uvijek u bijelom) i Treći Original...

border="0">

I dakle eto. Kad Hanumu pustiš samu.
Kao, ona na seminaru. Dok ti u Orašju an der Sau marljivo griješ i podgrijavaš. I gledaš se oči u oči sa podlim oraškim komarcima. I inima.
Pa ti se Prvozakonita još javi s Jahorine u povratku da ne, ne žuri se njoj natrag... Ma, mislim!
/A i tko ju nauči, mislim si... cerek

/
E nećeš sama drugi put... sa onom... onom...
/odoh ispitivati, jel' bilo kaj... naughty

/
A sutra? Planinarski čvenk na Majevici... Yess...

zubo

- 19:32 - Stisni pa pisni (20) - Papirni istisak - #

16.05.2008., petak

Jelo Ž., Lastan i Marianne F.

Mili moji autoeroti i vi, čiji su jednoglavi ustanci istovjetni drugoglavim spuštanjima i koji više razmišljate o alu-felgama nego o svetoj bračnoj dužnosti...

... Jelo Žužinek trajno se i stigmatično, premda mutno, prisjeća svoje prilično prošlostoljetne mladosti i nešto kasnijeg perioda, kad je naivno mislio da neće žaliti za propuštenim prilikama.
U tom sjećanju, u širem kontekstu, posebno mjesto zauzima „Modra Lasta“ i njezin Lastan.
Nisi tada trebao digitalnu satelitsku i značajno namigivanje iz provincijske videopečenjare uz preporuku novopreprženog uratka Private - produkcije, da bi se u dugoj noći upornim pregovorima u polutihom monologu zarekao ujutro mrknut Zakonitu, pa kud puklo da puklo.
Lastan je bio dovoljan. I škola.
(Nisi imao koga mrknut, al dobro...)

Posebnom garancijom erotičnog komada, klempavouhi Jelo je tada smatrao one nabore na ženskim trapericama iza koljena. To kad vidiš, mala je komad. Više nabora, bolji komad. Mislio je Jelo. Valjda jer su Jasminka i drugarica Maričić nosile suknje. I time su definirale suprotnu grupu - onu koja je seksi.
Što bi konkretno s guzom, recimo, Jelo tada isto znao nije, ali je ženska guza bila izuzetno bitan element u percepciji erotičnosti i božanstvenog.
Po tome, Jelo je ostao pubertetlija.
A i po tome, što se još uvijek ponekad uhvati u uzdahu, kad prođe kraj dućana blizu svoje kvartovske osnovne škole, pred kojim je prvi put poljubio curu. I to ne bilo koju, nego pravu frajericu. (... wink

...)
To je bilo u vrijeme, kad se Jelo pomalo družio sa Šparkom mlađim. Jednom su hodali hodnikom prema Likovnom, i Jelo je opako – sočno, usuđujem se reći - zašlatao Maju, ali ona je naravno filmsku šamarčinu prilijepila jadnom Šparki. Jer – Jelo?? No way.
Sooriii, Igore… i živio, ma gdje bio...
thumbup

Velim, Lastan....

Puno je vremena prošlo; puni krug gotovo. Iluzija nema, pomisli Jelo ponekad, ali onda se one stvore, rijetke, nježne, promišljene ili pragmatične. Ali Jelo sad vjeruje u njih. Pa kuži kajje prilika. I re-agira.
Uglavnom…

Dragi Jelo,

Bila san se znatiželjna jubit s prijateljicon, šta mi se dugo sviđa. Bilo nan je super, žene su tako drukčije, i otišli smo daje nego san zapravo mislila i tila. Onda je moj muž ranije doša s posla. Ni nas je ulovija, ali mislin da mi je nanjušija na facu, kad sam ga nedužno pojubila i rekla, da imamo gošću na kavi.
Što da radin?

Pjegica

Pjegice,

Zato je muško muško, i samo muško prirodno ima općit sa ženom. Jer se na vratima ne pozdravlja onom stvarkom sa suprugom, pa se i ne skuži, sve ako ju i vara.
/Pazi, ako ćeš stvar rješavati preko Bozanićeve Nevladine, naplaćuju PeDeVe./
- - -

Jelo,

Imam ljubavnika dugo vremena. Nasmijava me, pun je iznenađenja, a ne očekuje ništa i ne sputava me. Super nam je; moj muž ne kuži. Frendici je pak muž našao u mobitelu sms od nekog tipa, u kojeg se ova preko bloga zatreskala a da ga nikad nije vidla. Što misliš, kaj je gore? Što je po tebi prevara?

