Bitka kod Freemanovih farmi (Freeman's Farm) – 19. rujna 1777. (uvod)
Bitka kod Freemanovih farmi odigrala se u okviru vojne kampanje poznatije pod nazivom 'Operacija Saratoga', a ponekad je u analima bitaka kroz povijest zabilježena i kao 'Prva bitka kod Saratoge'.
Nakon neuspjelog vojničkog pokušaja opskrbe hranom, ratnim doknadnim materijalom i konjima, a koji je poduzeo njemački (Brunswick) brigadir Baum, te briljantne vojničke pobjede 'kontinentalaca' pod zapovjedništvom kontinentalnog generala Starka kod Benningtona, Američka kontinentalna vojska, točnije njezina Sjeverna armija, dobiva pojačanja u ljudstvu i ratnom doknadnom materijalu.
Glavnina te Sjeverne armije 'kontinentalaca' utaborila se sjeverno od ušća rijeke Mohawk i Hudson River na dominantnom uzvišenju Bemis Heights. Tijekom mjeseca kolovoza 1777. smijenjen je zapovjednik kontinentalne Sjeverne armije general Schuyler, pod optužbom za kukavičluk i neprofesionalnost tijekom opsade utvrde Ticonderoga.
Novi zapovjednik Sjeverne armije sada je bivši britanski časnik general Horatio Gates koji je vrlo oprezan časnik vičan zapovijedanju i vojnim prosudbama. Jedan od njegovih podređenih je i general Benedict Arnold, izuzetno vojnički nastrojen časnik od akcije, časnik kojeg podređeni slušaju i časnik koji može u svakom trenutku 'podgrijati' bojno ćudoređe svojih vojnika, no, istodobno on je i malo previše siguran u sebe i svoje odluke.
Američka kontinentalna vojska uspješno je prebrodila sve 'porođajne' muke mlade vojske i uskoro će postati vojska koja će biti dostojan protivnik Britanskoj kraljevskoj vojsci
Dakle, imamo četiri briljantna generala koji zapovijedaju znatnim vojnim snagama, a uskoro će im se priključiti na toj pozornici povijesti bitaka i peti general. Dakako, radi se o britanskom zapovjedniku Burgoyneu, njemačkom generalu barunu Riedeselu, zatim kontinentalni generali Gates i Arnold, a nadolazeći je britanski general sir Henry Clinton koji vodi pojačanja za generala Burgoynea.
Uskoro na ovom području moglo bi postati vruće, jer imamo briljantne časnike prave virtuoze u vojničkom poslu, te sada već polako dvije podjednako obučene i za bitku spremne vojske. Naime, kontinentalna 8. (Sjeverna) armija sada je već postala iskusna i dostojan protivnik britanskim postrojbama.
Ne mogu i nikako ne smijem zaboraviti napomenuti da je utvrde 'kontinentalaca' na Bemis Heightsu uredio izvrstan inženjerijski časnik (Poljak po nacionalnosti) brigadir Thaddeus Kosciuszko, a koji usput i obučava kontinentalne regulare u najboljem načinu svladavanja britanskih zaprijeka i reduta.
Nadnevka 18. rujna 1777. sasvim slučajno 'sudarile' su se prethodnice britanskih kolona i borbena osiguranja kontinentalne Sjeverne armije. Ovaj slučajan vojnički sudar 'kresnuo je iskru' koja će uskoro zapaliti veliki požar koji se neće ugasiti sve do treće bitke za Saratogu (slijede veličanstvene bitke kod Freemanovih farmi, bitke za Bemis Heights i napokon velika bitka kod Saratoge).
američki 'golobradi' mladi vojnici regulari pod vodstvom i zapovjedanjem sve iskusnijih kontinentalnih časnika polako postaju protivnik kojeg se nikako ne smije podcjenjivati
Dakle, vojske su se susrele, došle u bojni kontakt i njihovi zapovjednici počinju grozničavo razmišljati i donositi odluke, jer svima je jasno da predstoje teške bitke. Britanski glavni zapovjednik pomalo rizično dijeli svoje snage u tri napadne kolone i čini kobnu grešku svakog zapovjednika – podcjenjuje i omalovažava protivnika! Naime, namjera generala Burgoynea je vojnički ispravna, jer on želi zauzeti ključnu točku terena, a to je uzvišenje pored Bemis Heightsa koja ju nadvisuje, ali pri tomu s prijezirom gleda na bojno ćudoređe i bojnu kvalitetu američkih regulara, pa će mu se to polako 'obijati o glavu' i cijenu će napokon platiti pod Saratogom.
Nadalje, američki general Benedict Arnold iako briljantan zapovjednik previše srlja i nepotrebno ide u rizik otvorene bitke s britanskim postrojbama. Dakako, američki regulari sada su vični linijskoj taktici i sposobni su za bilo koji bojni manevar, no, što je previše niti s 'kruhom ne valja', jer ni britanski regulari nisu za podcjenjivanje.
Na kraju, tu su i ostale postrojbe kontinentalne milicije koje se bore sve kvalitetnije, kanadski torije, rendžeri, indijanski ratnici (njih najmanje rabe obije strane, a izuzetno su pogodni za izvide, brze prepade i osiguranja), nikako se ne smiju zaboraviti ni njemački plaćenici.
Dobro, za uvod u operaciju Saratoga, odnosno 'prvu bitku kod Saratoge' bilo bi dovoljno, ostaje još samo kratko opisati tijek bitke, a o tome drugi put.
Kod Američke kontinentalne vojske sve polako postaje 'vojnički na svom mjestu', pješaštvo podupire topništvo i konjaništvo, tu su i reddžeri, a britanski časnici još uvijek ih podcjenjuju
Bitka kod Brandywine - 11. rujna 1777.
Bitka na potoku Brandywine (Brandywine Creek) u povijesti bitaka Američkog rata za nezavisnost odvijala se tijekom vojne kampanje poznatije pod nazivom 'Operacija Philadelphia'.
Naime, britanski general William Howe, glavni zapovjednik britanske vojske u američkim kolonijama, nakon što je bezuspješno pokušavao izvući Kontinentalnu vojsku na otvoreno i prisiliti glavnog zapovjednika generala Washingtona da prihvati odlučujuću bitku na području New Jerseya, odlučio je ratnim brodovima prebaciti glavninu svoje vojske do zaljeva Chesapeake Bay.
