Zračno-desantne i padobranske postrojbe tijekom bitaka na Pacifiku
Dakle, te opće taktičke okolnosti bile su i u skoro svim zračno-desantnim operacijama tijekom borbi i bitaka na Pacifiku koje su vodili Amerikanci i Japanci i doista tamo nije bilo zračno-desantne operacije koja bi se mogla usporediti s onoj na Kreti, ili pak onoj kod Arnhema. Dakako, cijela pacifička geografsko-topografska situacija i uvjeti bili su sasvim drugačiji i poradi toga te operacije ne treba uspoređivati i tražiti im zajedničke nazivnike i ekvivalente. Tako su, u jednoj operaciji na Novoj Gvineji tijekom 1943., američki padobranci uporabljeni uspješno, ali možda zahvaljujući izuzetno slaboj japanskoj PZO, pa čak i gotovo nikakvom otporu postrojbi na zemlji. U rujnu 1943. jedna američka padobranska pukovnija, ojačana sa satnijom australskih padobranaca, spuštena je nedaleko Nazdaba. Američkim i australskim padobrancima na kopnu je potporu pružala jedna australska bojna kopnene vojske koja je već prije pregazila rijeku Markhem i bili su udaljeni do mjesta spuštanja padobranaca na domet topničkih oružja. Ta snaga, oko 1700 padobranaca, zapravo po Athumanunhu provela je više nasilno izviđanje, jer nisu zauzeli nikakav ključni objekt niti teren. U drugoj padobranskoj operaciji američkih padobranaca spušteno je oko 1400 padobranaca sa zadaćom zauzimanja Salamoa i Lae. Padobranci su se trebali spustiti na uzletište zračne luke i u tomu su uspjeli, ali se jako puno padobranaca povrijedilo prilikom doskoka. No, otpor japanskih pješaka bio je tako slab i neorganiziran da se čak cijela bojna padobranaca jednostavno iskrcala iz zrakoplova koji je slobodno pristao na uzletištu. Tako su u ove obije američke zračno-desantne operacije na Novoj Gvineji padobranci uporabljeni kao pojačanje kopnenim postrojbama, a ne kao žilavi prednji odredi za nadiranje. Nadalje, ako Athumanunh zakorači malo i k sovjetskim padobrancima opet slično. Naime, tijekom ljeta 1942. sovjetski Glavni stožer (Generalštab) potpuno je krivo procijenio smjer glavnog njemačkog napora u napadu. Sovjetski generali bili su uvjereni da će njemački glavni napor biti na smjeru prema Moskvi, a Nijemci su ga zapravo usmjerili na smjer prema Voronježu i Staljingradu. Tako su sovjetske najelitnije padobranske postrojbe zapravo ostale grupirane istočno od Moskve, a manji dijelovi padobranaca uporabljeni su za borbe na zemlji na lenjingradskoj i smolenskoj bojišnici, te nešto i u borbama u Donskom bazenu. Tijekom kolovoza 1942. Staljinu je povrijeđen ego (napadnut je grad njegova imena), pa je on jednostavno padobranske korpuse preimenovao u gardijske divizije i užurbano ih uputio na jug da zaustave nadiranje njemačke 6. armije prema Staljingradu. Padobranci su na svojim odorama zadržali svoje prijašnje padobranske oznake, ali su u boru bačeni ne iz zraka nego poslani po tlu. Iako su, te preimenovane padobranske u gardijske postrojbe, u bitku bačene nemilosrdno one su zapravo doprinijele sovjetskoj pobjedi u bitki za Staljingrad. Mnogo prije toga i njemački generali znali su uporabiti njemačke padobrance, generala Studenta (njemački 7. zračni korpus), kao i Sovjeti s ciljem da stabiliziraju crtu bojišnice na sovjetskim bojišnicama. Njemački padobranci kojima je zapovijedao general Ramke također su nemilosrdno bacani u najteže bitke na sjevernoafričkoj bojišnici, pa su tako krajem 1942. godine padobranci štitili povlačenje Rommelovog Afričkog korpusa kod El Alemeina. Nešto kasnije padobranci generala Ramkea opet su se borili na Siciliji i opet su u borbe i bitke ulazili po tlu, a najhrabrija i najodlučnija bitka koju su tukli njemački padobranci generala Ramkea bila je sigurno ona 1944. godine tijekom obrane utvrde Brest u Francuskoj. Nadalje, Sovjeti nakon Staljingrada i dalje padobrance rabe kao kopnene postrojbe i stavljaju ih pod zapovjedništvo svojih Frontova koji se tuku na sjeveru kod Demjanska i Stare Ruse, u središtu na kurskoj i orelskoj bojišnici i na jugu u teškim bitkama za ponovni ulazak CA u Donbas. Po Athumanunhu, ta 1943. godina bila je gotovo idealna za sovjetske padobrance, odnosno za njihovu uporabu u potpori nadiranja postrojbi CA. Naime, po Athumanunhovim promišljanjima ispred postrojbi CA velike su rijeke, njemačke crte obrane toliko su izdužene da njemačke postrojbe sve i da žele više ne mogu nigdje organizirati protunapad. Sve je to jednostavno mamilo sovjetske padobrance da se spuste, jer njemačke postrojbe drže uporišta koja nemaju baš sigurnu organiziranu obranu. To su uporišta poput onih koja se protežu uzduž rijeke Volhov, Lovat i Dnjepar, a potom i uporišta na obalama rijeka Odre, Pruta, Buga, Dnjestra, Berezine, Visle … Dakle, sve više njemačkih lovačkih zrakoplova i PZO topova, koji bi inače mogli napraviti pustoš među sovjetskim padobrancima koji se voze u nevjerojatno sporim sovjetskim prijevoznim zrakoplovima i jedrilicama, jednostavno iščezavaju sa sovjetskog neba, jer potrebniji su za obranu same Njemačke. Dakle, sve je idealno, ali sovjetski padobranci i dalje u bitke ulaze po tlu. Na kraju, Athumanunh je pokušao mnogo prije načiniti nekakav pregled i statistiku padobranskih bitaka tijekom 2. Svjetskog rata i došao do nevjerojatnog zaključka da su gotovo tri četvrtine bitaka koje su tukli padobranci Njemačke, ex SSSR-a, Japana, Italije, Amerike i Velike Britanije u 2. Svjetskom ratu zapravo bile obične kopnene bitke u koje su padobranci ulazili po tlu, odnosno nisu se spuštali u njih padobranima. Jedini mogući obrazac uporabe padobranaca u 2. Svjetskom ratu po Athumanunhu je uporaba sovjetskih padobranaca u kombiniranoj desantnoj operaciji na Krim tijekom 1944. godine. Tamo su sovjetski padobranci spušteni na samu crtu mostobrana kako bi je ojačali i po mogućnosti držali sve do dolaska glavnine, naravno sovjetski padobranci to su uradili briljantno i kvalitetno. Dobro, još malo o uporabi zračno-desantnih i padobranskih postrojbi u bitkama 2. Svjetskog rata, ali drugi put.
Post je objavljen 14.06.2008. u 18:25 sati.