Maestra Borgija

Draga B,

Prevara je kad jedni dobiju izbore a drugi stvore vladu temeljem perverznih koalicija. Frendica Ti je u gabuli, i bolje bi bilo da se nije seksemesala neg seksala, jer bi isto bilo, ispada. A Ti… Hm. Kaj bi rekla da Tebi muž to radi?
- - -

Ljubljeni Jelo,

mužu nikad nisam dala analno, iako on inzistira. Onda sam se zatreskala u rođaka i ponekad smo skupa. On je htio i dala sam mu. Bilo nam je super. Mužu i dalje ne mogu dati, mislim da to nije normalno. Što Ti misliš?

Anuška

Anči,

Mislim da si se uvalila u gadnu spačku. U Dekameronu se na koncu jedne priče spetljaju ljubavnik i muž. Pazi.
…
...

Eto, mili moji Metroseksualci. Žene svijetom vladaju. Seksualna revolucija, emancipacija, sve to.
Ajde, koliko puta vam se tuđi komad nabacivao? Ajde, koliko kolegica s istim opisom posla zbilja ima manju plaću? Koliko očeva je na sudu svoju djecu dobilo (iako sise nemaju)?
Ajde, jelda ste i vi zagrebali auto kad uparkiravate?
I? Jel to ističete? Jel su vama sve iste?
Ne, naravno.
Svaka ima svoj faktor.

Nek vam je sve zdravo i živo, pozdravlja vas

Žužinek Jelo

P.S.
Da.
Marianne Faithfull. Preko jedne Maše saznah za nju. Maša je iz vremena "Lastana".
Marianne je kudikamo starija. Bivša Jaggerova, a praunuka Sacher-Masocha. Onog, koji je krstio žanr.
Povremena biseksualka; tužan lik s divnim interpretacijama Berta Brechta. Ne samo.
"Why'd'ya do it" je o ljubavniku, koji ju prevari sa... trećom.
Tko zdura, ima rundu.

- 07:36 - Stisni pa pisni (12) - Papirni istisak - #

15.05.2008., četvrtak

Sludomandrlj

Einstein je faca. Znate ono, relativnost; kad sjediš na vrućoj peći minutu, vrijeme je beskrajno; kad si sa zgodnim komadom, vrijeme leti...
E ali.
Ja ne znam, jel meni vrijeme stoji skroz, ili me ringišpilira tako brzo da mi se sve slike stapaju u jednu.

Po meni, ja sam prije dan - dva naučio voziti bicikl. Pola sata kasnije, prvi put sam se poljubio (h.c.), a par minuta nakon toga za zbilja. Jučer ujutro sam promijenio školu, do pauze maturirao a do kraja nastave su bili Božić sa neponovljivim Miletićevim gumiranim bakalarom u homeopatskim količinama, ljetovanja i jesenovanja raznorazna. Prije pola sata bio je Uskrs, i sve čekam da mi se punica najavi za idući Božić, koji je valjda za deset minuta, a taman krećem u nabavku boje za jajca za Uskrs, koji je opet sutra.
Kako je krenulo, za dva dana najkasnije, imam se uprizorit pod čempresom kraj rječice Grab. Finalmente.

A i inače.
Vrijeme, to sam ja.
Sve zbrdazdola. Konstantnost beskraja, vječnost trenutka.

Nakon srednje škole, tokom koje sam dužio Kalašnjikov, bio sam prvo u penziji. Pa radio. pa studirao. Pa opet dužio Kalašnjikov. Pa opet radio. Pa sad studiram. Čime dolazim do dileme. S faksa opet na posao, ili opet u penziju.
Iako, ima tu kvaka.
Jer, nekidan sam položio ispit. I dok sam se, kao svaka dobra sponzoruša, išao pohvaliti svojoj ministrici financija, udomljenja i socijalne skrbi da imam jedan manje, iz referade se promoli vikleroidna glava sa uredno začešljanim, gotovo muškobanjastim ženskim brčićima - "Koleeegaaa, meni je jaaako žao, greška nekakva, imate Vi još jedan ispit više; nije pisalo u rješenju..."
Tako da, bojim se da ću prije dileme o odlasku u penziju ili na Grapsko groblje vjerojatno morati i ponoviti prijemni. Naravno, kao preduvjet polaganju mature ponovnom.
Morti se i poljubim prvi put, kak mi ide.
Unatrag.

