Bitke kroz povijest https://blog.dnevnik.hr/asboinu

nedjelja, 29.06.2008.

Athumanunhov izbor

Athumanunhov izbor – specijalni dodatak

Po Athumanunhovom izboru, a poradi toga što se Athumanunhu izuzetno dopada zrakoplov tipa 'North American P 51 Mustang', Athumanunh će u manjoj seriji nazvanoj, na samo njemu razumljiv i svojstven način, 'Athumanunhov izbor – specijalni dodatak' prikazati niz tih zrakoplova s karakterističnim oznakama, bojama, natpisima i kodnim brojevima koji govore o pripadnosti tih zrakoplova. Na prvoj sličici Athumanunh je zorno prikazao crvenim brojkama detalje koji zorno govore kojoj borbenoj skupini pripada prikazani zrakoplov. Tako redom brojke 1, 2 i 3 govore da je nos zrakoplova i njegov gornji dio trupa ofarban u maslinasto zelenu boju koja je karakteristična za zrakoplove 363. lovačke skupine američke 9. zračne armije. Nadalje, brojka 5 prikazuje kodnu oznaku 'C3M' koja kazuje da taj zrakoplov pripada 382. lovačkom skvadronu koji je onda u sastavu 363. lovačke skupine američke 9. zračne armije. Brojka 4 prikazuje karakteristični natpis na zrakoplovu ' Hoo Flung Dung' (što bi u prijevodu značilo 'odbacivač balege', malo možda prosto, ali natpis kazuje tko pilotira tim zrakoplovom), dakle radi se o zapovjedniku 363. lovačke skupine pilotu bojniku Robertu McWherteru. Brojkom 6 ispisana je repna brojčana oznaka (registracija) zrakoplova (4 – 13380). Ako Athumanunh ispiše sve to u originalu to bi trebalo biti slijedeće: - '382nd Fighter Squadron 363rd Fighter Group 9th U.S. Army Air Force'. Na kraju Athumanunh će prikazati i TT značajke pojedinih inačica tog zrakoplova.

North American P 51A Mustang

- dužina: 9.82 m
- visina: 3.70 m
- raspon krila: 11.27 m
- težina: 2918 kg
- posada: pilot
- max. opterećen: 4082 kg
- max. brzina: 628 km/h
- plafon leta: 9555 m
- taktički dolet: 563 km (ode, bori se i vrati se)
- max. dolet: 4104 km (ode i vrati se)
- motor: V 12 Allison V-1710-81 snage 1200 KS
- naoružanje: strojnice 4 x 12,7 mm plus 453 kg bombi

North American P 51B Mustang

- dužina: 9.82 m
- visina: 4.16 m
- raspon krila: 11.27 m
- težina: 3168 kg
- posada: pilot
- max. opterećen: 5352 kg
- max. brzina: 708 km/h
- plafon leta: 12 802 m
- taktički dolet: 2092 km (ode, bori se i vrati se)
- max. dolet: 3347 km (ode i vrati se)
- motor: V 12 Packard Merlin V-1650-3/7 snage 1400 KS
- naoružanje: strojnice 4 x 12,7 mm plus 907 kg bombi (dodatni spremnici za gorivo)

North American P 51D Mustang

- dužina: 9.82 m
- visina: 4.16 m
- raspon krila: 11.27 m
- težina: 3232 kg
- posada: pilot
- max. opterećen: 5262 kg
- max. brzina: 703 km/h
- plafon leta: 12 771 m
- taktički dolet: 1529 km (ode, bori se i vrati se)
- max. dolet: 3701 km (ode i vrati se)
- motor: V 12 Packard Merlin V-1650-7 snage 1700 KS
- naoružanje: strojnice 6 x 12,7 mm plus 907 kg bombi ili rakete 114 mm tip US M 8

subota, 28.06.2008.

Athumanunhova promišljanja

Zrakoplovne rakete tijekom 2. Svjetskog rata

Raketa je, dakako, imala višestruku primjenu i postizala značajnije uspjehe kako na Europskom tako i na Pacifičkom ratištu. Raketa se rabila protiv brodova, tenkova i radarskih postaja. Američko zrakoplovstvo u Kini je prvi put uporabilo rakete kalibra 110 mm protiv japanskih ciljeva na zemlji koji su odstupali. U drugoj polovici 1944. američki lovci bombarderi tipa 'Republic P 47 Thunderbolt' uporabili su rakete na Sredozemnoj bojišnici protiv njemačke Keselringove armije, a iste godine protiv japanskih postrojbi rakete su uporabili i američki zrakoplovi bombarderi tipa 'North American B 25 Mitchel'. Tijekom ljeta 1944. u operacijama kroz sjevernu Francusku eskadrile zrakoplova tipa 'Hawker Typhoon', 'North American P 51 Mustang' i 'Republic P 47 Thunderbolt' naoružane raketama postizale su velike uspjehe protiv odstupajućih njemačkih oklopnih divizija što je rezultiralo brzim prodorom anglo-američkih oklopnih postrojbi. Iako Athumanunh vjeruje da su podaci o uništenim njemačkim tenkovima, što su izazvale rakete, sigurno 'napuhani' i pretjerani, povjerenje u raketu kao oružje silno je poraslo. No, Athumanunha opet čudi što rakete, kao PT oružje, nisu bile uporabljene još početkom 2. Svjetskog rata. Naime, još prije 1. Svjetskog rata, švedski vojni konstruktor pukovnik Unge, konstruirao je zračna torpeda koja su se lako ispaljivala iz zrakoplova. Iako ta torpeda nisu izazivala nikakve dodatne trzaje, ona su bila jako neprecizna. No, unatoč svemu, njemački Krup (iz Essena) otkupio je patent pukovnika Ungea, ali ga nije nikada uporabio. Rakete švedskog pukovnika Ungea bile su teške oko 50 kg i imale su domet do 5000 m, ali Nijemci nikako nisu mogli povećati točnost pogodaka, pa su na kraju od njih i odustali. Tek 1943. njemačko zrakoplovstvo okrenulo se opet raketi, ali u obliku bacača raketa kalibra 210 mm. Ipak njemački stručnjaci postigli su manje uspjeha od britanskih i američkih u pogledu razvoja raketa. Ti njemački zrakoplovni bacači kratko vrijeme rabljeni su za borbu protiv američkih 'tvrđava' (Boeing B 17 Flying Fortress i Boeing B 29 SuperFortress) i bombardera tipa 'Consolidated B 24 Liberator'. Pojedine njemačke eskadrile postigle su velike uspjehe s tim bacačima raketa i tijekom bitke kod Salerna. Dugo Athumanunhu nije bilo jasno zašto njemački zrakoplovi nisu rabili te bacače i u bitkama za Normandiju, a onda je došao do podataka da su američki zrakoplovi tipa 'Republic P 47 Thunderbolt' i 'North American P 51 Mustang', koji su štitili svoje bombardere tijekom bombardiranja Njemačke, zapravo poobarali njemačke pilote koji su bili obučeni u rukovanju tim raketama, a mladi njemački piloti novaci još uvijek u to vrijeme nisu bili osposobljeni za njihovu uporabu. Ipak Athumanunhu ostaje krajnje nepoznato što li se dogodilo Sovjetima koji su imali preko 20 000 zrakoplova, a nisu ni na jedan pokušali ugraditi rakete? Možda su Sovjeti bili zadovoljni svojim zrakoplovom tipa 'Ilyushin IL 2 Sturmovik' koji je djelovao raketnim zrnima protiv tenkova. No, opet Athumanunhu je poznato da su Sovjeti raketna zrna uporabili još tijekom 1941. godine i to da su Amerikanci i Britanci bili jako zainteresirani za njih, ali im Sovjeti nikada nisu ustupili ništa o njihovom razvoju, a isto tako i kasnije zaplijenjena njemačka izvješća govore o ne baš pretjeranim gubicima tenkova od Sovjetskih raketnih zrna. Zorno to prikazuje i podatak da su na sovjetskim lovcima bombarderima tijekom 1944. i 1945, ugrađivani dva, pa i četiri topa kalibra od 30 do 37 mm, a i sama američka kompanija Bell koja je po narudžbi Sovjeta proizvela zrakoplove tipa 'Bell P 39 Aircobra i Kingcobra' u tim narudžbama dobila zahtjev za ugradnju topova, a ne raketa. Kako ex SSSR nije uspio proizvesti uspješno raketno zrno i dobar protutenkovski zrakoplov (razarač tenkova), ipak je u nečim prednjačio. Naime, njegovi spori i zastarjeli lovci bombarderi, te školski zrakoplovi dvokrilci tipa 'Po 2', kojima su upravljale žene piloti, u noćnim iznenadnim napadima na njemačke premorene postrojbe (premorene od dnevnih teških bitaka) izazivali su gotovo paniku kod usnulih vojnika. Tek nakon što su godinu dana trpjeli i izvlačili 'deblji kraj' Nijemci su napokon odgovorili Sovjetima svojim školskim dvokrilcima tipa 'Arado' i 'Heinkel', prenamjenjenim u noćne bombardere. Na kraju kada su Nijemci bili prisiljeni preimenovati svoje dnevne precizne bombardere tipa 'Focke Wulf 189' (nasljednik proslavljenog Henschela 126) i 'Junkers Ju 87 Stuka' u noćne bombardere, bilo je zorno da je njemačko zrakoplovstvo na koljenima. Dobro, to bi bilo to, a drugi put još nešto o uporabi strateških (teških) bombardera za potporu postrojbama KoV.

petak, 27.06.2008.