Ovaj vrlo kontraverzan vojnički potez generala Howea izgleda da je bio razumljiv samo njemu (no, general Howe dobio je za tu odluku pristanak engleskog kralja), jer vojnički gledano osim što je uspješno zauzet grad Philadelphia nikakvog drugog vojničkog uspjeha ta operacija nije donijela.
Međutim, nakon zauzeća grada Philadelphia general Howe neshvatljivo i užasno sporo napreduje kroz Philadelphiu, pa će se to napokon Britancima i obiti o glavu, jer njihova kampanja na jezeru Champlain i kroz dolinu Mohawk River doživjet će totalni fijasko kod Saratoge i još k tome uvući Francusku u rat na strani Amerikanaca.
shematski prikaz bitke na Brandywine
Dakle, čim se iskrcao u zaljevu Chesapeake Bay general Howe krenuo je prema gradu Philadelphia. U susret, s namjerom da ga odbaci, krenuo mu je general Washington. Nadnevka 9. rujna 1777. 'kontinentalci' su zaposjeli jake položaje na potoku Brandywine na području Chad's Ford.
General Washington uvjeren je da će Britanci pregaziti potok na ovom mjestu i krenuti u frontalni napad, pa shodno tomu on i razmješta svoje postrojbe. Na desnom krilu je general John Sullivan, u središtu i lijevo krilo pak drži general Nathaniel Greene.
Na drugoj strani general Howe ostavlja oko 5000 vojnika pod zapovjedništvom njemačkog generala Knyphausena koji ima zadaću provedbe lažnog napada preko Chad's Forda, a on sa generalom lordom Cornwallisom provodi manevar obilaska, odnosno flankira desno krilo 'kontinentalaca'.
Oko podneva 11. rujna 1777. britanske i njemačke plaćeničke (Hessinas) postrojbe uz snažnu topničku potporu primaknule su se bliže potoku, pa je general Washington uvjeren da je napad krenuo. Istodobno na desnom krilu lord Cornwallis počeo je ustrojavati bojni složaj na padinama Birminghamu Meeting House.
njemački (Hessianci) jageri (lovci) profesionalno su izveli lažni napad i uspjeli prevariti generala Washingtona
General Sullivan šalje poruku generalu Washingtonu da mu je na desnom krilu britanski bojni složaj, međutim Washington je uvjeren da je to britanski lažni napad. Ipak, general Sullivan samoinicijativno okreće dio svoga postroja prema lordu Cornwallisu.
U međuvremenu pristigao je i general Howe s glavninom britanskih postrojbi, a napad generala Knyphausena odjednom je stao. General Washington prekasno je shvatio da mu prava opasnost zapravo prijeti na desnom krilu, a ne frontalno, pa šalje generala Greenea u pomoć generalu Sullivanu. No, za taj manevar 'kontinentalaca' već je bilo prekasno. Postrojbe generala Sullivana su odbačene sa svojih položaja, postrojbe generala Greenea nisu stigle, a general Knyphausen krenuo je u novi, ali sada stvarni napad preko potoka Brandywine.
general Sullivan iako je hrabro pokušao nije mogao zaštititi flankiranje cijelog desnog krila
'Kontinentalci' su izgubili sve položaje i bili prisiljeni na uzmak i povlačenje. No, zašto opet (po tko zna koji put) general Howe ne kreće u progon razbijenog protivnika (valjda mu nedostaje konjaništvo) već zapovijeda odmor i podizanje tabora.
Time je bitka kod Brandywine završila porazom 'kontinentalaca', ali i nepotpunim uspjehom Britanaca koji su opet propustili dokrajčiti glavninu Kontinentalne vojske koja se povlačila.
ni hrabri i siloviti ispadi 'kontinentalnih' draguna više nisu mogli popraviti stvar tijekom bitke kod Brandywine
Britanci su tijekom bitke izgubili oko 550 vojnika, a Amerikanci oko 1000. Markiz de Lafayette koji se borio s generalom Sullivanom bio je među ranjenim američkim vojnicima. Amerikanci su izgubili i 11 dragocjenih topova, a general Knyphausen je imao samo 40-tak poginulih ukupno u oba napada.
ni nakon vojničke pobjede kod Brandywine general Howe nije krenuo u potjeru za razbijenim protivnikom (general Howe nakon bitke na potoku Brandywine okružen svojim vojnicima i njemačkim plačenicima)
Bitka (zasjeda) kod Oriskanya – 6. kolovoz 1777.
Dakle, namjera Britanaca, a samim time i zapovijedi generala Barry St. Legera bile su kristalno i zorno jasne i razumljive. On je trebao dolinom Mohawk Rivera svojim postrojbama izbiti pred grad Albany i tamo se spojiti sa snagama generala Burgoynea.
Nadalje, dolina Mohawk Rivera bila je izuzetno plodna i pogodna za poljoprivredu, pa je kao takva i bila glavna žitnica 'kontinentalaca' koja je hranila kompletnu Kontinentalnu vojsku. Zapovjednik britanskih snaga koje su trebale zauzeti tu plodnu dolinu bio je general Barry St. Leger veteran ratova s Indijancima i Francuzima.
Kod britanske kanadske utvrde fort Oswego generalu St. Legeru pridružilo se oko 100-tinjak kanadskih rendžera (torija) pod zapovjedništvom brigadira Butlera (ponekad ove rendžere povijest bitaka pamti i kao 'Butlerovi rendžeri'), te oko 1000 ratnika Irokeza (Seneca, Onondaga, Mohikanaca i Cayuga).
