Bitke kroz povijest https://blog.dnevnik.hr/asboinu

subota, 30.09.2023.

'Najmanja vojska na svijetu'

'Najmanja vojska na svijetu'

Sada već jako puno davno prije, godine 1527., Rim su napali plaćenici (Landsknecht) koji su bili u službi cara Karla V. (peti) Habsburškog. Rim nije imao neku snažniju vojsku, branilo ga je jedva 5000 pripadnika gradske milicije.

No, Vatikan je branila malobrojna papinska švicarska garda, njih negdje oko 2000. Kako su vrata Rima brzo pala pod naletom 20 000 njemačkih i španjolskih najamnika-plaćenika, njihova pozornost okrenula se prema Vatikanu.

Naime, najamnici su bili uvjereni da se u Vatikanu nalazi neprocjenjiva količina zlata, novca i drugog blaga koje se može lako opljačkati. No, 'neutralni Švicarci' nisu baš bili voljni to mirno promatrati.

Zid helebardi (partisana) ubrzo se pokazao neprobojnim za najamnike, a to je kod njih izazivalo dodatnu frustraciju. Ipak, na kraju je ostalo svega 189 gardista (svi su bili izranjavani), ali zapovjednik (Kaspar Roist) gardista je zapovijedio 'najgoru zapovijed' ('slomljena strijela') što znači da je obrana probijena, a preostalima ostaje samo 'posljednje uporište'.

Gardisti su izabrali stepenište na ulazu u baziliku Svetog Petra za svoje posljednje uporište. Tu je došlo do odlučujuće bitke švicarskih gardista i njemačko-španjolskih najamnika. Papa Klement VII. uspješno se sklonio u neosvojivu Anđeosku utvrdu s posljednjih 42 živa gardista (poginuo je i sam zapovjednik Kašpar Roist).

Nekih 400-stotinjak godina kasnije, točnije 1943., padom fašističke Italije (Saveznici su pod vratima Rima), a Nijemci (nacisti) opet planiraju napasti Vatikan, oteti papu i prebaciti ga u neutralni Lihtenštajn (sve pod izgovorom da papa ne postane zarobljenik Saveznika).

Operaciju je trebao voditi njemački general Karl Wolff, a vojnike je trebao 'izabrati' u redovima elitnih SS divizija (8. SS konjička divizija 'Florian Geyer' i 1. SS padobransko-oklopna divizija 'Herman Goering').

No, Švicarci opet nisu bili impresionirani i nisu se uplašili, već su se pripremili na obračun do kojeg, na sreću ipak nikad nije došlo.

četvrtak, 28.09.2023.

'Eskadron 421'

'Eskadron 421' – kontrakonkvista

Rat koji traje više od 500 godina mogao bi uskoro završiti, barem tako tvrde pobunjeni Zapatisti, 'invazijom' (kulturološkom) na Europu.

Naime, 'eskadron 421' brodom dolazi iz Meksika u Europu (Španjolska), ali naravno, nije to nikakva invazija i nasilno osvajanje, već je to kulturološki čin kojim Zapatisti 'donose srce' 'latino-indogena' svim u Europi koji se 'bore i pružaju otpor'!

Dakle, 'eskadron 421', zapravo čine četiri žene, dva muškarca i jedna osoba koja nije 'niti jedno niti drugo' ('unoa otroa'). Kad se iskrcaju razvit će svoju (Mayansku) zastavu 'šest boja kukuruza' (crveno-crno-bijelo-žuto-plavo-zeleno).

Europu (tu 'zemlju koja se ne predaje') preimenovat će u 'Slumil K'ajxemk'op' ('nepokorenu zemlju') uz povik:'Predajte se bljedoliki, vi hetero-patrijarhalisti, koji progonite različite!'

Znači, to bi trebalo napokon označiti kraj 'Crne Legende' ('Leyenda Negra') koja 'priča' o zlu, tragediji i nesreći koju su sa sobom donijeli europski osvajači i otkrivači autohtonim narodima.

Hmm, ako to sve krene nekakvim 'obrnutim' događajima mislim da nam ni 'umjetna inteligencija' neće moći pomoći ... sigurno je samo da su ljudi zaboravili sanjati! Čovjek je jedino biće koje je dobilo i ima tu privilegiju – sanjati! Snovi su ipak klica čovječanstva i civilizacije, a to je znao čak i naš daleki predak dok se grijao uz toplu vatru ispod plavog neba ...

srijeda, 27.09.2023.

Neravnoprave bitke nepoštenog rata

'Dvorane Montezume' – bitka kod Chapultepeca

Jedan od najnepoštenijih ratova koji su se ikada vodili u povijesti je sasvim sigurno Američko-meksički rat. Amerikanci su bili izuzetno superiorni u odnosu na Meksikance i sasvim sigurno to je izrazito loš primjer preuzet od starih europskih monarhija gdje se ne vodi računa o pravdi, već je to čista želja za zauzimanjem tuđeg teritorija samo zato što se može.

Amerikancima se kod Chapultepeca vratilo 'prokletstvo Alama', samo sada su oni bili omrznuti napadači. Ta neravnopravna bitka u kojoj su meksički vojnici nadjačani od samoga početka našla je svoje mjesto i u pjesmi (himni) danas elitne grane američke vojske – marinci, Marinski korpus.

Kad su marinci (bila im je to prva povijesna bitka) napokon shvatili protiv koga su se borili zastala im je 'knedla u grlu'. Naime, dvorac Chapultepec bio je institucija vojne akademije, ali nažalost i ključna točka bitke za Mexico City.

Opet je jedan od aktera (doista čudan i prevrtljiv čovjek) general Antonio Lopez de Santa Anna (isti onaj koji je uništio Alamo), časnik koji je dva puta izgubio tijekom bitke istu nogu (lijevu), ali je dobio i 'treću'.