Na svu sreću, Prvozakonita me obara s nogu svojom otvorenošću. Da da li da /šubidu, dadalida.../ se na seminaru da poseksat (! pazi morala pasivnog!) od svoje zgodne kolegice, ako bi ova htjela te nasrnula. Jer da ju baš zanima, kako je to.
Na moje suhoparno i prekocvikerno, da u tom slučaju ne poklekne navali strasti i da koristi gumice i da niš ne obećava i da ne ostavlja broj mobitela ak već nije, ostala je zbunjena, i tek nakon akademskih petnaest minuta pitala - "...ali... kako... gumice...???"
Sunce moje malo.

Ljubavnica bi da se nađemo negdje u sjevernoj Italiji.
I kako to samo žene mogu u svojoj nedužnoj telepatiji, Prvozakonita ničim izazvana predloži da neki od idućih vikenda odemo malo... do sjeverne Italije. Samo ona i ja. Te da ne bi li to bilo divno.
Zato ova druga ima ideju da pobjegnemo od svega i krenemo uzgajati pčele u divljini. Na moj šeretski prijedlog da se nađemo malo kod nje to izdiskutirati, veli - "a, ne, nije zgodno; mama mi je doselila.... Pa kad ode... "
Niš od tog meda.

U međuvremenu, Prvozakonita odlučuje da se selimo. A kako smo se rasporedili u regionalnom prostoru, sad se pitam, treba li mi uopće šleper, te kako se naoko normalnim ljudima desi da imaju četiri vešmašine. Četiri ormara. Četiri tevea. Na četiri mjesta. I sve ostalo, tim redom. Te kako se onda uopće selit, a ne poremetit kozmički red.
A, uglavnom, ja se taman pomirio sa ovim oraškim "Životom na Sjeveru". Sad bi ona išla.
No hajde, zato se barem moja mamica, Frau Ruth, raspituje, bismo li za nju kupili stan do našeg.
Ne bi. Prepustim joj ovaj. Za ak se ja takitak selim odavde. Namješten stan. Ej! Mama!

Čuj, Ajnštajn, ta tvoja relativnost...
Rista, da nisi ti kaj zaje'''al...? Ha? HA?? HA????
bang

- 13:01 - Stisni pa pisni (9) - Papirni istisak - #

11.05.2008., nedjelja

Vlaj na Konjuhu - kako i zašto

Čudna je stvar genetika.
Kad si bastard, možeš žeđ za germanskim materinjim jezikom utažiti sa par klikova i Webstreamom i točno znati situaciju sa prometnom gužvom u Berlinu ili kako je prošla prijateljičina izložba u Wittenbergu.
Kad si bastard, uz malo sreće će ti Prvozakonita Tuzlanka u nedjelju, u ime tvojih gena dalmatinskih, razvući... Komišku pogaču.
Ostatak nostalgije za očevom Dalmacijom pohvatat ćeš, sjedeći u Posavini, recimo, bocom Dingača.
Ili ćeš se uhvatiti Dinarskog masiva.

Iako sumnjivo daleko od vrha Dinare, eto - Konjuh bosanski spada u Dinarsko gorje. I dakle, kreneš iz Orašja, na jug preko Tuzle, prema Sarajevu. U Stuparima, poput svih dobrih Beiherc - vozača, oku laika neshvatljivo, kontemplativno staneš nasred ceste kako bi "naboo" usku stranputicu, koja kao da vodi baš nikud...
Preobuc, preobuc, guc, guc, i... polako prema PD "Javorje"...

/Beiherc - odgovor na aranžman "Blanka Vlašić" u Splitu nekidan... cerek

- - -

- 13:14 - Stisni pa pisni (18) - Papirni istisak - #

09.05.2008., petak

Politički prstenasti mišići, minareti Frankfurta, tripice i Ceca. Niš me se ne tiče.

Uvijek iznova vraćam se na vrijeme i prostor, na vremeprostor i prostorovrijeme kao okvir i sidro, kauzalnost i univerzalnu os rotacije ljudi, država i tokova povijesti.

