Bitke kroz povijest https://blog.dnevnik.hr/asboinu
nedjelja, 22.05.2011.
Bitke američkog rata za nezavisnost
Bitka kod Monmoutha – 28. lipanj 1778.
Nakon što su prebrodili tešku krizu i oštru zimu 1777./1778. u zimskom taboru Valley Forge stanje u Kontinentalnoj vojsci popravilo se. Zahvaljujući pruskom barunu generalu von Steubenu provedena je i dodatna taktička obuka kontinentalnih regulara, pa su oni sada bili spremni i na bitke linijske taktike.
Britanska vojska, točnije BEK (Britanski ekspedicijski korpus) također je prezimio zimu u Philadelphiji, a tijekom zime glavni zapovjednik general Howe na vlastiti zahtjev smjenjen je s dužnosti glavnog zapovjednika i na negovo mjesto došao je general Clinton.
Dolaskom novog zapovjednika generala Clintona britanska vojska pripremala se za evakuaciju Philadelphie i koncentriranje oko grada New York, jer Francuska je otvoreno tijekom veljače 1778. ušla u rat na strani Kontinentalne vojske, pa je stožer Britanske vojske odlučio koncentrirati svoje snage poradi zaštite glavne baze u New Yorku.
Britanska evakuacija, odnosno napuštanje Philadelphie, počela je 18. lipnja 1778. Bila je to duga kolona vojske, topništva i britanskih lojalista, te stanovništva vjernog britanskoj kruni. Kolona se kretala izuzetno spori i bila je lako ranjiva, pa je general Washington odlučio presresti tu britansku kolonu kod grada Monmoutha.
General Clinton također je shvatio da je njegova kolona nezgrapna i da se kreće presporo, a znao je i da će mu kontinentalni general Gates postaviti blokade i zasjede uzduž rijeke Hudson River, pa je napokon odlučio krenuti prema obali (prema Allentownu) te tamo morskim putom uz pomoć brodova prebaciti svoju vojsku u New York.
shematski prikaz bitke kod Monmoutha
U početku, general Washington donio je plan da se britanska kolona sustigne i prisili na prihvaćanje bitke na otvorenom, a to je trebalo napraviti s 4000 vojnika dok bi se kontinentalna glavnina od oko 7000 vojnika kasnije uključila u bitku. Tu zadaću general Washington prvo je ponudio generalu Charles Leeu. No, kako je general Lee stalno spletkario nešto protiv generala Washingtona, tako je i ovu zadaću odbio s izgovorom da ne vjeruje u provodljivost plana.
Nakon Leeovog sumnjičavog držanja i povjerenja u provodljivost plana, general Washington zadaću nudi francuskom markizu generalu Lafayettu, a broj vojnika povećava na 5000. Kad je za to saznao general Lee, naglo se predomislio i počeo insistirati da se zadaća povjeri njemu. Napokon je Washington pristao i pred generala Leea stavio jasnu zapovijed: napasti britansku kolonu bočno i dati vremena kontinentalnoj glavnini da se uključi u napad.
britanska postrojba na hodnji
Toga ljeta vladale su nesnošljive vrućine, dani su bili izuzetno topli i sparni, pa iznenadne ljetne oluje sa snažnom kišom nisu bile neočekivane. Sve u svemu, izuzetno nepovoljno vrijeme, kao meteorološka pojava, za provedbu bitke. General Clinton bio je uvjeren da će ga general Washington napasti, pa je u svoje osiguranje poslao generala Knyphausena sa 'hessiancima'.
Što je tada uradio general Lee i da li je on uopće svoje podređene zapovjednike upoznao s planom glavnog zapovjednika generala Washingtona ostat će nepoznato, no, 'kontinentalci' su udarili sa zapada na britansku zaštitnicu. Nakon kraće borbe opet iz neobjašnjivih i nerazumljivih razloga general Lee zapovjedio je uzmak i povlačenje prema glavnini.
protunapad britansko-hessianskih postrojbi
Vidjevši da se 'kontinentalci' povlače, general Clinton dao se u progon sa svojim postrojbama. Kada je naišla američka glavnina ona je još uvijek bila u hodnoj koloni ne sluteći i ne očekujući da se general Lee povlači i sa sobom dovodi britanske postrojbe u napadajnom složaju.
Kako je jahao na čelu hodne kolone, general Washington odmah je preuzeo inicijativu i zapovijedanje od generala Lee kojeg je na licu mjesta smijenio i oduzeo mu zapovijedanje. General Washington pozvao je Leeove podređene zapovjednike generale Waynea, Stewarta i Ramsaya, te im zapovjedio da okrenu svoje postrojbe (13. kontinentalna pješačka Pennsylvania i 3. kontinentalna pješačka pukovnija Maryland) i kako god znaju neka zadrže britanske vojnike dok se kontinentalna glavnina ne posloži za bitku.
Izgleda da su ostali kontinentalni generali teka sada shvatili naum svog glavnog zapovjednika, no, bilo kako da bilo, kontinentalne 3. i 13 pješačka pukovnije pružile su izuzetno snažan otpor britanskim postrojbama, pa su se ostale kontinentalne postrojbe lako mogle posložiti za konačnu bitku. Amerikanci su uspjeli izvući svoje topništvo na bok britanskog složaja, na uzvisinu Comb Hill i odatle snažno batirati britanski napadački složaj.
heroina Marry Ludwig Hays ('Molly Pitcher') hrbro se snašla tijekom bitke
Na uzvisini Comb Hill još jedna žena heroina zaslužila je priznanje za hrabrost. Bila je to Marry Ludwig Hays, ili poznatija kao 'Molly Pitcher'. Naime, ja ne mogu vjerovati, ali te hrabre žene, te 'kćeri Američke revolucije' jednostavno su zaslužile biti spomenute. Šutke i stoički podnosile su sve teškoće i pratile su svoje muškarce kroz nedaće rata, prale, kuhale, njegovale ranjene i još našle u određenom trenutku spašavati stvar.
Baš poput hrabre heroine iz bitke za utvrdu fort Washington, Margaret Cochran Corbin koja je proslavila topnike reduta Forest Hill (kasnije redut Tryon), ova 'druga Molly' Marry Ludwig Hays, supruga Johna Haysa topnika iz sastava topničke bitnice 'Pennsylvania' ovjenčala se slavom i hrabrošću u trenutku kada je donijela svježu vodu topničkim posadama na položajima.
Marry Ludwig Hays ('Molly Pitcher') tijekom bitke
Naime, tog trenutka britansko topništvo kontrabatirlo je kontinentalno, padom granata posade kontinentalnog topništva ošamućene (dio ih je i poginuo) prestale su pucati iz topova. Hrabra 'Molly', iako i sama ošamućena, jer se u tom zlu trenutku tu našla, nastavila je pucati i puniti topove sve dok se muški topnici opet nisu pribrali.
Za njezinu hrabrost Kontinentalni kongres nagradio ju je s 40 dolara doživotne mirovine. Morat ću nešto napisati, barem jedan članak, o tim divnim i nježnim, a istodobno hrabrim i moćnim heroinama 'kćerima slobode'. No dobro da se vratim bitki.
Padom mraka, bitka se utišala, a britanske postrojbe organizirano su se izvukle i nastavile hodnju za svojom kolonom. Britanci su izgubili oko 300 vojnika, Amerikanci nešto više, oko 350, a oko 100 vojnika jedne i druge strane umrlo je tijekom bitke od toplotnih udara. Interesantan je podatak da je oko 550 britanskih vojnika dezertiralo (oko 450 su 'hessianci') iz kolone i priključilo se 'kontinentalcima'.
Marry Ludwig Hays ('Molly Pitcher') tijekom bitke
Na kraju nešto i o generalu Charles Leeu. On je završio na vojnom sudu i kažnjen je suspenzijom sa zapovjedne dužnosti, pa iako mnogi tvrde i pišu da je njegovo držanje tijekom bitke kod Monmoutha povezano s njegovim stalnim spletkarenjem protiv generala Washingtona, ja bih ipak napisao da se ovaj puta tijekom bitke general jednostavno nije snašao i ponio na razini generala, jer njegovi podređeni generali Wayne, Stewart i Ramsay zamjerili su mu samo što ih nije upoznao sa zapovijedima.
petak, 20.05.2011.