Jednu je raskošno pokopao uz vojne počasti, drugu su mu zarobili američki vojnici, pa je završila u američkom vojnom muzeju, a treća je opet završila u meksičkom muzeju nakon njegove smrti. No, to je neka druga priča o kojoj nekom drugom prilikom.

Dakle, dvorac Chapultepec branilo je svega 832 slabo opremljenih, naoružanih i gladnih meksičkih vojnika od kojih je 100-tinjak njih bilo mlađih od 16 godina – vojni kadeti. Da bi stvar bila još gora nisu to bili regularni vojnici (regulari), bili su to na brzinu ('zbrda-dola') prikupljeni pripadnici meksičke civilne nacionalne garde.

Ipak, na kraju i unatoč, što su ih napadali američki marinci branitelji dvorca hrabro su pružali otpor, ali nakon strašne topničke paljbe morali su se predati, no, nisu se predali baš svi! Posljednjih šest kadeta odbilo je predaju i borili su se do kraja (smrti). Posljednji kadet (Juan Escutia) skinuo je meksičku zastavu i omotavši se s njom skočio sa zidina u smrt (kako zastava ne bi pala u ruke neprijatelju).

Od tog trenutka, nakon što su to vidjeli američki marinci, nastaje himna američkih marinaca: Od dvorana Montezume ..., a crvena crta na rubu hlača i vojničke dolamice odore marinaca simbolizira hrabrost upravo tih meksičkih kadeta.

utorak, 26.09.2023.

Paulus ili 'von Paulus'

Paulus ili 'von Paulus'

Friedrich Wilhelm Ernest Paulus, feldmaršal (odgovara činu stožernog generala HV), zapovjednik njemačke 6. armije, zbog svoje neodlučnosti kriv je za katastrofu i gubitak vojnika tijekom bitke za Staljingrad (23. kolovoz 1942. - 31. siječanj 1943.).

Iako su postojali pokušaji prebacivanja njegove krivice Hitleru i njegovim suludim odlukama (Hitler je izričito zabranio povlačenje 6. armije iz Staljingrada), vojnički gledano krivica za gubitak vojnika je samo Paulusova.

Iako je bio promaknut u čin feldmaršala, pa iako je i nosio plemićku titulu 'von', ni jedno, ni drugo nije opravdao i od samog početka bio je vrlo loš i poguban zapovjednik za elitnu njemačku 6. armiju.

Naime, Heinz Wilhelm Guderian, Generaloberst (odgovara činu generala zbora HV) , prvi ga je točno i jako dobro opisao: briljantno inteligentan, savjestan, marljiv, inovativan i talentiran, ali bez potrebne odlučnosti, čvrstine i nedostatka zapovjednog iskustva.

Upravo ta Paulusova neodlučnost bila je presudna za katastrofu njemačke 6. armije, a njegov načelnik stožera 6. armije Arthur Schmidt, Generalleutnant (odgovara činu general bojnika HV), gorljivi nacist i Hitlerov poslušnik, samo je 'podgrijavao' tu Paulusovu neodlučnost.

Prvo je Paulus neoprezno ušao s tenkovima u sam grad gdje su tenkovi zaglavili i uništeni ruskom protuoklopnom borbom.

Paulus je dobro procijenio da je otišao predaleko, a da mu saveznici (Rumunji, Talijani i Mađari) neće biti od velike pomoći (naime te postrojbe bile su vrlo loše naoružane i opremljene), crte opskrbe bile su 'prenategnute', a njegova 6. armija na samom je kraju te opskrbe.

Paulus je bio svjestan da su mu postrojbe, nakon višemjesečnih borbi, borbeno potrošene, pa je realno zaključio da bi se morao povući prije nego ga neprijatelj okruži, barem dok su njegove snage još mobilne i pokretne te dok još imaju goriva i streljiva.

Međutim, Paulus je neodlučan i kod pokušaja deblokade koji je poduzela njemačka 4. oklopna armija pod zapovjedanjem feldmaršala Fritz Erich von Lewinski (Manstein). Iako mu je sam Manstein sugerirao nek zanemari Hitlerovu zapovijed i krene u proboj njemu u susret, opet je Paulus neodlučan.

Da je kojim slučajem Paulus pokrenuo svoju 6. armiju u proboj, pitanje je koliko je imao goriva (možda za nekih 20 km), tko zna kako bi sve završilo. Naime, Mainstain je stigao s 4. oklopnom armijom na samo 40-tak kilometara od Staljingrada, pa da je Paulus sa 6. armijom krenuo i 'zaglavio' na 20-tom kilometru (udaljenost dviju njemačkih armija bila bi samo 20 km ... tko zna, što se tada moglo dogoditi!?

No, Paulus je 'prestrašenog' karaktera i neodlučan, ostao je u gradu i zapečatio sudbinu svojih vojnika. Od 330 000 vojnika koliko je brojala njemačka 6. armija, u Staljingradu je preživjelo jedva 90 000, a u Njemačku se nakon rata vratilo njih oko 6000.

No, preživjeli vojnici pričali su da je u posljednjim tjednima Paulus doživio živčani slom, a odluke je donosio i zapovijedao zapravo Schmidt.

ponedjeljak, 25.09.2023.

'Revolucija prije Revolucije'

'Revolucija prije Revolucije' - 'lojalna devetka' i Sinovi Slobode

Sinovi slobode, u samom početku, bili su tajnovita skupina mladih američkih kolonista koji su se zalagali za prava američkih kolonista i na razne načine prosvjedovali protiv porezne politike Britanskog kolonijalnog carstva.

U početku, pojavljuje se naziv - 'lojalna devetka', ali nije sasvim sigurno da li se to odnosi na ljude (devet utemeljitelja) ili pak na devet britanskih (američkih) kolonija.