Čitam Adrićevu „Travničku kroniku“ i, zapravo, kao da čitam Weekly neke međunarodne misije u Beiherc. Sve je isto; strane sile, diskretni spletkari, prodane i preprodane duše, kladanjske magle i jednostavna raja. Samo što nije…, trebalo bi samo…, mi smo odlučno…, nema se s kim…
Slušam punicu, Tuzlanku, i njezino polumolećivo-uvjeravajuće „Jebeš, zete, zemlju koja Bosne nema!“ – vječni odgovor na moj izraz lica, koji intenzitetom svih reklama Las Vegasa pokazuje, kako želim otići odavde… (Hoće mi bosanski direktno reći, ne vodi mi dijete u svijet bijeli…)
Fascinantna je Beiherc; topla i hladna, uvredljiva i dobroćudna, dvolična i jednostavna, primitivna i u nesvijesti lukavo vječna, takva…

I ponovno se prisjećam pokojnog polit-novinara Carla Gustava Stroehma i njegove tvrdnje, kako usud zemlje ovisi o njezinom geopolitičkom okruženju.
'Oće reć', kad susjeda kuha tripice, i u mom se stanu osjeti. Kad se ja seksam u novogradnji, susjed me ujutro važno potapše po ramenu.
Malo nas je, na hrpici smo i sve se svakoga tiče, ma koliko netko mislio da je iznad, samo jer je podigao nos…

Srbija me se ne tiče.
Ali, hoće li u nedjelju pobijediti radikali na izborima, ipak me se tiče. Jer bi pobjedonosno uletili u predstimulirani prstenasti mišić države, kojeg je kalkulantski masirala i cjelovila Europa, potpisujući nekidan sa Srbijom Sporazum o stabilizaciji i pridruženju. Dok Europa peting, ovi uleting.
Bez obzira na Karadžića, Mladića. Čujem, vođa radikala javno jedva čeka Šešeljev izlazak iz Haaga (...?!...) kako bi mu ponudio mjesto u vladi. Možda da Šešelj odma' ostane u Europi, kao Vanjskoposlovni…? Mislim, kad se već eurointegrira, pa da ne putuje čovjek amo - tamo…
I dakle, tiče me se. Jer ću u slučaju „radikalizacije“ - osim navodne namjere radikala, da radi hrvatskog priznanja Kosova uvedu vize Hrvatskoj - opet premišljati, mogu li bez očitog rizika u putu sa beogradskim bratićem otići u „Marinadu“ na Adi na odličnu riblju večeru. I hoće li mi netko odvaliti retrovizore na autu, dok slikam stare avione kraj surčinskog aerodroma ili dok šetamo Novim Sadom.
Komšija odvrnuo „đigere“. Tiče me se.

Slovenija me se ne tiče.
Ne tiče me se Joras, ne tiče me se niti što je nebitni Joras dovoljno bitan povod Mesićevim izjavama.
Ne tiče me se zemlja veličine Berlina. Prvozakonita uostalom zna, da u Sloveniji ne stajem niti da ona piški.
Ali me se tiče, kad nakon devet, deset sati europskim autocestama moram prepovedano – omejeno mrljavit' pedeset na sat od Šentilja do Macelja, uz tucet semafora, kako bih na izlaznoj granici stajao u koloni sa šleperima u jednoj traci par sati; ni zaspat', ni odustat'.
Još kad u parlamentu neki njihov zastupnik izjavi, kako je natpis na vinjeti, koju Janezi uvode, puka zluradost Hrvatima, i kad ta ista vinjeta košta triput više nego austrijska, tiče me se.
Jer sad moram pronaći put kroz Mađarsku.
Komšinica ispod krčka fileke. Tiče me se.

Bosna me se ne tiče.
Ali tu živim… I fakat, pravim se da me se ne tiče. Ajm in dinajl - izanalizirala bi me moja psihoterapijski iskusna američka prijateljica.
Ali, onda jutros čujem Silajdžićevu izjavu. Kako on prosvjeduje jer Europa odbija potpisati SSP sa Beiherc, a sa Srbijom je potpisala. Te da je to nepravda, reče Haris Kalimero, i da je to samo zato, jer u Beiherc žive Muslimani.
E tu revoltirano podrignuh.