Bitke američkog rata za nezavisnost
Bitka kod Germantowna – 4. listopad 1777. (tijek bitke)
U samo praskozorje 4. listopada 1777. godine, točno u 05.00 izvidnice prethodnice generala Sullivana naletjele su na prednja osiguranja britanskih postrojbi na cesti prema Germantownu. Britanske predstraže odmah su ispalile signalne hice i time alarmirale svoju glavninu, te žestoko stale pružati otpor.
Nakon što su britanska bojna osiguranja svladana, 'kontinentalci' izbijaju pred Cliveden gdje je taborovala britanska 40. pješačka pukovnija, odnosno opet predstraža te pukovnije (oko 120 vojnika). Britanski vojnici utvrdili su se u kamenoj kući suda u Clivedenu (Chew House) i stali opet pružati vrlo žilav i uporan otpor 'kontinentalcima'.
General Washington odmah je pozvao svoje podređene generale na vijećanje što učiniti s Chew House. Neki kontinentalni generali predlagali su da se izdvoji dio snaga za blokadu Chew House, a glavnina neka produži dalje. Međutim, topnički general Henry Knox bio je mišljenja da ostaviti neriješenu stvar sebi iza leđa možda i nije pametno.
General Washington odlučio je da Chew House riješi brigada generala William Maxwella uz potporu četiri laka topa. Međutim, laki topovi 'kontinentalaca' nisu puno naudili debelim kamenim zidovima kuće, a dio vojnika 'kontinentalaca' koji se uspio probiti u kuću britanski vojnici svladali su bajunetama i izbacili ih van iz kuće. Postalo je jasno da su 'kontinentalci' naletjeli na prvi britanski 'tvrdi orah' i da ga neće baš lako riješiti i zdrobiti.
britanske predstraže (bojno osiguranje) ispred kuće Chew House svojim hrabrim i upornim držanjem položaja dali su vremena ostalim britanskim postrojbama za preslaganje tijekom bitke
Nekako istodobno napadajna kolona generala Greenea naletjela je na britanske predstraže na svom smjeru napada i nakon žestokog juriša uspjela svladati britanska bojna osiguranja. Britanska 40. pješačka pukovnija, zaštićena bavljenjem 'kontinentalaca' s utvrđenom kućom Chew House, imala je dosta vremena za uredno odstupanje i pri tomu britanski vojnici pale polja.
shematski prikaz bitke kod Germantowna (vlastita izrada)
Bojište tada prekriva, uz već postojeću maglu, dim baruta, ali i dim spaljenih polja, pa će to još više otežati kretanje napadačkih kolona 'kontinentalaca'. No, desno krilo generala Greenea kojim zapovijeda general Stephen, ne samo da se nije kretalo kako se to od njega očekivalo, nego će i cijelu bitku, koja je mogla biti i dobivena, pretvoriti u poraz.
Naime, skroz nedisciplinirani pripadnici milicije ne samo da ne pružaju potrebitu potporu regularima, već se i kreću bojištem po zvuku borbe, pa lutaju, zaostaju i ne drže svoju crtu, a najgore je to što je njihov zapovjednik general Sthepen pijan! Neshvatljivo i neprihvatljivo za zapovjednika, pa je to na kraju i dovelo do one nesretne 'prijateljske vatre'.
Nadalje, kolona generala Armstronga opet neshvatljivo kreće se bojištem pasivno i umjesto da napadne svom žestinom njezine prethodnice stalno zapodijevaju 'čarke' s 'hesianskim jagerima', a na kraju se i povlače bez da su izvršili dobivenu zadaću. Slično je i s kolonom generala Smallwooda, ta kolona otišla je preširoko i predaleko od bojišta, pa kad se napokon pojavila na bojištu umjesto da napadne svom žestinom i udari u bok britanskom složaju, bez razloga neshvatljivo se izvlači iz borbe.
kontinentalni regulari (časnik s kopljem, dočasnik s puškom, regulari postrojeni, časnik zapovjednik na konju i pored konja general zapovjednik)
Dakle u pravoj borbi nalaze se jedino kolone generala Sullivana i generala Greenea, s time da je general Greene zakasnio i udario tek kad su se postrojbe generala Sullivana već našle 'licem u lice' s britanskim postrojbama. Na kraju, opet poradi nekoordinacije i nepoštivanja zapovijedi kontinentalna 9. pješačka 'Virginia' uvjerena da može riješiti sve sama udara žestoko i ostaje sama na bojišnici, jer je druge kontinentalne pukovnije ne mogu pratiti.
Naime, što se dogodilo. Kako se napadajna kolona generala Smallwooda povukla, to su iskoristili britanski 'kraljičini zeleni rendžeri' (Torijevci odrasli u američkim kolonijama) i britanska pričuva pod zapovjedništvom britanskog generala McDougalla, pa su oni udarili na 'kontinentace' regulare generala Greenea. No, američki regulari borili su se iz dana u dan sve profesionalnije i sve bolje, pa su nanijeli težak poraz 'kraljičinim rendžerima' i britanskoj pričuvi.
Upravo ovo povuklo je regulare 9. pješačke 'Virginija' da nepromišljeno jurnu naprijed bez koordinacije s ostalim kontinentalnim pukovnijama. Pristizanjem britanskih postrojbi pod zapovjedništvom generala Cronwalisa koje su poduzele žestoke protunapade postalo je zorno da će bitka okončati s minimalnom prednošću Britanaca, a posebno nakon 'prijateljske vatre' koju su razmijenile pukovnije generala Waynea i pijanoga generala Stephena, pri čemu su obije pukovnije pretrpjele znatnije gubitke.
pripadnici kontinentalne milicije još uvijek nisu na razini kontinentalnih regulara
Padom sumraka general Washington shvatio je da je najbolje izvući postrojbe iz bitke i krenuti u organizirano povlačenje. General Washington za neuspjeh je okrivio maglu i neočekivani otpor britanskih predstraža kod Chew House u Clivedenu. No, izgleda da su presudni ipak bili slijedeći događaji: nimalo vojničke stege 'sirovih' pripadnika milicije i njihovo totalno ne pružanje potpore izvrsnim regularima, pijanstvo časnika koji zapovijedaju pukovnijama milicije, neshvatljiva i neprihvatljiva kašnjenja, te ne pridržavanje prvotnih dogovora i zadaća, te još uvijek nedostatak bojnih iskustava kontinentalnih časnika za provedbu ovakvih taktičkih napada.
srijeda, 18.05.2011.
Bitke američkog rata za nezavisnost
Bitka kod Germantowna – 4. listopad 1777.
Nakon što su britanske postrojbe zauzele grad Philadelphiu, glavni zapovjednik Britanske vojske u Americi, general Howe, donosi krivu procjenu, te je uvjeren da je Kontinentalna vojska razbijena, dezorganizirana i raštrkana. Međutim, glavnina Kontinentalne vojske, okupljena oko glavnog zapovjednika generala Washingtona, još uvijek broji impozantnu brojku od oko 11 000 vojnika.
Britanski zapovjednik general Howe odlučio je podijeliti svoju vojsku i tako zaštiti svoje komunikacijske crte, ali i dostignute točke, pa je oko 3000 britanskih vojnika poslano u Elktown, dio kontingenta poslan je kao pojačanje u Delaware, a najveći dio, oko 9000 vojnika ostavljen je u vojnom taboru u gradu Germantown (oko pet milja sjeverno od grada Philadelphia) na istočnoj obali rijeke Schuykill.
kontinentalna pukovnija 'New Jersey' tijekom hodnje do Germantowna
General Washington obaviješten je o ovim podjelama (premještanju) britanskih postrojbi, pa se odlučio na jako ambiciozan plan napada (ja bih čak napisao i preambiciozan), jer napad je trebalo provesti s čak četiri napadajne kolone koje skoro da i nisu imale međusobne komunikacije i veze.
