Marketing
Datumi, poklonjeni trenuci, ogrebotine vječnog u trenutku prolaznog
U posljednje vrijeme, u par sam postova pisao o osobnim prisjećanjima i viđenjima nekih datuma; ispalo je kao da spominjući Shelly Kelly, sudar aviona na tenerifskom aerodromu, De Angelisa i Bellofa - vozače Formule 1 - pridajem priličnu pažnju smrti.
Možda... Možda to činim, iako - poput fado - glazbe i Misijinog shvaćanja saudade - više razmišljam obratno; pokušavam biti osvješteniji, svjesniji dara života svakim trenutkom. Pokušavam biti sretniji, otvorenih očiju.
Uglavnom...
Pokušat ću do daljnjega zaključiti niz prisjećanja na pogibije - obećavam na koncu posta čak i spomen jednog rođendana, žive, i nadam se, sretne osobice.
Naglašavam - volim živjeti; sretna sam osoba i učim se zahvalnosti...
Natašu nisam nikad upoznao.
Prijateljica moje supruge, čiji sam glas par puta čuo preko radio - amatera tokom rata, ostala je u Tuzli uz teško bolesni majku, te 1994.
Mjesecima smo sa njezinom sestrom u Norveškoj preko veza i vezica sređivali papire za njihov odlazak iz Bosne, izmjenjivali pisma i slali paketiće u okruženi bosanski grad.
Samo par treptaja ranije, Nataša nas je iz Sarajeva zvala i uzbuđeno pričala o studentskim demonstracijama pred Pravnim fakultetom, i kako u Bosni rata biti neće.
Hrvatska je bila usred rata; išla mi je na živce bosanska naivnost; učio sam, biti korektan Hrvat...
Uglavnom, vize su napokon sređene; Nataša i njezina majka prespavale bi po dolasku kod nas u ponedjeljak i u utorak krenule dalje, u Skandinaviju.
Te nedjelje, sa prijateljem sam uz pivu ritualno gledao prijenos utrke Formule 1 iz Imole. U, čini mi se, sedmom krugu, Sennin bolid velikom brzinom izlijeće u dugom lijevom zavoju, pri udaru u zaštitnu ogradu, dijelovi lete uokolo; kokpit se zaustavlja, žutozelena kaciga klimne u stranu...
Dok sam nijem sjedio na prvi spomen imena Ayrton Senna, u potpunoj nevjerici i naivnoj nadi da postoje besmrtni, zazvonio je telefon.
Supruga je podigla slušalicu; par kratkih dijaloga; kratko podižem pogled sa ekrana.
Ona stoji kraj telefona, blijeda, odsutna...
"Jedna granata. Mami ništa. Nata je mrtva. Nataša je mrtva. Moja Nataša je mrtva! Oni sutra neće doći. Mrtva je."
Tog dana, jedna je srpska granata ispaljena na Tuzlu. Ubila je Natašu. Srpkinju.
Tog dana, studenti strojarstva dobili su ilustraciju problematičnosti zavarenog spoja; upravljački stup Williamsovog bolida prepuknuo je usred zavoja.
1.5. 1994., Nataša i Ayrton skupa su otputovali, ali su i ostali s nama, s mojom Prvozakonitom i samnom...
I svake godine, osim prvomajskog graha, prisjećanja na davnodobne čikaške demonštracjune proletera i na njihov zahtjev "8 - 8 - 8" (...sati rada, sati odmora, sati kulturnog uzdizanja...), zahvalni smo. Što smo tu; što smo skupa. I što se, zapravo, prisjetimo i Ayrtona i Nataše.
Rođendan...
S jednom sam Milanom tokom dvije godine dijelio devet, deset sati dnevno. Ne vjerujem, da ovo čita, ali pokušat ću i mailom...
Sretan Ti rođendan, mala M. !
Post je objavljen 01.05.2008. u 23:15 sati.