Nadnevka 3. kolovoza 1777., te britanske mješovite snage (britanski regulari, Hessianci, Irokezi i torije), njih sveukupno oko 3000, izbile su pred utvrdu 'kontinentalaca' fort Stanwix. Ujutro 4. kolovoza 1777. kontinentalni general Nicholas Herkimer krenuo je s oko 800 pripadnika milicije iz županije Tryon prema utvrdi fort Stanwix kao pojačanje za utvrdu.
iako teško ranjen general Herkimer nije napustio bitku već hrabro izdaje zapovjedi svojim podređenim časnicima i tako konsolidira redove milicije koju je zahvatila panika nakon upada u zasjedu
Nadnevka 5. kolovoza 1777. general Herkimer sa svojom postrojbom stiže blizu Oriskanya te tu noć pripadnici kontinentalaca koriste za odmor u selu Oneida, a stražu i osiguranje pruža im 60-tak ratnika Oneida iz klana 'Medvjed'. Ujutro 6. kolovoza general Herkimer skupio je svoje časnike i želio je napraviti plan za deblokadu utvrde fort Stanwix.
Međutim, neuvježbani i nekompetentni zapovjednici pripadnika milicije prozivaju generala Herkimera i dobacuju mu da je kukavica, te da bi ih trebao što prije povesti cestom do utvrde. Nakon nekog vremena general pristaje i kreće bez plana u hodnju prema utvrdi, ali u zao trenutak.
shema zasjede i bitke kod Oriskanya
Na staroj vojnoj cesti koja je vodila prema utvrdi već je bila postavljena zasjeda u obliku udice, a istu je postavilo oko 700 pripadnika kanadskih torija i Irokeza. Mjesto za zasjedu mudro je izabrao poglavica Mohikanaca Joseph Brant, jer na dvije milje zapadno od Oriskanya cesta ulazi s jedne strane u klanac, a s druge strane je močvarno šumsko tlo.
Ne sluteći nikakvu opasnost kontinentalci su uletjeli nespremni u zasjedu, a vidjevši lagan plijen i pripadnike milicije u panici Irokezi su pojurili sa svojih položaja na samu cestu. Razvilo se nekoliko odvojenih bitaka tipa 'kontinentalci protiv britanskih regulara', 'kontinentalci protiv Irokeza', 'Irokezi (Mohikanci i Senece) protiv Irokeza (Oneida)', 'kontinentalci protiv torija' …
'kontinentalna milicija' pokušava odbiti nalet kanadskih torija i britanskih regulara
Bitka se zapravo pretvorila u veliku 'klaonicu', a posebno nakon što je pred kraj dana pala jaka kiša i smočila barut pušaka, pa su u prvi red došla hladna oružja poput vojničkih bajuneta, raznih vojničkih i lovačkih noževa, mačeva i tomahawka.
Bitka ja završila neriješeno, jer i jedna i druga strana povukle su se iz nje nakon pretrpljenih strahovitih gubitaka. Kontinentalci i Oneide izgubili su oko 650 ljudi, a Britanci, torijevci i Irokezi oko 500 ljudi (mrtvi, ranjeni, zarobljeni i nestali).
sve s ispremiješalo tijekom bitke kod Oriskanya i bitka je postala strašna i krvava 'klaonica'
Tijekom bitke general Herkimer zadobio je tešku ranu šest centimetara ispod koljena, ali se nije dao izvući iz bitke bez obzira što su njegovi časnici insistirali, a ratnici Oneida bili spremni da ga iznesu kroz protivničke redove. General je svojim ostankom na bojištu zapravo i konsolidirao redove 'kontinentalaca' koji su se okupljali oko njega pokušavajući ga zaštititi.
Hrabri general Herkimer umro je od zadobivene rane samo deset dana nakon krvave bitke kod Oriskanya koja je zapravo zaštitila dolinu Mohawk Rivera od upada britanskih postrojbi koje su zadržane kod utvrde fort Stanwix, a kasnije i doprinijela pobjedi 'kontinentalaca' kod Saratoge, jer general St. Leger zadržan na tom mjestu nije na vrijeme stigao u bitku.
Opsada utvrde fort Stanwix – 02. kolovoz do 22. kolovoz 1777.
Britanska utvrda fort Stanwix pala je u ruke 'kontinentalaca' 12. srpnja 1776. 'Kontinentalci' inženjerci odmah su počeli rekonstrukciju utvrde i preimenovali je u utvrdu fort Schuyler, ali mnogi je dalje nazivaju 'Fort Stanwix', a kao takva ući će i u povijest bitaka Američkog rata za nezavisnost.
Utvrda je ključna točka obrane 'kontinentalaca' u dolini Mohawk River i ona je glavna zaprijeka prodoru britanskih postrojbi dolinom Mohawk Rivera prema gradu Albany, a kao takva predstavlja vrata i ključ za poljoprivredno bogato zemljište (žitnica 'kontinentalaca') koje hrani cijelu Američku kontinentalnu vojsku.
utvrda fort Stanwix (fort Schuyler) danas predivno restaurirana i uređena čuva uspomene na herojske bitke mladih američkih regulara
Tijekom travnja 1777. godine zapovjedništvo nad utvrdom dobiva kontinentalni časnik brigadir Peter Gansevoort zapovjednik kontinentalne 3. pješačke pukovnije New York. Tako zapravo regulari 3. pješačke pukovnije New York postaju stalna posada utvrde.
mladi regulari 3. pješačke pukovnije New York hrabro su obranili svoju utvrdu i značajno doprinjeli pobjedi 'kontinentalaca' kod Saratoge
Izvidnici iz plemena Oneida (Indijanci saveznici 'kontinentalaca) uočili su pokrete britanskih postrojbi, kanadskih rendžera (torija, torijevci) i Indijanaca Irokeza odanih britanskoj kruni, te upozoravaju brigadira Gansevoorta na moguću opasnost od opsade.
Britanska glavna snaga za opsadu utvrde fort Stanwix su britanski regulari iz sastava kraljevske 8. pješačke pukovnije (oko 750 vojnika) uz potporu kanadskih rendžera i Irokeza (negdje oko 800 ljudi zajedno).
ratnik iz plemena Oneida (saveznici 'kontinentalaca') značajno pak su doprinjeli u tomu da regulari 3. pješačke pukovnije New York uspiju obraniti svoju utvrdu (ti hrabri ratnici Oneide bili su vješti izvidnici, dobri stražari i izvrsni borci)
Na drugoj strani utvrdu brani također pukovnija regulara iz sastava kontinentalne 3. pješačke pukovnije New York (oko 750 vojnika), a u pomoć im je trebalo stići pojačanje koje je vodio kontinentalni general Nicholas Herkimer (oko 800 pripadnika milicije i Oneida).