Po Wikipediji, u Europskoj Uniji živi oko 455 milijuna ljudi, od toga oko 14 milijuna Muslimana. 3,3%.
Po Wikipediji, Beiherc ima oko četiri milijuna stanovnika, od toga oko dva milijuna Muslimana (!).
E sad, dva milijuna ljudi je znatna hrpa. (Da mi se najavi dva milijuna gostiju, i ja bi se zamislil.)
Iako je za očekivati, da neće svi odma' otići s Balkana u Hamburg ili Kreuzberg.
Iako – da, EU jest kršćanska, pa se sad opako spotiče o vlastitu proklamiranu multikulturalnost – minareti, mujezini, feredže, curice, koje zbog (raz-)odijevanja odbijaju sudjelovati na tjelesnom, babe koje traže isključivi „Dan za Muslimanke“ na bazenima u Beču i Frankfurtu – hmmm…
S te strane, dajem za pravo Silajdžiću, i lijepo da je on rekao, što je Europejcima politički nekorektno priznati.
/Ugrešić, „Kultura laži“. Univerzalno!/
Ali…

Nije Hare balavac, prošao je svijeta, frke i politike. Ne znam, di mu je iz'lapilo.
Ne vidi on problem, što je Beiherc marioneta na Dodikovom /a potonjem se, mašala, fajn diže i trza iz tjedna u tjedan/.
Ne smeta ga trinaest ustava jedne zemlje, iščezli milijuni međunarodne pomoći, mizernost udjela stranih investicija niti mentalni inter-entiti-bordr-lajn, velik kao '96., dok su cijevi pušaka još bile pregrijane.
Ne smeta ga, pošteno-odgovornog političara Beiherc, što nacionalisti i ratni zločinci neometano šetkaju „državom“ (!sic), što je pravosuđe anegdota, što ErEs ne odustaje od državnosti.
Ali da Europa neće Beiherc zbog Muslimana. Ofrlje i ugrubo, pod "mir i dobro".
K'o za vraga (šejtana, đavla), vijest'ca jutros, Beiherc – političar i poduzetnik Hasan Čengić – k'o za vraga Musliman – navodno je upleten u transfer par milijuna dolara na račun Al-Kaide. Iz Beiherc. Vele na Dnevniku.

Ne znam, o čemu će danas, petak, biti govora na Džumi u džamiji. Te hoće li dobri Hare ić'.
Ali možda da po povratku malo uzme metlu, pa pred svojim vratima prvo…
Uostalom, nije da me se tiče…
Obavijen vonjem tripica s kata ispod, umrtvljen Cecinim jaukanjem prekoputa…
Kaj se mene dotikavle susedov…
Kaj me briga komšiničina…
Koja crna geopolitika. Tko je uopće Štrem?

Viva petak.
Viiilmaaaaa... Ajm hoooum......
cerek

- 12:42 - Stisni pa pisni (6) - Papirni istisak - #

08.05.2008., četvrtak

Mišancija

Neću vam odati recept. Ali, pojavljuju se
razni fluidi. Pothlađenim realnostima promiješani sa ponekom eteričnošću. Alkemičarskim trikom i odabirom trenutka, slijepo vjerovanom vlastitoj femininoj polovici, dolazi se do smisaonog prijevoda s Portugalskog...

Pa kaže... :

nesuvisle riječi mojih misli...

...uz čašu vina; umišljam, dvije su. i umišljam kako Te promatram preko ruba čaše, Tvoj obris u ovlaženoj zakrivljenosti stopljen u osjećaj umirujuće prisutnosti, bez riječi.

mi skupa, tako skupa da opušteno sjedeći jedno nasuprot drugom možemo odoljeti bezdahoj želji, bez traženja riječi, povoda pokretu - mi skupa.
da, umišljam.

svjež miris vlažne trave dopire s poluotvorene terase. pogledom Te polako milujem od vrhova prstiju ka podlakticama, smješkam se Tvojoj naježenoj koži - moju ne vidiš; izokrenuo sam ju, još jednom...

topla, zemljana vinska aroma klizi mi niz grlo. priljubljuje se uz moju naježenu kožu i vodi me da ljubim Tvoju, bez dodira nježno, dok se opet ne udaljim, promatrati Te, kako se sliku gleda... Poput utjelovljene potpunosti, u visini očiju, tiho.
umišljam.