Dakako, kolonija je zapravo trinaest, ali u tom početku Nova Engleska objedinjuje pet kolonija.

Iz Statuta te organizacije (1766.) razvidno je i razumljivo da 'lojalna devetka', a kasnije ni 'sinovi slobode' uopće nemaju namjeru pokretati bilo kakvu revoluciju. Oni priznaju vlast engleskog kralja, ali ne slažu se s njegovom poreznom politikom prema američkim kolonijama.

Zastava 'sinova slobode' su grboslovne 'pobunjeničke pruge', a ima ih ukupno devet (pet crvenih i četiri bijelih) okomito postavljenih i u izmjeničnom slijedu crveno-bijelo-crveno. Kasnije će se ta zastava pretvoriti u zastavu vodoravno postavljenih 'pobunjeničkih pruga' postavljenih opet u izmjeničnom slijedu crveno-bijelo-crveno, ali sada će biti trinaest pruga.

Dakle, spektakularna sabotaža britanskih brodova u bostonskoj luci tijekom 'Bostonske čajanke' (1773.), uz proračunatu uporabu terora, nenadano je 'probudila' mladu (novu) naciju, a 'sinovi slobode' (ti mladi pobunjenici – po Athumanunhu) koji su tražili jednakost, zapravo su pronašli nešto još vrijednije – neovisnost.

Tako zapravo, 'sinovi slobode' tražeći svrhu i temelj života – ravnopravnost, pronašli su najveće blago jedne nacije – neovisnost. Bila je to zapravo 'klica' koja će ubrzo niknuti u 'stablo slobode', a Američki rat za nezavisnost mogao je početi – i počeo je! (1775.)

subota, 23.09.2023.

'Reptilski mozak'

Ljepota Ljubav i Ljubomora – 'krivci' za Trojanski rat

Žene 'žedne' ljubavi, strastvene i senzualne, prisiljene pokoriti se zakonima i udati se za nekoga koga nisu izabrale, niti su ga željele, a pokušaju li to, za što su zakinute, potražiti u naručju nekog drugog, bit će proglašene prokletnicama i izdajicama.

Lijepa Helena, željna ljubavi, potaknula je ljubomoru i time izazvala sukob. No, Helena je udata za Menelaja ipak voljom oca, a ne svojom, čini se da je i sam Paris bio među inim proscima i nadmašio sve ostale.

Dakle, Paris je možda 'oteo' samo ono (Helenu) što mu je pripadalo, a Helena je možda i 'željela' biti oteta te se jednostavno usudila slušati srce i suprotstaviti se moći (zakon).

Kod Menelaja se zapravo probudio praiskonski nagon (ljubomora) i nije mogao zamisliti Helenu u naručju drugog, a sve je to znalački iskoristio Agamemnon kralj Mikene, brat Menelajev.

Kada je Menelaj vidio da netko (Paris) dobiva ono za što je mislio da pripada samo njemu (osobito u kontekstu ljubavnih veza) Menelaj je doživio obrnutu metamorfozu (njegov mozak reagirao je nagonski 'reptilskim' dijelom).

Naime, grad Troja bio je 'gospodar' puta kojim je roba iz Azije preko Sredozemnog mora dopremana do ahejskih luka, a Mikena je u tom pogledu imala monopol te su njezini brodovi slobodno plovili cijelim Sredozemljem, ali ne i Crnim morem (prolaz u Crno more nadzirala je Troja).

Dakle, Ahejcima je potreban nekakav povod za rat i uništenje Troje. Mnogo godina kasnije opet će isti povod izazvati rat s Perzijancima.

Naime, Perzijanci su Ahejcima stalno prebacivali razaranje Troje: 'otimanje žena postupak je nasilnika, ali osvećivanje za otmicu postupak je nerazumnih. Razboriti uopće ne brinu za otete jer je jasno, naime, da ne bi ni bile otete da nisu to same željele.'

petak, 22.09.2023.

Čija je Helena

Helena – spartanska ili trojanska

Čija je zapravo bila Helena? Helenu su za ženu željeli dobiti i imati mnogi ahejski junaci i kraljevi, a ona je sama izabrala spartanskog kralja Menelaja.

Taj Helenin 'izbor' čini se jednostavno logičan jer ona je rođenjem Spartanka, kraljica Sparte. No, pitanje koje je ostalo nerazjašnjeno je zašto je morala biti 'oteta'? Dakako, Helena je najljepša žena, a istodobno i najljepša poluboginja, pa tako ona ima cijeli niz epiteta koji jednostavno 'privlače' nevolje poput gromobrana.

Helenina ljepota zapravo je 'razorna', opasna jer samo jedan pogled na njezinu ljepotu blokira 'muški razum'. Helenina ljepota pokrenula je tisuće ahejskih brodova krcatih stotinama ahejskih ratnika, ali i desecima ahejskih junaka i prvaka, a istodobno ta ista ljepota spalila je i srušila neosvojive zidove i kule Troje.

No, ta Helenina ljepota nije rušila samo zidove, rušila je ona i drevne tradicije i običaje. Naime, običaj tog ranog doba osvita civilizacije bio je smaknuće (ubojstvo) preljubnika. Helena je doista bila preljubnica, a Menelaj je bio doista spreman poštivati tradiciju, ali samo dok njegov pogled opet nije završio između obrva Heleninih gdje je i počivala njezina ljepota.

Helenina osobnost možda je još opasnija od njezine ljepote, jer u jednom trenutku ona zapravo shvaća da je ona izvor nevolja, ali već trenutak kasnije njezina osobnost je manipulativna i varljiva jer nagovara Ahejce, skrivene u drvenom konju, nek se predaju Trojancima.