Međutim, pojačanje koje je vodio general Herkimer upalo je kod Oriskanya u vješto postavljenu zasjedu Irokeza (Mohikanci i Senece) i kanadskih torija (Butlerovi rendžeri), te se kod Oriskaniya razvila najdramatičnija i najkrvavija bitka cijelog Američkog rata za nezavisnost (po broju poginulih vojnika učesnika u bitci).
pripadnici plemena Seneca i kanadski torije borili su se na strani Britanaca
Opsada utvrde produžena je do 22. kolovoza 1777. kada je utvrdi u pomoć stigao kontinentalni general Benedict Arnold sa 700 kontinentalnih regulara, 200 pripadnika milicije Massachusetts i 100-tinjak ratnika Oneida.
Utvrda fort Stanwix (fort Schuyler) u potpunosti je izvršila svoju misiju i zadaću, jer britanski general St. Leger nikada nije stigao do grada Albanya sa svojim postrojbama, a to pak će Britanci platiti porazom generala Burgoynea kod Saratoge.
britanski regulari imali su pak pomoć lojalnih Irokeza (Mohikanci i Senece), te kanadskih rendžera (torijevaca)
Naime, general St. Leger pogrešno je bio uvjeren da će se utvrda fort Stanwix predati poput 'sestrinske' utvrde fort Ticonderoga. Branitelji utvrde fort Stanwix kontinentalni regulari iz sastava kontinentalne 3. pješačke pukovnije New York uz požrtvovanu, nesebičnu i svestranu potporu ratnika Oneida hrabro su branili i obranili svoju utvrdu.
Gubitci Britanaca tijekom opsade utvrde bili su: 5 poginulih, 47 ranjenih i 41 zarobljenih, a torije, Mohikanci i Senece zajedno imali su: 32 poginula i 34 ranjenih. Gubitci 'kontinentalaca' iznosili su: 7 poginulih, 18 ranjenih i 9 zarobljenih.
Haudenosaunee – Savez (konfederacija) šest indijanskih naroda
Kao i u svakom ratu tako je bilo i u Američkom ratu za nezavisnost. Nitko nije mogao biti neutralan, strana se morala izabrati ma koliko god to teško i mučno bilo. Američki starosjedioci (Indijanci) iz pet plemena govornog područja Irokeza (Iroquois) još od 1200. godine mirno su živjeli u labavoj konfederaciji pet plemena nazvanoj Haudenosaunee (Duga Kuća)
Dakle, taj 'šumski narod' starosjedioca i prije je bio uključen u ratove koje su vodili došljaci (doseljenici) na tom području, pa je tako bilo i tijekom Američkog rata za nezavisnost. U početku cijeli Savez (konfederacija) Irokeza je na strani Britanaca, a onda se pleme naroda Oneida (narod Velike svete lule) odvaja iz konfederacije i stavlja se u službu mlade Američke kontinentalne vojske.
Dakle, u ovom svom specijalnom dodatku Athumanunh će malo opisati taj Savez, jer na redu je bitka kod Oriskanya koja je u vojnoj povijesti zapisana i kao najkrvavija (po broju poginulih vojnika u jednoj bitci) bitka Američkog rata za nezavisnost.
nekadašnje područje konfederacije Irokeza
Dakle, Savez (konfederacija) pet (šest) plemena indijanskog naroda Irokeza temeljila su plemena Seneke, Cayuga, Onondaga, Oneida, Mohawk (Mohikanac) i Tuscarora koje je primljeno u konfederaciju 1720. godine i dobilo svoje područje na teritoriju Oneida.
Starosjedilački konfederalni Savez naroda 'Duge Kuće' temeljio se na međusobnom nenapadanju plemena u Savezu, a svako je pleme imalo svoju obvezu tijekom održavanja mira i prosperiteta naroda Irokeza. Tako su Senece bili 'čuvari zapadnih vrata Duge Kuće, Mohikanci pak su bili 'čuvari istočnih vrata Duge Kuće', 'svetu vatru' čuvali su Onondage, 'svetu lulu mira' Oneide, a 'sveti wampum' Cayuge.
Način na koji su Irokezi zastupali svoja plemena u konfederalnom savezu umnogome još i danas podsjeća na današnji rad modernog američkog Kongresa, a američki pak Ustav vrlo je sličan (barem onaj u pitanju ljudskih prava i sloboda) Ustavu konfederacije Irokeza.
pripadnik Oneida ratnika 1777. godine
Sve do 1777. godine Irokezi se bore na strani Britanaca, a tada 6. kolovoza 1777. najmanja (brojčano) plemena Oneida i Tuscarora otvoreno se stavljaju na stranu 'kontinentalaca'. Tijekom bitke kod Oriskanya Oneida ratnici u službi su 'kontinentalaca' kao izvidnici kontinentalnog generala Herkimera, oko 150 ratnika Oneida hrabro se bore pod zapovjedništvom generala Gates.
Oko 50-tak Oneida ratnika-lovaca tijekom teške zime pribavlja svježu hranu 'kontinentalcima' koji zimuju u taboru ' Valley Forge'. Osobna kuharica generala Washingtona je žena iz plemena Oneida imena Polly Cooper, a Oneide pak se hrabro bore i pod zapovjedništvom francuskog generala Lafayette.
Krajem 1778. godine preživio je samo mali broj Oneida muškaraca i Kongres im za uslugu daje zemlju u trajno vlasništvo i odaje veliko priznanje, te ih oslobađa vojne obveze. Danas zajednica Oneida broji oko 6000 pripadnika ovoga ponosnog i hrabrog naroda.
zastava (tapiserija) konfederacije Irokeza
Bitka kod Benningtona – 16. kolovoza 1777. godine
Tijekom ljeta 1777. britanske postrojbe pod zapovjedništvom general-bojnika John Burgoyne upisale su nekoliko vojničkih pobjeda (utvrda fort Ticonderoga, Hubbardton i kod utvrde fort Anna), no, negostoljubiv teren, guste i teško prohodne guste šume, te stalno uznemiravanje 'kontinentalnih gerilaca' napokon su načele bojnu nadmoć britanskih postrojbi.