Athumanunhova promišljanja

Zračna potpora postrojbama kopnene vojske (KoV) – nastavak

Niti ex SSSR, a niti Japan nikada nisu uspjeli postići tako bliske i tijesne veze zrakoplova s postrojbama KoV na tlu, kao što su to činili Nijemci, Britanci i Amerikanci tijekom nastupanja njihovih postrojbi u bitkama 2. Svjetskog rata. Kako kod Sovjeta, tako i kod Japanaca problem je uvijek bila veza koja je imala mnogo nedostataka, a Japanci (kao što je Athumanunh već prije napomenuo) imali su problema i u samim međusobnim komunikacijama, jer njihov jezik uopće nije podesan za davanje kratkih i razumljivih naputaka koje treba zadovoljiti za emitiranje na visokim frekvencijama. Sovjeti pak su tek nakon 2. Svjetskog rata (kada im je pripala ex DDR) uspjeli uz pomoć njemačkih stručnjaka iz 'Simensa' i 'Telefunkena' postaviti standarde radio-telegrafsko-radarskoj opremi. Isto tako, vojni stručnjaci ex DDR podučili su Sovjete kako poboljšati i povećati brzinu zajedničkog djelovanja zrakoplova i postrojbi KoV. Iako je tijekom 2. Svjetskog rata načinjen veliki napredak glede pokretljivosti i veze, zrakoplovi, bombe, topovi i strojnice koje su rabili ti zrakoplovi bili su jako nepodesni za potporu postrojbama KoV, pa se njima nisu ponekad ni postizali željeni i očekivani uspjesi. Možda su jedino, njemački zrakoplov za obrušavanje tipa 'Junkers Ju 87' i sovjetski tipa 'Ilyushin IL 2 Sturmovik', bili pravi zrakoplovi za potporu postrojbi KoV. Britanski srednji zrakoplovi bombarderi tipa 'Fairey Battle', te lovci bombarderi tipa 'Supermarine Spitfire', 'Hawker Tempest' i 'Hawker Hurricane', zatim američki lovci bombarderi tipa 'Republic P 47 Thunderbolt' i 'North American P 51 Mustang', te srednji zrakoplov bombarder tipa 'Martin B 26 Marauder' imali su vrlo malo specijalnih konstrukcijskih ili taktičko tehničkih značajki koje bi ih činile podesnim za potporu postrojbi KoV. Dakako, Athumanunh zna da je izuzetno teško stvoriti idealan zrakoplov i to još u dostatnom broju, a koji bi u potpunosti odgovarao namjeni potpore postrojbama KoV. Čak i u današnje svemoguće vrijeme vrlo je teško izraditi specijalni zrakoplov za samo jednu namjenu, jer upravo zračna nadmoć traži zrakoplove višestrukih namjena koji su elastični u oružju i opremi. Za stratešku obranu potrebiti su zrakoplovi lovci i lovci bombarderi i to tako konstruirani da se vrlo brzo mogu opremiti za taktičku potporu postrojbi KoV. Specijalni zrakoplovi za zračno motrenje tijekom zajedničkog djelovanja s postrojbama KoV tijekom 2. Svjetskog rata kao što su bili britanski tipa 'Westland Lysander' i njemački tipa 'Henschel Hs 126' bili su gotovo idealni za taktičko motrenje i izviđanje za potrebe postrojbi KoV, ali bili su strašno spori i jako osjetljivi na napade protivničkih zrakoplova lovaca. Upravo poradi toga pred sam kraj 2. Svjetskog rata zadaće motrenja i izviđanja preuzeli su modificirani lovački zrakoplovi kao što su sovjetski tipa 'Lavochkin La 5FN' i 'Ilyushin', američki tipa 'North American P 51 Mustang' i 'Lockheed P 38 Lighting' i njemački tipa 'Focke Wulf' i 'Messerschmitt'. Ta ideja da se lovci uporabe i za zadaće lovaca bombardera i izvidnika ostala je i u današnje moderno doba. Ipak, najveće čuđenje kod Athumanunha, barem što se tiče zrakoplova 2. Svjetskog rata, izaziva propust da se izradi pogodan zrakoplov za borbu protiv tenkova (razarač tenkova). No, kada se Athumanunh prisjeti koliko je samo bila oholost i bahatost njemačkog Vrhovnog zapovjedništva možda onda to nije ni čudno. Naime, Nijemci su bili samouvjereni da će njihovi tenkovi i zrakoplovi za obrušavanje uvijek nastupati, nikad se ne povlačiti ili uzmicati, pa im stoga nije bio ni potrebit zrakoplov za borbu s protivničkim nastupajućim tenkovima. Na kraju kao da su Nijemci shvatili da su se prešli, pa su pokušali nešto napraviti na tom polju. Bio je to dvomotorni zrakoplov tipa 'Henschel Hs 129' koji bi slobodno mogao nositi nadimak 'razarač tenkova'. No, iako naoružan topom 30 mm, taj top nije uvijek dobro funkcionirao, a motor tog zrakoplova bio je proizveden u Francuskoj, pa su sada nedostajali i pričuvni i doknadni dijelovi, te na kraju zračna nadmoć Sovjeta tijekom 1943., pa sve do kraja rata skroz je srozala i upropastila njemački pokušaj. Britanci su pokušali sa zrakoplovom tipa 'Hawker Hurricane' načiniti 'razarača tenkova', pa su ga za tu prigodu naoružali topom 40 mm, no, tijekom djelovanja protiv njemačkih tenkova Afričkog korpusa nisu se baš bogzna kako pokazali uspješnim. Nijemci su eksperimentirali nešto i sa zrakoplovom tipa 'Junkers Ju 88', 'Focke Wulf Fw 87 Stuka' i kasnije s 'Messerschmitt 262, pa su sve te zrakoplove naoružali topom 50 mm, ali premalo ih je ušlo u operativnu uporabu. SAD pak su svoj zrakoplov bombarder tipa 'North American B 25 Mitchel' naoružali topom 75 mm i mogao je možda biti pravi 'razarač tenkova', ali je tijekom cijelog rata samo dva puta zapodjenuo borbu s brodovima u Sredozemnom moru i Tihom oceanu. Oba puta bio je izuzetno uspješan i jako opasan po protivničko brodovlje. Novu stranicu u protutenkovskoj borbi okrenuo je pronalazak rakete 1943. koja je imala moć teškog topničkog oružja i lakše se ispaljivala sa zrakoplova nego što je djelovao ugrađeni top. Pojava rakete ubrzo je zaokupila svu pozornost vojnih stručnjaka za protutenkovsku borbu, pa će o tomu Athumanunh nešto više napisati drugi put.

srijeda, 25.06.2008.

TT značajke njemačkih zrakoplova

Junkers Ju 390 C – teški (strateški) bombarder

Ovi zrakoplovi u inačicama i prema namjeni označeni slovom C iza tipa (Ju 390 C) predstavljaju zrakoplove bombardere, oznaka V (Ju 390 V) označavaju prototipove, oznaka A (Ju 390 A) označavaju prijevozne, a oznaka B (Ju 390 B) pak pomorske (protupodmorničke) zrakoplove.


- dužina: 34.20 m
- visina: 6.65 m
- raspon krila: 50.30 m
- brzina: 505 km/h
- max. dolet: (tamo i natrag) 9700 km
- plafon leta: 6000 m
- posada: pilot, kopilot, navigator, mehaničar, časnik za bombe, 4 strojničara
- težina: 39 500 kg
- težina max. opterećen: 75 500 kg
- motor: 6 x BMW 801D radijalni snage 1730 KS (1272 kW)
- naoružanje: strojnica 2 x 20 mm MG 151 (kupole na tijelu), strojnica 1 x 20 mm MG 151 (u repu), strojnica 2 x 13 mm MG 131 (ispod tijela) i strojnica 2 x 13 mm MG 131 (gondola)

Athumanunhova promišljanja

Zračna potpora postrojbama kopnene vojske (KoV)

Tijekom 1. Svjetskog rata potpora zrakoplovstva postrojbama KoV bila je ograničena jedino na izviđanje i korekture topničkih vatri. No, malo kasnije u 'primitivnom' obličju pojavljuju se i drugi načini potpore zrakoplovstva postrojbama KoV. Tako polako, ali sigurno sve se više zrakoplovi rabe za strojničke paljbe (mitraljiranje) po ciljevima na tlu i bombardiranje istih. Ipak još uvijek ne postoje prijevozni i opskrbni zrakoplovi koji bi evakuirali ranjene, vršili opskrbu postrojbi KoV doknadnim materijalom, ili pak možda prevozili i spuštali padobrance. Nadalje tijekom 1. Svjetskog rata još uvijek ne postoje strateški bombarderi koji bi bombardirali udaljene ciljeve na protivnikovom ozemlju i nanosili razarajuće udare po njegovim crtama i putovima opskrbe. U periodu između dva svjetska rata vojni stručnjaci gotovo da su vodili 'mali rat' između sebe u namjeri da konačno odrede ciljeve zračnoj nadmoći. Athumanunh može nabrojiti i neke od njih: Churchil, Smats, Mitchel, Duet … Dok se u Njemačkoj i ex SSSR-u zauzima malo drugačije gledište na zračnu nadmoć u odnosu na V. Britaniju i SAD, u Japanu se po tom pitanju uopće ništa ne poduzima. Naravno, Athumanunhu je razumljivo što su Njemačka i ex SSSR na zračnu nadmoć gledale u okvirima potpore postrojbama KoV, jer one su ipak kontinentalne sile za razliku od V. Britanije i SAD, a Japan pak se ograničio na područje Pacifika i razvija samo torpedno-bombardersko zrakoplovstvo, te nosače zrakoplova. No, ako Athumanunh piše o zračnoj potpori postrojbama KoV onda su tu ipak najdalje stigli Nijemci. Krajem tridesetih godina prošloga stoljeća upravo su Nijemci unaprijedili taktiku i metode zračne potpore postrojbama KoV, ali samo u oblastima izviđanja, zračnog transporta i taktičkog bombardiranja. Iako se ex SSSR želio takmičiti s Njemačkom, njegovi uspjesi tijekom zračnih nadmetanja u bitkama 2. Svjetskoga rata zapravo proizlaze iz velikog broja zrakoplova, a ne iz njihove kvalitete. Tako zapravo ex SSSR usredotočuje svoje zračne bombarderske i lovačke pukovnije samo na ključne točke bitke. No, Athumanunh mora priznati da je upravo ex SSSR prvi uporabio raketna zrna u zrakoplovnoj potpori postrojbama KoV. Bio je to jurišni zrakoplov tipa 'Iljušin' 'Il 1' (pojavio se u bitkama za Moskvu), a kasnije i 'Il 2' (dvosjed koji je naoružan teškom strojnicom 12, 7 mm ili topom 20 mm). Iljušin je bio gotovo idealan zrakoplov za napade na ciljeve na tlu, ali njemačko zrakoplovstvo ipak prvo usavršava suvremene metode tijesne suradnje zrakoplova i postrojbi na tlu. Taj spoj zrakoplova i tenkova na tlu potpuno je odgovarao i zadovoljavao uvjete koje je tražilo munjevito nadiranje oklopnih snaga koje podupire motorizirano pješaštvo i samovozno topništvo. Taj savršeni 'harmonijski' spoj zrakoplova, tenkova, motoriziranih pješaka i samovoznih topova nekima je možda poznatiji pod pojmom 'Blitzkrieg'. Njemački zračni general Richthofen (nećak njemačkog zračnog asa iz zračnih bitaka 1. Svjetskog rata) i njegovi podređeni časnici to su usavršili i doveli do savršenstva tijekom Španjolskog građanskog rata (1936. – 1939.). Njemačka legija 'Kondor' upravo je bila ustrojena za takve namjene i zadaće. U bitkama tijekom Španjolskog građanskog rata iskušani su i provjerene su stvarne borbene mogućnosti slijedećih zrakoplova: zrakoplov za obrušavanje tipa 'Junkers Ju 87', taktički (mali radijus djelovanja) lovački zrakoplov tipa 'Messerschmitt Me Bf 109', te srednji bombarderi tipa 'Heinkel He 111' i 'Dornie Do 17'. Značajna pozornost u legiji 'Kondor' pridavana je radio-telefonskoj i radio-telegrafskoj vezi zrakoplova i tenkova, te najmanjem mogućem vremenu koje bi proteklo od otkrivanja cilja (izvidnički zrakoplov) do bombardiranja istog (bombarderskim zrakoplovoplovom). Tako su tijekom bitaka u Flandriji i Francuskoj 1940. godine njemački zrakoplovi dolijetali za samo 10 minuta od poziva postrojbi KoV. Ta bliska veza između zrakoplova i postrojbi KoV tada je bila presedan u cijeloj povijesti bitaka. Nadalje, njemačko zrakoplovstvo u tim bitkama besprijekorno rabi i cijelu svoju prijevoznu zračnu diviziju opremljenu zrakoplovima tipa 'Junkers'. Njemački prijevozni zrakoplovi brzo su dopremali postrojbama KoV streljivo, gorivo, pričuvne i doknadne dijelove za tenkove i kamione, pojačanja, hranu, vodu, izvlačili ranjene … Ti prijevozni njemački zrakoplovi isto tako besprijekorno omogućavaju njemačkim lovačkim zrakoplovima brzo prebacivanje i zauzimanje protivničkih uzletišta i zračnih luka, pa ponekad to vrijeme ide do samo 24 sata. Nadalje, njemačko zrakoplovstvo ovjenčalo se slavom i u drugim bitkama tijekom 2. Svjetskog rata, poput onih na Balkanu (Grčka, ex Jugoslavija), na Istočnoj bojišnici, na Afričkoj bojišnici. No, Njemačka nikako ne može polagati pravo na monopol u povijesti uspješnog djelovanja zrakoplovstva i postrojbi KoV, ali može slobodno tvrditi da je upravo ona postavila obrasce i standarde tog zajedničkog djelovanja koje su kasnije primjenjivala i druga ratna zrakoplovstva. Britansko zrakoplovstvo još je više poboljšalo njemačka postignuća tijekom 1942. i 1943. godine u potpori njihovih zrakoplova njihovoj 8. armiji koja se tukla s Rommelovim Afričkim korpusom. Američko zrakoplovstvo pak je udarilo temelje, obrasce i standarde metodama pokretnog zračnog ratovanja izgradnjom PSS, ali i čitavih zračnih luka u džunglama i u negostoljubivim kamenitim predjelima. Rezultati američke 5. zračne armije tijekom bitaka za Filipine slobodno se mogu uspoređivati s njemačkim uspjesima na samom početku 2. Svjetskog rata. Naime, piloti američke 5. zračne armije samo u 6 tjedana izvršili su više od 24 000 naleta po pozivu postrojbi KoV i tijekom tih naleta imali su blisku vezu sa zapovjednicima postrojbi KoV. Upravo je ta veza omogućavala američkim pilotima bombardiranje, mitraljiranje, a kasnije i raketiranje japanskih ciljeva na tlu. Za to su bili zaslužni posebni američki časnici za vezu sa zrakoplovstvom koji su pokazivali američkim zrakoplovima ciljeve i navodili ih na njih. Japanski general Jamashito nije mogao ne odati priznanje američkim pilotima zrakoplova koji su perfektno štitili i čuvali bokove američkim divizijama koje su nastupale. Samo devet mjeseci ranije, u Francuskoj, to su činili američki piloti pod zapovjedništvom zračnog generala Vandenburgha i uspješno čuvali i štitili bokove tenkovima generala Patona. Nastavim drugi put.