/Nepoznati autor, pod utjecajem kombinacije fluida, realnosti i eteričnog... U Nedođistanu, Bezvremena Gospodnjeg... ol rajc rizrvd. /

- 00:04 - Stisni pa pisni (12) - Papirni istisak - #

06.05.2008., utorak

Ne-ravnopravnost, ne i ne - introspektivni mislopis Jele Žužineka

Mili moji muški kaj pišate sedečki i vi curke kaj precizno pogađate pisoare, nije ne uvijek ne, kako stvari (ne) stoje.
A kad jest, kako prepoznati original te kakvi su tržišni trendovi u našoj maloj zemlji na pragu eurointegracije /gdje se, molim, izuti!/ – o tome će vaš Jelo danas.
Kad je ne zbilja ne, te ispada li unatoč zahtijevanoj ravnopravnosti spolova da ženske noge ne smrde, jer su - ženske?
naughty

Nikad nisam svjesno razmišljao o podjelama na spolove. Dobro, kao klincu mi je bilo normalno da je učiteljica Maričić valjda žensko, a vozač Pero valjda muško. Bilo mi je i neupitno, kad sam kao klinac pod dekom milovao svoju guzu, zamišljajući Sanjinu. I bez BaBa i DeDa, znao sam, s koje sam strane jajcih.

To sam počeo s godinama još preciznije spoznavati, posebno u braku, u kojem, kako vidim, vremenom (opet) počnete milovati vlastitu guzu. Ili tuđu.
Jer – suprugici se neće. Danas mora peglati, jučer je od prekjučer imala migrenu, a sutra rano ujutro joj dolazi Peemes.
Vaše muškardinsko navaljivanje uglavnom završava grubim odgurivanjem i afektiranim kolateralnim uzvikom „Pa jel vi muški ne kužite da je ne – ne?!“
/Iskazu suprotstavljam izjavu zaštićene svjedokinje 69: "Ma ja kad kažem ne, ja'b'da me uzmeeš... Onakoo praavo, k'o muškaarac!"/

A kontra – situacija?
Obično oko 29.2., suprugica shvati da joj se hoće. Pa popodne odspava, pa navečer, kad ste se vi udobno zavalili u omiljeni fetalni položaj nakon posla, vrtića, roditeljskog, servisa, ekspresne kratke pive s dečkima i opušteno čavrljajuće punice – Ona, suprugica, krene skakutati po krevetu. I po vama. Po meni.
„Nemoj, spava mi se!“ … pa, već malo budniji – „Ljubavi, stvarno mi se sad spava…“ Pa posve budan, potiskujući nervozu „Hajde, molim Te, ne sad…“
Ona gurne nos među paučine, koje se tjednima ljuljuckaju pa plafonu poput onog stupidnog plastičnog vrtuljka na kinderbetu, i prosikće „…a da samo znaš, mene bi mnogi htjeli! E ne trudila se ja više…“
Ona uskoro zahrče, vi ste budni i živčani kao pas. Ja. Sam budan. Kao pas.
U glavi mi ona rečenica - „Pa jel vi muški kužite da je ne – ne?!“
Kužim. Ja.
Ali ne pomaže; opet Ona ljuta; opet ja kriv.
Zna se di će sjena. Od sunca će.
...

1. Ja

Sa suprugicom bih se baš išao voziti uz Dravu. Da ne, neće ona, mogla bi kiša. Ili bi sunce moglo. Ali, ne, uglavnom. I nek' se ne furim kao dijete.
Te ceketavi zvuk ostatka monologa.

Kad treba punicu voziti puničinoj baki, kad ja, ufajući se u ravnopravnost i zrelost dijaloga, velim ne - - - „Ti mene ne voliš.“ „Ti mrziš moju mamu.“
I zvuk ostatka monologa.
A na što nek se ne furim, te da sam baš kao dijete; ništa mi se ne može reći.
Počinjem sumnjati, s koje sam strane jajcih.
S krive, uvijek, uglavnom.

2. Moj kompa

Oženjen. Ode sa školskom prijateljicom na cugu. Ona udana. Veli ona, zna super kafić, malo van grada; on ju slijedi u svome autu. Ona skreće na poljski put, on prilazi njezinom autu, ona zadiže minicu na bokove i već kleči pred njim…
Njegovo „Nemoj…!“ na sudu naravno ne bi prošlo, osim što bi izazvao podsmijeh sutkinje i daktilografa. Jer nije pružio vidniji otpor, a i di to ima, da muško ne bi. A da se branio, ispalo bi prekoračenje nužne obrane, minimalno. Pa ti reci ne. Veli kompa.
I doma okreći izgrebana leđa zidu. Veli kompa.

A kad ju je prije par godina htio povaliti, završio je sa šamarom. Jer, da je ne ne.