Naime, opskrbni put preko jezera Chamlain iz Kanade bio je dug i nesiguran, a britanskim vojnicima, uz kronični nedostatak ratnog doknadnog materijala, sve je više počela nedostajati hrana. Pojedeni su svi konji dragunske pukovnije, pa se ona sada kretala pješke kao pješačka pukovnija.
General John Burgoyne zapovijeda pukovniku Friedrichu Baumu, zapovjedniku hessianske pukovnije da napadne grad Bennington (u tom gradu kontinentalci su imali skladište hrane i streljiva za svoje potrebe), te priskrbi hranu i streljivo za popunu.
Pukovnik Baum raspolagao je obavještajnim podatkom da je u Benningtonu oko 400 pripadnika milicije, pa je samouvjereno krenuo sa svojom pukovnijom od 800 vojnika hessianaca iz utvrde fort Müller. Dok je pukovnik Baum bio u hodnji prema Benningtonu izvidnici su ga upozorili da je prema Benningtonu krenuo kontinentalni general John Stark s oko 1500 regulara iz New Hempshirea.
shematski prikaz bitke kod Benningtona
Pojava kontinentalnih regulara kojima zapovijeda iskusni general Stark opreznog njemačkog časnika zaustavila je na rijeci Walloomsac River odakle je on poslao zahtjev za još vojnika prema utvrdi fort Müller. Njemački vojnici iz sastava pukovnije pukovnika Bauma odmah su se počeli utvrđivati na uzvišenju pored rijeke, odnosno počeli su graditi redute.
Nadnevka 14. i 15. kolovoza general Stark izviđa položaje Nijemaca i točno u podne 16. kolovoza zapovijeda napad na redute hessianaca. Međutim, manevar za složaj pred bitku koji je izveo general Stark totalno je zbunio pokovnika Bauma i on je u prvom trenutku pomislio da se kontinentalci zapravo povlače ili preslažu za bitku bliže gradu Benningtonu, a stvarnost je ipak izgledala drugačije.
general John Stark vodi napad na redute
Kontinentalci su se podijelili i napali zbunjene njemačke vojnike plaćenike (hessiance) iz više divergentnih smjerova. U žestokom naletu kontinentalaca poginuo je i pukovnik Baum, a ostatak dragunske njemačke pukovnije povukao se u redute na uzvišenju iznad rijeke Walloomsac River i tu hrabro pružao otpor u nadi da će pojačanje iz utvrde fort Müller stići na vrijeme.
Međutim, kontinentalci su ubrzo svladali otpor njemačkih vojnika i to zahvaljujući ratnom lukavstvu. Naime, kanadski torijevci koji su se borili uz njemačke plaćenike obučeni su slično kao i pripadnici milicije kontinentalaca, pa je to još više zbunjivalo njemačke vojnike.
Kanadski torijevci obavijestili su njemačke vojnike da će oni nositi u kapama komad bijelog papira (trebao je to biti znak za raspoznavanje), no, iz neobjašnjivih razloga (najvjerojatnije izdaja u redovima torijevaca) ta informacija stigla je i do kontinentalne milicije, pa su i oni u kape zataknuli komad papira. U općem metežu bitke njemački vojnici više nisu raspoznavali tko im je saveznik, a tko protivnik i oni su popustili uslijed okruženja u koje su upali.
tijekom zarobljavanja protivnika kontinentalci su se potpuno opustili i to zamalo platili porazom
No, sada pak su kontinentalni pripadnici milicije (još uvijek im nedostaje vojničke stege) počeli pljačkati zarobljene njemačke vojnike i provoditi ih u zarobljeništvo, a time su i zaboravili na njemačko pojačanje koje je stizalo pod zapovjedništvom pukovnika Breymanna.
Pukovnik Breymann imao je odmorne vojnike, a vidjevši da su kontinentalci potpuno raštrkani i bez bojnog složaja krenuo je u napad na njih iz pokreta, odnosno iz hodnje. Sreća po kontinentalce je ta što su se tu našli oprezni i budni, ali i bitkama vični iskusni rendžeri (Green Mountain Boys) pod zapovjedništvom brigadira Seth Warnera.
Razvila se doista herojska i veličanstvena bitka između rendžera brigadira Warnera i njemačkih vojnika pukovnika Breymanna. Vojnici obiju strana borili su se hrabro, čisto i vojnički, a nakon što su njemački vojnici pretrpjeli gubitak od oko 150 vojnika pukovnik Breymann zapovjedio je uzmak.
dolaskom britanskog pojačanja bitka kod Benningtona poprimila je doista kritičan trenutak u bitku su se uključili i zapovjednici kontinentalaca, jer vojska kontinentalaca i pripadnika milicije je neoprezno raštrkana
Tom bitkom zapravo je i završena bitka kod Benningtona u kojoj su njemački plaćenici (hessianci) i kanadski torijevci pretrpjeli gubitak od oko 900 vojnika (oko 200-tinjak mrtvih i oko 700 zarobljenih). Američki kontinetalci izgubili su samo 70-tak vojnika (30-tak mrtvih i 40-tak ranjenih).
Ovaj vojnički poraz i gubitak kod Benningtona koštat će generala Burgoynea i doprinijeti njegovom porazu u bitki kod Saratoge.
situaciju spašavaju rendžeri (Green Mountain Boys) pod zapovjedništvom brigadira Warnera koji odbacuju pojačanje koje je doveo pukovnik Breymann
Presjek situacije Američkog rata za nezavisnost tijekom 1777. godine
Dakle, Britanci su tek 1777. godine stvorili povoljne uvjete za poduzimanje dvostruke operacije uzduž rijeke Hudson River u namjeri da se napokon obračunaju s glavninom Američke kontinentalne vojske koja uz sve probleme i 'porođajne' muke mlade vojske stalno prkosi i nanovo se uzdiže nakon svakog vojničkog poraza.