nedjelja, 22.06.2008.

TT značajke njemačkih zrakoplova

Junkers Ju EF 128 – lovac








- dužina: 7.05 m
- visina: 2.65 m
- raspon krila: 8.90 m
- brzina: 990 km/h
- posada: pilot
- težina: 2607 kg
- max. opterećen: 4077 kg
- motor: Heinkel Hirth HeS 011
- naoružanje: top 2 x 30 mm MK 108

Athumanunhova promišljanja

Razvoj helikoptera tijekom i nakon 2. Svjetskog rata

Svojom pojavom, helikopter je izazvao podsmjeh vojnih stručnjaka, ali i pilota, a tijekom slijedećih četrdeset godina razvoja naveliko je preziran i zanemarivan. No, on je u potpunosti opravdao povjerenje Amerikanaca i Sovjeta (Rusa) koji su i jedini imali povjerenje u njega i trudili se razvijati ga i dograđivati. Najvjerojatnije, po Athumanunhu, to nezasluženo preziranje helikopter je zaslužio poradi toga što su prvi motori koji su pokretali helikoptere bili izuzetno podložni svakakvim vrstama kvarova, a posebice u trenutku kada bi letjeli u potpuno mirnom zraku (bez strujanja zraka, bez vjetra) na malim visinama iznad tla. Zatim, prvi helikopteri uopće nisu bili ekonomični za redovite prijevoze putnika i tereta, no, američka prijevozna poduzeća nisu odustajala i u tom pogledu provodili su značajnija istraživanja. Kasnije, nakon 2. Svjetskog rata negdje do 1954. godine, helikopter je opravdao svoje postojanje i povjerenje onima koji su mu vjerovali. Naime, helikopter ulazi u mnoge oblasti zrakoplovstva (zrakoplova s krilima) kao što su izviđanje, borba s podmornicama i prijevoz vojnika i opreme. Sovjeti idu još i dalje, pa ubrzo ustrojavaju helikopterske pukovnije koje prebacuju vojnike na daljine taktičke potpore. Svoj nagli uspjeh helikopteri doživjet će tijekom Korejskog rata kada oni igraju gotovo presudnu ulogu u operacijama taktičkog prijevoza i opskrbe. Nadalje, helikopteri ne trebaju neka posebna i uređena mjesta za spuštanje i uzlijetanje, pa se rabe i u brzim izvlačenjima okruženih postrojbi, za izvlačenje ranjenika. Tijekom tih pionirskih helikopterskih operacija stjecalo se bogato iskustvo i dobivale su se nezamjenjive naučene lekcije. Helikopteri postaju sve sigurniji i nezamjenjivi. Naime, ubrzo helikopteri pokazuju da su nezamjenjivi i u operacijama drugačijim nego što su ratne (CIMIC – civilno vojni odnosi i suradnja). Tijekom iznenadne velike poplave u Nizozemskoj, (pedesetih godina prošloga stoljeća), vojni helikopteri su izvlačili stradale civile iz poplavljenih područja, a iskusni vojni piloti činili su čuda, pa su mnogi stradalnici izvlačeni iz nemogućih mjesta. Helikopteri su idealni i kod velikih i katastrofalnih šumskih požara, prilikom gradnje i montaže visokih zgrada i dalekovodnih stupova, pa sve do geoloških istraživanja do tada nedostupnih planinskih lanaca. Isto tako mogu se rabiti i u poljoprivredi za borbu protiv biljnih zaraza i najezdi insekta. Najdalje u razvoju nakon godina 2. Svjetskog rata išli su Sovjeti koji su ubrzo konstruirali i dvomotorne helikoptere tipa 'Bratuhin' koji nose i do 20 vojnika s punom opremom i naoružanjem. Sovjeti još više razvijaju i poboljšavaju svoje već postojeće helikoptere tipa 'MiL' koji se proizvode serijski. Na kraju Athumanunh će zaključiti o prijevoznim zrakoplovima. Od završetka 2. Svjetskog rata više se puta pokazalo da operacije zračnog prijevoza mogu polučiti pored vojnih i izuzetno velike političke uspjehe. Najočigledniji primjer za tu Athumanunhovu tvrdnju je 'Berlinski zračni most' koji je bio presudan tijekom 'hladnoga rata'. Zatim 1952. brzo prebacivanje britanskih vojnika na Cipar koje je smirilo nemire u Egiptu. Kada bi kojim slučajem Athumanunh mogao nekakvom nemogućom magijom okupiti za jedan stol velike vojskovođe poput Rommela, Paulsa, Patona, Breretona i Chenaulta i kada bi im postavio samo jedno pitanje: 'Što mislite, što je presudno za pobjedu tijekom zračne nadmoći?' Svi bi oni vjerujte jednoglasno odgovorili – zračni prijevoz i opskrba, jer upravo to je nedostajalo Rommelu u Africi, Paulsu kod Staljingrada, Patonu u napredovanju kroz Francusku, Breretonu kod Arnhema i Chenaultu u Kini. Drugi put nešto o zračnoj potpori postrojbama kopnene vojske.

subota, 21.06.2008.

TT značajke njemačkih zrakoplova

Lippisch Li P.13 – raketni lovac presretač (projekt P.13)

Polijetanje (lansiranje) raketnog lovca presretača tipa Lippisch Li P.13 bilo je predviđeno s prijevoznog zrakoplova. U samom desnom dnu sličice Athumanunh je narisao oris kako je to trebalo izgledati.



- dužina: 6.60 m
- visina: 3.18 m
- raspon krila: 5.92 m
- brzina: max. 1650 km/h, krstareća (borbena) 850 km/h
- posada: pilot
- max. opterećen: 2295 kg
- motor: raketni Lippisch
- naoružanje: top 2 x 30 mm MK 103

Athumanunhova promišljanja

Prijevozno zrakoplovstvo i prijevozni zrakoplovi 2. Svjetskog rata – nastavak

Tijekom bitke kod El Alameina, Nijemci i Talijani uporno su pokušavali pomoću bombarderskih i prijevoznih zrakoplova opskrbiti Rommelov Afrički korpus gorivom i streljivom jer su im britanski brodovi i zrakoplovi potpuno onemogućili plovidbu Sredozemljem. No, Nijemci tada već ratuju na tri bojišnice (Sredozemlje, Istočna i Zapadna) i dakako da im počinju nedostajati baš ti prijevozni zrakoplovi na svim bojišnicama. Dakle, to sada više nije proljeće 1941. kada njemački prijevozni zrakoplovi nakon preslaganja mogu opskrbiti postrojbe. Tako je za operaciju u Norveškoj uporabljeno oko 500 njemačkih prijevoznih zrakoplova, a iste godine svi su oni opet rabljeni za opskrbu njemačkih postrojbi koje ratuju u Flandriji. Gotovo sličan kronični nedostatak pojavio se i kod saveznika, pa tako Athumanunh u svojim promišljanjima zaključuje slijedeće: - da su generali Paton i Hodges stalno imali na raspolaganju potrebiti broj prijevoznih zrakoplova za opskrbu, njihove postrojbe kudikamo bi brže napredovale kroz Francusku i zapadni Saveznici u Berlin bi ušli prije Sovjeta. No, potrebe savezničke 1. zračno-desantne armije upravo za prijevoznim zrakoplovima onemogućila je maksimalnu taktičku potporu kopnenih postrojbi koje su napredovale kroz Francusku. Naime, Saveznici su taj problem mogli lagano riješiti da nije bilo one engleske konzervativnosti. Da, su Englezi bili barem malo elastičniji i presložili svoje bombardere za napad na Njemačku, pa višak njih rabili kao zrakoplove za opskrbu sve bi bilo puno bolje. Upravo to radili su Sovjeti i Nijemci tijekom bitaka u 2. Svjetskom ratu gdje su oni puno više rabili bombarderske zrakoplove za opskrbu postrojbi. Na drugoj strani, na Pacifiku, tijekom 2. Svjetskog rata, prijevozno zrakoplovstvo odigralo je kudikamo značajniju ulogu nego ono u Europi. General Kenney stalno je naglašavao da mu treba više prijevoznih zrakoplova za nastupanje kopnenih postrojbi uzduž obala otoka Nove Gvinje. U nekim fazama bitaka na Novoj Gvineji, australske kopnene postrojbe koje su se borile u džungli potpuno su zavisile od opskrbe zrakoplovima. No, američki piloti prijevoznih zrakoplova tada još nisu bili dobro uvježbani za te zadaće. Manjkalo im je teretnih padobrana, sredstava veze kojima bi mogli komunicirati s postrojbama na tlu, a improvizacijom to je rađeno tako što su se namjernice, streljivo i odore omotavale u bale koje su kasnije bacane na tlo. Sve to je tražilo veliko naprezanje za pilote američke 7. zračne armije koji su uz već pružanja potpore Sovjetima i Britancima sada morali letjeti i preko Pacifika kako bi opskrbljivali australske postrojbe. Najveća operacija prijevoza opskrbe zračnim putom bila je ona preko 'Grbe' (Himalaja) za pomoć postrojbama kineske vojske. Naime, sve do proljeća 1942. opskrba kineskim postrojbama, koje su pružale otpor japanskim snagama, stizala je preko Burme, ali kada su Japanci zauzeli Burmu on je bio prekinut. Novi put opskrbe za kineske postrojbe vodio je preko Himalaje, ali je on više od pola godine bio gotovo neprohodan. Američki i britanski piloti kojima je zapovijedao general Chenault iz Kunminga bili su zamoreni i potrošeni, jer letovi preko Himalaje bili su dugi, slaba vidljivost i nikakvi sigurnosni uvjeti za slijetanje na improvizirane kineske PSS. Poradi svega toga nije ni čudno što je ćudoređe tih pilota stalno opadalo. Upravo poradi toga planirana tonaža od 10 000 tona mjesečno nikada nije ostvarena, već samo 5000 tona mjesečno. Iako je na kineskim PSS bilo stacionirano američko 20. zračno zapovjedništvo sa svojim bombarderima tipa 'Supertvrđave', ti bombarderi nisu mogli pružiti potporu kineskim postrojbama tijekom 1944. kada su japanske postrojbe krenule u napad na njih. Američki zrakoplovi lovci nisu imali dosta goriva upravo poradi neostvarenih 10 000 tona mjesečno, a neke 'Supertvrđave' morale su se angažirati za opskrbu preko 'Grbe'. Dakle, na kraju, kao Athumanunhov zaključak bilo bi to da je zračni prijevoz i opskrba tijekom 2. Svjetskog rata bio itekako značajan i potrebit. Taj zaključak Athumanunh izvlači upravo na primjerima opskrbi australskih postrojbi u džungli i tijekom brzog izvlačenja i evakuacije njemačkih topova i ostale oprema sa Sicilije i Sardinije zrakoplovima tipa 'Junkers Ju 52' koja je itekako bila potrebita njemačkim kopnenim postrojbama za zaštitu 'mekog trbuha' Njemačke tijekom operacija koje će uskoro uslijediti u Italiji. Dobro, drugi put nešto o razvoju helikoptera tijekom 2. Svjetskog rata.

