Sludomandrlj
|
Einstein je faca. Znate ono, relativnost; kad sjediš na vrućoj peći minutu, vrijeme je beskrajno; kad si sa zgodnim komadom, vrijeme leti... E ali. Ja ne znam, jel meni vrijeme stoji skroz, ili me ringišpilira tako brzo da mi se sve slike stapaju u jednu. Po meni, ja sam prije dan - dva naučio voziti bicikl. Pola sata kasnije, prvi put sam se poljubio (h.c.), a par minuta nakon toga za zbilja. Jučer ujutro sam promijenio školu, do pauze maturirao a do kraja nastave su bili Božić sa neponovljivim Miletićevim gumiranim bakalarom u homeopatskim količinama, ljetovanja i jesenovanja raznorazna. Prije pola sata bio je Uskrs, i sve čekam da mi se punica najavi za idući Božić, koji je valjda za deset minuta, a taman krećem u nabavku boje za jajca za Uskrs, koji je opet sutra. Kako je krenulo, za dva dana najkasnije, imam se uprizorit pod čempresom kraj rječice Grab. Finalmente. A i inače. Vrijeme, to sam ja. Sve zbrdazdola. Konstantnost beskraja, vječnost trenutka. Nakon srednje škole, tokom koje sam dužio Kalašnjikov, bio sam prvo u penziji. Pa radio. pa studirao. Pa opet dužio Kalašnjikov. Pa opet radio. Pa sad studiram. Čime dolazim do dileme. S faksa opet na posao, ili opet u penziju. Iako, ima tu kvaka. Jer, nekidan sam položio ispit. I dok sam se, kao svaka dobra sponzoruša, išao pohvaliti svojoj ministrici financija, udomljenja i socijalne skrbi da imam jedan manje, iz referade se promoli vikleroidna glava sa uredno začešljanim, gotovo muškobanjastim ženskim brčićima - "Koleeegaaa, meni je jaaako žao, greška nekakva, imate Vi još jedan ispit više; nije pisalo u rješenju..." Tako da, bojim se da ću prije dileme o odlasku u penziju ili na Grapsko groblje vjerojatno morati i ponoviti prijemni. Naravno, kao preduvjet polaganju mature ponovnom. Morti se i poljubim prvi put, kak mi ide. Unatrag. Na svu sreću, Prvozakonita me obara s nogu svojom otvorenošću. Da da li da /šubidu, dadalida.../ se na seminaru da poseksat (! pazi morala pasivnog!) od svoje zgodne kolegice, ako bi ova htjela te nasrnula. Jer da ju baš zanima, kako je to. Na moje suhoparno i prekocvikerno, da u tom slučaju ne poklekne navali strasti i da koristi gumice i da niš ne obećava i da ne ostavlja broj mobitela ak već nije, ostala je zbunjena, i tek nakon akademskih petnaest minuta pitala - "...ali... kako... gumice...???" Sunce moje malo. Ljubavnica bi da se nađemo negdje u sjevernoj Italiji. I kako to samo žene mogu u svojoj nedužnoj telepatiji, Prvozakonita ničim izazvana predloži da neki od idućih vikenda odemo malo... do sjeverne Italije. Samo ona i ja. Te da ne bi li to bilo divno. Zato ova druga ima ideju da pobjegnemo od svega i krenemo uzgajati pčele u divljini. Na moj šeretski prijedlog da se nađemo malo kod nje to izdiskutirati, veli - "a, ne, nije zgodno; mama mi je doselila.... Pa kad ode... " Niš od tog meda. U međuvremenu, Prvozakonita odlučuje da se selimo. A kako smo se rasporedili u regionalnom prostoru, sad se pitam, treba li mi uopće šleper, te kako se naoko normalnim ljudima desi da imaju četiri vešmašine. Četiri ormara. Četiri tevea. Na četiri mjesta. I sve ostalo, tim redom. Te kako se onda uopće selit, a ne poremetit kozmički red. A, uglavnom, ja se taman pomirio sa ovim oraškim "Životom na Sjeveru". Sad bi ona išla. No hajde, zato se barem moja mamica, Frau Ruth, raspituje, bismo li za nju kupili stan do našeg. Ne bi. Prepustim joj ovaj. Za ak se ja takitak selim odavde. Namješten stan. Ej! Mama! Čuj, Ajnštajn, ta tvoja relativnost... Rista, da nisi ti kaj zaje'''al...? Ha? HA?? HA????   |
