Marketing
Rezonantne guze, miris mortadele i najkraći put kući
SUSJEDA R. zbilja ima pozadinu mitskih proporcija. Toliku, da se čak i deklariranom guzoljupcu poput mene ponekad jedna obrva upitno podigne u premišljanju, nije li to ipak malo preveć i za najpoletnije maštarije.
Ipak, susjeda R. me, kao sredovječnog mladca silazne krivulje moći, ne opčinjava toliko guzicom, koliko grlom. To grlo, ljudi moji! Ženi ne treba mobitel. I da se malo kreće svijetom, kojekakve Nokie, Samsunzi i Motorole mogli bi staviti ključ u bravu. Žena ima organ, da ju mo'š čuti i locirati uvijek i svugdje. /Imam teoriju da joj je guza zapravo šuplja, pa rezonancija, pa…/
Ali, ni to nije sve. Susjeda R., grlato moje dupe dobrodržeće, sedam dana u tjednu budi pijetlove i budilice svojim grlenim monolozima. Ili uključivanjem kompresora za pranje auta.
Ili & i.
Dakle, guzata, uvijek znaš di je, ranoranilica, vrijedna. Ujutro za dobar dan, navečer za dobar san, prvo i zadnje, što košmar noći od jave dijeli. Žena za poželjet'.
Ubit'.
Jedini način, ne biti probuđen od susjede R., je taj, da ju preduhitriš.
Ustaneš rano, najranije. Oči otvoriš nakon tuširanja i brijanja, na prvi miris kave.
Sjedneš za kompjutor. Koji je u klimakteričnom peemesu otkako ima Alshajmera, osim što je prznica bezobrazna i mazga tvrdoglava. Pravi Travel MATE.
Pa odbija napraviti bilošto, dok mu ne vratiš jučerašnji CD. Pa krene raditi brdo stvari, koje nisu za opisivanje, niti si ih tražio. Danas. Jesi jučer.
SAO kompjutor.
Dok Ti se vrijeme i jutarnja kontenca počinju nepovratno izmicati kontroli poput one stvarke kad najmanje treba, začuješ nakratko glas susjede R. Netom prije paljenja kompresora za pranje auta.
Pola sedam ujutro.
Suznih okica, pozdravljaš dan, izrazom lica poput napaljene švore.
SJEDITI na predavanjima na fakultetu uz spoznaju, da su neki kolege oko tebe bili sperma, dok ti si na faksu polagao prijemni i mislio da ćeš sad na brzinu diplomirati pa kovati mlazne avione, nije zgodno.
Ono jest, ima nešto afrodizijačko u poluispalim guzama kolegičkica, ali miris mortadele i noćnog znoja, koji okružuje većinu muških kolega, koji k tome uglavnom liče na spoj Che Guevare i Vece Šeksa u mlađim danima – to već zbunjuje. A počne iritirati u stakatu egzaltiranih gesta i primatoidnih arlauka. Dođeš si na krivom mjestu. Ili u krivo vrijeme. A knjige žalbe niotkud.
Na sreću, klinci nakon hranidbe klonu tijelom i spuste gornje glave na stol.
U tom se scenariju dešava tjedan dana čuda.
Ispit mi je prvo dodatno uvaljen, k tome uz opasku kako profesor dolazi jednom godišnje održati obavezna predavanja. Pa tko ne dospije, može iduće godine.
Toliko o Bolonji.
Međutim – a ovo bih rekao i bez lolitaste kolegičine ritice pred sobom na faksu – onda se staroj mazgi na pola puta između dobi svojih kolega i svog profesora desi ono nešto. Poklon.
Predavanja, koja ti sruše masu ionako ne baš naivnih vjerovanja. Misli, koje te skroz ispreslažu. "Automatizacija" kao presjek povijesti, etike, filozofije, religije, geopolitike. Simbolika nule, sovjetski svemirski program, azijsko poimanje integralnosti i stagnacija ideja nakon antike …Niti jedna formula, niti jedan dalijevski dijagram. Škola mišljenja!
Tko ikad bude u prilici posjetiti predavanja profesora Branka Katalinića – neka ne žali truda.
Vrijedi svake sekunde. Ali nakon toga, ništa više neće biti isto. Morate biti spremni na to. Vjerujte mi na riječ.
/Na žalost, Drug Autoputni Presretač nije imao sluha za moje oduševljenje predavanjima, i skeptično me gledao kad sam pokušao pojasniti, kako eto jurim - na faks.
Kol'ko pive ide u tristo kuna?/
OPET se dešava.
Valja poslom otići do Sarajeva, pa do Mostara. Beiherc – cestama, čije su trase inspirirane crijevnim traktom, to znači iz Orašja najmanje tri sata do Sarajeva; još dva do Mostara. Ali, to ima biti u petak. A u subotu ujutro nam valja biti u Zagrebu, na medicinskim mjerenjima špura. A i jer dugo nismo bili doma (uz sve ono o prijateljima, susretima, kinima, Sljemenima, FloraArtima itd., u dva dana vikenda.) Valja, dakle, u petak predvečer, nakon Sarajeva i Mostara, zapucati do Zagreba.
I tu se dakle opet dešava. Razočaran sam modernom tehnikom. Jer znam da je iz Mostara do Zagreba autom, kao avionom do Indije otprilike. Ali nekako se nadam, da će mi internetski planer ponuditi neku čarobnu krpicu rješenja, neki teleport, takvo što.
I zbilja, srca i duše lišeni planeri rute vele, imaš, brale, poprijeko Bosnom preko Banja Luke sedam i pol sati. Najkraći put. Natrag preko Sarajeva i Tuzle, devet sati, šesto kilometara. Ili, treća varijanta, iz Mostara do Splita. Tamo ne vidjeti sestričnu, prijatelje. Ne otići do očevog sela i groba. Ne večerati u, recimo, „Kalafatiću“. Samo proći, pa autoputem do Zagreba, s prstom u uhu, grlu i nosu, borbene pjevajući... Pa je to onda najoptimalniji spoj brzine i prihvatljivo ugodnog puta, za razjapiti gubicu kod zubara u subotu ujutro.
I reći, doma se je. Na vikend. Izi.
Ne čujem susjedu R.
Nekaj se dešava.
Netko od nas dvoje je odlebdio.
…
Post je objavljen 26.05.2008. u 10:09 sati.