petak, 20.06.2008.

TT značajke njemačkih zrakoplova

Focke Wulf Ta 183 – lovac bombarder

Ovaj zrakoplov, Focke Wulf Ta 183, točnije njegove nacrte i performanse Sovjeti su zaplijenili i na temelju istih izradili svoj zrakoplov tipa MiG 15.





- dužina: 9.20 m
- visina: 3.86 m
- raspon krila: 10.00 m
- težina: prazan 2980 kg/ opterećen streljivom i bombama 5100 kg
- dolet: 2150 km
- plafon leta: 14 000 m
- posada: pilot
- brzina: 920 km/h
- motor: Heinkel TRD HeS 011
- naoružanje: top 4 x 30 mm MK 108 i 500 kg bombi

Athumanunhova promišljanja

Prijevozno zrakoplovstvo i prijevozni zrakoplovi 2. Svjetskog rata

Tijekom 1. Svjetskog rata nije bilo regularnih postrojbi za vojni zračni prijevoz, ali su ponekad zrakoplovi rabljeni da bi dopremili i bacili hranu i ostale potrepštine postrojbama na Zapadnoj bojišnici kojima je to bilo nužno i prijeko potrebito. U godinama između dva rata prijevoz i opskrba bili su u domeni civilnog zrakoplovstva. Zračna civilne kompanije V. Britanije, Njemačke, Francuske, ex SSSR-a i SAD-a postepeno su otvarale zračne putove preko Europe, Azije, Atlantika, Afrike … Pojavom velikih zračno-desantnih postrojbi u Njemačkoj i ex SSSR-u stvorilo je i potrebu za prebacivanjem tih postrojbi, a njihove zahtjeve dakako da nisu mogle ispuniti civilne kompanije. Dakle, 2. Svjetski rat iznjedrio je potrebu za vojnim prijevoznim i opskrbnim zrakoplovima koji će igrati veoma važnu ulogu tijekom, ne samo zračnih, već i pomorskih te kopnenih operacija koje traže i vape za zrakoplovstvom koje je brzo i pokretno. Još je nešto iznjedrio 2. Svjetski rat, a to je nova vrsta zrakoplova koje mi danas nazivamo helikopterima, a upravo helikopteri pokazali su se izuzetno korisni tijekom ratova nakon 2. Svjetskog rata (Malaja, Koreja, Indokina, Vijetnam … Kako je konjaništvo iščezlo iz vojske kao rod vojske, tako je pojava helikoptera kao da je vratila konjaništvo koje je sada još opasnije i leti zrakom – po Athumanhunhu. No, dobro, da Athumanunh ne ode preširoko najbolje da se vrati natrag temi. Dakle, klica vojnih prijevoznih zrakoplova ipak leži u civilnim kompanijama koje su, a posebice u Njemačkoj (Lufthansa), ustupale nacionalnim vojskama svoje zrakoplove i pilote. Nijemci su upravo pod okriljem svoje civilne zračne kompanije (Lufthansa) potajno razvijali buduće vojne prijevozne zrakoplove tipa tromotorni Junkers, dvomotorni Heinkel, četveromotorni Focke Wulf, hidrozrakoplov Dornie … Na kraju nekakvog uvoda Athumanunh će još zapisati da su upravo njemački zračni stručnjaci pomogli Sovjetima da udare temelje prijevoznim zrakoplovima. Tijesna povezanost civilnih i vojnih prijevoznih zrakoplova najprije dolazi do izražaja tijekom bitaka za Norvešku 1940. Nijemci tijekom mjeseca travnja 1940. rabe svoje pomorske zračne postrojbe koje su opremljene hidrozrakoplovima tipa 'Ddornie' i 'Heinkel', ali sa zadaćom prijevoza i opskrbe za njemačke postrojbe koje su na fjordovima južne Norveške. Što je tu sada zanimljivo? Upravo tridesetih godina ti njemački hidrozrakoplovi i ti piloti prometuju kao civilni zrakoplovi u civilnim trgovinama pod okriljem civilnih kompanija i to im sada donosi iskustvo i poznavanje upravo tih norveških fjordova na kojima su njemačke postrojbe. Tijekom ljeta 1942. na indijsko-burmanskoj bojišnici, Edi Rickenbecker koji je iskustvo stekao upravo u civilnoj zračnoj kompaniji, pomogao je američkoj vojsci otkloniti početne probleme u opskrbi postrojbi na bojišnici. Ipak najveće vojno prijevozno zrakoplovstvo prije početka 2. Svjetskog rata razvila je Njemačka. Iskustva i to zrakoplovstvo Nijemci će obilato rabiti tijekom prodora kroz Flandriju i Francusku, gdje će njihovi prijevozni zrakoplovi perfektno izvlačiti ranjene i brzo ih otpremati u bolnice. Smrtnost ranjenih time je uveliko opala, a pravodobna liječnička pomoć i skrb skratit će i boravak ranjenih vojnika izvan postrojbi. Isto to uradit će i britansko prijevozno zrakoplovstvo četiri godine kasnije. Razvojem helikoptera ta efikasnost prijevoznog zrakoplovstva još će više porasti, a mi smo danas svjedoci toga, jer spašavanje i brzi prijevoz bolesnih, povrijeđenih, ili medicinskih sredstava gotovo da je nezamislivo bez helikoptera. Nadalje, sve do 2. Svjetskog rata, vojna zapovjedništva stradale na moru prepuštala su sudbini da će ih pronaći neki brod, a u proljeće 1940. Nijemci po prvi put u povijesti bitaka uvode jednu eskadrilu hidrozrakoplova kao službu za spašavanje mornara brodolomnika, a ubrzo Nijemce slijedi britansko i američko zrakoplovstvo. Tijekom 2. Svjetskog rata hidrozrakoplovi tipa 'Short Sunderland' i 'Consolidated PBY Catalina' dokazali su se podjednako u spašavanju i tijekom protupodmorničke borbe. Svi saveznički vojnici koje su ti zrakoplovi spasili, Sunderland na Kreti, a Catalina na Filipinima, zauvijek će se zalagati da oni ostanu i razvijaju se u vojsci. Ipak, hidrozrakoplovi uvijek će ostati u podređenom položaju barem što se tiče opskrbe i prijevoza u odnosu na prijevozne zrakoplove. Tako su njemački hidrozrakoplovi tipa 'Heinkel' ostali u sjeni 'Junkersa'. Prijevozni zrakoplovi tako su svojom pojavom čak ugrozili i potrebe za prijevozom željeznicom, cestom i morem, no, ipak oni su ranjivi kada im se napadnu uzletišta i zračne baze. Tu se sada u svojim promišljanjima opet Athumanunh dvoji, jer njemački vojnici tijekom zime 1941./42., točnije tri divizije njemačke 16. armije našli su se odsječeni u dubokom snijegu nedaleko Stare Ruse, pa im je tijekom dva mjeseca opskrba mogla stići jedino prijevoznim zrakoplovima. Dilema Athumanunha prerasta u trilemu kada se prisjeti neuspjeha njemačkog prijevoznog zrakoplovstva u pokušajima opskrbe okružene njemačke Paulsove 6. armije kod Staljingrada i pokušajima dotura goriva Rommelovom Afričkom korpusu. Staljnigrad je tipičan primjer uspjeha, ali i neuspjeha njemačkog prijevoznog zrakoplovstva. Nijemci nisu uspjeli zato što su Sovjeti nad nebom Staljingrada izborili zračnu nadmoć i zato što su njihovi prijevozni zrakoplovi spali na bombardere tipa 'Heinkel', protupodmorničke zrakoplove tipa 'Focke Wulf 200' i nove četveromotorne bombardere tipa 'Heinkel 177', a pravih prijevoznih zrakoplova tipa 'Junkers 52' bilo je jako, jako malo. S druge pak strane Sovjeti su uz uporabu svih raspoloživih zrakoplova bombardera i prijevoznih zrakoplova iz područja Moskve prebacili do Staljingrada nekoliko padobranskih divizija koje su preustrojene u gardijske. Dakako, Sovjeti nisu trebali druge usluge svojeg prijevoznog zrakoplovstva u tom vremenu. Dobro, nastavak o prijevoznim zrakoplovima i prijevoznom zrakoplovstvu tijekom 2. Svjetskog rata drugi put.

nedjelja, 15.06.2008.

TT značajke njemačkih zrakoplova

Henschel HS 132 V1 Volksjager – obrušavajući bombarder

Ovaj zrakoplov, Henschel HS 132 V1 Volksjager, vrlo je lako zamijeniti sa sličnim zrakoplovom Heinkel He 162A-1 Salamander. Oba su na Athumanunhovoj sličici, a TT značajke su za Hs 132 Volksjager.




