Politički prstenasti mišići, minareti Frankfurta, tripice i Ceca. Niš me se ne tiče.
|
Uvijek iznova vraćam se na vrijeme i prostor, na vremeprostor i prostorovrijeme kao okvir i sidro, kauzalnost i univerzalnu os rotacije ljudi, država i tokova povijesti. Čitam Adrićevu „Travničku kroniku“ i, zapravo, kao da čitam Weekly neke međunarodne misije u Beiherc. Sve je isto; strane sile, diskretni spletkari, prodane i preprodane duše, kladanjske magle i jednostavna raja. Samo što nije…, trebalo bi samo…, mi smo odlučno…, nema se s kim… Slušam punicu, Tuzlanku, i njezino polumolećivo-uvjeravajuće „Jebeš, zete, zemlju koja Bosne nema!“ – vječni odgovor na moj izraz lica, koji intenzitetom svih reklama Las Vegasa pokazuje, kako želim otići odavde… (Hoće mi bosanski direktno reći, ne vodi mi dijete u svijet bijeli…) Fascinantna je Beiherc; topla i hladna, uvredljiva i dobroćudna, dvolična i jednostavna, primitivna i u nesvijesti lukavo vječna, takva… I ponovno se prisjećam pokojnog polit-novinara Carla Gustava Stroehma i njegove tvrdnje, kako usud zemlje ovisi o njezinom geopolitičkom okruženju. 'Oće reć', kad susjeda kuha tripice, i u mom se stanu osjeti. Kad se ja seksam u novogradnji, susjed me ujutro važno potapše po ramenu. Malo nas je, na hrpici smo i sve se svakoga tiče, ma koliko netko mislio da je iznad, samo jer je podigao nos… Srbija me se ne tiče. Ali, hoće li u nedjelju pobijediti radikali na izborima, ipak me se tiče. Jer bi pobjedonosno uletili u predstimulirani prstenasti mišić države, kojeg je kalkulantski masirala i cjelovila Europa, potpisujući nekidan sa Srbijom Sporazum o stabilizaciji i pridruženju. Dok Europa peting, ovi uleting. Bez obzira na Karadžića, Mladića. Čujem, vođa radikala javno jedva čeka Šešeljev izlazak iz Haaga (...?!...) kako bi mu ponudio mjesto u vladi. Možda da Šešelj odma' ostane u Europi, kao Vanjskoposlovni…? Mislim, kad se već eurointegrira, pa da ne putuje čovjek amo - tamo… I dakle, tiče me se. Jer ću u slučaju „radikalizacije“ - osim navodne namjere radikala, da radi hrvatskog priznanja Kosova uvedu vize Hrvatskoj - opet premišljati, mogu li bez očitog rizika u putu sa beogradskim bratićem otići u „Marinadu“ na Adi na odličnu riblju večeru. I hoće li mi netko odvaliti retrovizore na autu, dok slikam stare avione kraj surčinskog aerodroma ili dok šetamo Novim Sadom. Komšija odvrnuo „đigere“. Tiče me se. Slovenija me se ne tiče. Ne tiče me se Joras, ne tiče me se niti što je nebitni Joras dovoljno bitan povod Mesićevim izjavama. Ne tiče me se zemlja veličine Berlina. Prvozakonita uostalom zna, da u Sloveniji ne stajem niti da ona piški. Ali me se tiče, kad nakon devet, deset sati europskim autocestama moram prepovedano – omejeno mrljavit' pedeset na sat od Šentilja do Macelja, uz tucet semafora, kako bih na izlaznoj granici stajao u koloni sa šleperima u jednoj traci par sati; ni zaspat', ni odustat'. Još kad u parlamentu neki njihov zastupnik izjavi, kako je natpis na vinjeti, koju Janezi uvode, puka zluradost Hrvatima, i kad ta ista vinjeta košta triput više nego austrijska, tiče me se. Jer sad moram pronaći put kroz Mađarsku. Komšinica ispod krčka fileke. Tiče me se. Bosna me se ne tiče. Ali tu živim… I fakat, pravim se da me se ne tiče. Ajm in dinajl - izanalizirala bi me moja psihoterapijski iskusna američka prijateljica. Ali, onda jutros čujem Silajdžićevu izjavu. Kako on prosvjeduje jer Europa odbija potpisati SSP sa Beiherc, a sa Srbijom je potpisala. Te da je to nepravda, reče Haris Kalimero, i da je to samo zato, jer u Beiherc žive Muslimani. E tu revoltirano podrignuh. Po Wikipediji, u Europskoj Uniji živi oko 455 milijuna ljudi, od toga oko 14 milijuna Muslimana. 3,3%. Po Wikipediji, Beiherc ima oko četiri milijuna stanovnika, od toga oko dva milijuna Muslimana (!). E sad, dva milijuna ljudi je znatna hrpa. (Da mi se najavi dva milijuna gostiju, i ja bi se zamislil.) Iako je za očekivati, da neće svi odma' otići s Balkana u Hamburg ili Kreuzberg. Iako – da, EU jest kršćanska, pa se sad opako spotiče o vlastitu proklamiranu multikulturalnost – minareti, mujezini, feredže, curice, koje zbog (raz-)odijevanja odbijaju sudjelovati na tjelesnom, babe koje traže isključivi „Dan za Muslimanke“ na bazenima u Beču i Frankfurtu – hmmm… S te strane, dajem za pravo Silajdžiću, i lijepo da je on rekao, što je Europejcima politički nekorektno priznati. /Ugrešić, „Kultura laži“. Univerzalno!/ Ali… Nije Hare balavac, prošao je svijeta, frke i politike. Ne znam, di mu je iz'lapilo. Ne vidi on problem, što je Beiherc marioneta na Dodikovom /a potonjem se, mašala, fajn diže i trza iz tjedna u tjedan/. Ne smeta ga trinaest ustava jedne zemlje, iščezli milijuni međunarodne pomoći, mizernost udjela stranih investicija niti mentalni inter-entiti-bordr-lajn, velik kao '96., dok su cijevi pušaka još bile pregrijane. Ne smeta ga, pošteno-odgovornog političara Beiherc, što nacionalisti i ratni zločinci neometano šetkaju „državom“ (!sic), što je pravosuđe anegdota, što ErEs ne odustaje od državnosti. Ali da Europa neće Beiherc zbog Muslimana. Ofrlje i ugrubo, pod "mir i dobro". K'o za vraga (šejtana, đavla), vijest'ca jutros, Beiherc – političar i poduzetnik Hasan Čengić – k'o za vraga Musliman – navodno je upleten u transfer par milijuna dolara na račun Al-Kaide. Iz Beiherc. Vele na Dnevniku. Ne znam, o čemu će danas, petak, biti govora na Džumi u džamiji. Te hoće li dobri Hare ić'. Ali možda da po povratku malo uzme metlu, pa pred svojim vratima prvo… Uostalom, nije da me se tiče… Obavijen vonjem tripica s kata ispod, umrtvljen Cecinim jaukanjem prekoputa… Kaj se mene dotikavle susedov… Kaj me briga komšiničina… Koja crna geopolitika. Tko je uopće Štrem? Viva petak. Viiilmaaaaa... Ajm hoooum......  |