No, general Howe, zapovjednik BEK, (opet meni iz neobjašnjivih i potpuno nerazumljivih razloga) traži od kralja odobrenje da sa svojom vojskom krene prema jugu (Chesapeake Bay) u napad na Philadelphiu, umjesto da krene u susret generalu Burgoyne, koji je sa svojim Kanadskim korpusom (10 000 britanskih i njemačkih vojnika te oko 1000 Indijanaca Irokeza) napao brojčano slabu i nespremnu kontinentalnu Sjevernu armiju na jezeru Champlein.
No, dobro, (nije to jedino što je inače briljantni časnik general Howe učinio nepromišljeno tijekom bitaka i borbi tijekom rata) kralj je generalu odobrio njegovu odluku i on je 23. srpnja 1777. godine iz New Yorka otplovio prema Chesapeake Bay.
britanska vojna kampanja u Philadelphi-i
General Washington pokušao je parirati ovoj i njemu nerazumljivoj odluci britanskih generala, pa je odvojio dio snaga i kod Brandywinea će se sudariti sa snagama generala Howea, ali će biti odbačen, pa će Britanci ući u Philadelphiu. General Washington još će jednom pokušati izbaciti britanske postrojbe iz Philadelphie u bitci kod Germantowna, ali će i tu pretrpjeti poraz i biti prisiljen povući se u Valley Forge gdje će 'kontinentalci' opet preživljavati tešku krizu i oštru zimu.
Međutim, britanske pobjede na jugu bit će skupo (možda po meni i preskupo) plaćene na sjeveru. Ta britanska briljantno zamišljena divergentna operacija odjednom se okrenula protiv njih i počela im se svetiti. Iako je general Burgoyne u početku postigao početne pobjede i uspjehe u bitkama s 'kontinetalcima' Sjeverne armije i izbio pred utvrdu fort Edward, njegova najsnažnija napadačka kolona pretrpjet će težak poraz u bitki kod Benningtona, a poraz će pretrpjeti i kolona koja se kretala iz smjera Oriskanya dolinom Mohawk Rivera.
Valley Forge 'kontinentalci' opet preživljavaju tešku vojničku krizu i oštru zimu
No, ni general Burgoyne ne donosi baš razumljive odluke, pa i on umjesto preslaganja vojske nastavlja nadirati prema Stillwater-u gdje ga čeka kontinetalni general Gates sa 13 000 regulara i pripadnika milicije. Doći će do teških bitaka kod Freeman's Farm i Bemis Heights te do veličanstvene bitke kod utvrde Saratoga, gdje će Britanski kanadski korpus biti uništen.
Dakle, bitke od poraza kod New Yorka, pa do pobjede kod Saratoge bile su najdramatičnije i najkritičnije bitke koje su vodili američki mladi regulari i pripadnici kolonijalne milicije i bile su to doista 'porođajne' bitke jedne mlade, loše uvježbane i nepripremljene vojske s jednom briljantnom vojskom kakva je tada bila Britanska vojska.
Pobjedom kod Saratoge kod Amerikanaca pojavio se 'entuzijazam do opijenosti', a to pak je ponukalo Američki Kongres na efikasnije poteze i veću potporu generalu Washingtonu. Naime, po prvi se put u rat aktivnije uključuju političari (onako kako to treba i biti, jer ti isti političari uvijek i izazovu svaki rat, a onda se drže podalje od njega i pametuju, odnosno veličaju ga ako se pobjedi i okrivljuju ga ako se izgubi. To 'prokletstvo vojnika u ratu' pratilo je i generala Washingtona kojeg njegovi političari (Kongres) sve do pobjede kod Saratoge uopće ne slušaju).
Dobro, tako valjda mora biti, nego američki diplomat Benjamin Franklin napokon je uvjerio 'europske protivnike' Britanije (Francusku, a potom Španjolsku i Nizozemsku) da se pokrenu i pomognu Američki rat za nezavisnost i vojnički, odnosno da pošalju oružje, ratno brodovlje i vojsku u Ameriku.
Dakle, Američki rat za nezavisnost time je prerastao u najveći Pomorski rat koji se vodio tijekom 18. stoljeća. 'Kontinetalci' su napokon dobili pomoć kakva im je bila potrebna, jer stigli su francuski general Lafayette s ratnim brodovima i francuskim vojnicima, poljski vojskovođa brigadir Tadeusz Kosciuszko koji je po meni najviše i doprinio američkoj pobjedi kod Saratoge.
generali Lafayette i Washington dijele tešku vojničku sudbinu i podnose nedaće oštre zime zajedno s vojnicima u Valley Forge
Nadalje, tu je i pruski (njemački) general Friedrich Steuben (tijekom Sedmogodišnjeg rata bio je pobočnik pruskog kralja Friedricha II. Velikog) koji je američke regulare uvježbao po uzoru na prusko pješaštvo, a utemeljitelj je i glasovite američke vojne akademije West Point koja je 'izbacila' sve kasnije američke mlade časnike koji će se boriti u strašnim i tužnim bitkama Američkog građanskog rata gdje će se opet poradi politike vojnici boriti jedni protiv drugih i opet dokazivati ono strašno vojničko prokletstvo:
barun general Friedrich Steuben i general Washington u zimovniku 'kontinentalaca' u Valley Forge
'Rat uvijek započinju nekakvi 'starci' koji se o nečemu ne mogu dogovoriti, a onda ga tuku mladi ljudi koji se nikada vidjeli nisu, pa kad ti mladi ljudi izginu i postanu teški invalidi, 'starci' sjednu i hvale rat ako je bio pobjednički, ili ga okrivljuju ako je gubitnički. No, mladim američkim kadetima (Lee i Grant …) dogodilo se i još strašnije 'vojničko prokletstvo', jer oni su se međusobno poznavali, zajedno stjecali vojničku naobrazbu i znanja … i bili prisiljeni potegnuti mač jedan na drugoga.'