- dužina: 8.80 m
- visina: 2.60 m
- raspon krila: 7.85 m
- težina: prazan 1895 kg/ opterećen bombama 3400 kg
- dolet: 1100 km
- plafon leta: 10 000 m
- posada: pilot
- max. opterećen: 5600 kg
- brzina: 750 km/h (800 km/h tijekom obrušavanja)
- motor: turbomlazni BMW 003
- naoružanje: top 2 x 30 mm MK 108 plus 1000 kg bombi ili 1 x 500 kg bomba

Athumanunhova promišljanja

Uporaba zračno-desantnih i padobranskih postrojbi u bitkama 2. Svjetskog rata

Ponekad se padobranci sretnu i s problemima koje im mogu donijeti meteo uvjeti, a posebno kada njihovi prijevozni zrakoplovi i zračne jedrilice lete iznad mora gdje mogu iznenada uletjeti u područja jakih vjetrova. Nešto slično dogodilo se tijekom zračnog desanta na otok Koregidhor (Filipini) 1945. godine. Oko 2000 američkih padobranaca bačeno je na malo područje spuštanja koje se nalazilo jako blizu mora, a u cilju potpore pomorskom desantu kod San Josea. Operacija je bila krajnje rizična, jer tu pušu opasni vjetrovi, postoje opasne litice, ali na kraju padobranci su od svega toga imali samo 10 posto povrijeđenih, a planeri operacije planirali su da će ih biti barem 20 posto. Ti padobranci zaobišli su snažnu japansku utvrdu koja je čuvala komunikacijsko čvorište u dolini otoka. General McArtur nakon uspjeha padobranaca zadovoljno je izjavio:'Koregidhor ulazi u povijest bitaka kao dokaz da je vrijeme stalnih utvrda zauvijek prošlo.' Nadalje, u američkim napadima na otok Luson (Filipini) samo mjesec dana prije napada na Koregidhor padobranci američke 11. zračno-desantne divizije zauzeli su vrlo važno raskršće putova. To je bila ograničena akcija, jer spustila se samo jedna padobranska pukovnija, a sve poradi bojazni zapovjednika kopnenih postrojbi koje su provodile operaciju na tom području. Naime, taj zapovjednik bio je protiv veće uporabe padobranaca, pa je odlučio spustiti samo jednu pukovniju i to na udaljenost jednodnevne hodnje od njegovih postrojbi. Taj zapovjednik dobro je donio odluku, jer tijekom samog iskakanja padobranci su izgubili vezu, pa su se mnogi od njih spustili daleko od planiranih područja doskoka. Ipak padobranski časnici uz velike poteškoće skupili su svoje padobrance i uspjeli su zauzeti ključne objekte, ali opet, po Athumanunhu, samo zato što je japanski otpor bio preslab. Na kraju je ta operacija polučila izvanredne rezultate, jer je nastupanje prema Manili bilo brže nego se to očekivalo. Nadalje, tijekom zračnog desanta na Siciliju 1943. morski vjetrovi i drugi nepovoljni meteo uvjeti zamalo su upropastili operaciju padobranaca. No, po Athumanunhu, još je tu bilo nešto što je svemu tomu doprinjelo. Bilo je to, po Athumanunhu, neoprostivo angažiranje mladih i neiskusnih pilota zrakoplova i zračnih jedrilica. Snažan jugoistočni vjetar u jednom trenutku dostigao je olujnu snagu, pa je skrenuo zrakoplove i zračne jedrilice s njihovog prvotnog kursa. Neiskustvo mladih pilota (tek pristiglih s obuke) pak je vidljiva u tomu što su se oni prerano otkačivali od teglećih zrakoplova, pa je čak 50 zračnih jedrilica palo u more na udaljenosti oko 5 km od obale. Druge pak je jedrilice vjetar otpuhao čak 60 km daleko od mjesta na kojima su se trebale spustiti. Tako su se američki i britanski padobranci raštrkali u mnogo malih nepovezanih skupina na području između Likate i Notoa koje su se morale boriti samostalno i pojedinačno. No, kako sreća voli hrabre, to je i tu dokazano. Jedna takva skupina ipak je pala na ključni objekt – most Ponte Grande (Veliki most). Ponte Grande bio je ključ i vrata prema veoma značajnoj luci Sirakuzi. Zračno-desantne postrojbe u operaciji invazije na Siciliju sretale su se sa svim mogućim poteškoćama koje uopće postoje u ovakvim operacijama. Athumanunh će te poteškoće podijeliti i ispisati slijedećim redom: spuštanje, prikupljanje na tlu i traženje bačene opreme. Ti padobranci pored svega toga uletjeli su i pretrpjeli gubitke i od vlastitih PZO brodova, jer skrenuvši s kursa mornari su na njih otvarali vatre misleći da su to njemački zrakoplovi bombarderi. Na kraju opet kako to biva u svim bitkama i ovdje se to dogodilo. Samo nekoliko sati prije nego su se spustili američki i britanski padobranci u te zone doskoka pali su njemački padobranci s ciljem ojačavanja crta obrane. Gotovo nevjerojatno, ali istinito, neočekivani susreti po mraku totalno su zbunili i njemačke i američke i britanske padobrance. Nikome od padobranaca nije bilo jasno što se ustvari događa, jer padobranci su se teško raspoznavali (američki padobranci u prvom trenutku pomislili su da su se pomiješali s britanskim, britanski opet obrnuto, a njemački nikako nisu očekivali da bi baš tu mogli naletjeti na protivničke padobrance). Nadalje, nevolje padobranaca s parcelama maslinika, nevolje padobranaca na poljima Alžira i Tunisa ipak se nisu opetovale tijekom operacije na dan D u Normandiji. Naučene lekcije dobro su proučene i padobranci u operaciji na dan D izbjegli su slične poteškoće. Posebne uspjehe postigle su postrojbe koje su se iskrcale iz zračnih jedrilica koje su pale blizu mostova koje su padobranci odmah zauzeli na rijeci Orni i preko Kaanskog kanala. Padobranci u operaciji na dan D borili su se s njemačkim snajperistima, topnicima, tenkovima i držali svoje položaje sve do trenutka kada se s njima nisu spojile kopnene postrojbe. Pokušavajući spojiti dva američka mostobrana na američkom području invazije u Normandiji padobranci su pretrpjeli velike gubitke, čak veće nego što su ih pretrpjeli tijekom samog spuštanja i početnih borbi za mostobrane. Uporaba padobranaca u masonom spuštanju tijekom operacije dana D u Normandiji potpuno je opravdala svoja očekivanja, ali unatoč svemu opet su padobranski časnici imali početnih poteškoća u pometnjama koje uvijek nastanu nakon spuštanja padobranaca. Jedan od najdomišljatijih planova za uporabu zračno-desantnih i padobranskih postrojbi osmislio je general Wingate u proljeće 1944. tijekom operacija u Burmi. Postrojbe za duboke prodore, kako je general nazvao padobrance, spuštale su se iza japanskih obrambenih crta i tamo izvodile prepade na japanske crte opskrbe. No, general Wingate ustrojio je i specijalne zračne skupine koje su spuštale, opskrbljivale i izvlačile padobrance nakon izvršenja zadaće. U te specijalne zračne skupine ulazilo je preko 200 zračnih jedrilica, lovačkih zrakoplova nešto helikoptera, bombarderskih i izvidničkih zrakoplova i oko 25 prijevoznih zrakoplova. Za kraj serije o padobrancima i jedna od najneobičnijih uporaba padobranaca tijekom 2. Svjetskog rata. To se dogodilo tijekom njemačke protuofenzive u Ardenima u prosincu 1944. Pored već uobičajenih zadaća za zauzimanje ključnih objekata, jedna njemačka padobranska bojna posebno odabranih padobranaca dobio je zadaću da izazove pomutnju i nesigurnost iza savezničkih crta. Naime, to su bili dijelovi jedne specijalno obučene njemačke tenkovske brigade kojima je zapovijedao Skorceni, isti onaj koji je s tim padobrancima izbavio Musolinija u rujnu 1943. godine. Zapravo, po Athumanunhu, u toj operaciji Skorcenijevih padobranaca tijekom njemačke protuofenzive u Ardenima, padobranci su postali diverzanti teroristi koji su se preodjenuli u američke odore (po ratnom pravu preodijevanje u protivničke odore i uporaba protivničke odore strogo je zabranjena i ravna je ratnom zločinu. Uhićeni protivnički vojnici preodjeveni u odore protivničke vojske strijeljaju se bez posebnih sudova). Tako su i ti njemački padobranci preodjeveni u američke odore besprijekorno govorili engleski jezik s pravim američkim naglaskom, već prije bili su upoznati i uvježbani po američkim pravilima vježbovnih postupaka (pozdravljanje, obračanje, postrojavanje, izgled i nošenje naoružanja, poznavanje činova, oznaka i rodova …) Od 106 njemačkih zrakoplova koji su prevozili te njemačke diverzante teroriste samo je njih 35 uspjelo izvršiti svoju zadaću stigavši u određena područja za bacanje padobranaca. Ostali njemački zrakoplovi bili su oboreni, ili su poradi loše navigacije zalutali, ili ih je vjetar skrenuo s određenih kurseva, a mnogo je njemačkih padobranaca poginulo zadobivši povrede tijekom spuštanja u borovim (bor ima izuzetno oštre suhe grane koje mogu biti pogubne za padobrance) šumama Ardena. Ipak oni koji su se spustili brzo su došli u posjed američkih GJ (džipova), te su izazvali pomutnju u američkom vojnom prometu, dostavljali lažne podatke o smjerovima prodora njemačkih postrojbi i maksimalno izazivali nered iza američkih crta. No, nije dugo trebalo i američki časnici 'skužili' su da nešto ne štima, pa su brzo reagirali. Posebni američki obavještajni časnici upućeni su među američke vojnike i postavljali im oštroumna pitanja tijekom nevezanih razgovora s njima (pitanja o američkim bejzbol i ragbi timovima, geografskim detaljima krajeva iz kojih su potjecali … zapravo sva ona pitanja na koja može odgovoriti jedino Amerikanac rođen u Americi). Njemački padobranci ovaj ispit nisu mogli proći, pa su ubrzo prokazani, zarobljeni i smaknuti. Toliko o padobrancima, a drugi put nešto o prijevoznim zrakoplovima zrakoplovstva tijekom zadobivanja zračne nadmoći.

subota, 14.06.2008.

TT značajke njemačkih zrakoplova

Heinkel He Lark II - projekt VTOL (Vertical Take Off and Landing)








- dužina: 9.40 m
- visina: 4.00 m
- raspon krila: 4.55 m
- promjer (diametar) propelera: 4.00 m
- posada: pilot
- max. opterećen: 5600 kg
- brzina: 800 km/h
- motor: 2 x mlazne turbine DB605
- naoružanje: top 2 x 30 mm MK 108