Naime, prvu napadajnu kolonu 'kontinentalaca' vodio je general Armstrong zapovjednik milicije Pennsylvania, general Sullivan vodio je kontinentalne regulare u drugoj napadnoj koloni, ostatak regularne vojske 'kontinentalaca' vodio je general Greene u trećoj napadnoj koloni, a četvrtu kolonu vodio je general Smallwood zapovjednik milicija iz Marylanda i New Jerseya.
kontinentalni bojnik John White (kod vrata poziva i bodri svoje vojnike u napadu) vodio je napad na Cliveden odnosno kuću (zgradu suda) ChewHouse
Sve u svemu, iako malo kompliciran plan napada (Kontinentalna vojska još uvijek je 'mlada' i ovakav napad lako bi zakomplicirao stvari i iskusnijim tadašnjim vojskama), zamalo je i uspio, pa je opet poraz pretvoren u veliku korist. Odjednom je poraslo bojno ćudoređe kod kontinentalnih vojnika regulara, a samopouzdanje pojavilo se i kod časnika 'kontinenalaca'. Najvažnije pak je to, da je bitka kod Germantowna još jedan korak bliže uključivanju Francuske vojske u ovaj rat.
Dakle, general Washington uspio je iznenaditi britanskog generala Howea, u samom početku bitke čak ga je i uspio zavarati, ali gusta magla, loša vojnička stega nekih milicijskih postrojbi, nedostatak koordinacije između kontinentalnih napadačkih kolona, a na kraju nedolazak nekih kontinentalnih milicijskih postrojbi na mjesto izvršenja zadaće spasili su Britance od sigurnog poraza.
bojna zastava kontinentalnih postrojbi New Jersey
Točnije, napad 'kontinentalaca' nije krenuo istodobno, zapovjednici napadajnih kolona nisu se držali prvotnih dogovora o vremenima, pa je Amstrongova kolona ostala pasivna tijekom napada, odnosno nije produžila napad smjerom koji joj je bio zacrtan. Kolona generala Smallwooda stigla je prekasno u napad (uopće mi nije jasno gdje su zapeli, vjerojatno su se pogubili poradi guste magle), a kad su napokon stigli odmah su se bez razloga i povukli iz borbe.
Isto tako i general Sullivan prekasno je uveo kontinentalne regulare u napad, a i general Greene neobjašnjivo je zakasnio čak četrdeset i pet minuta od početka napada. Sva ova kašnjenja alarmirala su britanske postrojbe koje su napokon shvatile da je u tijeku stvarni napad, pa je general Howe imao dosta vremena da presloži svoje postrojbe i odgovori na napad.
izuzetno hrabar, ali uzaludan juriš kontinentalne 9. pukovnije regulara 'Virginia', na kraju su okruženi i svi zarobljeni (ostali su sami na bojištu, čak se i njihov general Greene, iako ne svojom voljom, povukao ostavljajući ih same) (ovo je rekonstruirana slika)
Najteža i najgora stvar 'kontinentalaca' dogodila se poradi magle, a to je 'prijateljska vatra', ta prokleta i kobna grješka koja prati američke vojnike (ali ne samo američke!) još i danas najgora je stvar koja se može dogoditi tijekom bitke.
Naime, britanske postrojbe sudarile su se, opet poradi magle, direktno, licem u lice, s kontinentalnim regularima generala Sullivana. Razvila se krvava i teška bitka, a upravo tog trenutka, poradi kašnjenja, pojavljuju se i kontinentalni regulari generala Greenea. Metež bitke i gusta magla zbunio je Greeneove zapovjednike, pa su oni pomislili da su naletjeli na britanske postrojbe, ali u zao trenutak, bilo je to zapravo lijevo krilo 'kontinentalaca' generala Sullivana.
Tog trenutka i regulari generala Sullivana pomislili su za svoje kolege da se pojavilo britansko pojačanje. Počela je izmjena vatre, odnosno došlo je do 'prijateljske vatre'. Nakon desetak minuta kontinentalni časnici shvatili su napokon da se zapravo bore jedni protiv drugih, ali to su shvatili i zbunjeni britanski časnici kojima također u početku nije bilo jasno zašto se dva boka kontinentalnih složajeva tuku međusobno.
general Greene (na konju) shvativši da je ostao sam na bojištu zapovjeda uzmak i povlačenje, a time ostavlja svoju 9. pukovniju regulara okruženu na 'milost i nemilost' protivniku (pritišću ga britanski Cronwalisovi 'crveni kaputi' i kraljičini 'zeleni rendžeri')
Nastao je novi metež koji se pretvorio čisti kolaps, jer više nikome ništa nije bilo jasno. Britanski časnici snašli su se bolje i brže od kontinentalnih. Britanski protunapadi napokon su prisilili neuređene i izmiješane kontinentalne bokove na odstupanje. Iako se opet u kritičnom trenutku tu pojavio i sam general Washington više ništa nije moglo biti popravljeno.
Dakle, britanske postrojbe upisuju još jednu pobjedu, ali sve je više zornije da kontinentalni regulari lako drže bojne crte s britanskim regularima (da se nije dogodila 'prijateljska vatra' ja sam gotovo uvjeren da bi 'kontinentalci' izvojevali pobjedu). Nadalje, general Howe sada vidi da njegov protivnik uopće nije izgubio odlučnost, ali ni inicijativu, pa da je bilo malo više ozbiljnosti i koordinacije između kontinentalnih napadačkih kolona, ali i manje magle, Britanci bi se loše proveli.
odore kontinentalnih postrojbi iz Virginie (licem okrenuti s lijeva nadesno, milicija Virginie, regular Virginie, časnik Virginie i leđima vojni muzičar Virginie)
Na kraju i iz samih gubitaka vidi se da je britanska pobjeda kod Germantowna čista vojnička sreća. Od 11 000 'kontinentalaca' koje je general Washington uveo u borbu, njih 152 (30 časnika i 122 dočasnika i vojnika) je ubijeno, 521 je ranjeno (117 časnika i 404 dočasnika i vojnika). Oko 400 'kontinentalaca' je zarobljeno (uključujući brigadira Mathewsa i cijelu njegovu 9. pješačku pukovniju 'Virginia'.
Kontinentalni brigadni general Nash koji je sa svojom pješačkom brigadom 'Sjeverna Karolina' pokrivao američko povlačenje, ranjen je od topničkih fragmenata, a umro je 8. listopada u kući Adama Gotwals. Njegovo tijelo je pokopano uz vojne počasti 9. listopada u Mennonite sastajalište u Towamencin . Kontinentalni bojnik John White, koji je vodio napad na Cliveden, umro je od zadobivenih rana 10. listopada. Kontinentalni pukovnik William Smith, koji je bio ranjen noseći zastavu primirja u Clivedenu, također je umro od zadobivenih rana. Čak 57 Amerikanaca poginulo je tijekom napada na Chew House.
kontinentalni general Maxwell (u sredini sa plavom lentom) i hrabri kontinentalni bojnik John White (prvi s lijeva sa zelenom lentom) u tradicionalnim smeđim odorama postrojbi New Jersey
Britanski gubici iznosili su: 71 poginula, 448 ranjenih i 14 nestalih, a samo 24 od kojih su bili 'hessianci'. Britanski časnici ubijeni tijekom bitke su brigadni general James Agnew, pukovnik John Bird i pukovnik William Walcott zapovjednik britanske 5. pješačke pukovnije.
Sam tijek ove zanimljive bitke opisat ću nešto podrobnije drugi put.
ponedjeljak, 16.05.2011.
Njemački vojnici (plaćenici) u Američkom ratu za nezavisnost
Popis 'hessianskih' (njemačkih) postrojbi u Američkom ratu za nezavisnost
Kao što sam već prije napisao, 'hessianske' (njemačke) postrojbe koje su sudjelovale u bitkama Američkog rata za nezavisnost stigle su iz slijedećih njemačkih kneževina (pokrajina): Anhalt-Zerbst, Ansbach-Bayreuth, Brunswick-Wolfenbüttel, Hesse-Kassel, Hesse-Hanau i Waldeck.
'hessianac' pripadnik korpusa strijelaca (Hesse-Kassel)
Postrojbe iz pokrajine Anhalt-Zerbst bile su: Rauschenplattova pukovnija 'Princeza od Anhalta', Nupenaova satnija strijelaca (jageri), te jedna topnička bitnica. Postrojbe iz pokrajine Ansbach-Bayreuth bile su: von Voltova 1. pješačka pukovnija, Seybothenova 2. pješačka pukovnija (obije pukovnije su linijsko pješaštvo), te jedna satnija strijelaca (jegera) i jedna bitnica topništva.