Dobro, dosta mojega jadikovanja nad vojničkom sudbinom. Dakle, uključivanjem u rat Francuske, a kasnije Španjolske i Nizozemske prisilit će Britaniju da još više dijeli svoje vojne snage, a njezini prekooceanski komunikacijski smjerovi postat će vrlo nesigurni i ugroženi što će pak na kraju rezultirati skorijim završetkom rata.
barun general Friedrich Steuben po uzoru na vježbovnik Pruske vojske uvježbava 'kontinentalce'
nakon obuke barun generala Friedrich Steubena po uzoru na vježbovnik Pruske vojske redovi 'kontinentalca' izgledaju doista vojnički, čvrsti su i nepopustljivi, a na krilima pješaštva sada ponosno jašu i jure kontinentalni konjanici draguni
Green Mountain Boys – nesalomljivi i nepokolebljivi zelenih brda Vermonta
Green Mountain Boys (Green Mountain Boyes) ili 'nepokolebljivi zelenih brda Vermonta' dragovoljci su Američkog rata za nezavisnost, doseljenici na područje oko jezera Champlain, pripadnici odreda milicije koji će kasnije postati poseban odred Rangers (rendžeri).
Green Mountain Boys prvotno su ustrojeni i organizirani za borbu protiv guvernerove vlasti tadašnjeg kolonijalnog New Yorka desetak godina prije izbijanja Američkog rata za nezavisnost. Vođe Green Mountain Boysa su braća Ethan i Ira Allen te njihov bratić Seth Warner. Izbijanjem rata Green Mountain Boys-i odmah se stavljaju u službu Američke Kontinentalne vojske.
pripadnik Green Mountain Boys
Pod zapovjedništvom Johna Starka hrabro se bore kod Bunker Hilla (jedini odred milicije koji se spustio do reduta regulara), pod zapovjedništvom Ethana Allena i Setha Warnera zauzimaju tadašnje britanske utvrde Ticonderoga i Crown Point. Sudjeluju u propaloj invaziji Kanade (propali pokušaj 'kontinentalaca' da prenesu iskru borbe za nezavisnost od britanske krune u Kanadu – bitka u Montrealu) gdje su desetkovani, ali i dalje nesalomljivi i nepokolebljivi vraćaju se i štite povlačenje kontinentalne Sjeverne armije iz utvrde fort Ticonderoga.
Green Mountain Boys-i hrabro se bore kod Hubberdtona kao zalaznica (zaštitnica) kontinentalne Sjeverne armije, nanose težak poraz njemačkim Hessiancima kod Benningtona i preokreću bitku u korist 'kontinentalaca'. Posebno se hrabro i odlučno bore tijekom bitke kod Saratoge koja je i prekretnica Američkog rata za nezavisnost.
originalna zastava Green Mountain Boys-a iz Američkog rata za nezavisnost (čuva se u vojnom muzeju u Benningtonu)
Na kraju rata traže svoju samostalnu (14. državu) državu od Kongresa i dobivaju je, makar su ih na trenutak proglasili izdajicama i pobunjenicima. Green Mountain Boys-i na području svoje mlade države Vermont, oko jezera Champlain, obnašaju službu graničara i vojno nadziru ovo izuzetno važno strateško područje koje je tijekom Američkog rata za nezavisnost igralo odlučujuću ulogu.
Naime, područje uz jezero Champlain u britanskoj vojnoj strategiji područje je koje je trebalo poslužiti za spajanje Britanskog Kanadskog korpusa (BKK) i Britanskog ekspedicijskog korpusa (BEK) kod grada Albany gdje je trebala biti uništena kontinentalna Sjeverna armija.
Porazom Britanskog Kanadskog korpusa (BKK) kod Saratoge Britanci napuštaju prvotni plan nadzora nad jezerom Champlain, a 'kontinentalci' napokon mogu presložiti svoje snage i posvetiti se pripremama za konačni obračun sa snagama Britanskog ekspedicijskog korpusa (BEK). Nakon pobjede kod Saratoge 'kontinentalcima' se otvoreno u rat priključuju francuske ekspedicijske snage (FEF) što će ubrzati kraj rata.
vojna situacija tijekom 1777. godine
Green Mountain Boys-i (rendžeri) obnašaju službu izvidnika i graničara (uz kanadsku granicu) te štite stanovništvo od upada Indijanaca iz plemena Irokeza koji su tijekom rata bili saveznici Britanaca sve do 1781. godine kada su raspušteni i preustrojeni.
Green Mountain Boys – nesalomljivi i nepokolebljivi zelenih brda Vermonta
Bitka kod Hubbardtona – 7. srpanj 1777.
Nakon evakuacije, odnosno napuštanja utvrde fort Ticoderoga, američke postrojbe povlačile su se preko reduta Mount Indenpedance dalje prema gradu Castletonu. Povlačenje je bilo izuzetno naporno, jer to je bilo izuzetno vruće i sparno ljeto, a staze kroz šume zarasle i gotovo neprohodne.
Zajedno s postrojbama povlačili su se i bolesni, ranjeni te veći broj civila, pa je to sve još dodatno kompliciralo i usporavalo povlačenje. Da bi stvar bila još gora, britanska 24. pješačka pukovnija pod zapovjedništvom brigadnog generala Simona Frasera krenula je u progon 'kontinentalaca'.
U namjeri da zaustavi te tako odvoji svoju glavninu od britanske postrojbe u progonu, američki general St. Clair ostavlja kod grada Hubbardtona odred milicije 'Green Mountain Boys' pod zapovjedništvom brigadira Seth Warnera koji treba pričekati i prihvatiti zalaznicu (zaštitne snage koje štite povlačenje još od utvrde fort Ticonderoga) 11. pukovnije regulara Massachusetts pod zapovjedništvom brigadira Francisa Ebenezera i 2. pukovnije regulara New Hampshire pod zapovjedništvom brigadira Nathan Halea.
'Kontinentalci' su se utaborili na padinama Monument Hilla, a zapovjednici donose pogrešan zaključak da su britanske postrojbe daleko, pa propuštaju postaviti bojno osiguranje. Tijekom jutra 7. srpnja britanski vojnici iz sastava 24. pješačke pukovnije bili su na samo nekoliko stotina metara od američkih koji ih nisu primijetili, jer nisu bila postavljena bojna osiguranja.