Athumanunhova promišljanja

Zračno-desantne i padobranske postrojbe tijekom bitaka na Pacifiku

Dakle, te opće taktičke okolnosti bile su i u skoro svim zračno-desantnim operacijama tijekom borbi i bitaka na Pacifiku koje su vodili Amerikanci i Japanci i doista tamo nije bilo zračno-desantne operacije koja bi se mogla usporediti s onoj na Kreti, ili pak onoj kod Arnhema. Dakako, cijela pacifička geografsko-topografska situacija i uvjeti bili su sasvim drugačiji i poradi toga te operacije ne treba uspoređivati i tražiti im zajedničke nazivnike i ekvivalente. Tako su, u jednoj operaciji na Novoj Gvineji tijekom 1943., američki padobranci uporabljeni uspješno, ali možda zahvaljujući izuzetno slaboj japanskoj PZO, pa čak i gotovo nikakvom otporu postrojbi na zemlji. U rujnu 1943. jedna američka padobranska pukovnija, ojačana sa satnijom australskih padobranaca, spuštena je nedaleko Nazdaba. Američkim i australskim padobrancima na kopnu je potporu pružala jedna australska bojna kopnene vojske koja je već prije pregazila rijeku Markhem i bili su udaljeni do mjesta spuštanja padobranaca na domet topničkih oružja. Ta snaga, oko 1700 padobranaca, zapravo po Athumanunhu provela je više nasilno izviđanje, jer nisu zauzeli nikakav ključni objekt niti teren. U drugoj padobranskoj operaciji američkih padobranaca spušteno je oko 1400 padobranaca sa zadaćom zauzimanja Salamoa i Lae. Padobranci su se trebali spustiti na uzletište zračne luke i u tomu su uspjeli, ali se jako puno padobranaca povrijedilo prilikom doskoka. No, otpor japanskih pješaka bio je tako slab i neorganiziran da se čak cijela bojna padobranaca jednostavno iskrcala iz zrakoplova koji je slobodno pristao na uzletištu. Tako su u ove obije američke zračno-desantne operacije na Novoj Gvineji padobranci uporabljeni kao pojačanje kopnenim postrojbama, a ne kao žilavi prednji odredi za nadiranje. Nadalje, ako Athumanunh zakorači malo i k sovjetskim padobrancima opet slično. Naime, tijekom ljeta 1942. sovjetski Glavni stožer (Generalštab) potpuno je krivo procijenio smjer glavnog njemačkog napora u napadu. Sovjetski generali bili su uvjereni da će njemački glavni napor biti na smjeru prema Moskvi, a Nijemci su ga zapravo usmjerili na smjer prema Voronježu i Staljingradu. Tako su sovjetske najelitnije padobranske postrojbe zapravo ostale grupirane istočno od Moskve, a manji dijelovi padobranaca uporabljeni su za borbe na zemlji na lenjingradskoj i smolenskoj bojišnici, te nešto i u borbama u Donskom bazenu. Tijekom kolovoza 1942. Staljinu je povrijeđen ego (napadnut je grad njegova imena), pa je on jednostavno padobranske korpuse preimenovao u gardijske divizije i užurbano ih uputio na jug da zaustave nadiranje njemačke 6. armije prema Staljingradu. Padobranci su na svojim odorama zadržali svoje prijašnje padobranske oznake, ali su u boru bačeni ne iz zraka nego poslani po tlu. Iako su, te preimenovane padobranske u gardijske postrojbe, u bitku bačene nemilosrdno one su zapravo doprinijele sovjetskoj pobjedi u bitki za Staljingrad. Mnogo prije toga i njemački generali znali su uporabiti njemačke padobrance, generala Studenta (njemački 7. zračni korpus), kao i Sovjeti s ciljem da stabiliziraju crtu bojišnice na sovjetskim bojišnicama. Njemački padobranci kojima je zapovijedao general Ramke također su nemilosrdno bacani u najteže bitke na sjevernoafričkoj bojišnici, pa su tako krajem 1942. godine padobranci štitili povlačenje Rommelovog Afričkog korpusa kod El Alemeina. Nešto kasnije padobranci generala Ramkea opet su se borili na Siciliji i opet su u borbe i bitke ulazili po tlu, a najhrabrija i najodlučnija bitka koju su tukli njemački padobranci generala Ramkea bila je sigurno ona 1944. godine tijekom obrane utvrde Brest u Francuskoj. Nadalje, Sovjeti nakon Staljingrada i dalje padobrance rabe kao kopnene postrojbe i stavljaju ih pod zapovjedništvo svojih Frontova koji se tuku na sjeveru kod Demjanska i Stare Ruse, u središtu na kurskoj i orelskoj bojišnici i na jugu u teškim bitkama za ponovni ulazak CA u Donbas. Po Athumanunhu, ta 1943. godina bila je gotovo idealna za sovjetske padobrance, odnosno za njihovu uporabu u potpori nadiranja postrojbi CA. Naime, po Athumanunhovim promišljanjima ispred postrojbi CA velike su rijeke, njemačke crte obrane toliko su izdužene da njemačke postrojbe sve i da žele više ne mogu nigdje organizirati protunapad. Sve je to jednostavno mamilo sovjetske padobrance da se spuste, jer njemačke postrojbe drže uporišta koja nemaju baš sigurnu organiziranu obranu. To su uporišta poput onih koja se protežu uzduž rijeke Volhov, Lovat i Dnjepar, a potom i uporišta na obalama rijeka Odre, Pruta, Buga, Dnjestra, Berezine, Visle … Dakle, sve više njemačkih lovačkih zrakoplova i PZO topova, koji bi inače mogli napraviti pustoš među sovjetskim padobrancima koji se voze u nevjerojatno sporim sovjetskim prijevoznim zrakoplovima i jedrilicama, jednostavno iščezavaju sa sovjetskog neba, jer potrebniji su za obranu same Njemačke. Dakle, sve je idealno, ali sovjetski padobranci i dalje u bitke ulaze po tlu. Na kraju, Athumanunh je pokušao mnogo prije načiniti nekakav pregled i statistiku padobranskih bitaka tijekom 2. Svjetskog rata i došao do nevjerojatnog zaključka da su gotovo tri četvrtine bitaka koje su tukli padobranci Njemačke, ex SSSR-a, Japana, Italije, Amerike i Velike Britanije u 2. Svjetskom ratu zapravo bile obične kopnene bitke u koje su padobranci ulazili po tlu, odnosno nisu se spuštali u njih padobranima. Jedini mogući obrazac uporabe padobranaca u 2. Svjetskom ratu po Athumanunhu je uporaba sovjetskih padobranaca u kombiniranoj desantnoj operaciji na Krim tijekom 1944. godine. Tamo su sovjetski padobranci spušteni na samu crtu mostobrana kako bi je ojačali i po mogućnosti držali sve do dolaska glavnine, naravno sovjetski padobranci to su uradili briljantno i kvalitetno. Dobro, još malo o uporabi zračno-desantnih i padobranskih postrojbi u bitkama 2. Svjetskog rata, ali drugi put.

petak, 13.06.2008.

TT značajke njemačkih zrakoplova

Blohm & Voss BV 215 (projekt P.215)








- dužina: 11.60 m
- visina: 5.00 m
- raspon krila: 18.80 m
- max. brzina: 870 km/h
- posada: pilot, kopilot
- motor:
- plafon leta: 14 800 m
- operativni dolet: 2340 km
- naoružanje: top 4 x MK 108 30 mm plus 1000 kg bombi

Faze leta VTOL zrakoplova

Athumanunhova promišljanja

Saveznički problemi zračno-desantnih i padobranskih postrojbi tijekom 2. Svjetskog rata

Dakle, temeljni problem Saveznika (kod Arnhema) je nedostatan broj zrakoplova za istodobno prebacivanje cjelokupne 1. zračno-desantne divizije u vremenu manjem od dva dana. Tako su njemačke postrojbe lako otkrile protivnika i napale ga već prvoga dana kada on ima samo polovicu svojih snaga. Nadalje, operacija kod Arnhema imala je previše dalekosežan cilj, jer već tada pokazalo se da su operacije padobranaca s takvim ciljevima jako osjetljive, kritične i krajnje neizvjesne. Sukladno planu saveznički padobranci trebali su samo tri dana držati, samo tri ključna mosta dok ne stignu savezničke kopnene postrojbe. Na kraju padobranci su se grozničavo i žilavo držali više od sedam dana, bez da ih se uopće pokušalo izvući, a već nakon trećeg dana svima je bilo sasvim zorno da operacija nije uspjela. Zauvijek će ostati zapisano u povijesti bitaka to traljavo planiranje, nikakve veze, kronični nedostatak prijevoznih zrakoplova i potpuna inertnost savezničkih obavještajaca. No, isto tako povijest bitaka zauvijek će zapamtiti nevjerojatnu hrabrost i upornost 'crvenih đavola' koji su se u toj uzaludnoj borbi zauvijek ovjenčali slavom i epskim heroizmom. Naime, padobranci (crveni đavoli) devet su dana stojički trpjeli gubitke i vatru protivnika, hrabro i uporno podnosili žeđ, glad i svu neizvjesnost situacije u koju su tako besmisleno bačeni. Vojni liječnici spustili su se zajedno s padobrancima i zajedno s njima hrabro podnosili rane, smrt i zarobljavanje, a nizozemskom civilnom stanovništvu 'kapa dolje' i svaka čast, jer doista, ti obični ljudi i civili činili su nemoguće stvari i uporno donosili padobrancima hranu, vodu i pružili im ljudsku utjehu u trenucima umiranja. Zato će Athumanunh u svojim promišljanjima i koračanjima o hrabrosti padobranaca kod Arnhema ovako zapisati: - iako su bili pravi vojnici i izuzetno kvalitetni borci, ipak su od njih njihovi nadređeni tražili malo previše. Izgleda da su kasnije saveznički planeri i zapovjednici ipak naučili lekciju, pa su tako tijekom proljeća 1945. opet uporabljene dvije divizije padobranaca (6. britanska i 17. američka) tijekom prijelaza rijeka Rajne i Vazela, točnije nadnevka 24. ožujka 1945., ali sada na mnogo oprezniji način. Tek kada su savezničke postrojbe prešle rijeke spuštene su padobranske divizije, ali opet samo na udaljenost izvan dometa savezničkih topničkih postrojbi. Bila je to udaljenost na kojoj je saveznička kopnena vojska mogla pomoći padobrancima prije nego bi se prikupile njemačke oklopne postrojbe. Tako je operacija kod Vazela za 24 sata uspjela, jer padobranci su ključne objekte uspjeli zadržati do dolaska svojih kopnenih postrojbi. No, opet, po Athumanunhu, operacija kod Vazela, iako je bila uz uporabu većih snaga, postigla je vrlo skroman taktički cilj. Njemačke snage mogle su pružiti samo slabi otpor u zraku, a udaljenost od padobranaca do kopnenih postrojbi bila je malena i mogla se premostiti za svega nekoliko desetaka sati. Takve opće taktičke okolnosti bile su i u skoro svim zračno-desantnim operacijama tijekom borbi i bitaka na Pacifiku, a o njima Athumanunh će napisati drugi put.

nedjelja, 08.06.2008.

TT značajke njemačkih zrakoplova

Horten IX (Gotha 229)








- max. brzina: 977 km/h
- posada: pilot, kopilot/pilot
- motor: BMW 003/ Jumo 004B
- plafon leta: 16 000 m
- operativni dolet: 1900/ 3170 km
- naoružanje: top 4 x 30 mm MK 103/ top 4 x 30 MK 108 30 mm plus dvije bombe od 1000 kg (atomske?)