'hessianac' grenadir pripadnik pukovnije grenadira (Brunswick)
Iz pokrajine Brunswick-Wolfenbüttel: stigle su: konjanička (draguni) pukovnija 'Princ Ludwig', Breymanova bojna grenadira, von Barnerova laka pješačka bojna, zatim pukovnije linijskog pješaštva redom 'Reidesel', 'Specht', 'von Rhetz', 'Princ Friedrich', te Geysova satnija strijelaca (Brunswick Jägers).
'hessianac' grenadir pripadnik pukovnije fusilira (Hesse-Kassel)
Postrojbe iz pokrajine Hesse-Kassel bile su slijedeće: korpus strijelaca (jageri) ‘Hesse-Kassel’, redom pješačke (fusiliri) pukovnije ‘von Ditfurth’, ‘Erbprinz’, ‘von Knyphausen’ i 'von Lossburg', zatim pukovnija grenadira 'von Rall', pa niz posadnih (garnizonske) pukovnija 'von Bünau’, 'von Huyn', 'von Stein' i 'von Wissenbach’. Tu je bila i jedna pukovnija regulara, pa onda pukovnije musketira (naoružani musketama) 'von Donop', 'von Trümbach', 'von Mirbach', 'Prinz Carl' i 'von Wutgenau', te korpusno topništvo.
'hessianac' musketir pripadnik pješačke pukovnije (Brunswick)
Iz pokrajine Hesse-Hanau bile su: pješačka pukovnija (linijsko pješaštvo) ‘Erbprinz’, Janeckov Freikor (neka vrsta milicije), 'von Creuzbourgov’ korpus strijelaca (jageri) i Pauschova bitnica topova. Iz pokrajine Waldeck stigla je jedna pukovnija regulara, točnije 3. pješačka pukovnija ‘Waldeck’.
linijsko pješaštvo 'hessianaca' u napadu
Dakle, kod 'hessianaca' razlikujemo više pješačkih postrojbi: linijsko pješaštvo (temeljno pješaštvo ustrojeno tijekom 17. stoljeća temeljne namjene napada), fusilire (lako linijsko pješaštvo za drugu crtu, namijenjeno za eksploataciju uspjeha linijskog pješaštva, ili ublažavanje neuspjeha), musketire naoružane musketama (ručni top), grenadire (elitno pješaštvo ponekad naoružano i ručnim granatama za bacanje), strijelci (jageri) (specijalno lako pješaštvo naoružano puškama koje su skuplje od musketa, a namjena tog pješaštva su izvidi, prepadi, ali i snajperske zadaće).
'hessianac' dragun (ovaj dragun konjanik borio se kao pješak, jer nije imao konja. Detalj koji o tomu kazuje su prugaste hlače koje su zamjenile jahače hlače konjanika i teške jahače čizme kojih nema na nogama)
'Hessianci' imaju i konjaničke postrojbe draguna, no, samo je manji broj njih bio na konju, jer 'hessianci' nisu doveli konje iz Europe nadajući se da će se njima opremiti u Americi. Međutim, kada je postalo jasno da će teško doći do konja, te 'hessianske' postrojbe bore se pješke uz bok pješaka.
vlastita slika koja prikazuje neke odore, zastave i detalje odora 'hessianaca'
subota, 14.05.2011.
Njemački vojnici (plaćenici) u Američkom ratu za nezavisnost
Vojnici Hessena - plaćenici koji to zapravo nisu bili (hessianci)
Tijekom Američkog rata za nezavisnost na strani Britanaca bore se njemački vojnici-plaćenici u povijesti zapisani i zapamćeni kao 'hessianci'. No, odmah na početku moram napisati i raščistiti pojam – plaćenik. Naime, vojnici 'hessianci' toga doba nisu plaćenici u današnjem modernom smislu.
'Hessianci' su zapravo unovačeni regulari, dužnici koji službom u vojsci otplaćuju dug, a dio njih su i zatvorenici (kažnjenici i kriminalci) koji odslužuju svoju kaznu u vojsci umjesto u zatvoru. Plaće vojnika 'hessianaca' su gotovo mizerne i minimalne, a neki od njih dobivaju samo hranu (cijela plaća odlazi im na povrat duga). Časnici koji zapovijedaju vojnicima 'hessiancima' su redom iskusni 'karijerni' časnici i velika većina ih je iz njemačkih plemićkih obitelji.
pripadnici 'hessianaca' (jageri) tijekom Američkog rata za nezavisnost (Hesse-Kassel Jäger Corps)
Zašto i kako su se ti njemački vojnici našli u bespućima američkih britanskih kolonija i vrtlogu bitaka Američkog rata za nezavisnost? Naime, tadašnji (Landgrave) pokrajinski grof Frederic II. knez njemačke kneževine Hessia (u to doba još uvijek ne postoji država koju bi se moglo nazvati jedinstvena Njemačka), grof Viliam kneževine Hesse-Hanau, vojvoda Karl I. kneževine Brunswick, princ Frederic kneževine Waldeck, provincijski grof (Markgrove) Karl Alexander kneževine Ansbach i princ Frederic August kneževine Anhalt iz raznoraznih interesa stavljaju svoje postrojbe u službu engleskog kralja Georga III.
Dio 'hessianaca' engleski kralj George III. unovačuje i direktno, a radi se o 'hessiancima' iz kneževine Hanover koja na taj način vraća dug Britaniji. Sveukupno iz svih tih njemačkih kneževina unovačeno je oko 30 000 vojnika plaćenika 'hessianaca' koji će u periodu od 1775. do 1783. biti prebačeno na prostor britanskih trinaest kolonija u Sjevernoj Americi.
'hessinaci' grenadiri tijekom Američkog rata za nezavisnost
Postrojbe 'hessianaca' odlikovala je izuzetna vojnička stega i briljantna vojna vještina, a ustrojeni su u pješačke pukovnije (Jageri, laki pješaci – strijelci, fusiliri i musketiri, teški pješaci – grenadiri), lako konjaništvo – husari i bitničko topništvo. U početku 'hessianske' pukovnije broje od 500 – 600 vojnika, ali kasnije im broj opada na 300 – 400 vojnika.
Do 1777. godine 'hessianci' se bore uglavnom u svim značajnijim bitkama, a nakon 1778. Britanci ih pretežito rabe kao posadne bojne u utvrdama. Najveći i najteži poraz 'hessianci' doživljavaju tijekom bitke kod Trentona kada ih je tijekom ciče zime iznenadio general Washington prešavši rijeku Deleware.
Nakon završetka rata u Europu se vratilo oko 17 000 vojnika 'hessianaca', a njih oko 8 000 poginulo je i umrlo od posljedica ranjavanja ili bolesti. Oko 5 000 'hesianaca' ostalo je u Americi i zasnovalo obitelj u nadi za boljim životom od onog koji ih je čekao u Europi. Dakako, manji broj od ovih 5 000 nije ni mogao birati poradi toga što su ih njihovi časnici odbili vraćati u Europu, jer bili su kriminalci ili kažnjenici.
Athumanunhova vlastita slika (boje odora, zastava i kapa u potpunom su skladu i odgovaraju jedne drugima, a po ćemu se razlikuju vojnici jedni od drugih drugi put)
Na kraju ostaje mi samo da ispišem popis postrojbi 'hessianaca' i pokušam na sebi svojstven način prikazati bogatstvo zastava, boja, znakovlja i inih simbola što iznjedre ih uvijek bitke veličanstvene i neumoljiva 'učiteljica' što zove se jednostavno povijest.