Ta zagonetna priroda Helene zapravo je nerazjašnjena: Ako je Helena oteta, ona je žrtva prisile, ako pak je podlegla ljubavi, požudi ili nekakvom uvjeravanju nije li ona i dalje žrtva nečeg dobro skrivenog?

Božanska ljepota Helen zbunjivala je čak i umjetnike drevne umjetnosti: kada je žele prikazati slikom ne mogu pronaći pravi model, pa vrlo često pribjegavaju kombinaciji odličja i značajki čak pet različitih žena.

Fasciniranost i opčinjenost Helenom najvjerojatnije dolazi od beskrajnog niza prikaza Helene kao žene koja je u jednom trenutku nevjerna i prevrtljiva, ali čak i tada spremna žrtvovati sve za ljubav.

Dobro, sad sam se malo raspisao o Heleni, a zapravo sam želio opisati njezinu eventualnu 'ulogu i krivnju' za izbijanje trojanskog rata i propast Troje. Napravit ću to drugi put, a sada ću zaključiti:

Nije Helenino ime bilo bojni poklič u ahejsko-trojanskom ratu! Helenina 'priča' ipak je ljepša i nešto drugačija dok je ahejsko-trojanski rat uglavnom tipična 'muška priča' o sukobljenim strastima i borbama muškaraca na suprotstavljenim stranama velike bitke.

ponedjeljak, 18.09.2023.

'Otmica' Sabinjanki

'Otmica' Sabinjanki – požuda ili vojna operacija

U sam osvit civilizacije Rimljani su oteli žene svojih susjeda Sabinjana! Dakako, Rimljani su prvotno nudili vojni savez Sabinjanima u zamjenu za žene (Sabinjanke) s kojima bi stupili u brak i imali potomstvo, ali su to Sabinjani glatko odbili.

Naime, novo-utemeljen grad Rim u početku je nudio utočište svima prebjezima, a ti prebjezi redom su bili muškarci, pa je odmah postalo razumljivo da će grad doživjeti samo jednu generaciju. Dakle, nema žena, a ako nema žena nema potomaka koji bi nastavili razvoj i prosperitet grada.

Jesu li Sabinjani zapravo lukavo željeli svoje nove moćne susjede (Rimljane) ostaviti bez potomaka i time grad rivala unaprijed osuditi na propast, pa su glatko odbili ponudu Rimljana za vojnim savezom u zamjenu za žene?

Odbijenica Rimljanima nije ostavila ništa drugo osim nasilna otmica žena (Sabinjaniki). No, ako su već otete jesu li Sabinjanke bile zapravo silovane kako bi Rimljanima osigurale potomstvo?

Otmica i silovanje, zar uopće postoji neka razlika? Jesu li Rimljani ispali u očima Sabinjanki kao zavodnici ili kao silovatelji (ne može se tu govoriti o nekoj frazi: 'siluj me nježno!' - po Athumanunhu).

No, povijest je zapisala da su Sabinjani krenuli u otvoreni oružani sukob s Rimljanima i odlučili vratiti svoje 'otete' Sabinjanke. Međutim, Sabinjanke s djecom staju između sukobljenih strana i zaprijetile da će radije poginuti nego gledati sukob obitelji.

Nakon ovog poteza 'otetih' Sabinjanki, Rimljani i Sabinjani napokon sklapaju čvrsti vojni savez pod vodstvom Rima koji je time dodatno ojačao.

Dakle, da li je ta 'otmica' zapravo postala vojna operacija, koja će iznjedriti moćno carstvo koje će kasnije postati jedan od temelja buduće 'zapadne' civilizacije, ili je to samo bila požuda i nekakav nagon za održavanjem vrste ...

Mnogo godina kasnije silne vojske, a i ove današnje moderne vojske, mučit će muku s nasilnim silovanjima ili seksualnim nasiljem prije, za vrijeme ili nakon ratnih događaja ...

Ljudi još dugo trebaju učiti biti slobodni od društveno nametnutih uloga i živjeti u skladu s vlastitim željama i potrebama, ali i uvažavati te iste želje i potrebe drugih ljudi, nikakva bojna (ratna) djelovanja ne mogu i ne smiju biti izgovor za bilo kakvo nasilje, pa i seksualno nasilje.

četvrtak, 14.09.2023.

'Izgubljeni cilj'

General Robert E. Lee – 'izgubljeni cilj'

Koliko god generala Roberta E. Leea pokušavali prikazati kao 'militantnog robovlasnika', ili pak spomenike vojnicima i časnicima koji su se borili pod zastavom konfederacije (Južni križ – nebeska konstelacija zvijezda) predstavljali nekakvom 'pogreškom prošlosti' i 'uvredom za budućnost' nije baš u skladu s povijesnom istinom.

Rat s poviješću nikada nikome neće donijeti sreću u budućnosti! (Athumanunhovo promišljanje) Naime, nije zastava Konfederacije kriva što se pod njom vole okupljati nekakvi nikogovići koji pojma nemaju, a jedini im je cilj drugima nanositi bol i patnju.

Mit o 'robovlasniku i rasistu' generalu Leeu pogrešno je predstavljanje povijesti, a ako jednom 'svjetionik slobode' prestane svijetliti, tko će onda pronaći 'put istine' u tim maglama ljudske gluposti?

General Robert E. Lee još za života postao je simbol pravednika među onima koji hodaju uspravno podignute glave, on je simbol pravog vojnika koji se do kraja borio za cilj koji je već na početku bio izgubljen, ali on je sačuvao svoju čast!

Iako mu je dodijeljen čin generala CSA, on je do kraja (do predaje kod Apomatoksa) nosio na svojim odorama čin brigadira koji je stekao tijekom službe u USA. Odoru generala obukao je samo jednom i to prilikom predaje generalu Grantu.