3. Frendica

Veli liku ne, i namjesti mu se u krilo. Njegovim znatiželjnim dlanovima veli ne, i nasloni glavu na njegovo rame, milujući ga pod košuljom. Ne, veli i samo na njegov prvi znatiželjni prstić; ne, ponavlja, ritmično vodeći njegov zglob. Onda se umiri i veli, ne, ne, ovo zbilja ne smijemo ponavljati… Ne, ne…
On polako vadi prste od kojekuda, naravno zbunjen kontradiktornošću poruke.

4. Društvene reperkusije

Kad muškić veli ne, može birati jedino stigmu i konflikt. Šonjo, peder, „Nisam ti lijepa?“, „Ne voliš me!“, „Mrziš moju familiju!“ …
Kad naša ženska sugrađanka veli ne – to je ne; to je integritet, pravo, zabogamiloga. Nema pogovora. „Jesi ti gluh?“, „Što si nedokazan?“ „Zašto me maltretiraš?“ „Imam li ja ikakvo pravo biti svoja?“

Velim.
Čudno je to nekak'.
Jer, po ženama, nama muškima smrde noge. Ne i njima. Njima smrde cipelice; u najgorem slučaju čarapice. Nogice ženske, ne. Ne – ne.
I tu se čekam.
Dragi moji, kakogod šnjofam, a već dugo to radim, mislim da NE nije NE, ma kako ga naše mile sugrađanke pakirale i prodavale.
Mislim da je bazd bazd, ali da nisu ista naša NE. Da se koriste dva mjerila.

BaBe – svaka im čast.
Ali ja 'oću svoje pravo na svoje NE, i da nije niš manje od ženskog. Veličina je bitna; evo, rekao sam!
I hoću da je žensko NE zbilja ne, a ne švindlano, da ne nije možda, ili poslije, ili samo sise, ili samo jedan prst, ili …
Ravnopravnost hoću.

I očekujem da se s tom svrhom hitno pojavi muškopravaška organizacija, pandan Babama, recimo - DeDe. Koja će se zalagati za ravnopravnost, ma, sve do saborskog odbora, ako treba.
I tek kad se blaženo ujedine BaBe i DeDe, znat ćemo da imamo ravnopravnost kak Bog zapoveda.
Jer ne je ne.
Ili…?

U jednom od idućih nastavaka serijala, o razlikama i sličnostima realnousputne ševe i virtualnonamjenske „Iskrice“.

…I kao što bockavo reče satiričar Harald Schmidt na dodjeli nagrade odvratnoj njemačkoj feministici Alice Schwarzer – „Razumjeli smo. Ne rađamo se kao muškarci. Muškarcima postajemo.“
smokin

Vaš

Jelo Ž.

- 08:50 - Stisni pa pisni (15) - Papirni istisak - #

04.05.2008., nedjelja

Motorijada u Orašju 2008 (II)

... dva dana kasnije... - završila 18. Motorijada u Orašju. Navodno oko 1.500 motora; miris benzina i spaljenih guma polako odnosi ranonedjeljni BeiHerc - povjetarac.
Čudna, uglavnom nasmiješena svojta baulja među šatorima, motorima, limenkama i polako kreće prema Sisku, Splitu, Salzburgu, Hamburgu.
Ja ostajem još malo.
Pod krilima roda, uz novu generaciju komaraca - mutanata, Naše Malo Misto tone u sanak pitoreskne provincije ...
Do Dana filma, koncem ljeta...

Žuja - žuto...

JAWA -crveno...

Lampaš

Tri lampaša

Mašala, mašala...

?Dart Wader? ?Max Mosley? ?Drago?

... pomoćni kotači...

D morning aftr

- 09:12 - Stisni pa pisni (10) - Papirni istisak - #

02.05.2008., petak

Orašje - motorijada 2008 (I)

OSIM "Dana hrvatskog filma" i roda, koje nisu niti otišle, Orašje ima motorijadu. Prvomaaa...svibanjsku.
I obzirom da me sticaj okolnosti sparen sa egzotikom nedokučivog ove godine na Praznik Rada prizemljio baš u Orašju, eto... zvanični početak Motorijade.
Hanume, kup'ćeš'm'motor, je'majkuak''neš.
/Ajme, Post br. 150.../
zubo

Ajmo breztextuvalno. Skoro.

Dragin kvazichopper

Old Bat

Žuja je zakon

Tomos Lives Forever

Wicked Stereo Shit

Yo, Kiddo...!

Made in Germany. Opel.

Moja štikla....

Gužva.... Navalli, je'''li ma''er.... smokin

...krenulo...