Teško je pisati o bitkama kroz povijest, a pri tomu ne rabiti slike i znakovlje, no, kako je povijest ljudskoga roda jako bogata i vrlo dugačka, ponekad se lako pomiješaju i postanu nerazumljive slike, znakovlje, zastave, boje … no, Athumanunhova lutanja kroz povijest njemu su prekrasna i veličanstvena, pa ako ja u tom svom ushićenju i očaravajućem stanju nekoga ponekad i zbunim nije bilo namjerno i dobro je pitati, jer evo primjera:
Athumanunhova vlastita slika (gdje je i kako Athumanunh izvukao zastavu za Donopovu napadajnu kolonu tijekom bitke na Rhode Islandu)
Na Athumanunhovoj slici zastava starih njemačkih kneževina iz kojih su dolazili 'hessianci' lako možete vidjeti cijeli niz sličnih zastava (Nizozemska, Austrijska, Poljska …), no. to je poradi toga što su se plemićke i kraljevske kuće 'miješale' brakovima, a samim time i znakovlje je postajalo sve sličnije.
Tako npr. možda niste znali da nizozemska kraljevska obitelj potječe od njemačke plemićke obitelji iz Nassaua, pa ako pogledate boje zastava lako se uoči sličnost bojama Nizozemske, nadalje, nekadašnja Prussia imala je teritorij i današnje Poljske, pa lako uočite i kraljevskog poljskog orla koji sliči pruskom, boje su također lako uočljive, a za sam kraj pogledajte današnju zastavu, odnosno njezine boje, Njemačke. Zar to nisu boje povijesnih kneževina?
Ako jednom Athumanunh odluči pisat će ovdje i o zastavama kroz povijest, no, ta je materija vrlo opsežna, nije Athumanunhu nepoznata, pa će za sada kroz bitke biti prikazivane boje, oznake i sve što se može vidjeti u bitkama kroz povijest.
Nisam li to već prije radio s tenkovima, pa zrakoplovima, pa brodovima … a kao specijalni dodatak prikazat ću i odore 'hessianaca', britanskih, francuskih i američkih vojnika koji su se borili tijekom Američkog rata za nezavisnost.
Dakako, razumljivo je što su ljudima ponekad te šarene odore, ali i zastave, zapravo sve slične, ali nisu! U tom šarenilu i bogatstvu boja zapravo vlada čisti vojnički red i sklad i svaka boja svaki gumbić, pa i svaki šav ako želite, na svom su mjestu i pričaju vrlo jasnu, određenu, bogatu i zanimljivu povijesnu priču.
srijeda, 11.05.2011.
Bitke američkog rata za nezavisnost
Bitka na Rhode Island - 29. kolovoza 1778.
Nadnevka 7. prosinca 1776. britanska ratna flota uplovila je u luku Newporta i uz pomoć 6000 britanskih vojnika stavila pod svoj nadzor cijeli grad Newport i cijeli otok Aquidneck. Tom operacijom je osigurana važna luka i baza koja je Britancima bila potrebita za izvršenje prije zamišljenog plana: razdvajanje pobunjenih kolonija i izolacija Nove Engleske.
Kontinentalna vojska iz države Rhode Island imala je britanski garnizon u Newportu stalno na oku, međutim, pokušaj istjerivanja britanskih vojnika s područja otoka Aquidneck tijekom 1777. nije uspio, a novi pokušaj dogodit će se tijekom srpnja 1778. uz pomoć Francuske vojske, odnosno Francuske ratne flote.
shematski prikaz bitke na otoku Aquidneck
Naime, nakon otvorenog uključivanja Francuske u Američki rat za nezavisnost na strani Kontinentalne vojske, to je trebala biti prva zajednička vojna akcija međusobnih saveznika. Francuskom ratnom flotom zapovijedao je francuski admiral Charles-Henri d'Estaing (12 bojnih brodova i 3 fregate, te oko 4000 francuskih vojnika pješaka), a Kontinentalnom vojskom (oko 11 000 regulara i pripadnika milicije) general Sullivan.
Dakle, bitka za Rhode Island poznatija kao bitka na otoku Aquidneck počela je francuskom blokadom luke Newport, te prijelazom oko 10 000 kontinentalnih vojnika iz Tivertona na područje otoka. Bilo je to 8. kolovoza 1778., ali sve je od početka krenulo krivo. Odmah na samom početku savezništva, saveznici (Francuzi i Amerikanci) nisu se mogli dogovoriti o zajedničkom napadu na grad Newport.
Pojavom britanske flote pod zapovjedništvom admirala Richarda Howea (brat generala Howea, glavnog zapovjednika BEK) stvari su se počele još više komplicirati. Naime, francuska flota sada je morala napustiti zaljev Narragansett Bay i prihvatiti pomorsku bitku s britanskom flotom.
Kad su se flote posložile i zauzele postroj za bitku, iznenada se podigao snažan uragan i brodovlje obiju flota jednostavno razbacao, a neke brodove i dosta oštetio. Nakon nevremena obije flote morale su odustati od bitke i otploviti u luke, te izvršiti popravak brodovlja. Britanska flota otplovila je u luku New York, a Francuska flota u luku Boston.
francuski vojnik pješak
Kako je Francuska flota napustila blokadu Newporta, generalu Sullivanu bilo je jasno da bez potpore flote nikada neće zauzeti Newport, pa je on 22. kolovoza zapovijedio ukopavanje i utvrđivanje položaja na uzvisini Honeyman Hill odakle je kontinentalno topništvo razmjenjivalo vatru s britanskim topništvom.
Kako se francusko ratno brodovlje i dalje nije pojavljivalo, general Sullivan zapovjedio je uzmak i povlačenje natrag prema Tivertonu. Britanski zapovjednik general Pigot obaviješten je o povlačenju 'kontinentalaca', pa je odlučio omesti njihovo povlačenje.
Ujutro 29. kolovoza 1778. Istočnom cestom krenuli su britanski regulari pod zapovjedništvom generala Pigota krenuli su u progon 'kontinentalaca', a Zapadnom cestom iz Newporta krenulo je oko 1500 Hessianaca pod zapovjedništvom generala-grofa Donopa. Međutim, general Sullivan na vrijeme je obavješten o pokretu Britanaca i Hessianaca, pa je on ostavio zalaznice na uzvisinama Turkey Hill i Quaker Hill.
'crni vojnici' kontinentalne 1. pješačke pukovnije Rhode Island tri puta su odbili napad Hessianaca i na kraju ih prisilili na povlačenje
Bojnim kontaktom razvile su se žestoke bitke na tim uzvisinama, a najipozantnije i najveličanstvenije odigrale su se na padinama Bloody Run Brook gdje je kontinentalna 1. pješačka pukovnija Rhode Island ('Crna pukovnija') ustrojena od vojnika afro-američkog podrijetla tri puta odbila napad njemačkih vojnika plaćenika.
Bitka je završila oko 1500 sati 29. kolovoza 1778, a do 2400 istoga dana i posljednji kontinentalni vojnik napustio je područje otoka Aquidneck. Britanci su izgubili oko 250 vojnika (od toga Hessianci oko 120 vojnika), a Amerikanci oko 200 vojnika.
utorak, 10.05.2011.
Afrički Amerikanci, 'Crni Amerikanci', Afro-Amerikanci tijekom Američkog rata za nezavisnost
Kontinantalna 1. pješačka pukovnija Rhode Island - 'Crna pukovnija'
Kao što sam već prije napisao, rat je veliko ljudsko prokletstvo koje razdvaja ljude i traži od njih teške i bolne odluke. Tako je bilo i tijekom Američkog rata za nezavisnost koji je prvo podijelio 'bijele ljude', potom 'crvene ljude', a ništa bolje nije bilo ni s 'crnim ljudima'. Strana u ratu mora se izabrati, a najgore je kada se strane podijele.