Nije general Grant bio nekakav 'napuhanko', znao je on za sve vrline i kvalitete, kako vojničke, tako i ljudske, generala Leea. Nije mu bez razloga upravo on nadjenuo nadimak 'pikov as'. (Najčešće se na karti pik asa nalaze podaci o proizvođaču – po Athumanunhu).

Nije general Grant bez razloga i promišljanja ostavio mač generalu Leeu, svim časnicima CSA osobno naoružanje (revolver), a svim vojnicima CSA konje i mazge, iako im je to po ratnim pravilima slobodno mogao oduzeti.

General Grant svoje robove oslobodio je tek nakon donošenja ustavnog amandmana o ukidanju ropstva, a general Lee to je napravio odmah nakon izbijanja građanskog rata ...

Nakon završetka rata, jednom prilikom tijekom subotnje mise u crkvu je ušao jedan 'crnac' s namjerom nazočnosti misi usred Richmonda. U crkvi je nastao teški muk, a napetost je vrištala u zraku. Onda, ničim izazvan, general Lee sjeda pored tog 'crnca', a napetost nestaje istog trenutka ...

Dakle, general Lee bio je neprijatelj bez mržnje, prijatelj bez izdaje, vojnik bez surovosti, pobjednik bez osvete, žrtva bez traženja milosti ... bio je čovjek bez mana, građanin bez gorčine, susjed bez zamjerke, kršćanin bez licemjerja ...

Jednostavno, general Lee bio je sve što drugi veliki vojskovođe nisu bili: Bio je Cezar bez osobnih ambicija, Fridrich bez tiranije, Napoleon bez sebičnosti, Washington bez traženja nagrade ...

Umro je bez da je dočekao da mu vrate građanska prava koja su mu nepravedno oduzeta nakon rata ... (čak 150 godina trebalo je Amerikancima da tom vojniku generalu vrate njegova nepravedno oduzeta prava!)

Koliko li je samo nepravde učinjeno tom čovjeku (generalu) u sivoj odori, na bijelom konju, sijede kose i brade koji je samo prihvatio 'mučan teret' za koji je odmah znao da mu neće donijeti 'ni zadovoljstvo ni prednost'.

utorak, 12.09.2023.

Vojne životinje

Vojne životinje – 'šišmiš bombe'

Kroz povijest ratova razne vrste domaćih i divljih životinja bile su sudionici bitaka. Životinje u službi vojske imale su različite funkcije: radne, transportne, napadačke, komunikacijske, špijunske ...

Dakle, vojne životinje su dresirane za izvršavanje raznih borbenih i neborbenih zadaća, a to dresiranje je ponekad dugotrajno i vrlo skupo.

Moj današnji izbor je životinja koju nije trebalo dresirati koja je trebala poradi svog životinjskog nagona izvršiti zadaću izazivanja brojnih i masovnih požara.

Radi se o šišmišu, odnosno 'šišmiš bombi', a njezin tvorac nije vojnik, već stomatolog. Naime, svima je poznato i znano da se šišmiši instinktivno (nagonski) pred svitanje (zoru) sklanjaju na tamna mjesta na kojima će prespavati dan kako bi tijekom noći opet izašli na hranjenje.

Namjera je bila slijedeća: ispustiti spremnike sa šišmišima na kojima je pričvršćen zapaljivi (fosforni, kasnije napalm uz tajmer – vremenski upaljač) eksplozivni materijal. Spremnici sa šišmišima bi se otvorili iznad Tokija neposredno pred zoru i oslobodili milijune šišmiša.

Šišmiši bi potražili zaklon na krovištima japanskih zgrada koje su u to doba bile izgrađene od drveta ili prešanog kartona i u određenom trenutku buknulo bi iznenada bezbroj požara po gradu.

Međutim, same pripreme i eksperimenti predugo su trajali, pa je na kraju projekt atomske bombe u potpunosti zamijenio projekt šišmiša!

ponedjeljak, 11.09.2023.

Athumanunhova promišljanja

Ferdinand Magellan – Athumanunhova promišljanja

U bezbrojnim promišljanjima (analizama i razmatranjima) nikada mi nije bilo potpuno razumljivo zašto se iskusni moreplovac upustio u sukob s lokalnim poglavarom (Lapulapu).

Naime, Magellan je stekao naklonost rađe Humabona i još jednog lokalnog poglavara Sulua koji nisu baš bili u dobrim odnosima s Lapulapum. Zašto je Magellanu trebao sukob s Lapulapum?

Dakle, jedino što mi preostaje je povjerovati da su prevrtljivi Humabon i Sula zaigrali na slabu točku Magellana – svi španjolski 'konvistadori' i portugalski 'hidalgo' bili su 'slabi' na zlato!

No dobro. Magellanova posada brojila je ukupno 241 mornara i vojnika, (vojnika vičnih oružju i vojničkoj stezi bilo je samo 60-tak). Oružje je musketa, koplje (helebarda partizana), samostrjel i mač, a brodovi (Concepcion, San Antonio, Santiago, Trinidad i Victoria) naoružani su topovima. Svi vojnici (konkvistadori i hidalgo) opremljeni su kacigama i prsnim oklopima.

Na drugoj strani Lapulapa imao je (ne više od 100-njak, nikako 1500 kako spominju neki izvori) ratnike vične oružju koji su naoružani zašiljenim bambusovim (ili ratanovim) kopljima, poneki možda ima i 'bangkaw' ratanovo koplje sa željeznim vrhom, lukovima (koji su slabiji od samostrijela) i sablje (koje su lakše i kraće od španjolskih mačeva).

Prsa domorodačkih ratnika su otkrivena i nezaštićena, a laki drveni štitovi nisu nekakva zaštita od španjolskih mušketa i samostrijela.