Athumanunhova promišljanja

Zračno-desantne i padobranske postrojbe u 2. Svjetskom ratu – nastavak

Strateška pozadina za saveznički zračno-desantni napad kod Arnhema u rujnu 1944. bila je opet potpuno drugačija. Tada su zračno-desantne postrojbe igrale važnu ulogu u savezničkim ratnim planovima, jer se težilo rat okončati što je prije moguće. Kolovoza 1944. njemačke Armije se povlače na istok prema Flandriji i preko Francuske prema utvrđenoj Sigfridovoj crti i to većom brzinom od one kojom su nastupale tijekom 1940. godine. Sada Saveznici imaju velikih problema s brzinom nastupanja svojih postrojbi koje proganjaju njemačke postrojbe i žele s njima stalno držati bojni kontakt. Savezničke oklopne postrojbe jure prema rijekama Meza i Rajna, ali logističke postrojbe ne stignu ih pratiti s opskrbom goriva, maziva, streljiva i drugih doknadnih materijala koji se još uvijek nalaze na mostobranima osvojenim u Normandiji. Tako se savezničke postrojbe, koje su isprednjačile, sve slabije i jednostavno pretvaraju se u male i umorne tenkovske ophodnje. To je izuzetno značajna faza rata, a samo jedan riskantan poduhvat brzog prijelaza rijeke Rajne mogao bi Saveznicima donijeti izuzetne uspjehe. General Montgomeri ima Plan za forsiranje rijeke Rajne s namjerom da zauzme i provali, uz potporu zračno-desantnih postrojbi, sa svojom Sjevernom skupinom Armija u Ruhr i produži preko njemačke sjeverne ravnice prema Berlinu. No, za to mu treba izuzetno punio prijevoznih sredstava i stalna opskrba postrojbi, a to pak bi dovelo američke Armije u nepokretnost i neaktivnost zapadno od rijeke Rajne. Dakako, Ajzenhauer nikako nije za ovaj Plan, jer planovi Saveznika za taj period sastavljeni su 10. rujna u Briselu. Sukladno tom Planu zračno-desantne postrojbe trebale su biti uporabljene za zauzimanje mostobrana preko rijeke Meze, Vale i Rajne, a potom bi Montgomeri sa svojim Armijama trebao preko Anversa zauzeti otok Valhern i očistiti obale rijeke Šelde od njemačkih postrojbi. Na kraju, po Athumanunhovom promišljanju, pokazalo se da je čak i ovaj manje ambiciozan Ajzenhauverov plan bio prevelik i pretežak za Saveznike. Naime, planiranje u 1. zračno-desantnoj armiji, u stožeru zračno-desantnih postrojbi, bilo je traljavo. Časnici generala Breretona žurno su prikupljeni u stožeru, blizu hipodroma Askot u južnoj Engleskoj i počeo je stožerni trenaž i rad. Planirano je da se spuste padobranske i jedriličarske postrojbe preko rijeka Some i Sene i dok su oni planirali kopnene postrojbe već su zauzele ta područja. Onda pak je Ajzenhauer prihvatio dio Montgomerijevog plana, onaj dio gdje će zračno-desantne postrojbe pomoći u zauzimanju mostobrana preko rijeka Meze, Vale i Rajne, a već je bilo premalo vremena da se provedu zapovjedna izviđanja padobranskih časnika. Ako Athumanunh sada na trenutak usporedi planiranje Nijemaca za zračni desant na Kretu koje je trajalo čak šest mjeseci, a Savezničko planiranje za zračni desant preko Meze, Vale i Rajne samo tri tjedana, pa ako je onaj prvi njemački doživio katastrofu, što li se samo moglo očekivati od ovog drugog savezničkog?! Tri zračno-desantne divizije (dvije američke i jedna britanska uz naknadnu potporu brigade Poljaka) trebale su se spustiti sredinom rujna uzduž koridora koji se proteže kroz Nizozemsku od Eindhovena do Arnhema. Nadnevka 17. rujna poletjelo je 750 prijevoznih zrakoplova i zračnih jedrilica koje su nosile savezničke zračno-desantne postrojbe. U prvim trenucima one su postigle početne uspjehe, a posade zrakoplova svoju su zadaću ispunile besprijekorno. Njemačka PZO i zrakoplovi oštetili su jedva 2 posto savezničkih prijevoznih zrakoplova i zračnih jedrilica. Najbliže savezničkim nastupajućim kopnenim postrojbama spustila se jedna američka zračno-desantna divizija i ona se vrlo brzo spojila s britanskim kopnenim postrojbama. No, Athumanunh je tu sada malo sumnjičav – zar je baš bilo potrebito na tako malo odstojanje od kopnenih snaga baciti cijelu diviziju? Athumanunh vjeruje da je tu zadaću mogla uspješno odraditi samo jedna zračno-desantna bojna, a ostale snage trebalo je bacati mnogo dalje (bliže Njemačkoj, možda kod Najmegena ili Arnhema), gdje će na kraju i početi problemi. Druga američka zračno-desantna divizija uspjela je stvoriti snažna uporišta kod Najmegena, ali je ključni objekt (most preko rijeke Vale) ostao u rukama njemačkih postrojbi. Za sve to krivo je izuzetno traljavo planiranje i obavještajna priprema i na kraju ono čega se Athumanunh uvijek tako opravdano boji – podcjenjivanje protivnika (opet su podcijenjene njemačke oklopne postrojbe). Na svu strahotu saveznički padobranci pali su na njemačke tenkove (kao da nosoroga gađate kamenčićima). Naime, u području spuštanja padobranaca bili su položaji čak dviju njemačkih oklopnih divizija, ovo se nikako nije smjelo dogoditi i ovo su saveznički obavještajci trebali znati. Na kraju onda se i samo meteovrijeme urotilo protiv jadnih savezničkih padobranaca (brigada Poljaka nikako nije mogla poletjeti i pružiti potporu u izvlačenju). Opet i što se vremena tiče, Athumanunh zna da je u tom dijelu Europe, u to doba godine, teško pronaći tri uzastopna dana lijepog vremena, a tada vide i PZO topovi i protivnički zrakoplovi, to su opet trebali znati saveznički planeri. Po Athumanunhu ti hrabri saveznički padobranci sve bi nekako i prebrodili, improvizirali, ali oni su bili potpuno bez veze sa svojim nadređenim zapovjedništvom u Engleskoj. Upravo veza je i najveći problem padobrancima, jer kako u raštrkanosti spuštanja časnici veze mogu pronaći svoje vojnike s bitnim i temeljnim sustavima veze? Opet primjer s Krete, veza je problem bila i njemačkim padobrancima, a isti problem imali su i sovjetski padobranci koji su jačine bojne spušteni u Donetsku i na Krimu 1943. i 1944. Dobro, Athumanunh će prekinuti kako bi se pripremio za praćenje utakmice koja je u ovom trenutku ipak važnija, a o problemima kod Arnhema napisat će drugi put.

petak, 06.06.2008.

TT značajke njemačkih zrakoplova

Focke-Wulf Triebflügel (pogonsko krilo) - projekt VTOL (Vertical Take Off and Landing)








- dužina: 9.15 m
- raspon krila: 11.5 m
- max. brzina: 1000 km/h
- posada: pilot
- motor: 3 x raketni Walter HWK na krilima koja rotiraju
- naoružanje: top 2 x 30 mm MK 103 sa 100 granata plus strojnica MG 2 x 20 mm MG 151 sa 250 metaka

Athumanunhova promišljanja

Zračno-desantni i padobranski napad na Kretu

Nadalje, Athumanunh u svojim koračanjima, kroz opise munjevitih njemačkih napada kroz Francusku 1940., u ex SSSR-u 1941., ili pak možda tijekom nadiranja kroz Zapadnu pustinju Afrike, nikada više nije pronašao da su njemački padobranci uporabljeni za zauzimanje nekog od uzletišta, ili zračne luke na maloj udaljenosti ispred napredujućih njemačkih postrojbi. Izgleda da su njemački vojni stručnjaci naučili lekciju, ali izgleda da ju nije naučio i sam general Student, zapovjednik njemačkih padobranskih postrojbi, koji je stalno insistirao da se njegovi padobranci ubace u bitke, sve dok napokon nisu platili preveliku cijenu i dalje Athumanunhu nerazumljivom desantom na Kretu. Talijanski padobranci također su izvršili jedan jedini i skroz neuspješan napad 1942. na zračnu luku u Libiji, ali Athumanunhu se čini da su to u stvari bile samo puste talijanske želje da pokažu da i oni imaju svoje padobrance, nego da se one uporabe kao pomoćne snage u potpori glavnim snagama na glavnom naporu operacije. Sada će Athumanunh pokušati još jednom u svojim promišljanjima objasniti njemačku kobnu stratešku grešku – zračno-desantni napad na Kretu. Njemačke Armije na Balkanu postigle su munjevite uspjehe tijekom proljeća 1941., a sa zračnih uzletišta i iz baza na Sardiniji, Siciliji, u Italiji, u Grčkoj, Rodosu i iz Sjeverne Afrike, vrlo lako i bez većih problema, njemački zrakoplovi i brodovi mogli su dominirati i biti apsolutni gospodari Sredozemlja bez zauzimanja Krete. Po Athumanunhu, Nijemcima nisu nedostajale zračne baze , uzletišta i luke, da bi pokorili i zauzeli Maltu, te zračno poduprli Rommela i njegov korpus, Nijemcima kronično tih godina počinju nedostajati zračne snage. Zašto tako promišlja Athumanunh? Naime, prije nego što je izvršen zračno-desantni padobranski napad na Kretu, Nijemci su, 26. travnja 1941., po prvi puta uporabili veće snage koje su se prevozile zračnim jedrilicama u namjeri da zauzmu Korintsku prevlaku i sam grad Korint. Dakako, Athumanunh nije zaboravio da su njemačke zračne jedrilice eksperimentalno uporabljene još 1940. s ciljem zauzimanja belgijske utvrde 'Eben Emael'. No, tijekom desanta na Korint, a potom i ne Kretu njemačke zračne jedrilice pretrpjele su velike gubitke i nesreće, pa su tako nakon 1941. njemačke zračne jedrilice rabljene samo za prijevoz doknadnog i ratnog materijala tijekom opskrbe postrojbi. Gledajući strateški, zračno-desantni padobranski napad uopće nije polučio nekakvu korist za njemačke postrojbe. Točno je da je britansko ratno brodovlje osakatilo njemačke i talijanske konvoje koji su podupirali operaciju na Kreti, pa je onda i bilo potrebito taj gubitak nadomjestiti padobrancima, ali da su Nijemci Kretu ostavili Britancima, to bi bilo nešto sasvim drugo. Naime, tada bi Britanci morali stalno naprezati svoje zračne i pomorske snage poradi obrane i opskrbe svojih postrojbi na Kreti. Ti britanski konvoji opskrbe najvjerojatnije trpjeli bi gubitke koje bi im lako nanosili njemački zrakoplovi s uzletišta oko grada Atene. To bi po Athumanunhu bio nekakav prvi razlog njemačke pogreške, a drugi onaj veći je taj što je gubicima zračno-desantnih snaga u pitanje došla njihova uporaba tijekom plana 'Barbarosa' (napad na ex SSSR). Njemačko zrakoplovstvo kao avangarda (elita) njemačkih napadačkih postrojbi. Dakle, da Athumanunh i zaključi s greškom napada na Kretu. Ako je uporaba zračno-desantnih snaga tijekom napada na Kretu bila sumnjive strateške vrijednosti, gledano vojnički u taktičkom smislu, ona je kobna usprkos pobjedi. Teoretski uvjeti za provedbu zračnog desanta bili su idealni, jer protivnička PZO je eliminirana ili je slaba i bazirana samo na zračne luke, a kopnene postrojbe imaju svega 'šačicu' lakih tenkova, kominikacija im je i više nego jadna, a kronično im nedostaju i prijevozna sredstva. S druge strane Nijemci 'bacaju' oko 3000 elitnih vojnika padobranaca na tri zračne luke Maleme, Retimo i Heraklion. Na čak dvije od tri zone spuštanja njemački padobranci su uništeni, a i na onoj trećoj, kod Malemea, malo je nedostajalo da ih novozelandski vojnici pregaze. Samo pristizanje njemačkih pješaka, koji su spušteni na uzletište Malemea prijevoznim zrakoplovima, spasilo je njemačke padobrance od potpunog fijaska. Na kraju, njemačka pobjeda i zauzimanje Krete ipak je preskupo plaćena, jer gubici u zrakoplovima i kod njemačkih padobranaca bili su katastrofalni. Nikada više njemačke padobranske postrojbe nisu uporabljene u operacijama širih razmjera, mada su kasnije, opet po Athumanunhu, imale velikih izgleda za uspjeh i povoljnije taktičke uvjete. Padobranci i zračno-desantne njemačke snage nikada nisu uporabljene u ex SSSR-u ili za napad na Maltu koji iako je bio planiran nikada nije ostvaren. Kasnije, čak je i Hitler zatražio da se proširi proizvodnja prijevoznih zrakoplova koji su u velikom broju bili uništeni. Kako je tijekom 1941. godine za Nijemce strateški cilj bio napad na ex SSSR, tako Athumanunhu nije uopće razumljivo što im je trebala blamaža s Kretom koja uopće nije imala nikakav utjecaj na tijek napada na ex SSSR. Kreta Nijemcima nikada ni kasnije nije bila glavna baza za operacije na Sredozemlju. Nastavak drugi put.

nedjelja, 01.06.2008.