Dakle, baš kao i starosjedioci (Indijanci Irokezi), Afrički Amerikanci ('Crni Amerikanci', Afro-Amerikanci) koji su danas slobodni stanovnici i građani SAD, dovedeni na silu i ne svojom voljom iz pradomovine Afrike, a u namjeri da budu robovi (još jedno neshvatljivo ljudsko prokletstvo) tijekom Američkog rata za nezavisnost hrabro su se borili na dvije strane (svatko prema svojim uvjerenjima, nadama i vlastitim odlukama).
lijevo 'crni vojnik' pripadnik britanske vojske, desno 'crni vojnik' pripadnik kontinentalne vojske
Ti ljudi, nasilno dovedeni tijekom 17. stoljeća s namjerom da budu robovi na tlu kolonijalne britanske Amerike, točnije njih oko 5000 borili su se u postrojbama Američke kontinentalne vojske, ali i u britanskim postrojbama. Najpoznatije postrojbe iz toga doba su kontinentalna 1. pješačka pukovnija Rhode Island i britanska Kraljevska etiopska pukovnija.
hrabrosti i odlučnosti nije im ni u jednom trenutku nedostajalo (1st Rhode Island Regiment 'Black Regiment')
Dakle, kontinentalna 1. pješačka pukovnija Rhode Island (ostala je zapisana u povijesti postrojbi kao prva 'crna postrojba' makar nije bila ustrojena samo od 'crnaca', jer časnički kadar bio je ustrojen od 'bijelaca'). No, bilo kako da bilo, vojnici i dočasnici bili su pretežito 'slobodni bivši robovi' i robovi dragovoljci, a kako bitku uvijek tuku vojnici i dočasnici tako ja slobodno i konstatiram da je to doista bila 'prva kontinentalna crna postrojba'.
Prema tim hrabrim ljudima, 'crnim vojnicima', nakon Američkog rata za nezavisnost počinjena je strašna i neoprostiva grješka. Naime, dok su 'bijeli vojnici' nakon razvojačenja dobivali novčanu naknadu, 'crni vojnici' na to nisu imali pravo. Trebalo je proći još dugih 80 godina (cijeli jedan ljudski vijek), pa de se i ta nepravda napokon ispravi.
zastava kontinentalne 1. pješačke pukovnije Rhode Island (prva inačica)
zastava kontinentalne 1. pješačke pukovnije Rhode Island (kasnija druga inačica)
Istina, 'bijeli vojnici' (kako rat uvijek iznjedri i 'braću po oružju') odmah su bili žestoki protivnici takve odluke, jer doista, ako su se zajedno borili 'rame uz rame' zašto ih onda razdvajati nakon rata. No, Američkom kongresu ipak je trebalo dugih, predugih 80 godina da ispravi tu nepravdu prema 'crnim vojnicima'.
No, dobro, idem se ja ipak natrag vratiti ustroju prve kontinentalne 'crne postrojbe'. Dakle, krajem 1776. i početkom 1777. godine, brigadir James Varnum, a u nedovoljnom odazivu 'bijelaca' u postrojbe Kontinentalne vojske na području Rhode Islanda, predložio je generalu Washingtonu da se pokušaju mobilizirati 'crni vojnici' oslobođeni robovi.
'crni vojnici' kontinentalne 'crne pukovnije'
General Washington se s tim prijedlogom odmah složio i odobrenje zatražio od Kongresa, a ta ideja odmah se svidjela i Kongresu, pa su oni istu odobrili i proširili i na 'ostale robove' (ako netko od robova želi u redove kontinentalne vojske 'gospodar' mu to mora dopustiti).
Tako se na prvi poziv odazvalo čak 197 'crnaca' slobodnjaka, a još oko 200-tinjak 'robova-dragovoljaca' zatražilo je od svojih 'gospodara' dozvolu za pristupanje u Kontinentalnu vojsku. Ubrzo se ta brojka penje na 500-tinjak ljudi, jer u postrojbu su se javili i 'mulati', odnosno ljudi koji su po bilo kojoj osnovi smatrali da imaju Afro-Američko podrijetlo, pa su time udareni temelji ustroja 1st Rhode Island Regiment poznatije kao 'Black Regiment'.
pripadnici kontinentalne 1. pješačke pukovnije Rhode Island
Kontinentalna 'Crna pukovnija' dobila je i svoju posebnu zastavu i posebne (bijele) odore, vojničke oznake i uskoro se tijekom bitke na Rhode Islandu 29. kolovoza 1778. pokazala kao vrlo hrabra i respektabilna postrojba. Naime, 'crna pukovnija' hrabro je držala svoje položaje na desnom krilu Kontinentalne vojske (Bloody Run Brook) i tri puta iako uz velike gubitke odbila napade njemačkih plaćenika (Hessianaca).
Nakon bitke 'crnu pukovniju' osobno je posjetio i pohvalio kontinentalni general John Sullivan koji je 'crnim vojnicima' nesebično otkrio da su svojom hrabrošću i odlučnošću u obrani i držanju svojih položaja pridonijeli cjelokupnoj konsolidaciji ostalih kontinentalnih postrojbi.
tijekom bitaka 'crni vojnici' čvrsto su držali svoje položaje i borili se doista hrabro
ponedjeljak, 09.05.2011.
Bitke američkog rata za nezavisnost
Predaja kod Saratoge – 17. listopad 1777.
Nakon pretrpljenih gubitaka u prethodne dvije bitke (kod Freemanove farme i kod Bemis Heightsa) general Burgoyne se s ostatkom svoje vojske povukao na utvrđene položaje nedaleko grada Saratoga, točnije na mjesto gdje se danas nalazi naselje Schuylerville.
Nadnevka 8. listopada 1777., nakon što je izvješten da je okružen s oko 15 000 'kontinentalnih' vojnika, general Burgoyne poslao je prve časnike pregovarače generalu Gatesu, pa su time započeli pregovori o uvjetima predaje koji će potrajati sve do 17. listopada 1777.
general Burgoyne predaje se generalu Gatesu kod Saratoge
Tijekom pregovora najveći broj Irokeza (saveznika Britanaca), te kanadskih torija, a koji se nisu željeli pomiriti s predajom, nestajali su pod okriljem mraka probijajući se preko položaja 'kontinentalaca' prema Kanadi. Veliki broj njih je u tomu i uspio, pa su tako u britanskom taboru ostali samo britanski regulari.
Uvjeti predaje koji su bili dogovoreni između generala Burgoynea i Gatesa bili su gotovo idilični. Naime, britanskim vojnicima bit će ostavljene odore i sve zastave, a časnici će zadržati sablje. Nakon predaje svi vojnici su trebali biti pušteni i otpremljeni u Englesku, a tijekom predaje bilo je dozvoljeno posljednje postrojavanje i hodnja do mjesta polaganja oružja.
posljednja hodnja (britanska zastava je zamotana) britanskih postrojbi do mjesta predaje
Tijekom same predaje general Burgoyne ponudio je svoju sablju generalu Gatesu, ali ju je ovaj odbio i pozvao generala Burgoynea u svoj šator na okrjepu i domjenak. No, Kontinentalni kongres nije želio potvrditi dogovor i uvjete predaje koje su dogovorili generali Burgoyne i Gates.
Naime, pustiti samo tako 6000 vojnika koji su se, bez obzira što se sukladno dogovoru nisu smjeli vratiti u Ameriku tijekom trajanja rata i neprijateljstva, vrlo lako mogli ostaviti na službi u Europi i zamijenjeni novim vojnicima iz Europe ili nekih drugih kolonija, Kongres ipak nije želio riskirati.
Tako su razmijenjeni samo viši britanski časnici za zarobljene vojnike kontinentalce, a niži časnici i vojnici razmješteni su u zatvoreničke tabore diljem Nove Engleske. Mnogi britanski i njemački vojnici shvativši da nikad neće biti u mogućnosti povratka u Europu zatražili su prijem u Kontinentalnu vojsku i odlučili su zauvijek ostati živjeti na tlu Amerike.
zemljovid kontinentalne Amerike (vlastita izrada)
Kompletna nekadašnja britanska 62. pješačka pukovnija prešla je u sastav Kontinentalne vojske, a najvažniji uspjeh 'kontinentalaca' pobjedom kod Saratoge je taj što su nakon toga u rat otvoreno, na strani 'kontinentalaca' protiv Britanaca, ušle Francuska, Španjolska i Nizozemska.
Isto tako su i utvrde Fort Ticonderoga i Crown Point bez borbe opet prešle u posjed Kontinentalne vojske. General Gates pak je proglašen 'herojem Saratoge' (iskreno po mom osobnom mišljenju on to nije zaslužio), neki su ga čak predlagali kao zamjenu za generala Washingtona, no, tijekom bitke kod Camdena 16. kolovoz 1780. general Gates počinit će teške, neoprostive i početničke greške koje se njemu nisu smjele dogoditi. No, dobro, 'o tom potom'.