Kad odrastem, i ja ću biti Soja... Ima'ću Čoper. naughty

It's a, dakleM, Chopper, Babe. ... smijeh

Fat tire...

Rezervirano za djelatnike Vlade...

In Nomini Patrii...

Burning Rubber...Holy Smoke? nut

Dec it, fo'ks. For tudej. Tumorou aj-ju giv mor. Ju nou.
naughty

wrom...wrooom...wrrooooaaaaammmmmmmmmmm.... wrooooammmm...
smokin

- 23:19 - Stisni pa pisni (7) - Papirni istisak - #

01.05.2008., četvrtak

Datumi, poklonjeni trenuci, ogrebotine vječnog u trenutku prolaznog

U posljednje vrijeme, u par sam postova pisao o osobnim prisjećanjima i viđenjima nekih datuma; ispalo je kao da spominjući Shelly Kelly, sudar aviona na tenerifskom aerodromu, De Angelisa i Bellofa - vozače Formule 1 - pridajem priličnu pažnju smrti.
Možda... Možda to činim, iako - poput fado - glazbe i Misijinog shvaćanja saudade - više razmišljam obratno; pokušavam biti osvješteniji, svjesniji dara života svakim trenutkom. Pokušavam biti sretniji, otvorenih očiju.

Uglavnom...
Pokušat ću do daljnjega zaključiti niz prisjećanja na pogibije - obećavam na koncu posta čak i spomen jednog rođendana, žive, i nadam se, sretne osobice.
Naglašavam - volim živjeti; sretna sam osoba i učim se zahvalnosti...

Natašu nisam nikad upoznao.
Prijateljica moje supruge, čiji sam glas par puta čuo preko radio - amatera tokom rata, ostala je u Tuzli uz teško bolesni majku, te 1994.
Mjesecima smo sa njezinom sestrom u Norveškoj preko veza i vezica sređivali papire za njihov odlazak iz Bosne, izmjenjivali pisma i slali paketiće u okruženi bosanski grad.
Samo par treptaja ranije, Nataša nas je iz Sarajeva zvala i uzbuđeno pričala o studentskim demonstracijama pred Pravnim fakultetom, i kako u Bosni rata biti neće.
Hrvatska je bila usred rata; išla mi je na živce bosanska naivnost; učio sam, biti korektan Hrvat...
Uglavnom, vize su napokon sređene; Nataša i njezina majka prespavale bi po dolasku kod nas u ponedjeljak i u utorak krenule dalje, u Skandinaviju.

Te nedjelje, sa prijateljem sam uz pivu ritualno gledao prijenos utrke Formule 1 iz Imole. U, čini mi se, sedmom krugu, Sennin bolid velikom brzinom izlijeće u dugom lijevom zavoju, pri udaru u zaštitnu ogradu, dijelovi lete uokolo; kokpit se zaustavlja, žutozelena kaciga klimne u stranu...
Dok sam nijem sjedio na prvi spomen imena Ayrton Senna, u potpunoj nevjerici i naivnoj nadi da postoje besmrtni, zazvonio je telefon.
Supruga je podigla slušalicu; par kratkih dijaloga; kratko podižem pogled sa ekrana.
Ona stoji kraj telefona, blijeda, odsutna...
"Jedna granata. Mami ništa. Nata je mrtva. Nataša je mrtva. Moja Nataša je mrtva! Oni sutra neće doći. Mrtva je."

Tog dana, jedna je srpska granata ispaljena na Tuzlu. Ubila je Natašu. Srpkinju.
Tog dana, studenti strojarstva dobili su ilustraciju problematičnosti zavarenog spoja; upravljački stup Williamsovog bolida prepuknuo je usred zavoja.

1.5. 1994., Nataša i Ayrton skupa su otputovali, ali su i ostali s nama, s mojom Prvozakonitom i samnom...
I svake godine, osim prvomajskog graha, prisjećanja na davnodobne čikaške demonštracjune proletera i na njihov zahtjev "8 - 8 - 8" (...sati rada, sati odmora, sati kulturnog uzdizanja...), zahvalni smo. Što smo tu; što smo skupa. I što se, zapravo, prisjetimo i Ayrtona i Nataše.

Rođendan...
S jednom sam Milanom tokom dvije godine dijelio devet, deset sati dnevno. Ne vjerujem, da ovo čita, ali pokušat ću i mailom...
Sretan Ti rođendan, mala M. !
mah