No, Lapulapu izabrao je plitku pješčanu uvalu kao bojište i time odmah izbacio Magellanovu prednost u brodskom topništvu. Magellan je u čamce ukrcao svoje vojnike. Međutim, teški oklopi vojnika i broj ukrcanih povećao je dubinu gaza čamaca, pa su se vojnici naoružani helebardama i mačevima iskrcali i stali se probijati, kroz vodu koja im je dosezala do pojasa, na pješčanu plažu.

Mušketiri i samostreličari ostali su u čamcima. Čim su se Španjolci dokopali plitke vode na njih se sručio baraž kamenja, strijela i bambusovih šiljastih koplja. Željezni oklopi i kacige zaštitili su vojnike od povreda.

Mušketiri i samostreličari otvorili su paljbu, ali su bili na samoj granici dometa, pa su njihovi projektili malo naštetili protivniku. Umjesto iskrcavanja iz čamaca i približavanje desantu mušketiri (bojeći se da im se barut ne smoči) i samostreličari nastavili su djelovati iz čamaca sve dok nisu potrošili streljivo, barut i strijele.

Tada su domoroci navalili na tridesetak iskrcanih vojnika predvođenih Magellanom. Iako u oklopima, noge vojnika bile su ranjive, a tako je i Magellan pogođen otrovnom strijelom u nogu.

Mnogi domorodački ratnici posebno su napali Magellana. U borbi je ranjen kopljem u ruku, a velikim domaćim mačem (vjerojatno kampilanom) u nogu. vojnici koji su ga pokušali zaštititi brzo su brojčano nadjačani, svladani i ubijeni ili sasječeni kopljima i mačevima.

Magellan je ubrzo ostao sam okružen domorodačkim ratnicima koji su ga jednostavno ubili.

Humabon i Sula nisu poslali svoje ratnike u pomoć Magellanu, pa umjesto da stave svoje ratnike na raspolaganje Španjolcima, izgleda da su se Španjolci naivno stavili njima na raspolaganje i to su platili životima, a lokalni rađe (otočno plemstvo) riješili su se lako prijetnje.

No, ipak bila je to samo 'odgoda' na nekih 30-tak godina. Španjolci su se vratili i otoci su ostali pod njihovom vlašću 333 nevjerojatno dugih godina.

subota, 09.09.2023.

Bombarder bombardirao bombardera

'Bombarder bombardirao bombardera u zraku' – prijateljska paljba

Nadnevka 19. svibnja 1944. na nebu iznad Berlina pojavilo se 888 'letećih tvrđava' bombardera B-17 (točnije inačice B-17 G – po Athumanunhu).

Tog dana bila je to prava pravcata 'gužva' i samo je trebao trenutak nepažnje za 'prijateljsku paljbu', a on se pojavio u trenutku kada je 'leteća tvrđava' B-17G, repna oznaka 42-97791, pilota-poručnika Johna Winsletta, kodno nazvana 'Trudy', iz sastava 332. bombarderske eskadrile, izbacila svoj teret bombi.

Istog trenutka navigator je na isti cilj naveo i 'leteću tvrđavu' B-17G, repne oznake 42-31540, pilota- poručnika Marion Ulyssesa, kodno nazvana 'Miss Donna Mae II', iz sastava 331. bombarderske eskadrile koja je 'zalutala' ispod 'Trudy'.

Bombe teške 450 kg (točnije 453,6 kg – po Athumanunhu) pale su i u padu pogodile zrakoplov ispod sebe te mu oštetile stabilizatore leta zbog čega je postao neupravljiv te se počeo nekontrolirano okretati i padati prema tlu.

Kako je 'leteća tvrđava' 'zalutala' ispod druge leteće tvrđave i kako su oba navigatora istodobno navodili svoje pilote na isti cilj nikada nije razjašnjeno jer je poginulo (prilikom pada) svih 11 članova posade nesretne 'Miss Donna Mae II'.

Nadnevka 11. prosinca 1944., tijekom povratka sa zadaće 'Trudy' se sudarila s pticom i pri tomu je teško oštećena.

četvrtak, 07.09.2023.

'Ludi ratovi'

Emu rat – rat protiv ptica domorodaca

Autohtona australijska ptica neletačica emu može trčati brzinom od 45 km/h, a njezino perje je vrlo gusto, a probija ga tek kalibar 7,7 mm (.303 eng.).

Dakle, završetkom Prvog svjetskog rata u Australiju se vraćaju vojnici veterani tog rata. Vlada im za nagradu i doprinos služenja tijekom rata dodjeljuje zemlju koju mogu obrađivati te im garantira otkup svih usjeva (pšenica, raž ... ostale žitarice).

Međutim, to zemljište je zapravo na migracijskoj ruti emua (ptica domorodaca Australije). Pojava iznenadne hrane na njihovoj ruti migracije privukla je emu ptice, pa su one izazvale bijes zemljoradnika veterana koji traže oružje i streljivo za borbu s pticama.

No, strah ondašnjih političara da bi oružje moglo poslužiti za pobunu i odcjepljenje 'poljoprivrednog zapada' od 'urbaniziranog istoka' Australije dovest će do 'ludog rata'.

Odlučeno je da se ustroji vojna postrojba koja će pomoći u obračunu s nasrtljivim pticama. Novoustrojena postrojba brojila je svega dva vojnika naoružana lakim strojnicama LEWIS, a zapovjednik je bojnik Gwynydd Purves Wynne-Aubrey Meredith (veteran iz britanskih ratova sa Zulu narodom i heroj Prvog svjetskog rata).

Do prvog 'sukoba' došlo je 2. studenog 1932. u području okruga Campion. Vojnici su postavili zasjedu na pojilištu emua. Kad su se ptice pojavile ispaljeno je 7000 metaka na njih, ali ostalo ih je ležati samo 20-tak ostali su se razbježali.