Betsy Rose predaje 'prvu pravu američku' zastavu generalu Washingtonu i tadašnjim kongresmenima (14. lipnja 1777. rezolucija Drugog Kontinentalnog kongresa)
nedjelja, 08.05.2011.
Bitke američkog rata za nezavisnost
Bitka na Bemis Heights – 7. listopada 1777.
Druga bitka u britanskoj kampanji (Operacija Saratoga) odigrala se pod nazivom bitka kod Bemis Heightsa, ili možda ponekad u vojnoj povijesti bitaka poznatija pod nazivom 'Druga bitka kod Saratoge'. Naime, ova je bitka zapečatila sudbinu britanskih postrojbi kojima je zapovijedao general Burgoyne.
Nakon neriješene, vojnički možda i neuspješne, bitke kod Freemanove farme koja se odigrala 19. rujna 1777. general Burgoyne uzaludno se nadao da će 'kontinetalni' general Gates podijeliti svoje snage. Oprezni general Gates nije se micao iz snažnih i utvrđenih položaja Bemis Heightsa.
General Burgoyne uzalud je i čekao obećana pojačanja iz New Yorka koja je trebao dovesti general sir Henry Clinton, ta pojačanja nikako nisu stizala. Doista, general Burgoyne bio je tada u velikim problemima i morao je žurno donijeti odluku, ali koju odluku?!
shematski prikaz bitke kod Bemis Heightsa (Druga bitka kod Saratoge)
Naime, general Burgoyne svjestan je da su njegovi vojnici bojno jako umorni, načele su ih zarazne bolesti (dizenterija), a hrana se dijeli 'na kapaljke'. Rješenja toga problema generalu su se jednostavno nametala, pa se on može povući u sigurnost zidova utvrde Ticonderoge, ili pak natrag u Kanadu. Podređeni časnici i zapovjednici savjetovali su generalu Burgoyneu uzmak i povlačenje natrag u Kanadu.
General Burgoyne obaviješten je da su 'kontinentalci' dobili pojačanja i da general Gates sada ima pod zapovjedništvom oko 11 000 vojnika, a to brojčani odnos 2:1 u korist Amerikanaca. General Burgoyne donosi odluku koja neminovno mora izazvati katastrofu.
scena bitke kod Bemis Heightsa (britanski vojnici padaju u magli i dimu baruta)
General je izabrao napad, a vojska mu je u vrlo lošem stanju (glad, zaraza, borbeni umor i nesposobnost izvedbe manevara, jer nedostaje konjaništvo i teren je izuzetno nepovoljan…), pa ta njegova odluka zapravo možda predstavlja i posljednji očajnički potez da se izbjegne vojnička katastrofa koja je na pomolu.
Na drugoj strani, kod Amerikanaca također problemi. Naime, izbila je otvorena i žestoka svađa između glavnog zapovjednika generala Gatesa i podređenog generala Arnolda. Dok uvijek oprezni general Gates zagovara ostanak u sigurnosti reduta na Bemis Heightsu, general Arnold boji se britanskog flankiranja. Svađa je postala nepodnošljiva i počela strašiti regulare i ostale pripadnike 'kontinentalaca', pa je general Gates privremeno oduzeo zapovjedništvo generalu Arnoldu.
general Simon Fraser pokušava zadržati položaje sa svojom elitnom 9. pješačkom pukovnijom
Nadnevka 7. listopada 1777. general Burgoyne šalje u nasilni borbeni izvid 1500 vojnika pod zapovjedništvom generala Simona Frasera u namjeri da otkrije, odnosno prisili, 'kontinentalce' da se pokrenu i otkriju svoje namjere. Ovaj potez generala Burgoynea prisilio je generala Gatesa na djelovanje, pa je on zapovjedio brigadiru Enoch Pooru neka krene u susret Britancima sa svojom 2. pukovnijom regulara New Hampshire.
kontinetalno lako konjaništvo (Morganovi draguni) u naletu na britansko konjaništvo
Opet, uvijek oprezni general Gates, zapovijeda brigadiru Danielu Morganu da on sa svojim lakim konjaništvom (draguni) ojača i podupre napor Poorove 2. pješačke pukovnije regulara New Hampshire, jer Morganovo lako konjaništvo moglo je izvesti manevar obilaska i napasti Britance s leđa.
originalna (povjesna) zastava kontinentalne 2nd NewHampshire pukovnije (plava izvedba s natpisom 'The Glory Not The Prey' - Žrtva za slavu)
General Gates, iako ga je razriješio dužnosti zapovjednika, dopustio je generalu Arnoldu da ostane s regularima, pa je on u najkritičnijem trenutku bitke (opet nakon žestoke prepirke s brigadirom Poorom) potpuno preuzeo zapovijedanje i umjesto da se zaustavi, nakon što je bojna crta britanskih vojnika slomljena, general Arnold vodi siloviti juriš 'kontinentalaca' na dobro utvrđene položaje njemačkih (Hessians) vojnika plaćenika, odnosno na utvrđene položaje nazvane 'Berrymannovi reduti'.
originalna (povjesna) zastava kontinentalne 2nd NewHampshire pukovnije (zlatna izvedba s natpisom 'We Are One' - Mi smo jedno)
Gotovo nevjerojatno, ali mladi američki regulari bili su spremni krenuti u juriš na savršeno utvrđene položaje njemačkih vojnika-plaćenika. Karizma zapovjednika kojega vojnici slušaju kod generala Arnolda, bez obzira na njegove otvorene sukobe s ostalim visokim američkim časnicima, ni u jednom trenutku nije dovedena u pitanje.
To što je imao general Arnold, tu moć uvjeravanja vojnika za borbu, rijetko je imao koji tadašnji američki časnik, pa su mu oni na tome ponekad i otvoreno zavidjeli i to mu priznavali. No, dobro bolje da se ja vratim bitki.
karizmatični-svadljivi general Benedict Arnold (scena iz svađe sa Američkim 'kontinentalnim' kongresom)
Dakle, bez obzira na izuzetno povoljne i snažno utvrđene položaje, nakon silovitih juriša koji su dolazili poput 'valova plime' (koncentrično opetovani napadi), Hessianci su popustili i uzmaknuli sa svojih položaja. U tim doista teškim bitkama poginuo je (smrtno je ranjen) britanski general Simon Fraser, a general Benedict Arnold zadobio je tešku ranu noge (ista noga kao i u napadu na Quebec), ali nije želio napustiti bojište sve dok ga njegovi podređeni časnici na silu nisu odnijeli na nosilima van crte bojišta.
Na kraju dana bitka je počela jenjavati, britanske postrojbe pretrpjele su teške gubitke, poginulo je, ili je bilo ranjeno oko 400 britanskih vojnika, a istodobno 'kontinentalci' su imali svega 150 poginulih i ranjenih. Britanski vojnici bili su prisiljeni ostaviti svoje mrtve i ranjene 'na milost i nemilost' protivniku, a to jako porazno djeluje na obične vojnike.
general Benedict Arnold vodi juriš na 'Berrymannove redute'
vlastita (Athumanunhova) rekonstrkcija mogućeg izgleda 'Brreymannovih reduta'
Tijekom noći, general Burgoyne shvatio je da je bitka izgubljena i zapovjedio je opći uzmak prema sjeveru, odnosno prema 'Velikim redutima' (današnji Schuylerville) nedaleko gradića Saratoga, gdje će doći do posljednje bitke iz kampanje 'Operacija Saratoga' i gdje će britanske postrojbe pod zapovjedništvom generala Burgoynea pretrpjeti još jedan poraz i biti prisiljene na bezuvjetnu predaju.
scena iz bitke na 'Berrymannovim redutima' (američki regulari doista su voljeli generala Arnolda - kada je pogođen tijekom bitke tukli su se goropadno i vrlo hrabro da ga izvuku iz ruku njemačkih plaćenika)
kontinentalni brigadir Daniel Morgan sa svojim 'dragunima' tijekom bitke s britanskim pješacima
nedjelja, 01.05.2011.
Bitke američkog rata za nezavisnost
Bitka kod Freemanovih farmi (Freeman's Farm) – 19. rujna 1777. (nastavak)
Glavni zapovjednik 'kontinentalaca', odnosno Sjeverne armije, general Gates odlučio je, nakon bojnog kontakta s britanskim postrojbama, svoje postrojbe zadržati u sigurnosti utvrda i reduta Bemis Heightsa.