No, umjesto da pričeka njemačke postrojbe, brigadni general Simon Fraser odlučuje se za napad u ranim jutarnjim satima, odmah nakon doručka. Iznenadni napad Britanaca doista je iznenadio Amerikance koji nisu računali da su Britanci tako blizu.
shema bitke kod Hubbardtona
Ipak, američki vojnici brzo su se oslobodili početnog iznenađenja i uspjeli su organizirati obranu te odbaciti britanske vojnike. Sada pristižu njemački grenadiri (Jager) iz sastava pukovnije 'Brunswick' koji su u prethodnici njemačke glavnine baruna Riedesela, pa oni na lijevom krilu i britanski grenadiri na desnom krilu uspijevaju potisnuti 'kontinentalce'.
Napredovanjem britanskih grenadira i njemačkih jagera stvorena je prilika i za frontalno djelovanje ostatka britanske 24. pješačke pukovnije, a dolaskom njemačke glavnine (dvije pukovnije – 'Riedesel' i 'Breymann') inicijativa prelazi u ruke britanskih i njemačkih vojnika. Pogibijom brigadira Francisa Ebenezera raspala se i obrambena crta američkih vojnika i oni su se počeli izvlačiti prema Castletonu.
zastava odreda milicije 'Green Mountain Boys' pod zapovjedništvom brigadira Seth Warnera
Iako su bitku vojnički izgubili, 'kontinentalci' su u potpunosti izvršili svoju zadaću koju su dobili kao zalaznica. Naime, glavnina američke vojske dokopala se sigurnosti Castletona, a njemački barun Friedrich Adolf von Riedesel (veteran mnogih europskih bitaka toga doba) bio je zadivljen hrabrim otporom i ustrajnom obranom američkih vojnika.
Kada je pronađeno mrtvo tijelo brigadira Francisa Ebenezera, barun je zapovjedio dostojan kršćanski pogreb uz vojničko odavanje počasti mladome američkom brigadiru čijom hrabrošću je bio zadivljen.
Amerikanci su imali 41 poginulih, 96 ranjenih i 234 zarobljenih vojnika, a Britanci i Nijemci pak 60 ubijenih i 148 ranjenih. Preživjeli američki vojnici našli su sigurnost u utvrdi fort Edward, a Britanci su odustali od daljnjeg progona. Za nekoliko dana doći će do nove bitke kod Benningtona posljednjoj uvertiri pred bitku za Saratogu.
'Green Mountain Boys' tijekom bitke s njemačkim 'Hessians' vojnicima
< | travanj, 2011 | > | ||||
P | U | S | Č | P | S | N |
1 | 2 | 3 | ||||
4 | 5 | 6 | 7 | 8 | 9 | 10 |
11 | 12 | 13 | 14 | 15 | 16 | 17 |
18 | 19 | 20 | 21 | 22 | 23 | 24 |
25 | 26 | 27 | 28 | 29 | 30 |
Sheme i skice raznih bitaka u povijesti, ustroji falangi, bojnih redova i postrojbi kroz povijest. Osobno promišljanje o grboslovlju i stjegoslovlju, o bojama i njihovim uporabama tijekom povijesti razvoja vojne vještine i vojski. Mimikrija i kamuflaža kao predmet za istraživanje i promišljanje kroz vrijeme ...
Bili smo vojnici i mladi ...
... možete nam uzeti naše živote, ali ne možete nam uzeti slobodu i naša uvjerenja!
Nije rat kriv što je rat ... netko je izazvao rat!
Ratove započinju starci koji se o nečemu nisu mogli dogovoriti, vode ih mladi ljudi koji se nikada vidjeli nisu... a kad ti mladi ljudi izginu, opet starci sjednu i dogovore se o miru...
Nitko tko vidio nije zastrašujuću divotu bitke, dok se zastrašujućom bukom k zemlji ruši ratnik u izljevu znoja i krvi, suditi ratniku i pričati o bitkama ne može i ne smije ...
Kada opet jednom ratna baklja dođe u neke druge ruke, nekim drugim ljudima, nekim drugim naraštajima … Neka se oni tada sjete veličanstvenih ratnika i vojnika koji su sada mrtvi i neka oni tada poslušaju poruku tih ratnika i vojnika što hrabro su pali, u tim bitkama divnim i fantastičnim, boreći se plemenito za ideale velike.
Da, oni su sada zauvijek zaštićeni grudom zemlje rodne, prekriveni mahovinom i više ne osjećaju ni mržnju, ni ogorčenja … već svojim svijetlim primjerom spokojnim i dalekim, dalekim poput Zvijezda najdaljih što još uvijek neumorno trepere, upućuju svima nama poruku vječne im Domovine: Mir, Milost, Milosrđe …
Kada jednom opet utihnu kobni vjetrovi rata i ratne rane zacijele, kada mržnja ratna odumre i kada zavlada ljubav i blagostanje. Kada se vrate mutne i bolne uspomene na ine bitke što vodili su ih hrabri ratnici, a koji sada mirno počivaju izmireni međusobno – tada recite mladim naraštajima što dolaze! Pričajte im o tim danima, pričajte im o tim ljudima koji su se odrekli svega: ljubavi, doma i imetka, očeva, majki, žena, djevojaka, braće, sestara i djece, pričajte im o tim ratnicima što hrabro su prešli rijeke, planine i doline i hrabro krenuli u bitke koje su sada već povijest i neka se one više nikada ne ponove …
Rat je zbroj besmislenih postupaka koji se shvaćaju i hvale tek onda ako se pobjedi, a osuđuju se kao pogrešni uvijek ako se izgubi.
Zašto budale galame - zato što mudri šute!
… o hladnoći, tami i zlu
Ako Athumanunha pitate postoji li hladnoća on će Vam odgovoriti NE! Hladnoća ne postoji, jer hladnoća je samo odsutnost topline. Ako pak pitate Ahumanunha postoji li tama, on će Vam opetovati NE! Tama ne postoji, jer tama je odsutnost svijetla.
Ako pak pitate Athumanunha postoji li zlo … odgovor znate! NE! Zlo ne postoji, jer zlo je samo odsutnost dobroga …
Neka četir' satnika iznesu Hamleta kao ratnika!
Jer on bi, pokazao se, zbilja, pravi kralj,
Da osta u životu. Nek vojnička svirka i obredi
ratni za njega glasno progovore sad!
Nosite tijelo! Ovaj prizor tužan za bojište
lijep je, al' ovdje je ružan.
Haj'te zapovijedite vojnicima paljbu!