Za fijasko vojske, ali i za strah od gubitka vlastitog rejtinga, bojnik Meredith okrivio je ptice koje su građene kao tenk (debela koža i čvrsto perje) te ih opisao kao brze poput geparda, otporne kao slonove i okretne kao mačke i na kraju zatražio pojačanje.

Nadređeno zapovjedništvo (Kraljevsko topništvo Australije) nakon samo tri dana poslalo mu je dodatne snage: osam vojnika s dva kamiona.

Bojnik Meredith strojničare je postavio na kamione i krenuo u frontalni direktni napad na jato ptica. Iako je ovaj puta ležati ostalo 100-tinjak ptica, više tisuća njih brzo se raspršilo u manje skupine i potrčalo brzinom većom od tadašnjih kamiona (40 km/h) te vješto izabirući teško prohodan teren za kamione.

Jedan kamion se prevrnuo i bio je uništen, pa se i ovaj drugi pokušaj vojske pripisuje kao pobjeda ptica. Na kraju se vojska povukla neobavljenog posla, a ptice izašle iz rata kao pobjednici.

srijeda, 06.09.2023.

'Rat ruža'

Neobične bitke – bitka kod Barneta

Tijekom engleskih dinastijskih ratova, poznatih i kao 'ratovi ruža', godine 1471. razvila se doista nevjerojatna ('čudljiva') bitka kod Barneta.

Obije strane angažirale 'bacile' su u bitku brojčano masivne snage (po Athumanunhu negdje do 45 000 vojnika ukupno na obije strane) što je za srednji vijek svakako impozantan broj.

Obije 'ruže' (Lancaster i Jorkšir), osim ratnih boja, sve su radile krivo. Naime, to je klasičan građanski rat, heraldičke boje i znakovlje je slično, a noć i magla (smanjena vidljivost) te pospanost i strah (činitelji borbenog morala) morali su uzeti zamah.

Obije vojske na bojište su dovedene tijekom noći, a potom poslane na spavanje. Pred jutro podigla se gusta magla (mjesec travanj i tlo se postupno zagrijava – po Athumanunhu).

Oba zapovjednika bude vojsku u 04.00 sata i žele iznenaditi onog drugog. Ustrojen je bojni poredak, ali vojske se međusobno (noć i magla) ne vide, no, dobro se čuju zvukovi oklopa, konja i oružja.

Zapovjednici počinju 'nagađati' (prema zvuku) gdje je protivničko krilo, a gdje središte i oba zapovjednika krivo percipiraju bojni složaj onog drugog!

Lancasteri (crvena ruža) rade obuhvat desnim krilom lijevi bok Jorkšira (bijela ruža), a gotovo istovremeno Jorkširi forsiraju svoje desno krilo u obuhvat lijevog boka Lancastera. Nakon početnih uspjeha (i jednih i drugih) bojni složaj se jednostavno 'zarotirao' što pak je zbunilo oba središta koja su ostala na svom prvotnom mjestu.

Tog trenutka desno krilo Lancastera pojavilo se ispred središta Lancastera, a tada, naravno, na scenu izlazi snenost i strah vojnika ... naime čuli su bitku, ali i dalje ništa ne vide zbog mraka i magle ...

Iznenadna pojava zastave s ružom oko koje su zraci dovodi zapovjednika središta u konfuziju ... vidi li on zastavu Lancastera na kojoj je ruža okružena 'zvijezdanim' zrakama, ili je to zastava Jorkšira na kojoj je ruža okružena 'sunčevim' zrakama ???

Ista scena pojavila se i kod zapovjednika desnog krila Lancastera koji vidi ružu, ali je ne može zorno razaznati ... a onda su strijele poletjele.

Da bi stvar bila još gora, nakon samo nekoliko minuta oba Lancasterova zapovjednika shvatila su da se bore međusobno, ali ... povik straha: Izdaja! (što je tijekom ratova ruža bila česta pojava – po Athumanunhu) Dovodi do još žešćeg međusobnog nasrtaja (prijateljska paljba).

Lancasteri su se međusobno porazili, a pobjeda je pripala Jorkširu!

ponedjeljak, 04.09.2023.

Neobične bitke

Neobične bitke – operacija 'Cottage'

Otok Kiska, mali, nenaseljen, ali strateški bitan otok, iz Aleutskog arhipelaga, blizu Aljaske, Japanci su zauzeli tijekom 1942. Sredinom 1943. Američka i Kanadska vojska odlučile su preoteti otok Japancima.

Operacijom kodno nazvanom 'Cottage' (Vikendica) angažirano je ukupno 35 000 vojnika uz potporu 95 ratnih brodova i 168 zrakoplova.

Iako su izvidnički zrakoplovi prethodno fotografirali japanske položaje, na kojima je bilo vidljivo da su napušteni, američki zapovjednici sumnjali su da je to japanska kamuflaža.

Brodovi i zrakoplovi žestoko su bombardirali japanske položaje, a pješaštvo se istodobno iskrcalo na otok koji je bio obavijen gustom maglom (dim i prašina bombardiranja još više su pogoršali vidljivost).

Izvidnici su opetovano izvjestili da nema japanskih vojnika na položajima, ali je iskrcavanje nastavljeno i tada je iznenada došlo do 'prijateljske paljbe'.

Nastala je strašna konfuzija u kojoj su 'svi pucali na sve' misleći da se bore s japanskim vojnicima.

Kad su se dim i magla razišli, nastao je šok, nevjerica i čuđenje. Nigdje nije bilo leševa neprijateljskih vojnika, a otok je bio potpuno pust. Naime, japanski vojnici otok su napustili dan ranije pod okriljem magle.

Saveznici su 'osvajanje' pustog otoka platili nevjerojatnim žrtvama: poginulo je 224 vojnika, a ranjeno je bilo 368 vojnika.

nedjelja, 03.09.2023.