No, general Benedict Arnold nakon upornog inzistiranja uspio ga je uvjeriti i nagovoriti da se zapodjene bitka s britanskim postrojbama na otvorenom (na čistini). Međutim, uvijek oprezan general Gates dopustio je generalu Arnoldu da u bitku povede samo svoje postrojbe, a ostale kontinentalne postrojbe ostavio je na položajima Bemis Heightsa.
Toga dana, nadnevka 19. rujna 1777. godine, glavni zapovjednik britanskih postrojbi general Burgoyne, podijelio je svoje postrojbe u tri napadajne kolone u namjeri da zauzme uzvisine nedaleko Bemis Heightsa. Tako je desno krilo povjerio brigadiru Fraseru koji vodi 24. britansku pješačku pukovniju ojačanu jednom pukovnijom grenadira i brigadnim topništvom (8 topova). Pod zapovjedništvom brigadira Frasera su i ratnici Irokeza, kanadski torije te Breymanovi Jägeri (lovci).
Iza toga desnog krila britanska je glavnina kojom zapovijeda brigadir Hamilton, a pod njegovim zapovjedništvom su britanske 9., 20., 21. i 62. pješačka pukovnija. Pod zapovjednim nadzorom generala Burgoynea ostale su 29., 31. i 53. pješačka pukovnija, a britanska 47. pješačka pukovnija ostala je u pričuvi s borbenom komorom.
shematski prikaz bitke kod Freemanove farme (osobna izrada)
Desno krilo pod zapovjedništvom je njemačkog generala baruna Riedesela, a ustrojeno je od njemačkih plaćenika (Hesse Hanau) koji su ustrojeni u Riedesel, Specht i Rhetz pukovniju, te topnička bitnica Pausch.
Dok su se britanske postrojbe razvijale i gradile složaj za napad kontinentalni general Arnold krenuo im je u susret i uspio ih je iznenaditi. Lijevo krilo Britanaca koje su ustrojili Hessianci odmaklo je daleko od farme oprezno se krećući prema glavnini 'kontinentalaca' obalom rijeke Hudson River, a desno krilo koje je vodio brigadir Fraser zapelo je u šumovitim klancima, tako je brigadir Hamilton ostao sam sa središtem na koje su 'kontinentalci' udarili svom žestinom.
Razvila se teška otvorena bitka, a nakon tri sata bitke nestalo je streljiva. Međutim bitka se nastavila bajunetama te smjenjujući juriš za jurišem 'kontinentalci' su nanijeli teške gubitke britanskim regularima, ali ni oni više nisu imali snage za daljnje forsiranje napada.
trenutak kada bitka doista poprima 'žestoki karier' streljiva više nema i ostaju samo - bajunete!
General Arnold zatražio je od generala Gatesa pojačanja uvjeren da može uništiti britanske postrojbe, no, general Gates glatko ga je odbio, jer nije bio siguran gdje je desno krilo Britanaca. Na kraju bitki su se pridružili i Hessianci pod zapovjedništvom generala baruna Riedesela i zapravo spasili brigadira Hamiltona i njegove postrojbe.
Dolaskom Hessianaca general Arnold prisiljen je na povlačenje natrag u sigurnost reduta na Bemis Heightsu, a brigadir Freser nikada nije stigao sa svojim postrojbama u bitku kod Freemanovih farmi.
Britanci su u ovoj bitki pretrpjeli izuzetno teške gubitke jer su izgubili više od 600 vojnika. Na drugoj strani 'kontinentalci' su pretrpjeli napola manje gubitke, oko 300 vojnika, ali su oni za razliku od Britanaca lako mogli nadomjestiti te gubitke novim regularima koji su pristizali u sve većem broju.
Poradi ovih velikih gubitaka general Burgoyne prisiljen je bio pričekati pojačanja koja će dovesti general sir Clinton, pa će nakon toga krenuti u 'Drugu bitku kod Saratoge', poznatiju kao 'Bitka za Bemis Heights'.
| < | svibanj, 2011 | > | ||||
| P | U | S | Č | P | S | N |
| 1 | ||||||
| 2 | 3 | 4 | 5 | 6 | 7 | 8 |
| 9 | 10 | 11 | 12 | 13 | 14 | 15 |
| 16 | 17 | 18 | 19 | 20 | 21 | 22 |
| 23 | 24 | 25 | 26 | 27 | 28 | 29 |
| 30 | 31 | |||||
Opis bloga
Sheme i skice raznih bitaka u povijesti, ustroji falangi, bojnih redova i postrojbi kroz povijest. Osobno promišljanje o grboslovlju i stjegoslovlju, o bojama i njihovim uporabama tijekom povijesti razvoja vojne vještine i vojski. Mimikrija i kamuflaža kao predmet za istraživanje i promišljanje kroz vrijeme ...
O vojnicima, dočasnicima i časnicima
Bili smo vojnici i mladi ...
... možete nam uzeti naše živote, ali ne možete nam uzeti slobodu i naša uvjerenja!
Nije rat kriv što je rat ... netko je izazvao rat!
O ratovima
Ratove započinju starci koji se o nečemu nisu mogli dogovoriti, vode ih mladi ljudi koji se nikada vidjeli nisu... a kad ti mladi ljudi izginu, opet starci sjednu i dogovore se o miru...
Nitko tko vidio nije zastrašujuću divotu bitke, dok se zastrašujućom bukom k zemlji ruši ratnik u izljevu znoja i krvi, suditi ratniku i pričati o bitkama ne može i ne smije ...
Kada opet jednom ratna baklja dođe u neke druge ruke, nekim drugim ljudima, nekim drugim naraštajima … Neka se oni tada sjete veličanstvenih ratnika i vojnika koji su sada mrtvi i neka oni tada poslušaju poruku tih ratnika i vojnika što hrabro su pali, u tim bitkama divnim i fantastičnim, boreći se plemenito za ideale velike.
Da, oni su sada zauvijek zaštićeni grudom zemlje rodne, prekriveni mahovinom i više ne osjećaju ni mržnju, ni ogorčenja … već svojim svijetlim primjerom spokojnim i dalekim, dalekim poput Zvijezda najdaljih što još uvijek neumorno trepere, upućuju svima nama poruku vječne im Domovine: Mir, Milost, Milosrđe …
Kada jednom opet utihnu kobni vjetrovi rata i ratne rane zacijele, kada mržnja ratna odumre i kada zavlada ljubav i blagostanje. Kada se vrate mutne i bolne uspomene na ine bitke što vodili su ih hrabri ratnici, a koji sada mirno počivaju izmireni međusobno – tada recite mladim naraštajima što dolaze! Pričajte im o tim danima, pričajte im o tim ljudima koji su se odrekli svega: ljubavi, doma i imetka, očeva, majki, žena, djevojaka, braće, sestara i djece, pričajte im o tim ratnicima što hrabro su prešli rijeke, planine i doline i hrabro krenuli u bitke koje su sada već povijest i neka se one više nikada ne ponove …
Rat je zbroj besmislenih postupaka koji se shvaćaju i hvale tek onda ako se pobjedi, a osuđuju se kao pogrešni uvijek ako se izgubi.
Athumanunhova promišljanja
Zašto budale galame - zato što mudri šute!
… o hladnoći, tami i zlu
Ako Athumanunha pitate postoji li hladnoća on će Vam odgovoriti NE! Hladnoća ne postoji, jer hladnoća je samo odsutnost topline. Ako pak pitate Ahumanunha postoji li tama, on će Vam opetovati NE! Tama ne postoji, jer tama je odsutnost svijetla.
Ako pak pitate Athumanunha postoji li zlo … odgovor znate! NE! Zlo ne postoji, jer zlo je samo odsutnost dobroga …
Neka četir' satnika iznesu Hamleta kao ratnika!
Jer on bi, pokazao se, zbilja, pravi kralj,
Da osta u životu. Nek vojnička svirka i obredi
ratni za njega glasno progovore sad!
Nosite tijelo! Ovaj prizor tužan za bojište
lijep je, al' ovdje je ružan.
Haj'te zapovijedite vojnicima paljbu!