TT značajke njemačkih zrakoplova

Arado Ar E555 (projekt 'Bombarder Amerike')








- dužina: 18.40 m
- visina: 6.40 m
- raspon krila: 21.20 m
- posada: pilot, motritelj, navigator
- max. težina s opterećenjem: 24 000 kg
- brzina: 860 km/h
- motor: 6 x turbina BMW 003
- plafon leta: 15 000 m
- operativni dolet: 4800 km
- naoružanje: top 2 x 30 mm MK 103, strojnica (ispod kokpita) 2 x 20 mm
MG 151, strojnica (repna kupola) 2 x 20 mm MG 151, 4000 kg bombi

Athumanunhova promišljanja

Zračno-desantne i padobranske postrojbe u 2. Svjetskom ratu

Kada je 1930. jedan sovjetski vojni komentator zadivljen, ustrojem prvih sovjetskih padobranskih postrojbi, zapisao: 'Padobran više nije samo pojas za spašavanje pilota, on je napadačko sredstvo budućnosti …', dakako da je taj optimizam i oduševljenje bio priroda posljedica koje uvijek prate neke novine i neiskustva. Tijekom slijedećih pet godina Sovjeti su, kao pioniri u padobranskim postrojbama, jedini od svih tadašnjih vojski obučavali i eksperimentirali s padobrancima. Tako su već 1935. godine u blizini Kijeva Sovjeti održali padobranske manevre za vojne promatrače iz mnogih tadašnjih zemalja. Pred zbunjene strane vojne stručnjake spustilo se 1000 vojnika CA s potpunom opremom i naoružanjem, a potom je sovjetska pješačka divizija opremljena s lakim tenkovima prebačena s kompletnim naoružanjem i opremom (i tenkovi) iz Vladivostoka u Moskvu (udaljenost je 6400 km). Vrlo brzo nakon tog upečatljivog sovjetskog primjera, sovjetski monopol prekida tadašnja Njemačka. Iz pukovnije 'Herman Göring' odabrano je ljudstvo i ustrojena je njemačka padobranska postrojba. Druge vojne sile (SAD, Japan i Italija) nisu baš brzale s ustrojem padobranskih postrojbi, a najsporije je to činila V. Britanija. Tek 1940. Churchil je zatražio od svojih vojnih stručnjaka mišljenje o ustroju postrojbe koja bi brojila oko 5000 padobranaca. Do te 1940. godine zračno-desantne i padobranske postrojbe već su nanizale mnoge uspjehe, ali samo zahvaljujući zbunjenosti i nesnalaženju protivnika. Tijekom njemačke okupacije dijelova ex Čehoslovačke i sovjetske okupacije Besarabije padobranci su zauzimali prednje položaje protivnika, važne mostove i raskršća putova. Kada je nastupio 2. Svjetski rat, prvi značajniji uspjeh njemačkih padobranaca bio je tijekom bitke za Norvešku. Nijemci su svoje padobrance spustili blizu zračnih luka gradova Oslo i Stavanger sa zadaćom da zauzmu te zračne luke. Njemački padobranci za samo jedan dan zauzeli su te zračne luke i njemačko zrakoplovstvo odmah je moglo rabiti neoštećene stajanke, uzletišta i PSS, te svu ostalu infrastrukturu narečenih zračnih luka. Tako su se upravo na ta mjesta iskrcavale njemačke pješačke postrojbe, oružje, streljivo i ostali potrebiti ratni doknadni materijal. Na njih su se iskrcale i njemačke PZO postrojbe, pa su ubrzo te zračne luke postale baze njemačkim zrakoplovima. No, njemački padobranci pretrpjeli su povrede prilikom doskoka, a mnogi su se spustili izvan planiranih područja spuštanja, pa su njemački padobranski zapovjednici imali velikih poteškoća u traženju i skupljanju svojih vojnika i imali su 'vrašku' sreću što je otpor norveških vojnika bio nikakav. Tako su upravo te zračne operacije padobranaca tijekom bitke za Norvešku polučile i prve naučene lekcije koje su trebale dati odgovore na pitanja: kakva je doista stvarna moć padobranaca?, do koje jačine i veličine postrojbe je najbolje spuštati padobrance?, kako dugo padobranci moraju pružiti otpor, do dolaska pješačkih postrojbi, slabom protivniku?, a kako dugo padobranci moraju pružiti otpor, do dolaska pješačkih postrojbi, snažnom protivniku?, kada uporabiti padobrance u napadu, a kada tijekom odstupanja ili obrane? Kada su njemački vojni stručnjaci isplanirali padobranski napad na Nizozemsku zračnu luku Valhaven u blizini Roterdama, 10. svibnja 1940. tijekom napada na Belgiju, Nizozemsku i Francusku, oni su predvidjeli da će nizozemski vojnici prekinuti pružiti otpor nakon sedam dana borbi, a belgijski odmah nakon što otpor stanu pružati nizozemski vojnici. Nijemcima je to bilo izuzetno važno, jer trebale su im nizozemske i belgijske zračne luke za zračnu potporu njemačkih kopnenih postrojbi tijekom napada na Francusku. Naime, njemački zrakoplovi za potporu kopnenih postrojbi tipa 'Messerschmitt Me 109 Bf' i Junkers Ju 87 Stuka' praktičan operativni dolet imaju svega 190 km. Upravo tako kratki operativni dolet tražio je njihovo brzo prebacivanje na nova uzletišta i to brzinom napredovanja njemačkih oklopnih divizija. Što se dogodilo s njemačkim padobrancima koji su se spustili blizu nizozemske zračne luke Valhaven? Dakle, 2000 njemačkih padobranaca naletjelo je na izuzetno snažan otpor nizozemskih vojnika i njemački padobranci nisu bili sposobni slomiti taj otpor. Tijekom najkritičnije faze bitke za zračnu luku nizozemski pješaci čak su preoteli njemačkim padobrancima zračnu luku, a njemački padobranci pretrpjeli su teške gubitke, pa ih je čak i 100-tinjak zarobljeno i odvedeno, u svoj onoj savezničkoj pomutnji odstupanja, u Englesku gdje su ispitani od strane britanskih vojnih istražitelja. Dakle, u cjelini gledano, Athumanunhu je jako teško opravdati njemačku uporabu padobranaca u zauzimanju nizozemske zračne luke Valhaven. Naime, po Athumanunhu, da je kojim slučajem otpor Saveznika na zemlji bio imalo snažniji, njemačke padobranske postrojbe uopće se ne bi održale oko zračne luke Roterdama. No, kako bilo da bilo, njemački padobranci zadržali su roterdamsku zračnu luku tri dana što je bilo dovoljno da im stignu u pomoć njemački pješaci prebačeni zrakoplovima. Nastavak drugi put.

<	lipanj, 2008					>
P	U	S	Č	P	S	N
						1
2	3	4	5	6	7	8
9	10	11	12	13	14	15
16	17	18	19	20	21	22
23	24	25	26	27	28	29
30

Opis bloga

Sheme i skice raznih bitaka u povijesti, ustroji falangi, bojnih redova i postrojbi kroz povijest. Osobno promišljanje o grboslovlju i stjegoslovlju, o bojama i njihovim uporabama tijekom povijesti razvoja vojne vještine i vojski. Mimikrija i kamuflaža kao predmet za istraživanje i promišljanje kroz vrijeme ...

O vojnicima, dočasnicima i časnicima

Bili smo vojnici i mladi ...



... možete nam uzeti naše živote, ali ne možete nam uzeti slobodu i naša uvjerenja!

Nije rat kriv što je rat ... netko je izazvao rat!

O ratovima

Ratove započinju starci koji se o nečemu nisu mogli dogovoriti, vode ih mladi ljudi koji se nikada vidjeli nisu... a kad ti mladi ljudi izginu, opet starci sjednu i dogovore se o miru...

Nitko tko vidio nije zastrašujuću divotu bitke, dok se zastrašujućom bukom k zemlji ruši ratnik u izljevu znoja i krvi, suditi ratniku i pričati o bitkama ne može i ne smije ...

Kada opet jednom ratna baklja dođe u neke druge ruke, nekim drugim ljudima, nekim drugim naraštajima … Neka se oni tada sjete veličanstvenih ratnika i vojnika koji su sada mrtvi i neka oni tada poslušaju poruku tih ratnika i vojnika što hrabro su pali, u tim bitkama divnim i fantastičnim, boreći se plemenito za ideale velike.

Da, oni su sada zauvijek zaštićeni grudom zemlje rodne, prekriveni mahovinom i više ne osjećaju ni mržnju, ni ogorčenja … već svojim svijetlim primjerom spokojnim i dalekim, dalekim poput Zvijezda najdaljih što još uvijek neumorno trepere, upućuju svima nama poruku vječne im Domovine: Mir, Milost, Milosrđe …

Kada jednom opet utihnu kobni vjetrovi rata i ratne rane zacijele, kada mržnja ratna odumre i kada zavlada ljubav i blagostanje. Kada se vrate mutne i bolne uspomene na ine bitke što vodili su ih hrabri ratnici, a koji sada mirno počivaju izmireni međusobno – tada recite mladim naraštajima što dolaze! Pričajte im o tim danima, pričajte im o tim ljudima koji su se odrekli svega: ljubavi, doma i imetka, očeva, majki, žena, djevojaka, braće, sestara i djece, pričajte im o tim ratnicima što hrabro su prešli rijeke, planine i doline i hrabro krenuli u bitke koje su sada već povijest i neka se one više nikada ne ponove …

Rat je zbroj besmislenih postupaka koji se shvaćaju i hvale tek onda ako se pobjedi, a osuđuju se kao pogrešni uvijek ako se izgubi.

Athumanunhova promišljanja

Zašto budale galame - zato što mudri šute!

… o hladnoći, tami i zlu

Ako Athumanunha pitate postoji li hladnoća on će Vam odgovoriti NE! Hladnoća ne postoji, jer hladnoća je samo odsutnost topline. Ako pak pitate Ahumanunha postoji li tama, on će Vam opetovati NE! Tama ne postoji, jer tama je odsutnost svijetla.

Ako pak pitate Athumanunha postoji li zlo … odgovor znate! NE! Zlo ne postoji, jer zlo je samo odsutnost dobroga …


Neka četir' satnika iznesu Hamleta kao ratnika!
Jer on bi, pokazao se, zbilja, pravi kralj,
Da osta u životu. Nek vojnička svirka i obredi
ratni za njega glasno progovore sad!
Nosite tijelo! Ovaj prizor tužan za bojište
lijep je, al' ovdje je ružan.
Haj'te zapovijedite vojnicima paljbu!