'Noći bez mraka'

Noći bez mraka – Napapiiri

Rusija traži novčanu naknadu (odštetu) od Norveške jer su 42 'norveška soba' pobjegla (odlutala, zalutala), prešla granicu i mirno pasla travu s ruskih travnjaka!

Toplo se nadam da će Norvežani isplatiti tu odštetu Rusima, iako me stvarno zanima kojom su formulom (način izračuna naknade) to Rusi izračunali.

Ako pak Norvežani ne isplate traženo, opet se toplo nadam da Rusi neće gađati krstarećim raketama selo Napapiiri u kojem, po nekim starim zapisima kojima raspolažem, živi 'Djed Božićnjak'.

Iako već dugo nisam 'dječak u kojem se budi čovjek', već sam već dugo 'čovjek u kojem još uvijek dječak živi', taj scenarij nikako volio ne bih.

Naime, Norveška je već vratila 40 'odbjeglih' sobova i svi su završili u klaonici! Intenzivno se traga za još onih 2, a počeli su i radovi na obnavljanju ograde koja je od 1954. priječila norveškim sobovima avanture ispaše u Rusiji (tada SSSR).

Tih 7 kilometara sporne i oronule ograde Norvešku će stajati 32 000 eura, što naravno njima neće biti problem (nije im ni problem odšteta za štetu na travi koju su prožvakali 'norveški sobovi'), a mene sada samo 'profesionalno' interesira u koju će stranu biti okrenuti stupovi, ili hoće li stupovi imati 'V' dodatak za 'žilet-žicu'.

Norveška Uprava za poljoprivredu već je poslala dopis i upozorenje autohtonim Saami(j)ima (narod Saami kojeg neki nazivaju Laponci – po Athumanunhu): 'Strogo je zabranjeno prelaziti granicu s Rusijom, uključujući i sobove, jer to je vrlo skupo!'

<	rujan, 2023					>
P	U	S	Č	P	S	N
				1	2	3
4	5	6	7	8	9	10
11	12	13	14	15	16	17
18	19	20	21	22	23	24
25	26	27	28	29	30

Opis bloga

Sheme i skice raznih bitaka u povijesti, ustroji falangi, bojnih redova i postrojbi kroz povijest. Osobno promišljanje o grboslovlju i stjegoslovlju, o bojama i njihovim uporabama tijekom povijesti razvoja vojne vještine i vojski. Mimikrija i kamuflaža kao predmet za istraživanje i promišljanje kroz vrijeme ...

O vojnicima, dočasnicima i časnicima

Bili smo vojnici i mladi ...



... možete nam uzeti naše živote, ali ne možete nam uzeti slobodu i naša uvjerenja!

Nije rat kriv što je rat ... netko je izazvao rat!

O ratovima

Ratove započinju starci koji se o nečemu nisu mogli dogovoriti, vode ih mladi ljudi koji se nikada vidjeli nisu... a kad ti mladi ljudi izginu, opet starci sjednu i dogovore se o miru...

Nitko tko vidio nije zastrašujuću divotu bitke, dok se zastrašujućom bukom k zemlji ruši ratnik u izljevu znoja i krvi, suditi ratniku i pričati o bitkama ne može i ne smije ...

Kada opet jednom ratna baklja dođe u neke druge ruke, nekim drugim ljudima, nekim drugim naraštajima … Neka se oni tada sjete veličanstvenih ratnika i vojnika koji su sada mrtvi i neka oni tada poslušaju poruku tih ratnika i vojnika što hrabro su pali, u tim bitkama divnim i fantastičnim, boreći se plemenito za ideale velike.

Da, oni su sada zauvijek zaštićeni grudom zemlje rodne, prekriveni mahovinom i više ne osjećaju ni mržnju, ni ogorčenja … već svojim svijetlim primjerom spokojnim i dalekim, dalekim poput Zvijezda najdaljih što još uvijek neumorno trepere, upućuju svima nama poruku vječne im Domovine: Mir, Milost, Milosrđe …

Kada jednom opet utihnu kobni vjetrovi rata i ratne rane zacijele, kada mržnja ratna odumre i kada zavlada ljubav i blagostanje. Kada se vrate mutne i bolne uspomene na ine bitke što vodili su ih hrabri ratnici, a koji sada mirno počivaju izmireni međusobno – tada recite mladim naraštajima što dolaze! Pričajte im o tim danima, pričajte im o tim ljudima koji su se odrekli svega: ljubavi, doma i imetka, očeva, majki, žena, djevojaka, braće, sestara i djece, pričajte im o tim ratnicima što hrabro su prešli rijeke, planine i doline i hrabro krenuli u bitke koje su sada već povijest i neka se one više nikada ne ponove …

Rat je zbroj besmislenih postupaka koji se shvaćaju i hvale tek onda ako se pobjedi, a osuđuju se kao pogrešni uvijek ako se izgubi.

Athumanunhova promišljanja

Zašto budale galame - zato što mudri šute!

… o hladnoći, tami i zlu

Ako Athumanunha pitate postoji li hladnoća on će Vam odgovoriti NE! Hladnoća ne postoji, jer hladnoća je samo odsutnost topline. Ako pak pitate Ahumanunha postoji li tama, on će Vam opetovati NE! Tama ne postoji, jer tama je odsutnost svijetla.

Ako pak pitate Athumanunha postoji li zlo … odgovor znate! NE! Zlo ne postoji, jer zlo je samo odsutnost dobroga …


Neka četir' satnika iznesu Hamleta kao ratnika!
Jer on bi, pokazao se, zbilja, pravi kralj,
Da osta u životu. Nek vojnička svirka i obredi
ratni za njega glasno progovore sad!
Nosite tijelo! Ovaj prizor tužan za bojište
lijep je, al' ovdje je ružan.
Haj'te zapovijedite vojnicima paljbu!